novinarstvo s potpisom
Zlatko Dizdarević
Foto: Denis Lovrović
Istorija se po ko zna koji put grubo poigrala s Bliskim istokom. Ovaj put i na više nego znakovit način: stogodišnjica tog prostora, od Mediterana do Persijskog zaljeva, onakvog kakvog smo poznavali, poklapa se skoro sasvim precizno s nestankom ”geografije” Bliskog istoka u granicama koje su obilježile minulo stoljeće i početak ovog. I zbog kojih je, velikim dijelom, do tog raspada dolazilo od samog početka, evo do konačne sahrane. [Read more…]
Ljepota ovog jezika u bogatstvu je i paradoksalnosti njegovih fraza. Nije tačan kao njemački, ni zavodljiv kao španjolski ili francuski, nije jezik sudbinski kakvi su jezici poljski i ruski, ali ako smo u stanju oslušnuti njegove fraze, nikad ga ne bismo mijenjali za neki drugi jezik.
U tim je frazama često povijest vremena i prostora, obiteljska, intimna i društvena. Njima se istodobno izriče ono od sad i ono od nekad. U jednom životnom iskustvu saberu se čarolijom fraze prethodna životna iskustva. Tome fraza i služi: da pojača i ovremeni ono što bi se moglo puno jednostavnije reći.
Čuj tako frazu: dati mu kruh u ruke! Ili hljeb. Obično se koristi za požrtvovne roditelje, ili samohrane majke, koje su svojoj djeci, odričući se vlastitog života, dale kruh u ruke. I sad zamislimo zbunjenog omladinca ili omladinku sa štrucom crnoga kruha u naručju, s tim famoznim hljebom u rukama. Što ta fraza, zapravo, znači.
Edo Maajka došao je u Hrvatsku kao dijete izbjeglica. Sam, bez roditelja i bez ikakve perspektive da odraste. U to vrijeme Hrvatska je ratovala protiv bosanskih muslimana. (Vidjelo se to najbolje po onom bogougodnom i svedomovinskom dočeku Darija Kordića u jeruzalemu zagrebačkog Plesa…) Dječak je, prema podacima iz izbjegličke karte, bio neprijatelj. Jesu li ga tako tretirali? To zna on, mi ne znamo, i ne želimo ga pitati. Takva pitanja ponižavaju.
Imao je opsesiju da dobije kruh u ruke. Otac je htio od njega načiniti strojarskog inžinjera. U tome je perspektiva. U Hrvatskoj nije mogao studirati, jer je bio stranac, neželjeni stranac. Otišao je u Tuzlu, gdje je upisao kriminalistiku i strojarstvo. Dva fakulteta, pa koji upali. Nije ni jedan. Vratio se u Zagreb, na dokvalifikaciju za kuhara. I taman kada je dobio kruh u ruke, krenulo ga je u umjetnosti. Snimio je nekoliko muzičkih, ili muzičko-pjesničkih albuma, koji su obilježili jedno hrvatsko i bosansko doba, jednu epohu.
Striktno govoreći, Edo Maajka u dvije je zemlje zaslužan umjetnik. Po njemu ćemo biti upamćeni. On je taj koji je izgovarao onu istinu, koju ne može izgovoriti nitko drugi osim umjetnika, najčešće pisca ili pjesnika.
U njemu usporedo žive i raduju se barem dva vrlo različita, ali istoimena čovjeka: jedan naivan, izrazito dobroćudan, svima drag Bosanac, idealan da ga kao kuhara za plaću izvaraju okrutni ugostiteljski radnici Dalmacije. Da mu svako malo izbiju kruh iz ruku. Drugi je čvrst, hrabar i lucidan, spreman uvijek da se zagleda u nešto u što nije dobro gledati, da se osvrne kad se ne bi trebalo osvrtati. Drugi je poput onih požrtvovnih braniča, koji turaju glavu gdje drugi ne bi ni nogu (još jedna fraza, nogometna).
Pritom, on potura glavu i onoga prvog sebe, naivnog, dobroćudnog, glupog Bosanca. Glupi Bosanac? Da, to je, također, fraza, kojoj značenje znaju samo Bosanci. I to glupi. Oni koji su se opametili za sebe i ne govore da su Bosanci. Takvi su Bošnjaci. Ili Hrvati, Srbi, koje je povijesna nevolja udesila da se rode u Bosni, pa mrze i sebe i nju.
Nakon što je zadužio svojom umjetnošću dva huda i sirota carstva, Edo Maajka fatalno se zaljubio. Kao u nekoj priči Isaka Samokovlije, zaljubio se u lijepu Jevrejku. Kažem lijepu, jer on i nakon tolikih godina ljubavi ima potrebu da ponavlja kako je Lilah lijepa. (Doista, sretna je žena o čijoj ljepoti njen muž tako govori…) Oženio se, otišao i Izrael i dobio dijete.
Onaj prvi, naivni, Edo nije imao pojma što je učinio. A ni drugi mu nije mogao pomoći, jer kako god bio čvrst i lucidan, o zlu svijeta iz kojeg je potekao, on nije imao pojma. Pomalo i zato što nije htio znati. Lakše je živjeti u iluziji da je narod iz kojeg si potekao jadan i izranjavljen, možda i malo primitivan, nego o njemu znati ono što je malo kompleksnije.
Takvo znanje čini te neprijateljem među svojima. I gorak ti biva svaki zalogaj kruha. Suprotno od onog što je pisao Aleksa Šantić: “Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…” Ama kakvi, nigdje nisu gorči nego među svojima.
Kada je Izrael udario na Gazu, s bestijalnošću s kojom je đeneral Mladić udarao po Sarajevu, Edo Maajka je svojima, ili već takozvanim svojima, postao kriv jer je oženjen za onu za koju je oženjen. Solidarnost s narodom Gaze oni su, kako to u nas biva, pokazali mržnjom prema Edi. Znaju li naši ljudi biti solidarni, a da ne mrze? Ne znaju. Tako je to u Bosni. I ne samo u Bosni.
Tu se Edi izokrenuo svijet. I počela mu se zemlja izmicati pod nogama. Ali ne ona zemlja u Tel Avivu i Izraelu, nego ona zemlja o kojoj je pisao, pjevao i repao, i koju je zadužio kao malo koji njen poslijeratni umjetnik. Izmicala mu se pod nogama zemlja Bosna, a s njom i njegova životna tema. Jer on piše o onome što je najvažnije i što je najstrašnije, o onome u što je ugrađeno i njegovo životno iskustvo.
Kako će sad, kada o tome više ne može pisati, jer da bi nastavio, njegov gard više ne može biti sućutan, razumijevajući, pun milosrđa i suživljavanja sa svojom zemljom i njenim patnjama. Nakon što je zbog svoje ljubavi postao neprijatelj, trebao bi pisati i pjevati iz pozicije neprijatelja. A može li se to? Može, iako je pogubno i samouništavajuće. Time bi Bosni, možda, učinio najveću uslugu, ali bi sebi učinio najveću štetu. A što je vrednije, život ili umjetnost?
U Rusiji, možda, ili u Francuskoj, u Latinskoj Americi, u samosvjesnom i kulturnom svijetu, koji pamti dobro i čije je pamćenje u njegovoj književnosti i poeziji, u tom svijetu, možda, umjetnost je katkad i vrednija od života. U Bosni, u Hrvatskoj nije tako. Pa ovdje ljudi bijesno osuđuju predstavu koju nisu vidjeli! Ovdje Ivan Aralica, koji nikada nije vidio ni sekunde neke njegove predstave, govori u skandaloznom intervjuu za Globus da je Oliver Frljić nedarovit?
Kako on to zna? I zašto novine objavljuju to njegovo saznanje? Tako i zato što umjetnost ovdje ne vrijedi ništa. U Bosni ona, ako je to ikako moguće, vrijedi još i manje. Pritom, Aralica je već trideset kilometara zapadno od Zagreba savršeno beznačajna persona. Frljić nije. Kao što ni Edo Maajka nije. Ali je li za to ikoga briga, u zemlji u kojoj se sve zna o nepročitanim knjigama i o neviđenim predstavama?
Dobroslav Silobrčić lijepo je, silobrčićevski razgovarao s Edom Maajkom, i sve je dobro bilo do pred kraj, kada je Edo rekao da će se za godinu dana s porodicom vratiti u Hrvatsku. Zašto? Zbog umjetnosti, zbog poezije, bunta i svjedočenja? Ili zbog žene, djeteta i sebe? Čemu biti neželjen? Pogotovo ako imaš zlatne ruke, a Edo ih ima.
(Prenosimo s autorova portala).
Foto: Wikipedija
Recepcionar u ginekološkoj ordinaciji, samac, neostvareni pjesnik, sitan ženskaroš, snažne socijalne imaginacije, u svakodnevnim intervalima zamišlja se kao predsjednik izraelske vlade ili pisac prevratnih članaka u ljevičarskom Haaretzu, Efrajim Nisan zvani Fajma uzaludnik je, svojevrsni moderni pikaro, jurodivi navjestitelj sudnjega dana, suvremeni čovjek rastrgan ritmovima modernog doba, spolni egzistent, emocionalno upropašten i nezreo, zrcalni odraz samoga pisca, Amos Oz koji se ruga Amosu Ozu.
U Izraelu “Fajma” je objavljen 1991, godinama pred sporazum iz Osla, kada je još postojala forma, makar i utopistička, mira između Palestinaca i Izraelaca, i kada je Jaser Arafat u kolektivnom američko-izraelskom političkom imaginariju doživljavan poput današnjega Hamasa.
U međuvremenu, u protekle dvadeset tri godine, likvidiran je mirotvorac Jicak Rabin, sklopljen je i propao jedan povijesni dogovor, ratoborcima su šakom i kapom dijeljene Nobelove nagrade za mir, podizana su židovska naselja na okupiranim teritorijima, oko palestinskog geta podignut je zid kao oko koncentracijskog logora, stradale su tisuće i tisuće nedužnih ljudi, uglavnom Palestinaca, ali i Izraelaca, koji su mirno pili kavu ili ručavali u kvartovskom restoranu, i odmah zatim ih više ne bi bilo.
