
Bojan Glavašević
Pitanje iz naslova ovog teksta nešto je o čemu ne mogu prestati razmišljati još od prvog potresa na Baniji, onog slabijeg. [Read more…]
novinarstvo s potpisom
Autor: Bojan Glavašević / Leave a Comment
Bojan Glavašević
Pitanje iz naslova ovog teksta nešto je o čemu ne mogu prestati razmišljati još od prvog potresa na Baniji, onog slabijeg. [Read more…]
Autor: Željko Ivanković / Leave a Comment
Željko Ivanković
Teško pametnome!
Ne daju nam se družiti, ali sastanemo se mi na video-viber ili skype konferenciji. Kad može Hrvatska tako predsjedati Europskom unijom, što se mi ne bismo mogli družiti i nazdraviti pokoju? [Read more…]
Autor: Denis Romac / 2 Comments
Denis Romac
Što biste pomislili za nekoga tko ustrajno zaziva ”poštovanje ljudskog dostojanstva, milosrđe i toleranciju”, apelirajući da nas u našim svakodnevnim životima nosi ”vjera, ljubav, mir i zajedništvo”? Što bi vam drugo moglo pasti na pamet nego da je riječ o kakvom svećeniku, a sigurno bezgrešniku i mučeniku. [Read more…]
Autor: Josip Kregar / Leave a Comment
Nevjerojatan je stupanj mržnje ljudi prema politici. U samoposluzi, na ulici, u komentarima na Facebooku, studenti – svi mrze politiku i ne vole političare. Ili obratno, ne vole politiku i mrze političare. [Read more…]
Autor: Ivo Josipović / Leave a Comment
Prva prevara, ona mala, gotovo nevažna, ali znakovita za našu javnu scenu, napravljena je u režiji. Gospodin Zvonimir Despot, kolumnist Večernjeg lista, opet se potvrdio kao ostrašćeni i neprofesionalni novinar, spreman javnosti prodavati rog za svijeću da bi udovoljio svom političkom aktivizmu. [Read more…]
Autor: Emir Imamović / Leave a Comment
Slavo Kukić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pretučen je dvadeset i trećeg lipnja prošle godine u svom uredu. Napadač, prema policijskim zabilješkama star oko trideset i pet godina, visok, obučen u crnu majicu i naoružan bejzbol palicom, ušao je u Kukićev kabinet i pretukao profesora zbog njegovih izjava o Dariju Kordiću, točnije o načinu na koji je – kao heroj – dočekan taj ratni zločinac iz Srednje Bosne.
Štefica Galić i Amer Bahtijar, urednici portala Tačno.net, bili su drugog dana ove godine u kinu u Mostaru. Na izlasku, trojica muškaraca, po godinama i još mnogo čemu bliska napadaču na profesora Kukića, su im zaprijetila da će – proći kao on.
”Nažalost, na ovaj način pokušavaju se ušutkati svi koji imaju hrabrosti iznijeti mišljenje i stavove koji su suprotni onima kojima smatraju da jedini imaju pravo određivati šta jeste, a šta nije ispravno razmišljanje ili djelovanje… Očekujemo brzu intervenciju nadležnih institucija da identificiraju i procesuiraju počinitelja, kao i nalogodavce ovog sramnog čina”, saopćeno je, a povodom premlaćivanja Slave Kukića, iz ureda tadašnjeg predsjednika Vlade Federacije BiH Nermina Nikšića.
Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA, spada, trebalo bi da je tako, u one, kako ih je Nikšić nazvao, nadležne institucije – i nije da sa njene adrese nije stigla osuda napada, no ne na Kukića, već na Šteficu Galić i Amera Bahtijara. ”Državna agencija za istrage i zaštitu najoštrije osuđuje svako gušenje slobode izvještavanja i slobode medija u Bosni i Hercegovini”, kazali su i pojasnili kako jedan od osumnjičenih za atak na novinare, Antonijo Vrljić, nije njihov uposlenik.
Ne znači to, međutim, da je Vrljić dokoni, nezaposleni nasilnik, sasvim suprotno – državni je službenik i plaću prima u Agenciji za školovanje i stručno usavršavanje kadrova pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine!
U BiH je od pasivnosti ”nadležnih institucija” vrlo često gora njihova aktivnost. Ili, kako je to upravo povodom napada na Galić i Bahtijara napisala Amila Kahrović-Posavljak, nije incident to što se njima dogodilo, već pravilo, dok je novinarstvo (i) portala Tačno.net u današnjem bosanskohercegovačkom društvu incidentno.
