Lijepa naša povijest ratna

U vrijeme kada se europske i svjetske novine pune tekstovima kojima se miroljubivo čitateljstvo podsjeća da je prije okruglih 100 godina započeo Veliki rat, novinar Slobodne Dalmacije Davor Krile ostao je zaprepašten reakcijama na svoj članak ”Sočanska bojišnica – najveće dalmatinsko groblje”.

Ispostavilo se da je temeljito neznanje hrvatskih građana o Prvom svjetskom klanju, kojim se Krile pozabavio u svome tekstu, nadišlo svaku autorovu procjenu o razmjerima odnjegovanoga zaborava u kojemu živimo, i da čovjek pišući o desecima tisuća hrvatskih soldata poginulih pod zastavom K. und K. u bitkama na Soči nije ni slutio koliki će čitatelji osjetiti potrebu da kažu kako su iznenađeni i frapirani onim što su pročitali i kako o svemu tome prethodno nisu znali ama baš ništa.

”Znamenito djelo” Slavka Pavičića ”Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat”, prvotno objavljenom u Zagrebu 1943. u kojemu se hrvatska ratna povijest slavi kao ”upravo čudesna, jer obiluje događajima koji svakoga zapanjuju svojom osebujnošću, često svojom tragičnom težinom, ali često i uspjesima koje je hrvatski narod, pravi ratnički narod, postigao tijekom svoje tisućljetne prošlosti”

Napisao je Davor Krile potom i tekst ”Gromoglasna šutnja o mrtvima” u kojemu je kao glavnoga krivca za ”debeli podbačaj svijesti o razmjerima i posljedicama Prvog svjetskog rata” označio hrvatsku povijesnu znanost, koja u stotinu godina nije uspjela sročiti ”takoreći niti jednu jedinu historiografsku knjigu koja bi vjerodostojno sabrala statistiku tih krvavih i politički dinamičnih godina” i na čiju dušu ide i to što ”nemamo čak ni muzej koji bi se brinuo za nedostupnu i rasutu građu toga vremena koja je do današnjih dana uglavnom ostala u Beču”.

Pa kad već govorimo o hrvatskoj historiografiji zaslužnoj za posvemašnje neznanje, grijeh bi bio ne spomenuti da je jedna knjiga u čijem se naslovu smjestio Prvi svjetski rat u posljednjih 20 godina doživjela čak tri izdanja, a da se jedno od njih štoviše u nekoliko navrata pojavljivalo na trafikama po takozvanoj popularnoj cijeni.

Riječ je o pretisku, kako neki kažu, ”znamenitog djela” Slavka Pavičića ”Hrvatska vojna i ratna poviest i Prvi svjetski rat”, prvotno objavljenom u Zagrebu 1943. u kojemu se hrvatska ratna povijest slavi kao ”upravo čudesna, jer obiluje događajima koji svakoga zapanjuju svojom osebujnošću, često svojom tragičnom težinom, ali često i uspjesima koje je hrvatski narod, pravi ratnički narod, postigao tijekom svoje tisućljetne prošlosti”. Autor tog ”znamenitog djela” stoga drži kako je ”naša narodna ratna povijest najljepše što imamo”.

Budući da nam ta knjiga em trubi em bubnja kako su ”Hrvati u svojoj tisućljetnoj prošlosti, u svome životu i u svojim borbama bili uvijek oslonjeni na zapadnu europsku misao”, te kako nam je ”naš zemljopisni položaj odredio smjernice političkog razvoja” koje su ”upućivale prema velikom njemačkom narodu koji nam je uvijek bio i ostat će nam uvijek susjedom”, posve je očekivano da njezin autor krivicu za izbijanje Prvog svjetskog rata svaljuje na Francuze, Engleze, Ruse i Srbe, a da od bilo kakve odgovornosti za četverogodišnji planetarni pokolj oslobađa njemačku i austro-ugarsku ratnu mašineriju.