Ali ništa od onoga što se dogodilo nije narušilo ili barem rekontekstualiziralo političku aktualnost romana “Fajma”. Ta knjiga mogla je biti napisana jučer.
Jedino što je u međuvremenu drukčije jest to što se iz javnosti povukla i u povijest preselila generacija koja se sjeća vremena koje je prethodilo arapsko-židovskoj mržnji. Danas žive i djeluju samo oni koji su se s tom mržnjom rađali kao s antropološkom činjenicom vlastitoga individualnog i kolektivnog postojanja. To je ono čega se plaši Fajma, u čemu predosjeća konačnu propast, i što ga opsesivno prati kroz njegove dane.
“Fajma” je intenzivan, u-sebe-uvlačeći roman, od kojeg je teško odustati, a prati se kao spoj književnoga artizma i golog života. Oz varira introspektivne i outrospektivne zahvate, ispisujući priču čija privlačnost proizlazi iz nelagodne koju stvara.
Fajmi se jednom davno raspao brak. Žena je otišla s kolegom s posla, Amerikancem, stručnjakom za mlazne avione. Danas s malim sinom, neobičnim albino dječakom, žive u Jeruzalemu. Fajma ih posjećuje, prijateljuje s njima na neki svoj pomaknut način, bolno je blizak s dječakom Dajmijem.
Kad navečer roditelji izlaze, Fajma dolazi da čuva dijete. U poglavlju “Priče pred spavanje” Dajmi mu se povjerava kako je s prijateljima zaklao psa. Učili su na vjeronauku kako je Abraham žrtvovao sina Isaka, pa su sagradili oltar, ukrasili ga cvijećem, i na oltaru žrtvovali nesretnoga psa lutalicu.
Dugo su ga klali nožem za kruh. Događaj je vrlo plastično opisan, onako kako ga je dječak prenio Fajmi, a “Priča pred spavanje” stoji izvan romana, kao zaseban umjetnički tekst, koji se pamti kao malo što.
Ovaj ga je čitatelj pročitao u kasno augustovsko subotnje popodne, u polurashlađenoj sobi hotela Pula u Puli. Okolnosti čitanja ne može zaboraviti, kao ni priču koja se u sjećanju transformira i pretvara u nešto drugo, što će temi Ozovog romana biti sukladno, u nekom dugom, unutarnjem čitateljskom dijalogu.
Biblija ljude uči kako da se s pokrićem ubijaju. Djecu uči kako da ubiju psa. Tako to vidi Amos Oz. Kao što su nas, u Hrvatskoj, zbivanja u Gazi, iz ljeta 2014. učila kako da ponovo, slobodno i nekažnjivo mrzimo Židove.
Glas Koncila, sve na podlozi svetoga teksta i televizijskih izvještaja, svoje čitatelje uči da nije bilo Holokausta i da je Jasenovac bio neka vrsta sanatorija za oporavak i zaštitu manjina u NDH.
U središnjem dnevniku HTV-a antisemitizam se ispostavlja kao ideologija humanizma, a Židove urednik i novinar optužuju za vladavinu svjetskim novčarskim tokovima. Večernji list piše da bi “svijet bio napredniji da je pobijedio Hitler”. I tako hrvatska javnost ubija psa, i započinje novu eru, novi ciklus mržnje, pod visokim pokroviteljstvom crkvenih i svjetovnih vlasti.
Jesmo li morali postati ološ da bismo bili prihvaćeni kao narod među narodima, tako se, otprilike, pita Fajma, čitajući vijest o ubojstvu arapskoga dječaka, starca, poštara.
A onda sebe zamišlja kao predsjednika Izraela, kako odlazi u arapsko selo Dar Jesen, i povodom godišnjice masakra drži govor: “Ne ulazeći u detalje koja od strana treba da snosi veću krivicu, mi, izraelski Jevreji, razumemo patnju kroz koju su prolazili palestinski Arapi poslednjih četrdeset godina, i spremni smo da učinimo sve što je razumno da bismo zaustavili dalje samoubistvo.”
Reakcija svijeta bila bi moćna, govor bi odjeknuo u svakoj arapskoj kući, u svakoj izbjegličkoj izbi, pa bi se počelo odmotavati klupko emocija, ljudi bi pohrlili jedni drugima u zagrljaj, preobraženi tom unutrašnjom potrebom da se okupaju u svojoj i tuđoj dobroti.
Fajma o tome razgovara s ljudima. Misle da je maštar, fantast, netko tko se bavi stvarima na koje nema utjecaja, nastoji preusmjeriti tokove sudbine, što je uzaludno kao soliti more. Ili misle da je Fajma budala i da Arape, naprosto, treba ubijati dok su mali, dok ne narastu i ne ojačaju, da ih treba tlačiti, ponižavati, davati im najgore poslove, poraziti ih do kraja da prihvate mir, onakav kakav odgovara Izraelu.
Ali njemu su, ipak, najgori oni koji misle da on sve to radi, govori, misli, zbog Arapa. Ne, kaže, nije me briga za njih. Ja to radim zbog nas, samo zbog nas. Na to odmahuju rukom, sliježu ramenima, smatraju ga dobrodušnim čudakom, gubitnikom i maštarom, nesređenim i neurednim sredovječnim mužem, koji popravlja svijet umjesto da popravi i sredi vlastiti život.
“Došlo je vreme da prestanemo da se osećamo kao narod. Da prekinemo s polascima. Da ostavimo te koještarije. Pozvao me je glas i ja sam krenuo. Kud god nas pošalju – mi ćemo da krenemo. To su polufašistički motivi. Ti nisi narod. Niti sam to ja. Niko nije narod. Ni ujutru ni uveče. Kad smo već kod toga, mi svakako nismo narod. Mi smo pre svega vrsta plemena. (…) Mi smo primitivno pleme. Šljam, to smo mi. Oni, međutim, Nemci, Francuzi, Britanci, ni oni nemaju prava da nas gledaju s visine.”
Viče tako Fajma, viče svakodnevno, na oca, na prijatelje, na poznanike i taksiste, u pokušaju da ih uvjeri u nešto u što oni neće povjerovati, pa makar ih njihovo nevjerovanje vodilo u propast. To je ono sa čime se ovaj čitatelj identificira, pa prihvaća Fajmin glas kao svoj vlastiti, i pretvara se u recepcionara u ginekološkoj ordinaciji. Jer, doista, sa stanovišta zdravog razuma i književnosti, korisnije je biti recepcionar u jeruzalemskoj ginekološkoj ordinaciji, nego čitatelj i pisac u Zagrebu.
Doista, poput Fajme, koristim svaku priliku da kažem koju o antisemitima iz Glasa Koncila i iz Informativnog programa Hrvatske televizije, te o tihom, pristajućem i pasivnom antisemitizmu predsjednika ove zemlje, premda znam da bi mi bilo bolje da o svemu tome šutim, da koristi od govora nema, ni od zaustavljanja društva koje bi tako rado oživjelo svoju 1941.
Uostalom, kada bih sve to preskočio, možda bih nekoga i nagovorio da čita ovaj roman? I možda bi se i sam čitajući ga pretvorio u Fajmu, kao što se ja, evo, pretvaram u Fajmu?
Nije cilj književnosti da objašnjava ili opravdava zbilju. Ali katkad se i to dogodi. “Fajma” (ili “Fima”, u prijevodima na druge europske jezike) roman je o izraelsko-palestinskom sukobu, premda u njemu nema Židova ni Arapa, nema rata, pobjednika ni poraženih. Bolje knjige o tom sukobu nema, jer velika književnost može artikulirati ono što ne mogu ni historiografska publicistika ni politički i diplomatski pregovarači. Najprije, velika književnost ne može nikad biti politički pristrasna. Samo anđeli i Amos Oz u svakom će trenutku nepristrano svjedočiti o Palestini i Izraelu.
Roman nije preveden na hrvatski, a na srpskom je objavljen 2005, u posrednom prijevodu s engleskog. Izdavač je danas zamrla Narodna knjiga, u čijoj se knjižari, u Cetinjskoj ulici u Beogradu, može kupiti i Ozov “Fajma”. Priča o čovjeku koji nakon svakog jela pije gastale, a kada piša, povlači vodu, pokušavajući uskladiti svoj mlaz s punjenjem i pražnjenjem vodokotlića.
(Prenosimo s autorova portala).
Otvoreno pismo protiv napada izraelske vojske na civile u Gazi
Izrael ima, kao i svaka država, pravo na obranu, ali ne i na brutalne razmjere te obrane. Tim više što je riječ o obrani od vojno neusporedivo slabijeg protivnika – Palestine koju Izrael desetljećima drži pod okupacijom. U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava.
U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu.
Za kršenje međunarodnoga prava valjalo bi optužiti i Hamas, koji vlada Gazom, jer je nasumice ispaljivao rakete na izraelsko tlo, ponekad u gusto naseljena mjesta, premda prouzročivši neusporedivo manje žrtava i štete od one što ju je u Gazi i Rafahu počinila izraelska vojska.
Svjetske sile još nisu Izrael pozvale na odgovornost zbog ratnih zločina. Sjedinjene Države, glavni izraelski saveznik, kao ni EU, nisu iskoristile svoj utjecaj da zaustave krvoproliće. Washington ustrajno glasa protiv rezolucija o Izraelu koje donosi Vijeće za ljudska prava, Opća skupština UN-a i Vijeće sigurnosti UN-a. U Hrvatskoj se o tom pitanju javno nije očitavala ni jedna politička stranka ili istaknuti političar. A ni vjerska zajednica.
A u međuvremenu djeca su u Gazi danima bivala ubijana – u prosjeku svaki sat po jedno – a da nisu imali kamo pobjeći ili se skloniti. Nemoguće je na to šutjeti!
Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju.