Tek nekoliko dana prije nego će urednici i uredniku na nos skočiti odlazak u kino, novinari i vlasnik jednog drugog portala, Klix.ba, vidjeli su i osjetili što je puni angažman onih, pomenutih ”nadležnih institucija”. Na isteku prošle godine, dvadeset i devetog prosinca, pripadnici policije Kantona Sarajevo i Republike Srpske, da baš tako, zajednički, u jaknama sa natpisima na ćirilici i latinici, kao braća i suborci, ušli su u redakciju Klixa i za sedam-osam sati pretresa izvrnuli je naopako.
Odnijeli su, na kraju, mobitele glavnog urednika i vlasnika i devetnaest hard diskova. Razlog: istraga snimka koji je Klix.ba objavio neposredno nakon posljednjih općih izbora u BiH i na kojem tadašnja i sadašnja predsjednica Vlade Republike Srpske Željka Cvijanović nekoga informira o tome da je Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika osigurao većinu u Narodnoj skupštini RS-a tako što su ”kupili dva papka”.
Od tada, od trenutka objave snimke skandaloznog sadržaja, umjesto ka postupku Željke Cvijanović i svim posljedicama – prije svega onoj da većina u parlamentu manjeg entiteta nije odraz biračke volje, već najobičnije trgovine – pažnja se pokušava usmjeriti ka Klixu. Ispalo je, dakle, kako je prvi problem odakle tom mediju snimak, a drugi i posljednji tko je uopće, kada i gdje snimao premijerku zauzetu kupoprodajnim poslovima.
Kako su u pomenutoj redakciji uporno i profesionalno štitili svoj izvor, ne čineći pri tome ništa nelegalno, tako su, na kraju, dobili policijsku posjetu i poruku jednog od inspektora da to što su učinili ”ne smije proći nekažnjeno”.
Tako, eto, problem nije ono što bi inače i svugdje bilo problematično, već je problem što se za to saznalo. Čak je i nesretna Željka Cvijanović, nesvjesno da ne bude zabune, indirektno priznala kupovinu poslanika, rekavši kako je ona žrtva kršenja zakona koji zabranjuje neovlašteno snimanje i prisluškivanje! O kupljenim papcima se, međutim, nije oglasila ni ranije, niti nakon što ju je tanka, klimava većina u Narodnoj skupštini potvrdila kao novu prvu ministricu.
Kratka je povijest slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini, ali sadržajna, kako onim što su otkrili i objavili neki od novinara i urednika, tako, ako ne i više, različitim oblicima terora nad novinarima.
Za ovih dvadeset i pet godina neovisnosti, žurnalisti u BiH su prisluškivani, praćeni, premlaćivani, redakcije bombardirane, dok je Jadranko Božanović, urednik Radio Zavidovića, ubijen u jesen posljednje ratne godine, nakon što je ubojicama otvorio vrata stana u kojem je živio s majkom.
Nije, dakle, ništa novo ni neobično u onome što se desilo Štefici Galić i Ameru Bahtijaru, pa niti u onome što su vidjeli i doživjeli u Klixu. Drugačije, međutim, jesu okolnosti, kao i bosanskohercegovačko novinarstvo, uvelike pacificirano, sve manje utjecajno i kao takvo sve podložnije pritiscima.
Krajem prošlog i početkom ovog stoljeća, BiH je imala jedan ozbiljan medijski centar – Sarajevo – i u njemu tek nekoliko profesionalnih, od politike neovisnih, istraživačkih i kritičkih medija. Kvalitet je, međutim, bio daleko iznad kvantiteta, što nije prolazilo bez posljedica.
Novinari nekadašnjih Dana i još uvijek žive Slobodne Bosne mogli bi do kraja ovog stoljeća pričati o raskošnom repertoaru pritisaka na njih i navoditi primjere u kojima su ”nadležne institucije”, od sudova do policije, služile svemu, samo ne njihovoj zaštiti.
Tako je, primjera radi, policijska istraga otkrila da napad ručnom bombom na redakciju Dana, tamo s kraja devedesetih godina, zapravo nije napad, već da je ručna bomba slučajno ispala jednako slučajnom prolazniku pored prostorija tog tjednika!
Tehnološki napredak i famozno slobodno tržište u ovom su stoljeću radikalno izmijenili medijsku scenu: nikada u BiH nije bilo više, makar (ako se tako uopće može reći) povremeno ili prividno slobodnih medija, a nikada njihov utjecaj nije bio manji. Kakofonija, naprosto, zaglušuje ono što vrijedi čuti.
