Nakon prošlonedjeljnog gostovanja Jasmine Jovev u ”Nedjeljom u 2”, kada je bivša šefica kabineta Marine Lovrić-Merzel rekla naciji da se izmišljaju događaji i krivotvore županijski računi, odnosno da je Lovrić-Merzel slupala milijune u fiktivnom radu savjetnika koje je uhljebila kako bi se održala na vlasti, premijer Zoran Milanović je kazao: ”Ako je išta od toga istina, županica je u problemu”. I dodao: ”Tu je netko u ozbiljnom problemu. Ili ona ili gospođa koja je optužuje za ozbiljan kriminal. Tu više nisu jaja, celulit…”

 

Prije njega mogući scenarij da županica dobije pedalu prije nego što DORH kaže svoje najavio je ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović kazavši u Puli da ”ako se optužbe pokažu točnima, ona (Lovrić-Merzel) ne može ostati članicom SDP-a”.

 

Otkako je Aleksandar Stanković stavio sisačku županicu u stanje tehničkog knock outa, u glavi se svima nama vrtjelo sljedeće rezoniranje: Marina Lovrić Merzel, politički blijeda žena, ostaje dakle županica usprkos teškim optužbama da je s najmanje tri milijuna kuna javnoga novca financirala sebe i SDP. No, tko je onaj famozni SDP-ov ministar koji je Jasmini Jovev, na njezine pritužbe o Merzel, prije godinu dana odgovorio kako stranka ima mnogo takvih informacija, te neka postupi po savjesti. Jovev je tako i učinila.

Zoran Milanović je kazao: ”Ako je išta od toga istina, županica je u problemu”. I dodao: ”Tu je netko u ozbiljnom problemu. Ili ona ili gospođa koja je optužuje za ozbiljan kriminal. Tu više nisu jaja, celulit…”

 

Izravno prozvan od Jutarnjeg lista da je on taj koji je teške optužbe odšutio, ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina ne potvrđuje, ali i ne demantira tu informaciju. ”Nemam komentara”, kratko je izjavio. Hm. Da nije riječ o njemu (stavite se u ministrove cipele: da se to tiče vas, što biste učinili ako ste nevini), ministar bi to odmah demantirao, izrazio bi čuđenje, poslao službeni demanti. Jer, to nisu šale: Jovev je ”tom ministru” kazala sve što je znala, a taj je ministar, očito, do sada čuvao leđa sebi, kolegici potpredsjednici stranke, premijeru, cijeloj Vladi.

 

Jovev je rekla da joj je ministar priznao ”da je čuo i više od toga”, od onoga što mu je Jovev ispričala. Ali je rekao, navodno, da bez dokaza i svjedoka ne može ništa poduzeti.

 

Samo malo! Jakovina je od 1991. do 1993. bio policajac u Specijalnoj jedinici Policijske uprave Sisačko-moslavačke županije, u tzv. Vukovima, pa imamo pravo postaviti pitanje, koje od jučer više nije samo špekulacija: Ako si, kume, čuo za kriminal, zašto si se pravio da te se to ne tiče?!

 

Da, sasvim se oportuno pitati je li šutio po savjesti ili je šutio jer je kalkulant? Jesu li i drugi po savjesti šutjeli?

 

Ili ovako: zašto se SDP-ove afere tako teško otkrivaju? Pita kolega Boris Pavelić u Novome listu: ”Je li šutnja najvažniji, najčešći izraz savjesti članova predsjedništva vladajuće stranke?”

Izravno prozvan od Jutarnjeg lista da je on taj koji je teške optužbe odšutio, ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina ne potvrđuje, ali i ne demantira tu informaciju. ”Nemam komentara”, kratko je izjavio. Hm. Da nije riječ o njemu (stavite se u ministrove cipele: da se to tiče vas, što biste učinili ako ste nevini), ministar bi to odmah demantirao, izrazio bi čuđenje, poslao službeni demanti

 

Naime, od te šutnje, strukturalne, sveprisutne, kao što je sveobuhvatna siva zona, ali siva zona Zorana Milanovića, poraznije je još samo to što Predsjedništvo SDP-a u četvrtak navečer o aferi nije zucnulo ni riječi.