U svojoj povijesti od 1941. do 1945. hrvatska država je progonila Židove i smještavala ih u logore te je naša osobita obaveza da se aktivno zalažemo protiv i najneznatnijeg iskazivanja antisemitizma. No, upravo ta obaveza daje nam pravo kritizirati izraelsku vladu kada ona progoni palestinski narod pridonoseći time opetovanoj proizvodnji nasilja.
Izrael je rođen onoga dana kada je David pobijedio Golijata. Izraelci ekstremne desnice i rasističkih nagona pretvaraju Izrael u Golijata koji gnječi Davida.
Situacija je neodrživa, primirja ne bivaju poštovana, premda demokratski izabrano političko tijelo, Hamas u pregovorima nije ravnopravan partner i bojati se da će drama potrajati. Stoga apeliramo na jaču stranu da učini iskorak iz ovoga začaranoga kruga te rješavanju složene političke situacije pristupi uporabom diplomatskih, a ne vojnih vještina.
Apeliramo na vjerske vođe svih vjeroispovijesti u Svetoj zemlji da u vjernicima probude vjeru u moć nenasilnog otpora protiv ekstremista u vlastitim narodima. Taj poziv možda se čini idealistički naivnim, ali u mnogim nerješivim političkim situacijama donio je ploda i sačuvao brojne živote. Tako je, primjerice, prije 25 godina u Istočnoj Europi, gdje je rijetko tko vjerovao u moć nenasilja, ”baršunasta revolucija” uspjela.
Molimo državnike i vlade naših zemalja da uspostave kontakte s političkim dužnosnicima s obje zaraćene strane i zalažu se za nenasilno rješavanje političkog sukoba.
Neka se ne sakrivaju iza svjetskih i europskih institucija, nego pokažu smjelost i umješnost izravnoga razgovora s ”neprijateljima“.
Rizik ”prvog koraka“ u izgradnji povjerenja među zaraćenim stranama zacijelo je manji nego stanje trajnoga rata.
Holokaust nad židovskim narodom u Drugom svjetskom ratu bio je neviđen barbarizam i strahota. Svakako je duboka sramota po našu zajedničku ljudskost. Upravo zato neka u XXI. stoljeću ne doživimo agoniju palestinskoga naroda!
Šalom, selam, mir!
Jadranka Brnčić
Anna-Maria Gruenfelder
Claudia Keller-Pilsel
Drago Pilsel
Branimir Pofuk
Prije nekoliko dana sam objavio Tweet sljedećeg sadržaja: ”Mojim prijateljima Židovima: zašto šutite?! Ne vidite strašne ratne zločine izraelske vojske u Gazi? Šutite, vi, preživjeli iz holokausta?!”
Taj mini komentar se nije svidio nekim mojim poznanicima i onima koji se javljaju na mom Facebook zidu. Jedan od njih me čak optužio da ”prozivam Židove” na način kakav je Marinko Božić prozivao Srbe u Slobodnom tjedniku. Dakle, na divljački način.
Ja nisam, moram to na početku ove kolumne pojasniti, jer bi netko mogao misliti da sam, objavivši odličnu analizu Tomislava Jakića u okviru (tek postavljenog) tjednog vanjskopolitičkog komentara Orbi et populis naslovljenog ”Parole golog antisemitizma” (poticajanog kao i komentar Zlatka Dizdarevića ”Zašto nema Palestine”, postavljen tjedan dana ranije na istome mjestu) te izuzetno potrebne kolumne Miljenka Jergovića ”Antisemitizam bez Židova” (kao Osvrt dana od nedjelje 3. kolovoza), to učinio iz grižnje savjesti, da si ”spasim ugled” jer sam, kako bi se zločesto dalo zaključiti, zavapio mojim prijateljima Židovima želeći ih ”pozvati na odgovornost”, Bože sačuvaj, jer ih smatram odgovornima za zločinačku, pače i fašističku politiku izraelske vlade, odnosno fašistički snaga u njoj (jer je to koalicijska vlada); a nikako, pak, jer imam potrebu propitkivati lojalnost naših Židova! Neka mi se osuše i desna i lijeva ruka ako sam imao takvih primisli!
Učinio sam to iz više razloga, ali ovdje ističem dva: zato jer je nama, antifašistima, zabranjeno šutjeti kada se vrše ratni zločini ili zločini u ratu, te zato jer, kao humanisti, ne smijemo ostati mirni i po strani dok se tenkovima i drugom artiljerijom, zrakoplovima i svime ostalim čime raspolažu sofisticirane i vrhunski naoružane snage Izraela Gaza pretvara u prah i pepeo baš onako kako je artiljerija JNA rušila, kuću po kuću, naš Vukovar.
Želim li tom usporedbom kazati da stavljam znak jednakosti između agresorskih snaga na Republiku Hrvatsku i snaga kojima komandira vlada Benjamina Netanyahua? Da, upravo tako. Nije li ta usporedba pretjerana? Možda jest.
Zašto se onda dovodim u situaciju da me prozovu zbog ”prekomjernoga granatiranja” izraelskih vojnika i tamošnje vladajuće klase?
Zato što slušam sposobnije, pametnije i upućenije od sebe i znam ono što možda nekima još nije jasno i zbog čega se ova kolumna i objavljuje (ne da bi se ikome dodvorio, jer to nije bio i neće nikada biti moj način i stil izražavanja).
Slušam pametne ljude poput laburista, bivšega izraelskog ministra unutarnjih, a onda i vanjskih poslova Šlomo Ben-Amija (aktivan početkom prošloga desetljeća u vladi Ehuda Baraka), poput argentinskog pijaniste i dirigenta svjetskoga glasa Daniela Barenboima (židovskog je porijekla i nositelj je izraelskog i palestinskog pasoša te je kao takav ”Ambasador mira UN-a”), poput izraelskih pisaca koje ovdje ne treba posebno predstavljati: Amosa Oza, A. B. Yehoshuea, Etgara Kereta i Davida Grossmana, poput komičarke Orne Banai, poput redateljice Shire Geffen, poput Gideona Levyja, kolumniste izraelskog dnevnika Haaretz (najomraženiji novinar u zemlji, nešto kao Viktor Ivančić za HDZ ili moja malenkost za Katoličku crkvu devedesetih u RH), koji se u posljednjoj kolumni pita ”zašto je Bijeloj kući trebalo čak 25 dana da nazove izraelsku vojnu akciju u Gazi barbarskim činom?” (u trenutku kada Haaretz na naslovnici ima vijest da je Mossad prisluškivao telefon američkog državnog tajnika Kerryja u razgovorima s Palestincima)…
Znam da pobjednika u toj akciji neće biti i zato se Izrael, pod pritiskom, počeo povlačiti. Pobjednika nema jer je Hamas ostao najmanje bez dvije trećine svojih raketa ali joj ostaje vlast, za sada, u Gazi.
Je li u konačnoj i toliko očekivanoj izjavi premijera Netanyahua (kojeg bih ja bez ustručavanja prijavio Međunarodnom sudu za ratne zločine) da Mahmoud Abbas nije isto što i Hamas naznaka nove politike? Teško.
Meni je teško povjerovati da je ova izraelska vlada u stanju proizvesti neku novu politiku, ali bi ona, i to sam naučio od navedenih osoba, trebala u kratkim crtama biti sažeta u ovim smjerovima (ne nužno ovim redoslijedom):
Pakao Gaze sa preko 1600 mrtvih (od toga trećina djece) i skoro 6000 ranjenih mora prestati.
Hamas je moguće izolirati jer ga ne podržava ni jedna arapska zemlja (osim donekle Katar), a trenutno su svi daleko zainteresiraniji da se okonča rat sunita i šijita.
Ako bi se razaranje Gaze nastavilo, ako Izrael ne bi odlučno nastavilo s povlačenje započetim u nedjelju, eksplodirala bi cijela površina palestinskih teritorija, Abbas bi pao i imali bismo na desetke tisuće mrtvih, pa bi tek tada strahovanja Tomislava Jakića, Miljenka Jergovića i drugih plemenitih novinara bila opravdana: antisemitizmu u cijelome svijetu ne bi bilo kraja, pa bi eventualni glas jednog Slavka Goldsteina, Ognjena Krausa ili Vladimira Šalamona, ili odgovarajućih rabina Kotela DaDona i Lucijana Prelevića (spomenuti su abecednim redom), te sviju nas ostalih, bio samo dokaz (ne zato jer bi se prvenstveno oglasili kao Židovi ili kao njihovi prijatelji) da nisu svi u Hrvatskoj šupci kao ovi na vlasti.
Ako bi se sumanuto ubijanje beba, djece, žena, staraca u Gazi nastavilo i svijet ne bi reagirao, pa i najavom sankcija Izraelu, a u tom bi svijetu Hrvatska ostala slijepa, pljunuo bih na hrvatsku zastavu. Učinio bih to ukoliko bi se Pantovčak, Banski dvori i Zrinjevac nastavili sakrivati. Jer svi bismo, da – svi koji ne bismo progovorili postali sudionici, simpatizeri, podupiratelji, nazovite to kako god hoćete, kampanje mržnje i destrukcije Hamasa i izraelske ekstremne desnice.
Hrvatska, ukoliko nije nasljednica tzv. NDH, a nije, i ukoliko gospodin Ivo Josipović nema vlast u sjeni Ante Pavelića, a nema je, ne smije biti u strahu da bi riječ protiv Izraela, tamošnje vlasti, bila krivo shvaćena; to jest, nama se ne smije začepiti gubica jer se ovdje od 1941. do 1943. (a nešto i nakon toga) satrala židovska zajednica direktivama iz Banskih dvora.
Ja sam morao ovo napisati unatoč tomu što će me ovaj stav koštati (pa i važnih prijateljstava), kao što me je koštalo progovoriti o ubijenim Srbima nakon ”Oluje” (bio sam, ako ne prvi, onda među troje prvih koji je shvatio da to treba učiniti) ili kao što me košta danas napisati da se na Kaptolu 8 i na drugim adresama Katoličke crkve u RH razvijaju neoustaštvo i negacionizam holokausta, što dovodi Hrvatsku u puno težu situaciju nego što je ona u kojoj se nalazi zbog šutnje Ive Josipovića, Josipa Leke, Zorana Milanovića ili Vesne Pusić.