U takvoj situaciji je, naravno, proširena mogućnost pritiska na one kojima još uvijek nisu odumrli novinarski nervi. I takvi su, kako reče pomenuta Amila Kahrović-Posavljak, incident.
Sve drugo, od prijetnji i policijskog maltretiranja, preko financijskih ucjena, pa do nevjerojatnih sudskih procesa, je pravilo u društvu u kojem novinarstvo ne prestaje tamo gdje počinje hrabrost, već se hrabrosti podrazumijeva.
(Prenosimo s portala tjednika Novosti).
Autor: Ante Tomić / Leave a Comment
U zatvoru u Remetincu, kao i svake godine, pripremala se božićna predstava. Redatelj predstave, jedan seksualni prijestupnik, došao je Renu Sinovčiću i upitao ga: “Rene, hoćeš li igrati u božićnoj predstavi? Mogao bi glumiti betlehemskog pastira ili jednoga od trojice mudraca s istoka”, a Sinovčić mu je odgovorio: “Zahvaljujem na ponudi, vrlo rado bih igrao mudraca s istoka, ali bojim se da ću ja za Božić biti s obitelji. Svaki čas očekujem da mi Ćiro Blažević dođe s jamčevinom”.
Prošao je, međutim, Božić, a Ćiro se s novcem nije pojavio.
Nekoliko dana kasnije pripremao se novogodišnji program, a drugovi su opet pitali Sinovčića: “Rene, hoćeš li kupiti srećku novogodišnje lutrije?
Glavna je nagrada čitav vikend u sobi za bračne posjete”, a ovaj je i njih odbio riječima: “Momci, to mi super zvuči, ali u vrijeme izvlačenja mene više neće biti ovdje. Sad sam se čuo s Ćirom. Maloprije je krenuo od kuće i samo što nije donio moju jamčevinu”.
Ali, došla je i Nova godina, a Sinovčić je i dalje u reštu.
Kad je početkom prosinca uhapšen, činilo se da će, što se reče, izaći prije nego uđe. Njegov prijatelj Miroslav Blažević potrčao je za policijskom Škodom Octavijom vičući: “Rene, ništa ne brini, tvoji su prijatelji uz tebe”.
Sustigao je tada automobil na semaforu i prislonio na prozorsko staklo dlan raširenih prstiju, a Sinovčić je s druge strane, jedva susprežući suze, prislonio svoj, i cijela je zemlja bila dirnuta gestom Ćirine odanosti.
Kad je sudac Sinovčiću odrezao deset milijuna kuna jamčevine, svi su rekli: “Deset milijuna? Pih! To je sitniš za Ćiru”.
No, dani, evo, prolaze, Sinovčić je blagovao i remetinečki bakalar i novogodišnju puricu za koju se mnogi koji su izašli iz zatvora kunu da je najbolja što su ikad jeli, a Miroslav Blažević ne dolazi s obećanom torbom novca.
Za dragog prijatelja i dalje ima samo toplu riječ utjehe. I nije mu se zapravo ni čuditi. Da je Ćiro Blažević plaćao jamčevinu svim prijateljima koji su završili u zatvoru, što bi njemu, sirotome, naposljetku ostalo?
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Milan Vlajčić / Leave a Comment
U nekim sređenijim vremenima, kad čuvena Andrićeva rečenica o odnosu pametnih ljudi i fukare još nije bila tako opipljiva činjenica, Borislav Mihajlović Mihiz je umeo da kaže kad neko na nekom književnom skupu ili za kafanskim stolom krene da mudruje u prazno: ”Tačno, ali nije bitno”. Ali otkada je razbijena država, porušeni gradovi, a priča o dobrim običajima (čitaj: kulturni standardi) postala staromodna apstrakcija, sve češće mi dolaze na um Mihizove reči.
Namnožilo se nekog tobož književnog sveta (nekoliko hiljada u zvaničnim udruženjima, blago nama), akademskog sveta (akademici na estradi su posebna priča), profesora i doktora koji se bore sa složenijim rečeničkim konstrukcijama. I svi se bave suštinskim temama o opstanku naciona i civilizacije.
U ogromnom broju slučajeva nema šta da se označi kao tačno (jer najčešće nema ni pomena o egzaktnim podacima i referencama, pišu se doktorske disertacije bez ijedne relevantne fusnote!). A banalnosti, opštih mesta, pa i golog lupetanja koliko hoćete. Povremeno se nađem u potpunoj pometnji; da li to neko potcenjuje ljudsku inteligenciju?
