Ovim tekstom nastojim čitateljima približiti pojam ”strukturalno nasilje”. Držim ga korisnim u području društvenog i političkog djelovanja u kome treba navigirati / razumijevati razliku između nasilja/sukoba/nenasilja. [Read more…]
Sovjetska Hrvatska i vođa domoljubne desnice
Uzvitlala se bila strašna prašina po medijima i oko njih kad je onomad Josip Manolić izjavio kako je potencijalni budući premijer Tomislav Karamarko kao mladić bio ucijenjen suradnjom s jugoslavenskom tajnom policijom, Udbom.
Makar je tim povodom šef HDZ-a odlučno najavio kako će bivšeg šefa Manolića tužiti za klevetu – i iako do toga još uvijek iz nepoznatih razloga nije došlo – oko ovoga pitanja ipak nisam sklon dizanju nepotrebne moralne panike. [Read more…]
Luka Ostojić: ”Sudbina medija u kulturi je iznimno teška”
(Opaska uredništva: Razgovor s izvršnim urednikom dvotjednika za kulturu ”Zarez”, a koji je pod naslovom ”Svi permanentno paničare” objavljen u ”Novostima”, donosimo kao oblik podrške tom važnom mediju koji je nepravedno žigosan čak i iz djela tzv. medija za pitanja civilnoga društva kakav je portal H-Alter koji se pak specijalizirao u cipelarenju kolegica i kolega). [Read more…]
Lajanje uz godinu Autografa
Nemam ništa protiv toga da H-ALTER, web projekt koji vodi Toni Gabrić (iako su portal, oni sebe nazivaju ”Novine H-rvacke ALTER-native”), dobije milijun kuna ili više, koliko taj gospodin priželjkuje i misli da vrijedi ta nakupina nihilističkih i anarhističkih tekstova te da taj novac, sav, dobije od Ministarstva kulture RH. Dapače, ne bih imao ništa protiv da sav novac namijenjen neprofitnim medijima ministrica kulture Andrea Zlatar usmjeri u blagajnu u koju ruku stavlja Toni Gabrić, jer koliko on tvrdi da je vrijedan i važan, to se ne da opisati ni podnijeti. Pa ako bi ego gospodina Gabrića bio namiren s nekoliko milijuna kuna i ako bi nakon toga Hrvatska živjela u miru, zašto ne?
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije.
Portal Tonija Gabrića postoji od 20. listopada 2005. i svaka čast na izdržljivosti (sasvim sam neznatan doprinos dao i ja s petnaestak tekstova koje sam poklonio tom portalu kao znak podrške neprofitnim medijima, a bilo je to 2007., no to se ne vidi, jer se Gabrić pobrinuo da me izbriše iz memorije portala), ali ne bi se moglo reći da se nešto radikalno dogodilo u našoj profesiji zbog postojanja H-ALTERA u proteklih devet godina. Lijepe su novce dobili i potrošili, ali još nisu naučili da se lagati u novinarstvu, vrijeđati i klevetati ne smije
Nisam pozvan vrednovati doprinos toga portala civilnom društvu, ali sam svjestan da ono postoji, kao urednik portala Autograf.hr, koji je upravo obilježio prvu godišnjicu postojanja, ne smatram da ima pameti u podmetanjima kolegama. Zločestoća nije moja karakteristika, nije ni zlopamćenje, ni sebičnost, ni fingiranje građanske uljudnosti, pa sam žalostan kad vidim/čitam tekstove poput onog u kojem je Toni Gabrić o našem portalu i o meni progovorio vrlo nekorektno, podlo, necivilizirano, nekako na razini diskursa kakav ćete naći u člancima dnevno.hr.
U ridikulozno dugom i papazjanijski sročenom tekstu u kojem se Gabrić stao obračunati sa svima s kojima ima neki problem, a izgleda da je on čovjek s mnoštvom problema i gomilom neprijatelja, urednik H-ALTERA smatra nečuvenim moje pismo ministrici kulture i još nečuveniju njenu odluku da uvaži moju žalbu te da odobri financijsku pomoć portalu Autograf.hr (najmanju moguću, od 70.000 kuna za narednu godinu, vizavi 250.000 kuna koliko će s iste adrese dobiti Toni Gabrić za svoj projekt). Obrazložio sam žalbu time da se vidjelo, a i priznato je, da stručno tijelo koje je razmatralo kandidate nije imalo vremena, niti se za to sastalo, da procijeni sadržaj medija i da objektivno zaključi tko je bolji, a tko manje bolji od kandidiranih projekata.