Međunarodna zajednica ima zadaću zaštite civila, a katolici i drugi u Hrvatskoj, ako u našoj zemlji uopće ima vjernika, jer ja sve više u to sumnjam, ne smiju ironizirati Papino nastojanje da se doprinese miru (da, braćo i sestre Hrvati, jer vrlo brzo ste zaboravili molitvu Franje, Bartolomeja, Simona Peresa i Mahmouda Abbasa te ostalih židovskih, muslimanskih i kršćanskih predstavnika u Vatikanu).
SAD i EU vjeruju da se rat u Ukrajini može i treba zaustaviti, pa sankcioniraju Vladimira Putina. Zar bismo trebali drugačijim aršinima vrednovati život Palestinaca i Izraelaca (u Izraelu ne žive samo Židovi) od vrijednosti života koji priznajemo Rusima, Ukrajincima i drugima?!
Glupi Hrvati će se ovaj tjedan baviti natezanjima oko toga tko smije, a tko ne smije hodati Kninom, a još gluplji od njih će u Čavoglavama onanirati nakon pozdravnih riječi jednog nacionalističkog i potpuno nemoralnog bukača, jednog kretenskog biskupa koji, hvala Bogu, konačno odlazi u mirovinu i jednog ratnog zločinca na uvjetnoj slobodi.
Ali jedna manjina, kao i uvijek, nastojat će da se čuje glas mira, glas razuma.
I Hamasu i onima koji viču ”smrt Arapima” i ”smrt ljevičarima”, odnosno ”smrt izdajnicima Izraela” odgovaram: mi možemo živjeti ne samo skupa već i zajedno. Vi pucate, ja molim. Vi razarate, ja gradim.
Sućut nije samo osjećaj koji proizlazi iz psihološke mogućnosti da se razumiju potrebe druge osobe nego je, u prvome redu, moralni imperativ. Pokušati razumjeti probleme onog s druge strane (bio on Židov ili Palestinac, Srbin ili Hrvat) prvi je korak na putu pomirenja.
Kao što je napisao Schopenhauer (navodim ga iz članka Daniela Barenboima koji su donijeli Haaretz, The Guardian, El País i drugi važni listovi), ”ne postoji ništa toliko efektivno što bi nas vratilo na put pravde kao mentalna slika svih poteškoća, sve žalosti i svog trpljenja onoga koji gubi”.
A u ovom konfliktu u Gazi (baš kao u i nakon ”Oluje”) svi smo gubitnici. Svi!
I moći ćemo graditi novo društvo, novi svijet samo ako budemo u stanju prihvaćati patnje i prava one ”druge strane”. Bez toga nam nema budućnosti.
Novi rat na Bliskom istoku, jer ovo što se događa na relaciji Izrael – Gaza jest rat, stvorio je upravo idealnu dimnu zavjesu iza koje se, javno i jasno, prikriveno i manje prikriveno, ili tek na “mala vrata” na javnu scenu ponovo vraća antisemitizam. A antisemitizam, ako netko slučajno ne zna, mržnja je i neprijateljstvo prema židovskom narodu kao cjelini, odnosno prema svima pripadnicima toga naroda, bez ijednog drugoga razloga, osim što su Židovi.
Iracionalni antisemitizam bio je u korijenu nacističkog plana “konačnog rješenja”, plana o – doslovno – istrebljenju cijeloga jednoga naroda koji se, stjecajem povijesnih okolnosti, stoljećima održavao raštrkan širom svijeta i ovisan o dobroj volji većinskih naroda među kojima su njegovi dijelovi živjeli, čuvajući u prvome redu svoju vjeru, tradiciju i običaje i podvrgnut stalnome diskriminiranju i povremenim pogromima (progonima i ubijanju).
I opet za one koji možda ne znaju: uvriježeno vjerovanje kako su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčarstvo (a da je između njima bilo i ovakvih, i onakvih, to je valjda ipak svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i navodimo samo kao primjer.
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država židovskog naroda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći (mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvorničkim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde, nepoduzimanja nikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio holokaust, međunarodna je zajednica počinila drugu – prema arapskim stanovnicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine.
To je područje odlukom Ujedinjenih naroda podijeljeno na Izrael i Palestinu, ne uzimajući u obzir da su već i prije toga židovske paravojne formacije prognale iz budućeg Izraela ne mali broj Arapa. Dakle, jedna je nepravda ispravljena, preživjeli holokausta dobili su svoju državu, ali na račun dotadanjih stanovnika (mada Židovi zaista jesu, povijesno gledano, prastanovnici toga područja). No, nije ostalo na tome.
Dan nakon proglašenja Države Izrael, susjedne su je arapske zemlje, sve – u koordiniranoj akciji – napale. Na iznenađenje svijeta, ali i uz pomoć iz svijeta, Izrael se obranio, snagom očajnika pritisnutoga uza zid. I ne samo što se obranio, nego je i proširio područje pod svojom kontrolom, što je – nepotrebno je i govoriti – bila nova nepravda.
U desetljećima što su slijedila arapske su zemlje u nekoliko navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu, zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa ga se zbog toga u ne malom broju arapskih zemalja veličalo), jer proklamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje Židova u more”.
S tim je ciljem (ali ne bez asistencije “velikih” koji su igrali svoje igre) početo nekoliko ratova koji su svi, s izuzetkom onoga iz godine 1973. (mada i to samo dijelom) završavali daljom teritorijalnom ekspanzijom Izraela.
Palestinci, protjerani i nagurani u izbjegličke logore (jer, ni jedna arapska zemlja nije pokazivala volju da ih integrira) počeli su pribjegavati terorizmu. Stariji će se bez muke sjetiti vremena kada su pripadnici Palestinske oslobodilačke organizacije otimali avione, izvodili atentate, ili kada su uzeli kao taoce izraelske sportaše na Olimpijadi u Münchenu (i bili, zajedno s njima, ubijeni u neuspjeloj njemačkoj akciji spašavanja).
U to vrijeme počinje proces koji sada, u jeku vojne kampanje protiv Hamasa u pojasu Gaze (i više od tisuću poginulih samo u tri tjedna), ponovo dobiva na zamahu. I to dvostrani proces.
S jedne strane izraelska vlada svaku oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku antisemitizmom, a s druge, u redove onih koji s pravom i razlogom napadaju mnoge poteze izraelske politike, udobno se pozicioniraju notorni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do “lanjskoga snijega”, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli, pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna odgovornost!).
Pa se tako na demonstracijama protiv stradanja civila u Gazi čuju notorno antisemitske parole, blokira se vjernike u sinagogi i prijeti im se smrću (Pariz), ili se u mošejama moli Alaha “svemogućeg i milostivog” da uništi i pomete s lica Zemlje i posljednjeg Židova (London). Reagiranja na takve ispade olako će se proglasiti ograničavanjem slobode izražavanja, odnosno slobode vjere.
Usputna primjedba: ne treba sve ovo ni posebno čuditi, ako se zna (a mora se znati) da je ujedinjena Evropa, barem u svojim novim članicama, do sada pokazivala bolećivu toleranciju prema antisemitizmu (i desnom radikalizmu), naprosto zato što je kartu za ulazak u red “prihvatljivih” profašista i antisemita bilo vrlo lako kupiti deklarativnim antikomunizmom. I sada se ta bolest širi, što je uvijek slučaj s bolestima koje se na vrijeme ne suzbija.
E sada, da ne bi bilo zabune, evo nekoliko konkretnih pitanja i odgovora na njih. Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadržati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno okupirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće palestinske države? Nema!
Jesu li ta naselja jedna od ključnih prepreka miru? Jesu!
Je li Izrael, čije su trupe tada bile u Libanonu, smio pustiti libanonske falangiste da masakriraju palestinske izbjeglice u logorima Sabri i Šatili? Naravno da nije!
Može li se prihvatiti politika da se sruši kuća u kojoj živi obitelj Palestinca koji je počinio teroristički čin? Ne može (uz to što takva politika i previše sliči nacističkoj praksi da cijela obitelj odgovara za djelo jednoga svojega člana)!
Može li na dugi rok biti održivo izraelsko taktiziranje, posebno prisutno kod aktualnoga premijera, usmjereno da se onemogući trajno rješenje bliskoistočne krize konceptom dviju država koje će se međusobno priznati i uspostaviti normalne odnose? Ne može!
Je li Izrael neslavni šampion u nepoštivanju rezolucija Ujedinjenih naroda? Jest!
A, s druge strane, je li istina da je izraelski premijer Rabin, dosljedni zagovornik mira s Arapima (mada je tim putem, zajedno s egipatskim predsjednikom Sadatom krenuo jedan od njegovih prethodnika – Begin) postao žrtvom atentata, što ga je na njega izveo izraelski vjerski fanatik? Jest!
I je li istina da je Anvar el Sadat poslije svojega povijesnog iskoraka prema Izraelu (i odricanja od politike bacanja Izraela u more) postao žrtvom atentata pripadnika Muslimanske braće (iz koje je potekao Hamas)? Jest, i to je istina!
Dakle, protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uključujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i naučili živjeti u ratu i – od rata), a razloga da se kritizira izraelska politika (što je u ovome kontekstu ne manje važno) ima i više nego dovoljno. Ali, ma koji razlozi za to postojali, ni jedan od njih nije, ne može i ne smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira antisemitizam. Pogotovo, što i u izraelskom društvu postoje ne baš beznačajne snage koje se oštro protive politici svoje vlade.
A da netko, tko je židovske vjere, ili čak nije ni prakticirajući vjernik, nego je naprosto porijeklom Židov i živi negdje u Evropi, Americi, ili tko zna gdje u svijetu, bude izložen prijetnjama, napadnut, diskriminiran, ili suočen sa zahtjevom da “odmah i jasno” osudi ono što radi Izrael u Gazi (a pri tome je on, na primjer državljanin Francuske, Velike Britanije ili Njemačke), za svakoga tko logično misli, odnosno hoće misliti, izvan je pameti.