Ostaje ipak upozorenje: čak i ako je nešto tačno (a najčešće nije), da li u nekom diskurzivnom štivu ima nešto bitno. A šta sa potpisima sa dr. i prof.? Teže je proizvesti dobro mleko bez aflatoksina nego dobiti doktorat na temu koja je već u desetak knjiga temeljno obrađena.
U vremenima kad je maltene celokupno medijsko i referentno štivo dostupno uz pomoć običnog laptopa (poput ovog na kojem nastaje ovaj tekst) ništa neobično da se postojećoj plevi u medijskoj džungli pridoda nešto tobož bitno i važno za poboljšanje kolektivne pameti na nekom suženom prostoru.
Tokom ove kalendarske godine čini se da nema javnog delatnika koji se nije oglasio o razlozima početka Velikog rata (Prvog svetskog, kasniji naziv). U ogromnoj većini napisa to se pretvorilo u dokazivanje patriotskog osećanja, kao da nije dovoljno bitno držati se golemog činjeničnog korpusa na ovu temu. Ali ko bi se još bavio prokopavanjem hrpe objavljenih knjiga i dokumentarnih arhiva!
Druga krupna tema, Istok ili Zapad kao kulturološko i geopolitičko opredeljenje ove zajednice na brdovitom Balkanu od Horgoša do Bujanovca, zatrpana je ostrašćenim, navijačkim izlivima golih frazetina. Ako se otvore prazne dihotomije globalizam versus pravoslavlje (slavenska braća sa vrhunskim žrecem u Kremlju), onda se i ne treba čuditi što se sa svih strana javljaju mudraci sa univerzalnim ključevima. Sa katedari za savremenu istoriju i pridodatih im instituta pristižu nacionalni bojovnici, od kojih su se neki propisno obrukali pevajući hvalospeve promašenoj i ideološki irelevantnoj TV seriji ”Ravna gora”.
Da se pričalo o neviđenom, dokazali su i nekoliki akademici, koji su već posle prve epizode radosno isticali kako je reč o dugo očekivanoj rehabilitaciji oblaćenog srpskog ”heroja” DM-a i njegovog ravnogorskog pokreta, premda se pomenuti Đeneral pojavljuje glavom (još uvek bez brade) tek u četvrtoj epizodi!
No u kulturi u kojoj se skandali i bruke smenjuju kao na pokretnoj traci, jedan neviđeni skandal, bez presedana u poslednjih pedesetak godina, prolazi gotovo neprimećeno sem jednog izuzetka.
Na oktobarskom Sajmu knjiga u Beogradu, pojavila se knjiga ”Resavski venac” (Plagijati jugoslovenskih pesnika) u izdanju Agencije za izdavačku delatnost iz Kosovske Mitrovice. U opštoj halabuci oko novih izdanja (više od hiljadu) niko nije zabeležio ovo sočinjenije dok nije krenuo glas da su tridesetak najistaknutijih pesnika, od Oskara Daviča, Vaska Pope, Dobriše Cesarića do nekih manje poznatih, ovde nabeđeni za plagijate (bolje reći za bezumno prepisivanje nekih svetski poznatih pesnika).
Ovu, po svim osobinama senzacionalnu knjigu, sastavio je neznani građanin Niša Miloje Dončić (1963.), tobože uz pomoć niza istaknutih profesora i znalaca drugih književnosti. Nikad čuo za ovog pesnika, za kojeg njegovi pomoćnici, oni koji se pojavljuju kao recenzenti i pisci, a izgleda i ohrabrivači u ovom suludom poduhvatu, tvrde da je obavio epohalni posao.
Najpre je u nekim novinama objavljena antologijska pesma ”Srbija” Oskara Daviča, a naporedo sa njom ”Sicilija” Cesarea Pavesea. Drugi u nizu primera – pesma Vaska Pope kojoj je kao ”uzor” postavljana jedna Celanova pesma.
U poznatoj emisiji ”Sporovi u kulturi” (Radio Beograd 1, petkom od 10-11 čas.) urednica i novinarka Meliha Pravdić pozvala je najpoznatije proučavaoce Paveseove i Celanove poezije, koji su ”prokopali” sabrana dela ovih pesnika i ustanovili da ”plagirane” pesme uopšte ne postoje!