Ali Toni Gabrić valja gluposti i podmeće, pa je napisao da pripadam ”hrvatskoj klanovsko-klikaško-korupcijskoj nekulturi”, te da sam djelovao potaknut logikom koja je ”jasna kao gorski potok: On je (Drago Pilsel, opaska. D. P.) zaslužan za uspostavu kakve-takve vladavine prava u Hrvatskoj; on je zaslužan za preživljavanje kakvog-takvog, nezavisnog i angažiranog, pisanja; njegova obitelj žrtvovala se za Hrvatsku; on je skoro poginuo za (bolju) Hrvatsku, jer ga je (ona zla) umalo skratila za glavu”, a onda ”s tog aspekta, pravedno je da medijski projekt Drage Pilsela bude obilato financijski potpomognut, a nepravedno je da to, umjesto njega, bude nečiji projekt čija karma nije obogaćena takvom zaslužnošću. Poput uniformiranih ratnika iz ranih devedesetih, i današnji Pilsel kriterij ‘zasluga za našu stvar’ suprotstavlja načelu vladavine prava. I time legitimira postupke budućeg Ministarstva kulture, nakon što Kukuriku vlada padne u historijski zapećak: sredstva za medije mogla bi se, naime, i opet dodjeljivati prema ‘zaslugama za našu stvar’.”
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći nikako, ali moram, iz poštovanja i u znaku zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno. Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt
Ništa od toga, naime, nije izašlo iz moje glave i ništa od toga nije napisano u žalbenom pismu Ministarstvu kulture, a nakon objave bodovne liste u kojoj je portal Autograf.hr završio četvrti u kategoriji ”novi mediji” (oni mlađi od godinu dana), vrlo blizu trećeplasiranog projekta koji mi se činio iz aspekata svih kategorija prema kojima je odlučivala komisija manje relevantan od našega portala.
Riječ je o feminističkom projektu četiriju mladih dama iz Varaždina koje imaju pravo promovirati vibratore i istraživati sve oblike masturbacije, ali me nisu uvjerile da je to od opće društvene važnosti. Taj projekt damica sa jakom voljom da izraze svoju seksualnost završio je iza jednog pak nepostojećeg projekta koji će dobiti istu novčanu pomoć od 70.000 kuna. Dakle, i to je bio moj argument: da je nekorektno Autografu dati manje bodova od kvartalnog lista za sindikalna pitanja koji bi se tek trebao pojaviti.
Nije mi namjera pojasniti Toniju Gabriću i njegovim pajdašima što to predstavlja Autograf: ako je toliko neupućen i kulturološki nepismen, ja mu zaista ne mogu pomoći, ali moram, iz poštovanja i u znak zahvalnosti svima onima koji su od Autografa u godinu dana učinili najoriginalniji i najrelevantniji regionalni medijski projekt, kazati da to što mi je podvalio Gabrić nije točno.
Nije točno da bih ja isticao svoje zasluge za promociju kulture ljudskih prava ili mira i ekumenizma kao razlog da se pomogne Autografu. Razlozi da se pomogne našem portalu leže, ako baš hoćemo baratati biografijama, u snazi imena i djela svih onih koji se tu javljaju od 11. listopada 2013., otkako smo pokrenuli ovaj projekt.
Još je gadnija podvala da bih ja sutradan, ako HDZ dođe na vlast, ispostavio račun za nekakve usluge i zasluge (braniteljske, kakve li već?) kako bih osigurao pomoć desničarske vlade našem projektu.
Toni Gabrić se pokazao izuzetno stupidnom osobom, pokvarenom i licemjernom. I ne može biti loš znak što nas istodobno napadaju ekstremni desničari i ekstremni ljevičari.
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze
Mogu bez osobitoga napora zamisliti Tonija Gabrića kako na portalu dnevno.hr opisuje prijateljski sastanak održan prije par tjedana u mom domu na kojem su bili Ivo Josipović, mitropolit Porfirije, Peter Kuzmič i drugi dragi ljudi, kao ”bal vampira”, jer ako Toni Gabrić imputira da sam ucijenio ministricu kulture, recimo gubitkom brata u Domovinskome ratu (nestali hrvatski vojnik, stožerni narednik Branko Pilsel) ili ako kaže da sam zatražio novac jer, eto, Ministarstvo unutarnjih poslova ne želi mome ocu dati državljanstvo (a moj je otac, Toni, nesretniče, taj koji ima zasluge po tom pitanju, a ne ja), onda je Toni Gabrić iskompromitirao jedan neprofitni medij koji servisira civilno društvo da bi stao lajati u jedan glas sa ustašama o kojima se u pristojnim krugovima ne troši vrijeme jer pametni ne zavide tuđoj trulosti.