Stari, nikada iskorijenjeni antisemitizam koji je, zbog grozote holokausta, neko vrijeme “izašao iz mode” našao je idealno tlo na kojemu ponovo uspijeva, proglašavajući sve Židove, samo zato što su Židovi (zvuči nekako poznato, zar ne?) odgovornima za politiku Države Izrael, koja jest država židovskog naroda, ali nije država onih Židova koji su svojom voljom ostali živjeti u velikom broju drugih zemalja, niti oni za nju mogu biti odgovorni.
Rastu tog “nevidljivog”, ali sve prisutnijeg antisemitizma pogoduje i medijsko izvještavanje o sukobu Izraela i Hamasa u kojemu se upadljivo “zaboravljaju” neke notorne činjenice, odnosno kojega se analizama što bi teško izdržale ozbiljnije razmatranje (jer traže uzroke tamo gdje ih nema), pokušava prikazati u svjetlu različitom od realnoga.
Uzmimo samo nekoliko primjera. Sve se agresivnije probija teza o izraelskoj agresiji na Gazu, a prešućuje činjenica da je Hamas (ne zaboravimo ni Islamski džihad!) bio taj koji je prekinuo primirje što ga je svojedobno sklopio s Izraelom i puna dva tjedna raketirao Izrael, prije nego što je počeo vojni odgovor, naglašavamo: odgovor, zrakoplovstvom i artiljerijom.
“Zaboravlja se” da je Izrael čekao još punih tjedan dana, kroz koje vrijeme su stotine raketa poletjele iz Gaze, da bi se upustio u kopnenu operaciju. Pravi se stalna, koliko cinična, toliko i licemjerna, računica koliko palestinskih pokopa otpada na jedan izraelski (20 na 1 objavila je svojedobno Hrvatska televizija), odnosno uspoređuje se broj žrtava u Gazi (više od tisuću u nepuna tri tjedna) i civilnih žrtava u Izraelu (dvije!), ali se ne kaže da Izrael ima fantastično djelotvoran sustav proturaketne obrane.
Nitko od onih koji “plaču” nad ubijenim Palestincima (a treba, i to iskreno, plakati za svakim ubijenim civilom u Gazi, jer je poginuo ni kriv, ni dužan, samo zbog suludog plana Hamasa da ojača svoju poziciju “proizvodnjom” što više mrtvih Palestinaca i jačanjem mržnje prema Izraelu – i Židovima, naravno), nitko – dakle – od takvih ni ne pokušava napraviti računicu koja bi zorno pokazala da bi Izrael, kada ne bi imao sustav ”Željezna kupola”, u tri tjedna raketiranja iz Gaze imao barem 400 do 600 mrtvih civila.
Jer, u tome je razdoblju ispaljeno više od dvije tisuće raketa, i to ne slijepih ili neispravnih, kako se može ponekada čuti, nego ne savršeno preciznih, ali najvećim dijelom ipak dobro usmjerenih na gusto naseljena mjesta. Izraelci su presreli praktično svaku koja je mogla pasti na neki grad. Udarili su na Gazu, odakle rakete dolaze, a na snimcima jasno se vidi ispaljivanje iz samoga grada, mada će Hrvatska televizija kada napokon odluči objaviti i takav snimak, u tekst umetnuti čarobnu rječcu “navodno”, pa je tako ono što se jasno vidi ipak – samo navodno.
Bili su Izraelci itekako svjesni da će pogoditi civile, jer Hamas se zavukao u sustav tunela izgrađen ispod Gaze, sustav koji je svojom veličinom i kompleksnošću, zapanjio i Izraelce. Stoga su nastojali civile upozoriti na predstojeći napad – lecima, SMS porukama i e-mailovima, svjesni ipak činjenice da u površini maloj, a gusto naseljenoj enklavi prostora za bježanje jedva da ima.
No, teško će se naći netko, tko će reći (a to je činjenica!) kako Hamas sprječava civile da se maknu prije napada, kako podučava djecu da demonstrativno deru izraelske letke upozorenja (viđeno na televiziji), a još je manje onih koji će pokazati snimke na kojima se jasno vide lanseri za rakete ukopani pored zgrade škole (no o bombardiranju škole će se naveliko govoriti).
Jednako tako nitko osim izraelske televizije neće reći kako je njihova vojska uz samu granicu s Gazom postavila poljsku bolnicu otvorenu za Palestince, niti to da je Hamas nakon nekoliko dana tu bolnicu granatirao, prethodno sprječavajući Palestince da u njoj potraže pomoć. Niti će spomenuti odbijanje lijekova koje je Izrael pokušao poslati u Gazu (od odbijanja “židovske krvi”, pa do standardnih lijekova).
Svaki je rat prljav, a ovaj posebno.
Hamas, ostavši bez saveznika u Egiptu nakon što je vojska srušila “muslimanskog brata” Mursija, trebao je nešto, što će mu priskrbiti novu tranšu financijske pomoći (Katar, možda i Turska) i vojne pomoći (Iran, najvjerojatnije). A trebao je i nešto da ojača svoju poziciju u odnosu na predsjednika Abasa koji je na zapadnoj obali Jordana, u Palestinskoj autonomiji što je spretno i postupno izvlači na međunarodnu scenu, prijetio da će postati ključni igrač na palestinskoj strani.
Nakon više od 1.000 ubijenih civila, Abas je morao mijenjati i retoriku i politiku – makar privremeno, i makar znao koji su stvarni uzroci stradavanja civila u Gazi.
S druge strane, u Izraelu prijeti realna opasnost da sigurnost koju pruža ”Željezna kupola” i dosadašnje nesmetano razaranje u Gazi (uz uništavanje tunela i lansirnih rampi, koje – usprkos svemu – i dalje rade svoj posao) stvore iluziju da se (nekažnjeno) tako može u nedogled, sve do potpunog uništenja Hamasa. A to je koliko nemoguće, toliko i nedopustivo, jer bi preko svake granice uvećalo civilne žrtve (bez obzira na to koristi li ih Hamas kao živi štit, ili ne).
Rješenje može biti samo u pregovorima i u uzajamnim garancijama sigurnosti. Tako dugo dok Hamas ne odustane od proklamiranog cilja uništenja Države Izrael, zagovornici vojnog rješenja s druge strane granice imat će lak posao.
Mada otpor militarizaciji društva i preferiranju vojne opcije pred političkom u samome Izraelu evidentno postoji i nije zanemariv, stalni život uz zvuk sirena što najavljuju nove rakete i uz spoznaju da se ima nekih petnaest do četrdeset sekundi (!) vremena da bi se stiglo u sklonište, i za takve će Izraelce postati nepodnošljiv. Što znači da će jačati trend podupiranja politike sile, a slabiti podrška politici traženja rješenja pregovorima.
No, bilo kako bilo, a tragično jest, treba jasno upozoriti da Židovi kao narod, a pogotovo Židovi koji žive izvan Izraela i koji su državljani drugih država, zbog stradavanja Palestinaca u Gazi ne smiju postati žrtve novoproplamsalog antisemitizma.
Uvijek iznova svijet bi se morao sjetiti do čega je doveo nesputani antisemitizam u vrijeme Drugoga svjetskog rata (i odsutnost svakog odgovora na njega). A ipak, njemački narod kao cjelina nikada nije proglašen krivim zbog holokausta (niti bi to bilo prihvatljivo). Holokaust je bio djelo nacističke vlasti (koju su, istina je, mnogi Nijemci bezrezervno podržavali sve do kraja).
Izraelska politika, sa svim svojim pogrešnim potezima, pa i s onime što je vrlo blizu ratnim zločinima, djelo je aktualne vlasti, a ne svih građana Izraela, pogotovo ne svih Židova.
Stoga treba s posebnim povećalom čitati i slušati sve “analize” koje govore o “Izraelskom četvrtom Reichu”, koje brane goli antisemitizam parolama o slobodi govora i izražavanja i koje prozivaju Židove, bilo gdje u svijetu, tražeći od njih da se “legitimiraju”, javno osuđujući politiku vlade Benjamina Netanyahua. Sve su to, naime, jasni i prepoznatljivi simptomi antisemitizma i valja na njih upozoravati, uvijek i uvijek iznova – da ne bi bilo kasno.
Što nikako ne isključuje kritičnost prema politici Izraela, ali s drugih osnova. Kao ni kritičnost prema onima koji vuku konce na međunarodnoj sceni, a koji su mnogo puta do sada pokazali da rat preferiraju pred mirom, jer ratom učvršćuju svoje globalne pozicije, a osim toga – rat je “dobar posao”. A njihova se filozofija može sažeti u jednu riječ: profit.
Kapitalizam je zasnovan na ideji profita i, zaista, ima velikih kapitalista, Židova (baš kao i onih drugih nacionalnosti i vjera). No, Židovi nisu izmislili kapitalizam, ali jedan od najvećih i – sve je očitije – vizionarski – kritičar kapitalizma, Karl Marx, bio je Židov. I to treba spomenuti, makar i samo usput, u kontekstu ovoga razmatranja o Izraelu, Gazi i antisemitizmu. Da bi predrasuda bilo što manje i da bi stvari bile što jasnije; ako je to još moguće.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Bajramska hutba, 1. šewal, 1435. / 28. 07. 2014.
Hvala Allahu, Stvoritelju svjetova, na milosti i blagodatima kojima nas daruje. Donesimo salavat i selam na posljednjega Allahova poslanika Muhammeda a.s., na njegovu časnu obitelj, na njegove ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli s Njegovim imenom u srcu. Sjetimo se i svih šehida koji su dali svoje živote za dobrobit islama i svih koji ga slijede.