U emisiju se uživo uključio i autor senzacionalnih otkrića koji je tvrdio da ima dokaze da pesme-uzori postoje i da će nove dokaze izneti u drugoj knjizi koja sledi. Da je reč o naivno izvedenoj podvali pokazala je pomenuta Meliha, jedan od najpouzdanijih novinara okrenutih kulturi, pitajući nesrećnog Dončića kako je moguće da su fotokopirane pesme iz tobož objavljenih knjiga sve složene istim slovnim fontom. Prilično zbunjen sve vreme, MD je promucao da je reč o čistoj slučajnosti i da se time ne dokazuje ništa.
Knjiga je na pomenutom sajmu prodata u 3.000 primeraka (tako tvrde Dončićevi podstrekači), neviđen tiraž budući da se knjige sa poezijom i o poeziji obično štampaju u 300-500 primeraka. Ko zna šta je od svega toga tačno, da li uopšte postoji ta izdavačka kuća sa Kosova, kakve li se sve kuhinje kriju iza svega toga.
Sličnosti i koincidencije u poeziji pesnika sa različitih prostora postoje i tu ništa nije novo, ali otkrića ovog nesrećnika MD-a su neviđeni pucanj u prazno. Da je reč o prilično zbunjenoj osobi, da ne upotrebim neku težu reč za njegovo mentalno zdanje, pokazalo je njegovo završno obraćanje u pomenutoj emisiji, koja je rasturila u prah ovu naivnu podvalu. Kad se emisija primicala kraju, javio se ponovo MD iz Niša i kao da ga ništa od iznesenog nije pogodilo, rekao: ”Imam jednu molbu”. Voditeljka mu je rekla: ”Izvolte”. A on je predložio da pročita jednu svoju pesmu. I pročitao je, bolje da nije.
Stvar bi se izgleda završila sa Melihinim programom da nije najstariji dnevni list na Balkanu ovih dana u nastavcima počeo da objavljuje senzacionalna otkrića ”Resavskog venca”. Pozivajući se na tumače kojih bi se svaki ozbiljniji list dobro čuvao. Igre bez granica!
Autor: Jelena Lovrić / Leave a Comment
Zoran Milanović postao je najveće razočaranje Hrvatske upravo zato jer je na početku puta, prije tri godine kad je dobio izbornu pobjedu, bio sposoban izgovoriti onu sjajnu rečenicu: “Ne smijemo iznevjeriti!”, koja mu se, reemitirana ovih dana bezbroj puta, vraća kao prokletstvo. Upravo to se dogodilo.
Njegova je Vlada iznevjerila ne samo svoje birače. Iznevjerila je sve koji su uz nju vezali bilo kakvu nadu. Možda nije namjerno prevarila, ali javnost je danas uglavnom doživljava kao dilera velikih opsjena. Kao prodavača magle i obmana. Njena je vjerodostojnost nikakva.
Pritom, nije riječ samo o ekonomskim pokazateljima. Nije riječ samo o tome da je Kukuriku ekipa obećavala gospodarski rast, a zemlju ni nakon tri godine ne uspijeva potegnuti iz recesije. Privlačenje investicija ostalo je nerealizirano, otvaranje radnih mjesta također. Milanovićeva je Vlada iznevjerila prije svega očekivanja da će biti vlast drugačija od prethodne. Da će biti poštena i da će dati sve od sebe.
S podrškom kakvu su na početku mandata uživali brda su se mogla pomicati. Novi je premijer znao reći da se prepao veličine potpore koju je neposredno nakon ustoličenja uživao. U njegov su tim u to vrijeme vjerovali i oni koji mu na izborima nisu dali glas. Javnost je na početku imala mnogo razumijevanja. Znalo se da su naslijedili HDZ-ovim kriminalom sprženu zemlju. Hrvatska je bila spremna na odricanja. Svjesna da brzog oporavka nema, da je nova vlast stisnuta mnogim ograničenjima.
Ali, ono što se Milanovićevoj ekipi nikako ne može oprostiti i na čemu je takoreći cijelu zemlju okrenula protiv sebe, nevjerojatna je količina ignorancije. Njihovo se vladanje državom pretvorilo u konstantnu paradu ne samo nesnalaženja i nekompetentnosti, nego potpune nezainteresiranosti. Hrvatska ima Vladu koja svakoga dana demonstrira da joj nije stalo. Da je baš boli briga.
Na početku mandata premijer je govorio o vjeri koju su mu građani poklonili. Danas se na vlasti održava samo silom parlamentarne većine. U ono vrijeme svoju je poziciju gradio na povjerenju javnosti. Danas svoj odnos s javnošću svodi isključivo na pitanje rejtinga. Po prvim se izjavama činilo da je Hrvatska napokon dobila premijera koji će se prema njoj odnositi s poštovanjem. Upravo suprotno, dobila je beskrajni lanac podcjenjivanja.