Portal Autograf.hr je s vama godinu dana i bilo bi nekorektno završiti ovu kolumnu tek iščuđavanjem nad činjenicom da psi laju. Mora se pak kazati, uz Miguela Cervánteza de Saavedre: ”Deja que los perros ladren Sancho amigo, es señal que vamos pasando” (Pusti da psi laju, Sancho prijatelju, to je znak da prolazimo).
Mora se kazati da smo stvorili portal potpuno transparentan i uzoran, jer (gotovo) svi ostali, pa i H-ALTER, toleriraju i promoviraju govor mržnje; dakle, napravili smo portal koji neće imati nacionalistički, nego nacionalni i kozmopolitski karakter, koji će biti lokalan i univerzalan i koji će u kolopletu prezentiranih sadržaja naći mjeru nove i europski postulirane Hrvatske kao zemlje koja s povjerenjem gleda u svoje susjede, a s nadom u svoje obaveze.
Kada smo krenuli, rekosmo da temelj novinarstva leži na striktnom poštivanju činjenica i na tome da se saslušaju obje strane u konfliktu, odnosu ili žarištu događaja. No, u Hrvatskoj i u našoj regiji postoji kroničan nedostatak kulture čitanja, političke i ine kulture, što nas dovodi do života u društvu izuzetno slaba javnog mnijenja koje je bilo i ostalo podložno surovim manipulacijama kakva je ova kojoj se posvetio urednik H-ALTERA.
A ime autograf.hr upućuje na potrebu obnove jedne nemalim dijelom kompromitirane profesije, jer pretpostavlja odgovoran, nekompromisan, potpuno moralan i angažiran stav. Treba žaliti što nas je toliko malo na ovom poslu.
Poreznici protiv pobačaja?!
Porezna uprava odbila je priznati odbitak od poreza zbog uplaćene donacije Centru za ženske studije zbog toga što se ovaj “zalaže za pravo na pobačaj” dok je, po tumačenju poreznika, Ustavom Republike Hrvatske “propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život”. Direktorica Centra Rada Borić upozorava na moguće dalekosežne posljedice ovakvog obrazloženja.
Rekao bi čovjek, kad pogleda na kalendar, da smo u 21. stoljeću. Bar tako piše na njemu. Kalendaru, jel’. Također, rekao bi čovjek da živimo u sekularnoj državi. U kojoj se propisi i zakoni donose nevezano uz ičija religijska/vjerska uvjerenja. I jednako tako provode. Svašta bi čovjek rekao danas, ali nažalost…
Pitate se možda čemu ovaj dramatični uvod? Zato što sam ljuta. Naime, prije nekoliko sam dana neslužbenim kanalima dobila kopiju jednog dokumenta. Riječ je bila o dijelu rješenja Porezne uprave Republike Hrvatske u kojem se podnositelju/ici porezne prijave odbija priznati odbitak temeljem donacije u odgojno-obrazovne i kulturne svrhe, konkretno donacije Centru za ženske studije iz Zagreba. Osim pomisli da je hvalevrijedno što u ovakvim bremenitim vremenima netko uopće donira išta u takove svrhe, na prvu mi nije bilo jasno zašto je takav dokument uopće došao do mene. Dok nisam pročitala. Prenosimo tekst obrazloženja doslovce, uključivši i pravopisne i gramatičke pogreške.