Cijenjena braćo i sestre,
Na kraju ovog odabranog mjeseca ramazana u kome smo intenzivirali djela ka povećanju svoje pobožnosti te se na najprikladniji i Bogu ugodan način organizirali u izvršavanju svojih obveza, molimo Uzvišenog Stvoritelja da nam to primi kao čin naše odanosti i pokornosti samo Njemu. Istinski se nadamo da su naši ibadeti (obveze prema Bogu) u ovom mjesecu duboko ostavile tragove u nama te da će isti živjeti s nama i nakon ramazana.
Ramazan je prigoda da se istinski pokajemo (tewba) za sva svoja djela i propuste koje smo svjesno ili nesvjesno činili te da istinski pogledamo sebe iznutra, oslanjajući se na Božju milost i oprost koja je u ovom mjesecu posebno izražena.
Postom, kao središnjim ibadetom, u ovom mjesecu nadam se da smo postigli neophodna svojstva koja će nam olakšavati svakodnevni život i sva iskušenja s kojima se susrećemo. To su prije svega strpljivost, iskrenost, samokontrola i bogobojaznost. Ova plemenita svojstva nužno su potrebna svakom pojedincu, a nasušna su potreba i društvu u cjelini.
Iz ovih svojstava rađa se istinska solidarnost i osjećaj prema drugomu, a poglavito prema potrebitima sukladno riječima poslanika Muhameda a.s ”Pravi musliman nije onaj tko zanoći sit, a zna da je njegov susjed gladan.“
Ovakav odnos Poslanika islama naspram susjeda susrećemo i u drugim riječima Poslanika a.s. u kojima se dobročinstvo prema susjedu izravnava s vjerom: ”Čini dobro svom susjedu biti ćeš pravi vjernik, želi drugom ono što želiš sebi upotpunit ćeš svoj islam“.
Kako vidimo iz ovih riječi Božjeg poslanika susjed se stavlja u prvi plan a ne njegova vjera. Poslanik nas i dalje usmjerava na pažnju i ljubaznost prema susjedu i bližnjem pa kaže: ”Na dvojicu Allah neće ni pogledati na Sudnjem danu: na onoga tko kida rodbinske veze i onoga tko je zločest prema susjedu.“ Iz navedenog je razvidno da su bližnji i susjed na istom stupnju te da jačanje odnosa na tim relacijama znače i jačanje našeg odnosa prema Bogu. Udaljavanje od bližnjeg i susjeda istovremeno znači i udaljavanje od Boga. Bajram je prigoda da preispitamo svoj odnos prema bližnjim i prema susjedu.
Postom se zasigurno postiže razumijevanje i senzibilitet prema gladnima, a propisani zekat i sadekatu-l-fitr koji se daju u ovom mjesecu su konkretna potvrda tog senzibiliteta. Zajedničkim druženjima kroz namaz (molitvu), mukabele, predavanja, iftare, nadam se da smo ojačali naše zajedništvo u vjeri i istinski se približili jedan drugome na što nas obvezuje Uzvišeni Allah kada kaže: “Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. Allah je doista silan i mudar.“(At-Tawba, 71.)
Dužina dana i cjelodnevnog posta u ovom ramazanu iznosila je oko 19 sati, a večernja molitva, teravih-namaz, u kasnim noćnim satima, bila je veliko iskušenje svim vjernicima. Danas, s ovog časnog mjesta, u ovom Velikom danu, želim pohvaliti napore i žrtvu koju ste učinili kako bi ovaj ramazan imao sve fadilete (svojstva) ramazana.
Blago onom tko je podnio žrtvu i danas s punim pravom se raduje. Posebno je zapažen angažman naše omladine što nas ohrabruje i veseli da su odlučni u jačanju svoje vjere. Njihova zajednička druženja kroz ramazanske programe zasigurno jačaju našu zajednicu u cjelini.
Mešihat Islamske zajednice težište svojih programa stavlja na omladinu. Samo u ovoj godini za stipendiranje naših studenata osigurali smo pola miliona kuna. 86 studentica i studenata na raznim fakultetima u Hrvatskoj prima stipendiju Mešihata Islamske zajednice. Zahvaljujući našim vrijednim članovima zajednice koji su svjesni što znači znanost mi smo to uspjeli. Koristim ovu prigodu da se svima njima zahvalim ali i da pozovem sve one koji žele da podupiru ovaj program da se u njega uključe makar to bilo i simbolično.
Vaš zekat i sadekatul fitr usmjeren u zajednički fond – bejtul-mal koga nadzire i usmjerava Mešihat Islamske zajednice zasigurno će intelektualno ojačati našu Zajednicu jer sredstva namijenjena tom fondu isključivo se troše na jačanje obrazovne strukture naših najmlađih.
Islamska zajednica u Hrvatskoj mora se više otvoriti te na sljedećim izborima unutar Zajednice dati šansu mladim, poletnim i odgovornim djevojkama i mladićima kako bi svojim kompetencijama dali veći doprinos u radu zajednice. Zajednica mora odgovarati zahtjevima vremena i prostora, a oni tome mogu dati veliki doprinos.
Braćo i sestre, ne dozvolimo da nas toplina našeg doma oslabi u suosjećanju i pomaganju onima koji doma nemaju, a takvih je nažalost puno oko nas. Udobnost i materijalno blagostanje često čovjeka udaljavaju od drugih ljudi, a time i od Boga. Samoljublje, narcisoidnost i oholost postaju njegova karakteristika. Uzvišeni Stvoritelj ne voli ohole, gorde i hvalisave kako to ističe u Kur’anu.
Onaj tko daje u ime Božje, daje to kao znak zahvalnosti za ono što mu je Bog podario, čvrsto vjerujući u Njegovu nagradu i ne očekujući nikakvu hvalu ovoga svijeta. O tomu ne progovara, niti prigovara, time se ne hvali već sa dozom skromnosti i skrušenosti udjeljuje od onoga što ima. Blago takvima.
Allah dž. š. eksplicitno naglašava da u našem imetku imaju pravo potrebiti. Za to se zekat definira kao pravo i obveza, pravo onih koji nemaju i obveza onih koji imaju.
Poplave na našim prostorima ostavile su mnoge naše sugrađane bez krovova nad glavom. Budimo uz njih i iskažimo svoju suosjećajnost u obnovama njihovih domova. Poplava koja je zadesila Slavoniju uništila je sve što su ljudi tijekom svog životnog vijeka stjecali. Istovremeno na površinu je isplivala humanost i veliko ljudsko srce koje je priteklo upomoć poplavljenom narodu.
Boraveći u više navrata tijekom proteklog vremena na poplavljenim područjima dirnut sam tom ljudskom, tom humanom, tom plemenitom gestom građana Republike Hrvatske poglavito Slavonije i Slavonaca koji su širom otvorili vrata svojih domova kako bi udomili potrebite ne pitajući tko je koje vjere, nacije ili bilo koje druge odrednice. To je naše bogatstvo koje moramo isticati kao najveću vrijednost i učiniti dodatne napore ustrajavajući na jačanju i profiliranju ovog univerzalnog modela plemenitosti.
Pred nama svima kako pojedincima, zajednicama, tako i društvu u cjelini, ogroman je izazov. Izazov je tko će više pomoći ovom području. Napaćeni ljudi toga područja su čestiti i radini, naučeni da žive od vlastitog rada kroz svoja imanja i zanimanja. Naša zadaća je da sačuvamo njihov dignitet i dostojanstvo te da im omogućimo da u što kraćem roku obnove svoje kuće, radne prostore, stočne fondove, životnu infrastrukturu i da se vrate svojim redovnim aktivnostima.
Ne dozvolimo da nas izobilje naših trpeza udalji od onih koji nemaju, nažalost i takvih je puno danas.
Kad ovo izričem pred sobom vidim događaj iz vremena Poslanika kada je jedan od ashaba (suvremenika) Božjeg poslanika za večerom svoje obitelji naredio da se dio hrane odvoji i odnese nekomu za koga je znao da je slabog imovnog stanja. Primio je poklonjenu hranu, ali je počeo razmišljati na način, ja sam danas ručao, a moj susjed nije pa je preče da to njemu proslijedim. Odnio je istu hranu do njega, on je primio. Međutim i on je imao isti pristup, ja sam doručkovao, a moj susjed nije, pa je preče da to njemu proslijedim. Tako je jedna hrana završila kod sedmog susjeda dobročinstvom jednog, ali i suosjećanjem i istinskim razumijevanjem svih. Pitam se, imali danas takvih? Pozivam sebe i vas da se ugledamo u ovaj primjer.
Ne dozvolimo da nas mir i sloboda kao najveće vrijednosti koje ovdje uživamo učine bezosjećajnim za sve obespravljene, protjerane i ratom zahvaćene čemu danas svjedočimo u Gazi.
Nažalost ni ovaj sveti mjesec muslimana nije mogao proći, a da se ummet poštedi prolivanja krvi, razaranja i uništavanja. Najnoviji događaji u Gazi potvrđuju da su vodeći moćnici današnjice izgubili svaki osjećaj prema ljudskom životu i ljudskoj tragediji. To je razlog za svekoliku ljudsku zabrinutost jer je život kao dar Božji i najveća vrijednost postao bezvrijedan.
Kroz istu prizmu možemo promatrati događanja u Iraku, Siriji, Mijanmaru, Iraku, Afganistanu, Jemenu i drugim mjestima, zanimljivo, s većinskim muslimanskim življem.
Sukladno našoj vjeri islamu koja nas uči da štitimo svačiji ljudski život i zabranjuje bilo kakvu akciju koja za cilj ima njegovo ugrožavanje ili pak širenje straha i oduzimanje uvjeta za normalan život dostojan čovjeka, Mešihat Islamske zajednice u Hrvatskoj najoštrije osuđuje svaku vrstu ubijanja, nasilja i zlostavljanja svih ljudi na svijetu bez obzira na njihovu vjeru, naciju ili bilo koju drugu odrednicu te ovim putem pozivamo sve međunarodne čimbenike da zaustave agresiju na Gazu te da se okrenu svetosti mira, a ne rata. Sve vjernike pozivamo da pojačaju svoje dove/molitve za mir u svijetu i hitni prestanak krvoprolića u Gazi.