Ne iznenađuje što autor u duhu hrvatskog vazalskog militarizma njemačke i austrijske vojskovođe naziva besprimjerno smionima, a francuske krvopijama, što o vojskama zemalja na koje su udarile Centralne sile govori kao o bandama, dok carsko-kraljevske trupe na istočnom bojištu slavi kao osloboditelje…

Tako se kod Pavičića može pročitati da su ”njemačko narodno zastupstvo pa i nosioci njemačke vanjske politike nastojali uvijek ukloniti sve, što bi moglo dovesti do rata” i da ”najbolji dokaz da Njemačka nije mislila na rat leži baš u tomu što nije u istoj mjeri pojačala svoju vojsku kao Francuska”.

Ne iznenađuje stoga što autor u duhu hrvatskog vazalskog militarizma njemačke i austrijske vojskovođe naziva besprimjerno smionima, a francuske krvopijama, što o vojskama zemalja na koje su udarile Centralne sile govori kao o bandama, dok carsko-kraljevske trupe na istočnom bojištu slavi kao osloboditelje što ih lokalno stanovništvo dočekuje zvonjavom s crkvenih tornjeva i ostalim izrazima zahvalnosti i oduševljenja.

Predvidiva je i njegova ljutnja na veleizdajničko ponašanje nekih njemačkih smušenjaka koji su doveli do toga da se ”pred konac rata, kad je najpotrebnija bila snažna ruka, u Njemačkoj tražio parlamentarni sustav”, kao i njegov lament nad nestankom ”stare austrougarske carske vojske, koja je postojala skoro 400 godina u raznim sastavima, vojske čije su pojedine pukovnije postojale i više od 250 godina, čije su vojske, među njima i hrvatske postrojbe i naša krajiška vojska, bile kao posada čak u Nizozemskoj, u cijeloj Njemačkoj, osim Pruske, pa po cijeloj Italiji, u Rimu i Napulju, a borile se na svim ratištima Europe”.

Sam kraj Pavičićeve knjige je tužan, da tužniji ne može biti: ”Diljem cijele velike podunavske države zanijemjele su trublje koje su stoljećima istom melodijom budile vojnike i građane brzom budnicom i zvale na počinak ozbiljnim i svečanim mirozovom.

Neupućeni pak čitatelj (…) mogao bi nakon čitanja Pavičićeve militarističke povjesnice također pustiti suzu, ali za uludo ulupanim vremenom…

Prvi svjetski rat je dovršen. Nastaje razdoblje versajskog mira.” Ljubitelj takve literature bi, skupa s autorom, mogao i suzicu pustiti, ali ne nad ljudskim žrtvama tog rata koje Pavičić naziva ”ljudskim materijalom” očigledno nevrijednim žaljenja, već za poraženim vojnim silama Njemačke i Austro-Ugarske.

Neupućeni pak čitatelj koji bi na osnovu naslova ovog ”znamenitog djela” mogao pomisliti da bi iz ”Hrvatske vojne i ratne poviesti i Prvog svjetskog rata” mogao nešto doznati o onim desecima tisuća poginulih na Soči, o kojima je pisao Davor Krile, mogao bi nakon čitanja Pavičićeve militarističke povjesnice također pustiti suzu, ali za uludo ulupanim vremenom, jer u njoj se – vjerovali vi to ili ne – te krvave i dugotrajne bitke na jednoj od najvećih bojišnica Velikog rata gotovo i ne spominju.

Ali možda je Slavko Pavičić ipak u pravu kad kaže da je ”naša narodna ratna povijest najljepše što imamo”. Jer valjda je posebna ljepota poginuti kad imaš takvu historiografiju. Lijepo ti je što u njoj, tako traljavoj i nikakvoj, nećeš ostati zapisan, a još ti je ljepše što je takvu kakva jest ni mrtav nećeš čitati.

(Prenosimo s portala Novoga lista).