Porezna uprava odbila je priznati odbitak od poreza zbog uplaćene donacije Centru za ženske studije zbog toga što se ovaj “zalaže za pravo na pobačaj” dok je, po tumačenju poreznika, Ustavom Republike Hrvatske “propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život”. Direktorica Centra Rada Borić upozorava na moguće dalekosežne posljedice ovakvog obrazloženja
“Uvećanje osobnog odbitka za darovanja u odgojno-obrazovne i kulturne svrhe se ne može priznati, jer odgoj-obrazovanje i kultura koju promiče Centar za ženske studije, a koja se zalaže za pravo na pobačaj je u izravnoj vezi sa člankom 21. Ustava Republike Hrvatske u kojem je propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život. Treba spomenuti da je Europski sud pravde u sporu C-34/10 ‘Oliver Brüstle v Greenpeace e.V’ definirao da je bilo koja jajna stanica u trenutku oplodnje organizam sposoban da se iz njega pokrene proces nastanka ljudskog bića, tj da ljudski život započinje oplodnjom. Također, člankom 5. Ustava RH je propisano da u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom te je svatko dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. Stoga bi priznavanje prava koje ne potiče odgoj-obrazovanje i kulturu koja promiče pobačaj – temeljenog na Zakonu o porezu na dohodak, a koje je u suprotnosti s Ustavom bilo direktno kršenje Ustava Republike Hrvatske. Zbog svega navedenog uvećanje osobnog odbitka za darovanja u odgojno-obrazovne i kulturne svrhe Centru za ženske studije se ne može priznati.”
Moram priznati da sam ostala širom otvorenih očiju i usta. Porezna uprava koja se u obrazloženju služi terminologijom i argumentacijom “pro life” grupacija?? Nevjerojatno. Nakon što sam još jednom pročitala ne bih li bila potpuno sigurna da sam dobro shvatila, utipkala sam u internetski pretraživač “Europski sud pravde, spor C-34/10 ‘Oliver Brüstle v Greenpeace e.V'” i gle čuda, prve stranice koje su mi se otvarale bile su Katolik.hr i Klinikazapobacaje.com.
I potonja je stranica de facto protiv pobačaja, jer se navode samo argumenti protiv prekida trudnoće i nitko se zapravo ne može eventualno prijaviti za pobačaj, a što lažno sugerira ime stranice. No, to i nije toliko bitno. Bitno je da je argumentacija korištena na ovim stranicama, a vezana uz presudu Europskog suda pravde u tom sporu, maltene u riječ jednaka onoj kojom se koristila Porezna uprava u obrazloženju odluke o nepriznavanju odbitka za donaciju.
Pitanje je stoga – je li to mišljenje iza kojeg stoji Porezna uprava kao tijelo ili je porezna prijava pala u ruke nekom nadobudnom službeniku ili službenici? Pokušali smo na to dobiti odgovor, no donator/ica i podnositelj/ica prijave poreza ne želi u medije izaći imenom i prezimenom, barem zasad, a Porezna uprava nije nam mogla (ili htjela) dati više podataka o konkretnoj prijavi bez imena podnositelja. Ali, simptomatično je da se nisu ni ogradili od takve argumentacije, kojoj svakako nije mjesto u jednom dokumentu financijskog predznaka.
Rekao bi čovjek, kad pogleda na kalendar, da smo u 21. stoljeću. Bar tako piše na njemu. Kalendaru, jel’. Također, rekao bi čovjek da živimo u sekularnoj državi. U kojoj se propisi i zakoni donose nevezano uz ičija religijska/vjerska uvjerenja. I jednako tako provode. Svašta bi čovjek rekao danas, ali nažalost…
Također, poreznik/ca koji je sastavljao prijavu upustio se nabusito i u tumačenje Ustava, a što bi po zdravom razumu i demokratskim uzusima trebala biti zadaća Ustavnog suda i (u manjoj mjeri) Sabora, nikako jedne financijske ustanove.
Ne samo da je “pro life” argumentacija prekopirana, već je i (slučajno ili namjerno?) loše prenijeta, čitaj: u obrazloženju presude Europskog suda pravde u slučaju koji se spominje u rješenju Porezne uprave jasno je istaknuto da se navedena definicija, kako su je prenijeli hrvatski poreznici – da je “bilo koja jajna stanica u trenutku oplodnje organizam sposoban da se iz njega pokrene proces nastanka ljudskog bića”, a iz čega bi se eventualno moglo protumačiti da ljudski život započinje oplodnjom – smije koristiti samo ne bi li se osiguralo poštivanje Direktive 98/44.
Riječ je o direktivi kojom se osigurava pravna zaštita biotehnoloških izuma; donijeta je 1998., a u točki 42 se ističe: “… korištenje ljudskih embrija za industrijske ili komercijalne svrhe mora se isključiti iz patentibilnosti; budući da se izuzeci koji se odnose na upotrebu ljudskih embrija u industrijske ili komercijalne svrhe ne odnose na izume u terapijske ili dijagnostičke svrhe koji se primjenjuju na ljudski embrio i koriste mu”. U članku 6, stavak 2c istaknuto je da se naročito NE mogu patentirati proizvodi/izumi nastali “korištenjem ljudskih embrija za industrijske ili komercijalne svrhe”.