Pozivamo sve vladare i vlade kako Islamskih zemalja tako i Zapada da pokažu odlučnost i veće zalaganje za uspostavom trajnog i pravednog rješenja između Palestine i Izraela i na taj način zaustave ovakva i slična događanja.
U proteklom mjesecu imali smo priliku da čujemo još jednu u nizu podvala islamskom i muslimanskom svijetu, a to je proglašenje hilafeta samo u cilju preusmjeravanja pozornosti kako muslimana tako i drugih sa stvarnih događanja. Nemojte uzimati taj događaj korisnim za islam i muslimane. To je sigurno na štetu islama i muslimana.
Dignimo svoj glas protiv svakog oblika izrabljivanja ljudi, djece, žena, radnica i radnika, radimo svi na jačanju moralnih vrijednosti kod ljudi, kojih je na žalost danas sve manje. Poslanik nas podučava u riječima ”Radniku se znoj ne smije osušiti, a da mu njegov trud ne bude plaćen.“ Ove riječi Poslanika promoviraju kulturu rada, ali i očuvanje digniteta i dostojanstva radnika.
Najčešći su danas apeli i zabrinutost za ekonomsko stanje u svijetu. Mali broj je onih koji ekonomiju povezuju s moralom. Živimo u vremenu velikih apsurda. Na jednoj strani su oni koji ne biraju sredstva da dođu do cilja, a to je novac. Kad novac postane cilj, život gubi smisao. U islamu novac je sredstvo, a ne cilj, cilj je Allah i Njegovo zadovoljstvo.
Pravednom raspodjelom materijalnih dobara na ovome svijetu postiže se Božje zadovoljstvo. Vjernica i vjernik teži k Njemu. Ne dozvolimo da duh pohlepe, mita i korupcije prodre u nas i učinimo sve da naša zajednica i društvo u cjelini budu čisti od toga. Umjesto toga, vodimo računa da nam je imetak na halal način stečen, a ono što nam je viška podijelimo ili uvakufimo i sebi obilnu nagradu oba svijeta osigurajmo.
Braćo i sestre, prisjetimo se i svojih umrlih na ovaj Veliki dan, a drugi dan Bajrama prema odluci Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj proglašen je Danom šehida te ćemo se u svim našim džamijama i mesdžidima prisjetiti tih naših sinova i braće koji su svoje živote položili za Domovinu osjećajući to kao vjerski čin i svoju dužnost.
U želji da nam bajramski dani budu ispunjeni vjerom i nadom obraćam se Svevišnjem Bogu učim dovu:
Milostivi Bože,
Učini da samo Tebi služimo!
Da se grijeha klonimo!
Da istinu govorimo!
Da o dobru mislimo!
Da dobra djela činimo!
Da tuđe pravo poštujemo!
Da na putu istine strpljivi budemo!
Da kod sebe korisno znanje povećavamo!
Bože Milosni,
Podari bolesnima zdravlje!
Siromašnima opskrbu!
Prognanima povratak domovima njihovim!
Zarobljenicima slobodu! Domovini mir i slobodu!
Obogati naše prvake mudrošću i hrabrošću!
Naše imame znanjem i iskrenošću!
Bože Milostivi,
Oplemeni sve ljude ljubavlju i milošću!
Očisti ljudska srca od mržnje i zla!
Podari cijelom svijetu Tvoju uputi i milost! Tako ti tvoje neizmjerne dobrote i tako Ti Tvoje milosti ovog velikog dana!
Braćo i sestre,
Bajram je radost za srce i dušu muslimana, radujmo se Bajramu, izvršimo svoju obvezu davanja zekata i sadekatul fitra, svima vama želim čestitati nastupajuće mubarek bajramske dane, da u zajedništvu obitelji upotpunite predstojeće blagdane te da iz njih izađemo ojačani vjerom i nadom u bolje sutra. Posebno želim čestitati onima kojima je uskraćena roditeljska ljubav, toplina vlastitog doma, bolesnicima po našim bolnicama, zaslužnim članicama i članovima po staračkim domovima i raznim ustanovama, zatvorenicima na izdržavanju zatvorskih kazni.
Braćo i sestre, svima vama
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BAJRAM!
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
KULLU AMIN VE ENTUM BI HAJR!
URIME ZEMEFET BAJRAMIN!
BAHTALO BAJRAMO!
(Prenosimo s portala Islamske zajednice u RH).
‘‘Molimo za prestanak rata u Izraelu“ – čut ćemo ovih dana u molitvama i željama vjernika. ‘‘Neka bude mir među Palestincima i Židovima“ – slogan je što ćemo ga, kad se pojavi na našim Facebook stranicama, rado ‘‘lajkati“ iz udobnosti svojih fotelja.
Naravno da na stravične prizore ubijene i ranjene djece u Gazi ne možemo ostati ravnodušni. Ali jednako tako ćemo ih, poneseni poslovima i brigama naše svakodnevice, lako zaboraviti do sljedećih odgledanih ili pročitanih vijesti. Neki od nas će, nakon nemoćna uzdaha, uzeti svoj ručnik i otići na plažu ili bazen. Ili barem do omiljena kafića na ćaskanje s prijateljima.
Drugi među nama, navikli na razgovore o svjetskoj politici, možda ćemo raspravljati o opravdanosti ili neopravdanosti akcije izraelske vojske te ponovno raspredati o povijesti izraelsko-palestinskih sukoba te ga iznova tumačiti jedni drugima.
Koliko god razmjena informacija na Internetu pridonosi, s jedne strane, tome da brže i detaljnije dobijemo informacije o tome što se događa u svijetu te jasnije razaberemo pouzdane od manipulativnih, toliko, s druge strane, ljudske nesreće počinjemo promatrati kao virtualnu stvarnost, kao stanovite predstave na pozornici svijeta koja nas se zapravo osobno, duboko ne tiču ukoliko se ne događaju nama.
A nužno se događaju i nama, u njima smo ukoliko pripadamo istoj ljudskoj vrsti!
Rat se ne događa samo na bojištima, nego i među svjetonazorima i stavovima. A upravo oni i proizvode ratove. Stoga je važan i naš, i moj stav. Ono što, zapravo kako mislimo, kad tad se na ovaj ili onaj način ozbilji.
Dakako, o pokretanju i prestajanju ratova odlučuju moćnici, ali mi odlučujemo hoćemo li u njima sudjelovati ili ne. A sudjelovanje ne počinje samo političkim opredjeljenjima i pristajanjem na mobilizaciju, nego ravnodušnošću prema drugima i osjećajem da smo usred ma kakva sukoba nužno mi u pravu te da to pravo smijemo svim sredstvima braniti. Čak i ako nikad ne bismo uzeli pušku u ruke. Zato nas se ono što se događa u Gazi itekako tiče.
Ne postoji etički neutralna pozicija. Ne postoji ‘‘pravedan“ stav koji opravdava ili okrivljuje ‘‘obje strane“ ili objema paušalno želi mir. Nismo li se osjećali izigrano i napušteno u Hrvatskoj kada se to nama događalo u ratu sa srpskom vojskom i paravojskom što ga je svijet tumačio kao građanski, štoviše plemenski rat?
Ne postoji opravdana obrana, ni po međunarodnim zakonima, ukoliko je nesrazmjer među vojnim silama golem, a takav jest među izraelskom i palestinskom vojskom i naoružanjem, te bivaju ubijeni civili, štoviše djeca. U Gazi je ubijeno preko četiri stotine djece mlađih od šesnaest godina a da nisu imali kamo sakriti se ili pobjeći! Ništa, apsolutno ništa to ne može opravdati!!!
Naravno, situacija u Izraelu je psihološki, simbolički i povijesno vrlo složena. Naravno da su se preživjeli Židovi poslije Drugoga svjetskog rata morali negdje smjestiti.
Da se narodi ne mogu dijeliti na loše i dobre, da i među Izraelcima i među Palestincima ima različitih stajališta i ponašanja. Naravno da Izraelci vojne akcije svoje države doživljavaju kao pitanje preživljavanja…
Ipak, valja jasno reći: Židovi su poslije Drugoga svjetskog rata ušli u Palestinu za britanskog mandata i Britanci su ih pustili da budu kolonizatori; politika izraelske države je imperijalistička: Palestince drži kao taoce i ne da im živjeti na njihovoj rodnoj grudi ni odobrava osnovna ljudska prava; a Hamas je legitimno izabrano političko tijelo u palestinskoj vladi.
Istina je da je u Hamas u svojoj povelji iz 1988. artikulirao svoju želju da razori Izrael, da ima povijest suicidalnih napada na izraelske građane, da ih trenutno napada raketama, da pripada širem Muslimanskom bratstvu. No, definirati Hamas isključivo kao terorističku organizaciju, ili ga povezivati s organizacijama kao što su al-Qaeda, al-Shabaab ili ISIS značilo bi ne razumjeti njegovu svrhu. Većina Palestinaca, premda ne svi, podržava ga jer, koliko god igrao prljavu i uzaludnu igru, on se jedini bori za političku opciju palestinske neovisnosti.
Činjenica da su Židovi preživjeli Šou te da su u strahu od palestinske vojske, ne daje im opravdanje za genocid nad Palestincima. To je zlouporaba vlastite patnje. ‘‘Nikad više“ znači nikad više ni za koga!!!
Kada je riječi o ljudskoj nesreći, pitanje o tome tko je politički u pravu ne bi trebalo biti prvo pitanje, premda i njega valja nužno postavljati. ‘‘U pravu su“ uvijek oni koji trpe.
Stoga nam je u ovom trenutku biti na strani palestinskog naroda! Oni su ljudi poput nas, poput mene, izloženi svemu što čovjek kadar za zlo, kakvi smo svi, može učiniti! Biti nam je uz svako dijete pogođeno raketom, uz svako koje je izgubilo roditelje, braću i sestre, uz svako koje mora gledati u oči ljudskom zlu. Biti nam je uz njih na svaki moguć dostupan nam način!