 

Kratki izvještaj Hine sa sjednice – za koju su mediji, razumljivo, bili opravdano zainteresirani – mogao bi postati dijelom neke buduće humorne antologije hrvatskoga političkog izmotavanja, tvrdi Pavelić. Izjava nije bilo, javlja agencija, ”budući je većina SDP-ovaca izašla na stražnji izlaz”. Pred novinare, istina, izašao je glavni tajnik stranke Igor Dragovan, ”ali na pitanje kako je bilo na dvosatnom sastanku, odgovorio je samo da je bilo odlično.”

 

Odlično!? Ta ondje je sjedila i optužena, za koju je bivša službenica javno rekla kako podređenima naređuje da izmišljaju događaje i krivotvore županijske račune! Na sastanku je vjerojatno sjedio i ministar s dodatnim opterećenjem na savjesti.

 

Očito jest. Stranka je, dakle, bez pogovora prihvatila stav predsjednika Zorana Milanovića koji je pomiješao kaznenu krivicu s političkom odgovornošću. ”Valja pričekati nalaze državnoga odvjetništva kako bi se odlučilo o sudbini Marine Lovrić Merzel”, kazao je Milanović, značajno domećući kako će ”to trajati.”

 

Dakako da je županica taj stav dočekala kao spas. ”Podnijet ću ostavku”, kazala je, ”ali samo ako mi se dokaže bilo što nezakonito”. Zanimljiva je ta interpretacija Milanovićeve izjave, što odlično poentira kolega Pavelić: dok je premijer spominjao ”nalaze državnog odvjetništva”, Merzel ih je odmah preimenovala u ”dokazane nezakonitosti”, što podrazumijeva pravomoćnu sudsku presudu.

Je li šutnja najvažniji, najčešći izraz savjesti članova Predsjedništva vladajuće stranke? Naime, od te šutnje, strukturalne, sveprisutne, kao što je sveobuhvatna siva zona, ali siva zona Zorana Milanovića, poraznije je još samo to što Predsjedništvo SDP-a u četvrtak navečer o aferi nije zucnulo ni riječi

 

Načelno prihvaćamo načelo presumpcije odgovornosti, tu nema rasprave. Štoviše, nije nam drago kad ljudi stradavaju jer se članci i prilozi objavljuju kao potjernice, bez provjeravanja i s vampirskom žeđu i zato smo u petak objavili kolumnu kolegice Nele Vlašić koja upozorava na slabu etičnost novinara, zviždača i političara. No, mi se valjamo u blatu u koje je HDZ još devedesetih strovalio političku odgovornost vladajuće nomenklature.

 

Premijer Milanović je u sjeni afere Šegon rekao: ”Plemstvo obvezuje. Ne mora nitko biti plemenite krvi, nego plemenite glave. Ja osobno neću tolerirati to da ljudi sami sebe ne podvrgnu najstrožim kriterijima zdravog razuma”. Odnosilo se to na onu famoznu ljestvicu koja je visoko podignuta još otkako se to dogodilo da se privoli Čačiću, a kazni ministricu Holy, što je bila čista politička perverzija Zorana Milanovića.

 

Ali treba kazati sljedeće: štap se diže naviše kako bi se ostali ispod njega lakše provlačili. SDP je, zbog sebe sama (ako je točna ta mantra ”Nismo svi isti, nismo mi kao lopovi iz HDZ-a“) ali i zbog kolektivnoga političkog zdravlja, morao postupiti suprotno: još dok je Jovev govorila, županica je morala podnijeti ostavku i zatražiti imenovanje zamjenika dok se optužbe ne provjere.

 

Ako bi se pokazale neutemeljenima, vjerodostojnost i Merzel i SDP-a bila bi dvostruko potvrđena. Tako to radi Europa. Ali ne Hrvatska gdje se sve nas želi utrpati u sivu zonu vladajućih jer čak i ako se pokaže da Jasmina Jovev nije iznijela istinu – što je manje vjerojatno – šteta je počinjena, a SDP neće vratiti vjerodostojnost, jer će ostati dojam da štiti ono što se štititi ne smije. Time se SDP svesrdno uključio u omiljeni ovdašnji sport obezvređivanja zviždača, ali i samoga koncepta političke odgovornosti.

 

Ovo je lopta na volej da se oglasi stranka ”umjerenjaka i narodnjaka”, stranka poštenih Hrvata. Znam, dobar dio vas će reći ”Ne, gospodine Pilsel, HDZ i SDP nisu isti”. Ne, nisu. Ali nisu ni previše različiti.