Naime, u sudskom sporu koji se spominje bila je riječ o osporavanju mogućnosti dobivanja patenta za proizvodnju lijeka iz stanica uzetih s ljudskog embrija. Također, doslovni je prijevod definicije da je “ljudski embrio oplođeno ljudsko jajašce sposobno umnožiti se i razviti u ljudsko biće”. Konstrukcija da ljudski život počinje oplodnjom nigdje nije kao takva istaknuta. Gle čuda.
No, to nije spriječilo onoga/onu tko je sastavljao obrazloženje Porezne uprave da se uputi u – vrlo opasno – tumačenje Ustava, direktiva Europske unije i zakona nevezanih uz financijsko poslovanje.
“Uvećanje osobnog odbitka za darovanja u odgojno-obrazovne i kulturne svrhe se ne može priznati, jer odgoj-obrazovanje i kultura koju promiče Centar za ženske studije, a koja se zalaže za pravo na pobačaj je u izravnoj vezi sa člankom 21. Ustava Republike Hrvatske u kojem je propisano da svako ljudsko biće ima pravo na život…”
Upite za pojašnjenjem ovakve prakse poslali smo na niz adresa, no do nastanka ovog teksta očitovala se samo Porezna uprava, i to navodom da ne može ništa komentirati bez imena osobe koja je podnijela prijavu poreza, i Ministarstvo kulture, čija je glasnogovornica Nataša Petrinjak napisala:
“Ministarstvo kulture podržava rad Centra za ženske studije, prije svega, sufinanciranjem izdavanja časopisa Treća, jednog od najkvalitetnijih časopisa koji kontinuirano od 1998. godine prati i obrađuje najsuvremenija feministička teorijska promišljanja ženskosti, s jakim naglaskom na feminističku umjetnost, napose ženskostudijsku i rodnostudijsku publicistiku i književnost. Također, putem programa potpore za izdavanje knjiga i otkupa knjiga, Ministarstvo kulture podupire nakladnički program Centra za ženske studije te niz drugih kulturnih projekata (npr. Ženski antifašistički Zagreb, Dani Marije Jurić Zagorke). Nemamo uvid cjelokupan dokument koji ste nam poslali u privitku vašeg upita niti smo nadležni za pitanje obrazloženja odluka poreznih olakšica, a zbog čega ga nismo u mogućnosti komentirati”.
Nevezano uz zadnji pasus priopćenja glasnogovornice Ministarstva, a što je pak pitanje nadležnosti i ne iznenađuje, ključno je da Ministarstvo kulture podupire rad Centra za ženske studije, a Porezna uprava smatra da je to organizacija čije je djelovanje – protuustavno (!).
Reagiranje nam je u ime Centra za ženske studije poslala i Rada Borić, izvršna direktorica:
“Obrazloženje Porezne uprave kojim se odbija povrat poreza građanki RH smatramo netočnom i neprimjerenim, s mogućim dalekosežnim posljedicama ne samo za Centar za ženske studije, već i za druge organizacije civilnog društva, posebice one koje se bave ljudskim pravima. Proglašavanje Centra za ženske studije ustanovom koja svojim radom krši Ustav RH zbog zalaganja za prava žena na pobačaj smatramo štetnim i opasnim zbog sadržaja obrazloženja, kojim se nezakonito prekoračuju ovlasti institucija donošenjem vrijednosnih sudova.
Moram priznati da sam ostala širom otvorenih očiju i usta. Porezna uprava koja se u obrazloženju služi terminologijom i argumentacijom “pro life” grupacija?? Nevjerojatno. Nakon što sam još jednom pročitala ne bih li bila potpuno sigurna da sam dobro shvatila, utipkala sam u internetski pretraživač “Europski sud pravde, spor C-34/10 ‘Oliver Brüstle v Greenpeace e.V'” i gle čuda, prve stranice koje su mi se otvarale bile su Katolik.hr i Klinikazapobacaje
Aktivnosti Centra za ženske studije, koji sljedeće godine obilježava 20. obljetnicu kontinuiranog rada na promicanju izvaninstitucionalnog obrazovanja i kulture, a u čijim programima sudjeluju akademski građani i građanke te ga podržavaju građani/ke i institucije RH ovim obrazloženjem se obezvrjeđuju.