Umjesto respektiranja javnosti, Vlada pokazuje uvredljivu količinu indiferentnosti, sve do skandaloznih manifestacija prezira. Javno se gnuša populizma, a zapravo prakticira potpunu odvojenost od građana. Prema kojima se, očito, ni na koji način ne osjeća obaveznom.
Svoj ignorantski karakter Milanovićeva je Vlada pokazala, prvo, svojom potpunom nespremnošću za vođenje države. Na vlast je došla nepripremljena, premda je barem dvije godine znala da će joj žezlo pasti u krilo. Brusila je koaliciju umjesto da brusi programe. Sva se njena akcijska sposobnost fokusirala na osvajanje Banskih dvora.
Što potom – tim se pitanjem, danas je to posve jasno, uopće nisu zamarali. Smatrali su da je vladanje državom lagan posao? Ili su sami sebe precjenjivali? Sastavom svog kabineta Zoran Milanović pokazao je podcjenjivanje problema i podcjenjivanje hrvatske javnosti. Njegove kadrovske akvizicije uvreda su za Hrvatsku. Javnost mu vraća, nazivajući njegovu vlast družbom uhljeba.
Dok ih mase šibaju nezadovoljstvom, ministri ovih dana tvrde da su radili najbolje što su mogli. Upravo je u tome problem. Da oni jednostavno nisu mogli bolje. Ministar Maras, autor te izjave, teško da bi mogao biti u bilo kakvom ozbiljnijem kabinetu.
Neuspješnost Vlade rezultat je premijerove posve promašene kadrovske politike. Instalirao je ekipu potpuno nesposobnu za upravljanje državom. Na ministarskim su se položajima učili poslu. Eksperimentirali s Hrvatskom. Glavinjali od nemila do nedraga. Mijenjali strategije i politike. Sami sebe saplitali.
Ignorantski se odnosili prema stvarnosti i životu nacije. Više su ih okupirale vlastite sitne računice – čija je cijena često bila vrtoglavo visoka – nego činjenica da država ne prestaje propadati, da krizu nisu uspjeli zauzdati. Rijetki dobri potezi izgubili su se u moru promašaja. Javnost ih danas s debelim razlogom smatra najlošijom hrvatskom Vladom.
Drugo, Milanovićeva je Vlada pokazala nevjerojatan nehaj i nebrigu prema javnosti. Na početku mandata Milanović je tvrdio da je neće iznevjeriti. Ali joj je brzo okrenuo leđa i zatvorio se u svoju kulu bjelokosnu. Ovdje nije riječ tek o lošoj komunikacijskoj strategiji ni vještinama, kako se najčešće zna konstatirati. Riječ je o tome da premijer uopće ne smatra potrebnim komunicirati s javnošću. Sam je sebi potpuno dovoljan.
Otkako se uselio u Banske dvore nije širio krug sugovornika i saveznika, nego ga je neprestance sužavao i sakatio. Izolirao se u uskom krugu prijatelja. Umjesto svakoj vlasti korisnog i nužnog traženja partnera – bez čega ni jedna politika ne može biti uspješna, pogotovo u teškim, izvanrednim okolnostima, kakve već neko vrijeme vladaju Hrvatskom – Vlada je rušila mostove.
Udaljavala se od onih s kojima je morala razgovarati. Odgurivala je čak i one koji su joj bili skloni. Na premijerova vrata uzalud su kucali seljaci, sisački naftaši, nezadovoljni branitelji… Nije ih primao. Sve to bilo je izvan njegova kruga interesa, ispod njegove razine.
S premijerskih elitističkih visina, kao da je uhvatio Boga za bradu, sprdao se sa Špičkovinom i hrvatskom provincijom. Tek odnedavno – otkako je doveo skupe američke PR stručnjake – zna priznati da smo, kako je rekao, svi došli iz opanaka. Milanović je valjda prvi hrvatski premijer koji u cijelom svom mandatu ni jednom neće razgovarati s vođom opozicije.
Tomislav Karamarko možda zaista nije atraktivan sugovornik, ali je kao šef HDZ-a jednostavno nezaobilazan. Uostalom, nisu premijeru baš posve strane neprincipijelne koalicije. Ako mu je za glasanja o proračunu i Željko Kerum postao poželjan partner, zašto bi predsjednik najjače oporbene stranke bio posve neprihvatljiv?
