(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti autorice).
Dok s ekrana trešti tupava saborska rasprava o ćirilici, ja pogledom pregledavam kućnu biblioteku. Nismo imali vikendice i bijesne automobile, ali na knjigama se nije štedjelo. Na policama su knjige koje su nabavljali i naši roditelji i njihovi preci. Ima starih i po stotinu i pedeset godina. U našoj su se kući knjige čuvale, i nepoćudne i poćudne, sve do njihova raspadanja. Nekih više nema jer su s bratom i sestrom otišle u njihove nove živote, neke su posuđene, pa nikad vraćene i sad kunjaju na nekim tuđim policama… [Read more…]
Božić je postao izuzetno popularan blagdan, neka vrsta kulturne institucije. Postavlja se pitanje radi li se uopće još o religioznom blagdanu. 
Zamislite da se pročuje kako u nekom domu zdravlja, recimo u nekom lijepom mjestu Kupske doline, službuje liječnik s valjanom diplomom Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji pacijentima postavlja dijagnozu gatajući, a umjesto lijekova im dijeli kristalne kamenčiće i amajlije protiv uroka. 
Više je razloga za ovaj tekst. Prvi je mračna spoznaja da se ljude, bili oni dobri ili ne, ne pamti dugo. Neki se povuku i brzo ih se zaboravi, drugima, ma koliko pisali po tvrdoj ploči povijesti, nitko ne pamti ime. 
Biva knjiga, iznimno su rijetke, obično debelih velikih romana, koji se čitaju danima, ponekad tjednima, čijem kraju kada se primaknemo osjećamo potrebu da učinimo nešto. Da obučemo čistu bijelu košulju, prije nego što izađemo s knjigom u grad, sjednemo u kavanicu preko puta posla, i dočitamo posljednjih nekoliko stranica. Bijela košulja izraz je poštovanja i žalosti. Poštovanje je knjizi, a žalost životu. Bila je to knjiga koja se samo jednom može pročitati prvi put. I knjiga nakon koje se čitatelju učini kako takvih više nema, niti će ih ikada biti. 