Također, na ovaj način podnositeljici porezne prijave uskraćena su ljudska i ekonomska prava zagarantirana Ustavom RH, kao i pravo na izbor. Ovo obrazloženje ne bi smjelo biti prihvatljivo za sekularnu državu kakva je Republika Hrvatska, i za tijela državne vlasti koja je predstavljaju, i nadamo se da će institucije kojima smo se obratile reagirati u skladu sa svojim ovlastima.”
Situacija u kojoj se zaposlenik/ca institucije zadužena za kontrolu financijskog aspekta funkcioniranja društva i njegovih građana osjeća pozvanim, a i dovoljno “drčnim”, da u obrazloženje odbijenice za poreznu olakšicu uvrštava komentar o navodnoj neetičnosti, gotovo pa poticanju na ubojstvo (nerođene djece (!)) te protuustavnom djelovanju eminentne organizacije civilnog sektora, koja je, treba naglasiti, neprofitna, vrlo je opasna.
Može za posljedicu, kratkoročno i uže gledano, imati zaziranje potencijalnih donatora od suradnje s Centrom, što bi moglo i otežati njegovo djelovanje, a dugoročno bismo se, da karikiram, možda mogli naći u situaciji da smo, primjerice, u banci i želimo podići kredit, no odbiju nas jer smo – gej. Ili pripadnik/ca neke manjine. Ili pak da nas frizer odbije ošišati jer smo na izborima glasali za HDZ.
Zapitajmo se: želimo li biti društvo u kojem će poreznici određivati što su i koja su ljudska prava, kao i tko je manje vrijedan, a tko vredniji od drugoga?
Aktivnosti Centra za ženske studije ovim obrazloženjem se obezvrjeđuju. Na ovaj način podnositeljici porezne prijave uskraćena su ljudska i ekonomska prava zagarantirana Ustavom RH, kao i pravo na izbor. Ovo obrazloženje ne bi smjelo biti prihvatljivo za sekularnu državu kakva je Republika Hrvatska, i za tijela državne vlasti koja je predstavljaju…
Prvobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić na naše je pitanje odgovorila da joj se Centar za ženske studije pritužio u vezi ovoga obrazloženja Porezne uprave. Rekla nam je, međutim, da ne želi davati komentare dok ne dobije službeno očitovanje Ministarstva financija. Napominje pritom da u svojem radu posvećuje znatnu pažnju pravu na “legalno inducirani prekid trudnoće”.
Osobna iskaznica: Centar za ženske studije
Centar za ženske studije, prvi multi/interdisciplinarni studij o ženskoj tematici u Hrvatskoj osnovan je 1995. godine, a organiziraju ga i vode feministkinje, znanstvenice, umjetnice i žene s iskustvom iz ženskog i civilnog aktivizma.
Nastao je kao reakcija na ratni i poslijeratni kontekst u Hrvatskoj, sa željom rješavanja svih problema s kojima su se suočavale žene kao posljedica rata. Bio je to pokušaj otpora šovinističko-mizoginom okruženju i zagovaranja kritičkog mišljenja, antimilitarističke, nenasilne kulture i afirmiranja žena i rodu orijentiranih znanja.
Osnovna motivacija u pokretanju Centra za ženske studije bila je omogućiti sustavno obrazovanje i istraživanje ženske tematike na interdisciplinarnoj i interaktivnoj osnovi i kritičkim modelima spoznaje. Osnivačice Centra su: Aida Bagić, Rada Borić, Nadežda Čačinovič, Sanja Iveković, Željka Jelavić, Biljana Kašić, Jasmina Lukić, Nela Pamuković, Karmen Ratković, Vesna Teršelič, Neva Tölle i Maja Uzelac.
(Prenosimo s portala H-alter).
Biskupi ostaju bez baze
Referendum o braku pokazuje da je Katolička crkva u Hrvatskoj svjesna kako će nastavak dosadašnjeg funkcioniranja po inerciji smanjiti broj katoličkih vjernika i njezin utjecaj u društvu. Jedino što probuđenom katoličkom aktivizmu ipak ide na ruku, to je inertnost lijeve i/ili građanske i/ili liberalne opcije.
Strasti su se smirile, i vrijeme je da se konačno kaže da je Katolička crkva na tom referendumu doživjela težak poraz. Nakon proglašenja rezutata referenduma, ona više nema legitimitet tvrditi da govori u ime 90 posto Hrvata. Koji su argumenti za takvu – mnogima vjerojatno neočekivanu – ocjenu?