Možda zato jer na konfrontaciji SDP – HDZ, lijevo – desno, crveni – crni, Zoran Milanović profitira baš kao i ljuti mu oponent Karamarko. Jedan i drugi ciljano rade na otvaranju ideoloških frontova. Svaki put kad šef HDZ-a krene s radikalizacijom, Kevinom jamom, Jugoslavenima i sličnim konfabulacijama, razbijeno se jato ljevice mobilizira, pokrenuto mišlju da Milanović nije najgore što se državi može dogoditi.
Hrvatska je danas jako podijeljena zemlja, najviše zato jer obje velike stranke, i HDZ i SDP, raspirivanje povijesnih i svjetonazorskih antagonizama vide kao sredstvo svoje borbe za vlast. Karamarku ta vrsta konfrontacija i svađanja naroda služi za osvajanje vlasti. Milanoviću kako bi se, svemu usprkos, na njoj održao.
Treće, Milanović jako podcjenjuje hrvatsku javnost kad smatra da bez rezultata može ostati u sedlu. Nije pokrenuo reforme, jer je to velika tlaka. Neće dirati u teritorijalni ustroj države, neće reformirati javnu upravu, ni ozbiljno zaorati u mirovinski ili zdravstveni sustav, jer je to težak i rudarski posao, od jutra do sutra.
A on nipošto ne kani biti Alija Sirotanović. Više voli distribuirati zadatke, pa na ručak, pa s knjigicom u hladovinu. S takvim manirima može biti premijer, koliko dobar – drugo je pitanje, ali nikada neće postati državnik. A naciji su u turobnim i izazovima prepunim vremenima potrebni čelnici liderskih kapaciteta.
Nažalost, Hrvatska je danas zemlja bez političkog liderstva. Predsjednik Vlade misli da mu je za opstanak dovoljno biti makar i za dlaku bolji od HDZ-a. Biti bolji od HDZ-a, to još ne znači biti dobar. To znači poput Tomislava Karamarka postati najmanje cijenjen političar u Hrvatskoj. Tu se, na začelju, premijer danas nagurava sa šefom HDZ-a. Prihvatiti takvu perspektivu izraz je ledenog prezira prema vlastitim biračima i cijeloj naciji.
Zoran Milanović u tri je godine izvrgnuo ruglu svoju inauguracijsku zakletvu da nema prevare i nema izdaje. Stratešku deklaraciju pretvorio je u praznu deklamaciju i tako je sam sebe učinio nevažnim. Vlastitom se voljom stilizirao u premijera irelevantnosti.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Autor: Filip David / Leave a Comment
Bili su u pravu oni koji su predviđali da će nova naprednjačko-socijalistička vlast pre ili kasnije progovoriti radikalskom ili miloševićevskom retorikom, glasovima koji vaskrsavaju sećanje na vremena što, očevidno, još žive u glavama nekih političara. Probuđeni iz zimskog sna nastavljaju svoj politički život kao da se u Srbiji ništa nije promenilo u poslednjih petnaestak godina. A moguće je, zaista, da se ništa suštinski nije promenilo ako oni u toj vlasti zauzimaju važne pozicije.
Još je prilikom formiranja ”proevropske” srpske vlasti delovalo šokantno da su se u njoj našli na važnim ministarskim i savetničkim mestima neke ličnosti veoma dobro poznate po svojoj antievropskoj i ratnohuškačkoj delatnosti iz vremena Miloševićevog vladanja Srbijom. To se odnosi i na likove poput Milana Drecuna i Aleksandra Vulina.
Drecun se ”proslavio” kao novinar u Narodnoj armiji, Vojsci i kao ratni dopisnik Televizije Beograd. Godine 1996. pridružio je Miloševićevoj Socijalističkoj partiji Srbije. Njegove vojne i političke analize rata u Bosni i na Kosovu pružale su punu podršku Miloševićevoj politici, o čemu svedoče i naslovi njegovih knjiga: ”Drugi kosovski boj”, ”Kosmetska legenda”, ”Rat za Kosovo” i ”Alahovi ratnici”.
Posle silaska Miloševića sa vlasti i Drecunova novinarska zvezda se gasi. Nestaje iz javnog života. Javlja se ponovo posle pobede Srpske napredne stranke 2012. godine i postaje narodni poslanik na listi te partije. Izabran je za predsednika Odbora za Kosovo i Metohiju. Kao u onoj šaljivoj pričici o kozi zaduženoj da čuva kupus.