Biti nam je uz njih, ali ni protiv koga. Svakako ne protiv Židova!
Svako političko opredjeljenje u sebi skriva opasnost da ponovno uspostavlja antagonizme. Odatle porast antisemitizma u svijetu. Osjećaj da smo u pravu opet, eto, proizvodi, uvjerenje da oni drugi to nisu te da ih može i ne biti! Biti uz one koji su u pravu ne daje nam pravo da isključujemo one druge. Tada proizvodimo isti krug smrti.
Biti nam je na strani žrtava! Bez takva opredjeljenja, istinskog mira neće biti nigdje.
Istinskog mira ni u Hrvatskoj neće biti sve dok ne budemo na strani onih koji su trpjeli ili bili ubijeni rukom pripadnika našega naroda. Sve dok nam istinski ne bude žao što su ubijeni ljudi u Gospiću, Paulinu Dvoru, Miljevcima, logoru Lora Varivodama, u obitelji Zec, u Ahmićima. Ćelebićima, Čemernu, Doljanima, Dretelju, Duši, Gabeli, Lašinskoj dolini, Mokronogama… “Nikad više”!! Inače ćemo trajno proizvoditi ono “uvijek iznova” u novim konstelacijama i s istim opravdanjima!
Tiče nas se što se događa u Izraelu, u Siriji, u Sjevernoj Africi, svuda po svijetu gdje se vrši nasilje nad ljudima, tiče se svakog od nas. Stoga jer je ulog naša zajednička ljudskost. Svatko od nas je odgovoran za ono što nam se događa. Svatko.
Djeca se ne rađaju sposobna da mrze. A niti da budu ravnodušna prema onome što se događa drugima. To ih učimo mi odrasli.
Golda Meir je po završetku Šestodnevnog rata rekla: ‘‘Kada nastupi mir, možda ćemo s vremenom moći oprostiti Arapima što su ubili naše sinove, ali ćemo im teže oprostiti što su nas prisilili da ubijemo njihove“. Jake riječi. Premda to što su nas tzv. neprijatelji primorali na ubijanje, ne bismo trebali njima teško oprostiti, nego sebi. Mi smo ti koji smo u toj situaciji držali svoje prste na okidaču, ne oni.
Svi moramo promijeniti svoj način mišljenja. Htjeti da rata više ne bude. Htjeti to pod svaku cijenu! I pod cijenu vlastita života! Što znači izjaviti da smo religiozni ili humani ukoliko je to samo deklaracija o pripadnosti, a ne istinsko življenje dubinskoga sadržaja onoga što nam religija ili humanost kojoj pripadamo nudi? Što nam znači ako sav svijet zadobijemo, a izgubimo svoju dušu?! Naša obećana zemlja tamo je gdje nam je srce. A neka to bude šalom, mir!
Ovaj je tekst nastao u vrijeme izraelske ofenzive na pojas Gaze početkom 2009. godine. Do okončanja vojnih akcija oko 1300 ljudi je ubijeno, od toga velik broj žena i djece, preko 5000 ljudi je ranjeno, oko 50 000 ljudi je ostalo bez krova nad glavom, nanesena je šteta od oko 2 milijarde dolara na infrastrukturi, a ponad svega produbila se već ionako ozbiljna i temeljita mržnja između dva naroda.
Uslijedilo je to nakon našeg boravka u Izraelu u studenom 2008. (bio sam na putu sa suprugom). Taj me je boravak naveo na promišljanje situacije koje se danomice događa pred očima cijelog (nezainteresiranog) svijeta. Šokantno je bilo prijepodne posjetiti muzejski postav o stradanju 6 milijuna Židova u memorijalnom centru Yad Vashem i nakon toga gledati ponavljanje povijesti s izmijenjenim ulogama u Betlehemu i Zapadnoj obali, uživo svjedočiti zastrašujućoj zbilji u kojoj žive protjerani iz svojih domova prije više od 60 godina bez mogućnosti povratka. Dakako da vijesti koje nam mas-mediji dnevno donose stvaraju sliku obojenu interesima. Isto tako nema sumnje da ćemo, promatramo li situaciju iz striktno današnje perspektive, steći dojam o krivici jedna strane i biti skloni glorificirati drugu.
Temeljni je problem u tome što dva bratska naroda koja polažu pravo na istu zemlju, a ne znaju, ne žele i ne mogu živjeti zajedno, ratuju s osnovnom idejom da istjeraju onog drugog. Iako su neke arapske države priznale Izrael i s njim potpisale mirovne sporazume (Egipat, Jordan), ekstremističke skupine poput Hamasa i države poput Irana žele taj isti Izrael eliminirati sa zemljopisnih karata i ”pobacati sve Židove u more” (nadajmo se da će novi iranski predsjednik odustati od ekstremizma svog prethodnika, op. a.). Izrael pak od samog početka ponovnog naseljavanja Palestine, što javno što tajno, provodi temeljni plan – mrvljenjem teritorija Zapadne obale sve Palestince milom ili silom natjerati da napuste to područje kako bi Židovi neometano živjeli u “svojoj” zemlji.
Ako izuzmemo duboko, iskreno i trajno neprijateljstvo među njima, što je već samo po sebi dovoljno za održavanje trajnog ratnog stanja, ostaju nam oni utjecaji sa strane koji to stanje perpetuiraju. I to je ključni dio ovog teksta. Kako mi kao kršćani, možda i nehotice, doprinosimo silama rata? Određeni kršćanski krugovi u SAD-u (pokrovitelja izraelske politike na Bliskome istoku) koji su ujedno i glavnina biračkog tijela, židovsko naseljavanje Palestine, posebice ono nakon II. svjetskog rata, opravdavaju vjerskim razlozima, i podupiru ga kao ostvarenje proročanstava Pisma. To glasačko tijelo nekritički podupire sve što Izrael čini, amnestirajući ga od svake političke i kaznene odgovornosti. Mnogi će američki turisti pri posjetu Betlehemu cijeli dan gladovati i žeđati kako ne bi koji dolar ostavili omraženim Palestincima.
Ti kršćanski krugovi zastupaju tzv. dispenzacionalističku teologiju, te ću se stoga u ovom tekstu (feljtonu) pozabaviti kritičkim čitanjem onih biblijskih tekstova za koje se kaže da podupiru gledište koje u uspostavi države Izrael vidi Božje djelo. Ako to i jest tako, onda nam se valja pitati ostvaruje li država Izrael to u duhu baš tih svetopisamskih navještaja kako bi se s pravom mogla zvati “mesijanskom državom” jer u paketu s obećanjima dolaze i obveze.
Kao kršćanin, odgojen u dispenzacionalističkom nauku, kojega je posjet Izraelu iz temelja prodrmao i prisilio ga na preispitivanje učenja koje je predstavljano kao neupitno biblijsko, osjećam potrebu te tekstove još jednom pročitati i vidjeti kazuju li oni baš ono što taj teološki sustav tvrdi. Kad bi dispenzacionalizam bio samo mentalna vježba od koje nitko nema štete ili koristi, ne bi bilo vrijedno truda baviti se ovim pitanjem, ali kad neki sustav služi kao pogonsko gorivo sukoba, teološko opravdanje jedne politike koja se predstavlja svjetovnom ali je u svojoj biti temeljno religiozna, onda je nemoguće šutke prijeći preko toga. To učenje nalazimo u temelju većine evanđeoskih teologija.
Za one koji se po prvi put susreću s ovim pojmom, polazište za razumijevanje ovog nauka mogu biti natuknice na http://en.wikipedia.org/wiki/John_Nelson_Darby. Dispenzacionalizam nije nauk Pisma, već se pristaše tog učenja koriste Pismom kako bi potkrijepili svoj nauk. Unatoč pokušajima da se taj nauk predstavi kao nauk minulih vremena, neprijeporno je da prije Darbyja takav sustav tumačenja povijesti spasenja nije postojao.
Svjestan sam činjenice da će teza ovog teksta predstavljati nepremostivu prepreku mnogima koji su odgojeni da bez zadrške opravdaju sve što politički Izrael čini, jer to “Bog tako hoće”. Ali, budući da sam postavljen pred dilemu šutjeti nakon viđenog i promišljenog i time ne uznemiravati kršćanske cioniste ili pak govoriti i izvrći se sasvim realnoj mogućnosti da me moja braća i sestre koji gaje isključive simpatije prema Izraelu odbace, odlučujem se za potonje. Moja je nakana situaciju promotriti kroz prizmu života i nauka Isusa Krista, koji mi služi kao hermeneutički ključ za razumijevanje biblijskih tekstova koji govore o obećanjima danima Abrahamu. Neću, dakako, tumačiti sve starozavjetne tekstove koji govore o zemlji, ponovnoj uspostavi razorenog kraljevstva, već samo one koji se tiču Abrahama i njemu danih obećanja kao i novozavjetne tekstove koji govore o Izraelu, zemlji i kraljevstvu. Dakako, krećem od Abrahama, koji stoji na početku artikuliranog odnosa jednoga Boga, jednoga čovjeka i jednoga naroda (kako ga vide i židovstvo i kršćanstvo i islam).
Jesam li u pravu kad kažem da je Darby svoj svjetonazor ugurao u Pismo i time učinio nasilje nad njim prisilivši ga da kaže nešto što je strano samome Pismu, ostaje svakom čitatelju da sam zaključi. Svjestan sam zaprepaštenosti koju ovdje izrečena teza donosi u prostodušni um vjernika odgojenog u “neupitno biblijskoj istini”, kako si vole laskati njezine pristaše, ali ta zaprepaštenost nikako ne može biti dovoljan argument za šutnju. Jer šutnja u ovom slučaju znači podupiranje one politike koja u velikim patnjama ljudi ne vidi ništa loše ako su one u funkciji ostvarenja jednog višeg cilja, a to je uspostava države Izrael kao ispunjenje davnih obećanja. A je li?
(Nastavlja se)