Katolička crkva se u kampanju “za” unošenje u Ustav definicije braka kao životne zajednice žene i muškarca uključila iz sve snage, naglašavajući dapače izuzetnu važnost tog pitanja i glasanja “za” na referendumu. U svim crkvama u Hrvatskoj (i u BiH) preporučivalo se vjernicima izlazak i glasanje “za”, od kardinala do posljednjeg župnika. I – od 3 700 000 katolika poruku je poslušalo njih – četvrtinu! Da sam ja vojskovođa i – na moj poziv za sudjelovanjem u odlučnom boju – tri četvrtine mojih ljudi ostanu kod kuće, debelo bih se zabrinuo!
U svim crkvama u Hrvatskoj (i u BIH) preporučivalo se vjernicima izlazak i glasanje “za”, od kardinala do posljednjeg župnika. I – od 3 700 000 katolika poruku je poslušalo njih – četvrtinu! Da sam ja vojskovođa i – na moj poziv za sudjelovanjem u odlučnom boju – tri četvrtine mojih ljudi ostanu kod kuće, debelo bih se zabrinuo!
U kampanju “protiv” uključila se i hrvatska Vlada, a premijer Zoran Milanović bio je tu najeksponiraniji. Radi se o Vladi koja – osim fiskalizacije – u dvije godine mandata nema nijednog drugog pozitivnog rezultata, i neki uspjeh referenduma o ustavnoj definiciji braka tumače i kao svojevrsni referendum protiv Vlade. To je ponešto pretjerano, ali – sigurno je da je bar svaki deseti (svaki peti?) građanin koji je na referendumu o ustavnoj definiciji braka zaokružio “za” glasao zapravo “protiv” Milanovića, a da mu je ustavna definicija braka – devedeset i deveta rupa na svirali.
Last but not least – referendumsko “za” podupro je i HDZ, koji po svim anketama ima nešto više od 20 posto potpore.
I što je onda 950 000 glasova “za”? Pobjeda? Malo teže. Jer je od 3 700 000 katolika u Hrvatskoj njih 2 750 000 ostalo kod kuće. Nakon nedjelje 1. prosinca navečer Katolička crkva teško da više može tvrditi da govori u ime 90 posto Hrvata. Trideset posto? Četrdeset?
Tri su momenta potaknula Katoličku crkvu na snažniji angažman.
Prvo, erozija HDZ-a nakon otkrivanja koruptivnih aktivnosti Ive Sanadera, njegova bijega iz Hrvatske, uhićenja i niza suđenja, koja je uvjerila Crkvu da im HDZ više neće moći biti moćna politička poluga uvijek na usluzi. Dakle, moraju nešto sami.
Drugo, zvono za uzbunu zazvonilo je kada su u prosincu prošle godine objavljeni podaci iz popisa stanovništva 2011. godine, gdje su rezultati u dvije rubrike izazvali zabrinutost. S jedne strane, broj katolika je pao sa 3 903 551 prema popisu stanovništva iz 2001. godine, (87,97 posto u ukupnom stanovništvu Hrvatske) na 3 697 143, dakle 86,28 posto u ukupnom stanovništvu. Ukupan broj Hrvata se smanjio između 2 popisa, pa je logično i da se smanji broj najveće vjerske denominacije među Hrvatima, ali – važni su i omjeri.
Postotak katolika u ukupnoj populaciji pao je za 1,69 posto. S druge strane, taman je toliko u 10 godina od popisa do popisa porastao broj nevjernika i ateista (od 2,22 na 3,81 posto), a broj agnostika i skeptika porastao je sa zanemarivih 0,03 posto na malo teže zanemarivih 0,76 posto
A postotak katolika u ukupnoj populaciji pao je za 1,69 posto. S druge strane, taman je toliko u 10 godina od popisa do popisa porastao broj nevjernika i ateista (od 2,22 na 3,81 posto), a broj agnostika i skeptika porastao je sa zanemarivih 0,03 posto na malo teže zanemarivih 0,76 posto.
Treće, nema više socijalizma i Jugoslavije, gdje se Katolička crkva mogla predstavljati čuvaricom hrvatskog nacionalnog osjećaja i identiteta, nema više rata koji je kao jednu od svojih posljedica imao homogenizaciju, među ostalim i oko tradicionalnih vrijednosti. Hrvatskom sve više vlada neoliberalni imperativ individualnog profita naštetu javnog interesa, a jedna od kolateralnih žrtava bit će i tradicionalna vjera.