I to upravo u vreme kada Srbija i Kosovo počinju pregovore u Bruxellesu. Drecunu se u toj istorijskoj ulozi pridružuje još jedno ”slavno” ime iz Miloševićevog okruženja. Ljubimac i favorit Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, nekada mladi, borbeni junoša Aleksandar Vulin. Političku karijeru započeo je u Savezu komunista-Pokret za Jugoslaviju, jedan je od osnivača JUL-a i predsednik Jugoslovenske revolucionarne omladine.
I Vulin posle 2000. godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kasnije direktor Kancelarije za Kosovo i Metohiju u Vladi Republike Srbije, a od 2014. ministar rada zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja.
Postaviti ovu dvojicu na odgovorna mesta kosovskih pregovarača i onih koji treba da sporovode briselske odluke moglo je značiti samo jednu od dve poruke javnosti: da su tu kako bi ispaštali prethodne, ne male grehe u podršci nasilnom rešavanju kosovske drame ili da se njihovim postavljanjem na ta mesta šalje simbolična poruka kako su briselski dogovori samo obična farsa. Ovo drugo očevidno odgovara istini. Jer i dan-danas, više meseci posle potpisivanja briselskih sporazuma, malo toga je sprovedeno u delo, što je i glavna smetnja započinjanju ozbiljnih pregovora o ulasku Srbije u Evropsku uniju.
No, ovde se ne prekida priča o Drecunu i Vulinu, uticajnim članovima Narodne skupštine i proevropske srpske vlade. Osetivši se jakima i moćnima, uz podršku svojih mentora ove gromade srpske političke misli pojačavaju svoje delovanje na javnoj srpskoj sceni.
Dvojica ”povratnika” iz mračnog i nesretnog perioda srpske istorije, iz tragičnih devedesetih godina, sada pokazuju da je njihov preobražaj od patriota miloševićevog kova u ”evroslinavce” (izraz je vladike Amfilohija) krajnje sumnjiv i problematičan, da, po svemu sudeći, takvog preobražaja zapravo nije ni bilo. Sada su, procenjujući za njih povoljnu situaciju, krenuli u ofanzivu.
Milovan Drecun je sa parlamentarne govornice pokrenuo ”pitanje legalnosti izbora zamenika tužioca za ratne zločine Bruna Vekarića”. Naime, Tužilaštvo od 2009. godine istražuje učešće srpskih novinara u ”krivičnom delu planiranja, organizovanja i podsticanja genocida, zločina protiv čovečnosti i drugih teških krivičnih dela”. Posle dve godine istraživanja pojavila se publikacija ”Reči i nedela” čiji je urednik Bruno Vekarić, a u kojoj svoje zasluženo mesto dobija i Drecun. Drecun to naziva ”staljinističkim optužbama”. Pribegava onoj poznatoj taktici kako je napad najbolja odbrana.
Zapravo, jedino što se Tužilaštvu i Vekariću može zameriti jeste da se istraga otegla preko šest godina uprkos nesumnjivim dokazima o prljavoj ulozi pojedinih novinara u ratnohuškačkoj kampanji devedesetih. I što na listi osumnjičenih nema nekih od glavnih krivaca koji su kampanju vodili i usmeravali poput Milorada Vučelića, koga su uvek štitili moćni prijatelji. Čak je ovih dana Vučelić dobio sat programa na javnom servisu, na televiziji koju je osramotio i pretvorio u jednu od najozloglašenijih ustanova Miloševićeve Srbije.
I ministar Aleksandar Vulin spada u piromane kojima je data legitimacija vatrogasca. Nekada najbliži saradnik Mirjane Marković pozvao je Državnu revizorsku komisiju da proveri sve konkurse poslednjih desetak godina za sredstva koja se dodeljuju nevladinim organizacijama. I da, ubuduće, on lično ukida pomoć nevladinim organizacijama. Ali, kako piše jedan komentator, ”to su odlične ideje u JUL-ovskoj glavici, ali pre nego što NVO dođu na red, treba ispitati ne samo deset nego dvadeset godina unazad” kako je ovaj ”Mirin potrčko” delio državne pare, kako su se obavljale javne nabavke, kakav se sve kriminal pod pokroviteljstvom države i Mirine i Vulinove partije događao u Srbiji.
Inače, izražene su ozbiljne sumnje da je Vulinov Pokret socijalista i nedavno kupovao poslanike u Skupštini Vojvodine, a zabeležene su po bizarnosti i gluposti Vulinove poslednje izjave o Haškom tribunalu, Sjedinjenim Američkim Državama, Albaniji i Hrvatskoj.