Resentiman za vremenima socijalizma kada su katoličke crkve u zemljama realsocijalizma i u Jugoslaviji bile izuzete od vala sekularizacije, prepoznatljiv je kod nas i u činjenici da je definicija braka koja je ovim referendumom unesena u Ustav naslijeđena iz obiteljskog zakonodavstva iz vremena socijalizma.
Zato formiranje Hrasta, zato formiranje inicijative U ime obitelji i ovaj referendum. Hrast je na lokalnim izborima postigao skromne rezultate, a inicijativa U ime obitelji polučila je na referendumu dovoljne, ali opet skromne rezultate. Ti su rezultati bili dodatno zasjenjeni zabranom dijelu medija da izvještavaju s njihove proslave pobjede na referendumu – poteza koji je PR faux pas desetljeća.
Hoće li Katolička crkva ovom akcijom uspjeti zaustaviti svoju kapilarnu eroziju? Teško. Možda će uspjeti bude li nakon ove akcije slijedila nova, ako se u njoj bude mogao angažirati isti ili veći broj ljudi, i ako tema sljedeće akcije bude afirmativnija (jer je ovaj referendum u pretežnom dijelu javnosti doživljen kao referendum protiv LGBT zajednice) i socijalno osjetljivija (jer slabi odaziv na referendum o braku govori da je ta tema doživljena kao nešto što nema nikakve veze sa stvarnim egzistencijalnim problemima građana).
Gdje je zagovaranje prava siromašnijih, gdje je – recimo – stav o izmjenama Zakona o radu? Zašto to nije bila tema nedjeljnog referenduma? Zašto to ne bi bila tema sljedećeg masovnog angažmana Crkve i aktivista iz U ime obitelji?
Međutim, i katolički aktivisti su ljudi. Vjerojatno su neki od najangažiranijih u ovoj kampanji U ime obitelji nestrpljivi da što prije kapitaliziraju svoj uspjeh, i nemaju previše živaca za daljnja dokazivanja. S druge strane, socijalna osjetljivost Katoličke crkve u Hrvatskoj na djelu je u Caritasu, ali ne i na širem društvenom planu. Gdje je zagovaranje prava siromašnijih, gdje je – recimo – stav o izmjenama Zakona o radu? Zašto to nije bila tema nedjeljnog referenduma? Zašto to ne bi bila tema sljedećeg masovnog angažmana Crkve i aktivista iz U ime obitelji?
Međutim, takve ih teme ne zanimaju. Odmah nakon proslave pobjede na referendumu o ustavnoj definiciji braka nova meta Katoličke crkve i inicijative U ime obitelji postao je Nacrt prijedloga Zakona o životnom partnerstvu, kojim se planira zakonski urediti položaj istospolnih zajednica. Tu neće moći dobiti toliku potporu i interes javnosti. Naime, ta tema – nakon cijele kampanje o ustavnoj definiciji braka – zvuči kao Rocky VI. Reciklaža već viđenog. Građani bi nešto novo. Ali to Katolička crkva i inicijativa U ime obitelji ne mogu i ne žele shvatiti.
Hoće li Katolička crkva ovom akcijom uspjeti zaustaviti svoju kapilarnu eroziju? Teško. Ukratko, referendum o braku pokazuje da je Katolička crkva u Hrvatskoj svjesna kako će nastavak dosadašnjeg funkcioniranja po inerciji smanjiti broj katoličkih vjernika i njezin utjecaj u društvu. Referendum o braku proglašen je fenomenalnim uspjehom, a on to objektivno nije.
Da bi zaustavila eroziju broja svojih vjernika i svog utjecaja, ona će morati nastaviti s raznovrsnim akcijama. Osim navedenih otegotnih okolnosti (kadrovi, izbor tema), suočit će se s još jednom zaprekom – možda najozbiljnijom.
Hrvatski su građani inertni i nenavikli na građanski aktivizam, a neka sljedeća tema teško da će se opet moći proglasiti sudbinskom i sudbonosnom, kao što se proglasilo ovu o ustavnoj definiciji braka. Pogotovo što im je odabir tema – ograničen. Jedino što probuđenom katoličkom aktivizmu ipak ide na ruku, to je inertnost lijeve i/ili građanske i/ili liberalne opcije. Kako god bilo, rezultat u dogledno vrijeme bit će ovakav: tvrdite da govorite u ime 90 posto?! Ma zaboravite!
(Prenosimo s portala H-ALTER s dozvolom autora).