Ponešto nas je, ipak, u ovoj epidemiji iznenadilo, premda smo podosta o njoj mogli znati iz historiografskih, književnih i filmskih djela, počev od Biblije, “Decamerona”, preko Braudela, Le Goffa i Huizinge, pa do Barbare W. Tuchman, čije je “Daleko zrcalo” – svojevrsna povijest svijeta kroz epidemiju bubonske i plućne kuge, koja se odvila između 1348. i 1350. – objavljeno u prijevodu Mate Marasa i u nakladi Grafičkog zavoda Hrvatske, sredinom osamdesetih bilo vrlo zapaženo među hrvatskom i jugoslavenskom publikom, i svakako bi ga vrijedilo ponovo objaviti, u svjetlu infekcije svijeta Covidom-19. [Read more…]
Nijemci znaju čemu služi bodljikava žica
Njemačka kompanija Mutanox, javljaju agencije, odbila je Madžarskoj isporučiti između 9000 i 10.000 koturova bodljikave žice, i to uz ovakvo obrazloženje: “Bodljikava žica namijenjena je sprečavanju krivičnih djela, ali djeca i odrasli koji se u izbjeglištvu pokušavaju dokopati spasa ne pripadaju kategoriji počinitelja.” [Read more…]
Istina o logorima
U subotu 27. siječnja 1945. jedinice Crvene armije oslobodile su koncentracijski logor Auschwitz. Dočekalo ih je pet tisuća ljudi, uglavnom živih kostura, “muslimana”, kako su u žargonu čuvara logora nazivani ti mrtvaci kojima nekim čudom još uvijek kuca srce.
O tome mogao bi svjedočiti ugledni hrvatski građanin Jakob Dencinger, koji živi u Osijeku, kao jedan od posljednjih živih čuvara Auschwitza. Gotovo da i nema svjedočanstava o tom 27. siječnju, jer Sovjeti i nisu znali što će tamo vidjeti, niti su, poput Amerikanaca, uza se vodili jedinice propagandista, snimatelja i kroničara, koji su dokumentirali oslobađanja koncentracijskih logora. Auschwitz je oslobođen u tišini, nijemo i bez glasa.
Između 17. i 21. siječnja, esesovci, bivši čuvari Auschwitza, pred sobom su prema zapadu potjerali oko 56.000 zatočenika. Zašto su to učinili? Zato da bi im poslužili kao živi štit, ili zato što ni u trenucima konačnoga poraza nisu mogli dopustiti preživljavanje tolikog broja ljudi?
Osim iz razloga pijeteta i neke više ljudske istine, ostale valja nabrajati ne da bi se relativizirala ili razblažavala činjenica da su nacistički logori smrti bili namijenjeni Židovima, nego da bi se naglasilo tko su bili povijesni saveznici i supatnici židovskoga naroda. Valja to ponoviti: komunisti i ostali ljevičari, lezbijke i pederi, pacifisti, te pokoji mason, građanski liberal i svećenik koji bi svojom žrtvom, ali i svojim izuzetkom od općega pravila, spašavao lice crkve pred poviješću
Među logorašima u Auschwitzu od utemeljenja tog logora 26. rujna 1942. najbrojniji su bili Židovi. Deportirani najprije iz Poljske, a onda i iz svih dijelova okupirane Europe, stizali su tu, kao i Romi, na osnovi rasne, umišljene biologističke diskvalifikacije, a ne na osnovu socijalnog položaja, političkog ili svjetonazorskog stava. Oni su bili krivi time što jesu. Trebalo je učiniti da nisu. A zatim je trebalo još učiniti i to da se više nitko ne sjeća da su ikada i bili.
U rano doba, u prvih nekoliko mjeseci postojanja logorskog kompleksa, u Auschwitz dovođeni su sovjetski ratni zarobljenici. Nakon toga, zajedno sa Židovima, pristizali su politički zatočenici, iz Njemačke, Poljske, Francuske, Srbije… bili su to komunisti, socijalisti, socijaldemokrati, sindikalisti te masoni, poneki nepopravljivi građanski liberal, protestantski ili katolički svećenik koji je odbio povinovati se nacističkim vlastima.
Potom, bili su tu homoseksualci, ponešto beskućnika i prosjaka, i vrlo mali broj pacifista, uglavnom pripadnika njemačkoga i austrijskog plemstva. U Auschwitz su, uglavnom, u svrhu medicinskih eksperimenata dovođeni i duševni bolesnici. Ali golema, neusporediva većina zatočenika bili su Židovi.
Osim iz razloga pijeteta i neke više ljudske istine, ostale valja nabrajati ne da bi se relativizirala ili razblažavala činjenica da su nacistički logori smrti bili namijenjeni Židovima, nego da bi se naglasilo tko su bili povijesni saveznici i supatnici židovskoga naroda. Valja to ponoviti: komunisti i ostali ljevičari, lezbijke i pederi, pacifisti, te pokoji mason, građanski liberal i svećenik koji bi svojom žrtvom, ali i svojim izuzetkom od općega pravila, spašavao lice crkve pred poviješću.
Od onih 56.000 zatočenika što su ih esesovci potjerali pred sobom, trećina je pomrla ili poubijana na putu. Ostali su, uglavnom, preživjeli. Među njima najviše će biti preživjelih svjedoka.
Među svjedocima dva su velika europska pisca: Jorge Semprún, španjolsko-francuski komunist, republikanski borac, budući prozaist i politički aktivist, te Primo Levi, talijanski Židov, koji će život okončati samoubojstvom, ne nalazeći smisla svijetu nakon Auschwitza.
Njih dvojica bili su vrlo različiti: Semprún je počinio “delikt mišljenja”, koji će ponavljati dok god bude živ, pa će devedesetih dolaziti u opkoljeno Sarajevo, solidarizirati se i širiti istinu o zlu i ravnodušnosti od kojih je stradavao taj grad, dok je Primo Levi dopao u logor kao suštinski apolitičan čovjek, koji će svoj identitet i svjetonazor stvarati na najstrašnijem mjestu na svijetu.
Smisao ovakvog govorenja o različitim sustavima koncentracijskih logora nikada ne smije biti u njihovoj međusobnoj usporedbi. Riječ je o nečemu drugom: nakon ere nacističkih logora, kojoj su, istina, prethodili turski zatočenički logori za Armence i belgijski logori smrti za Kongoance, i ere Gulaga, do današnjih se dana nastavlja kontinuitet logorologijske povijesti Zapada. Činjenica da više nema Auschwitza ili Kolime, i da se industrija smrti svela na omanje laboratorije, ne govori o suštini problema, nego samo o logici epohe
Mnogi su ljudi Židovima postali u Auschwitzu, kao što su mnogi Srbima postali u Jasenovcu. To je nešto čime se europska književnost bavi već sedamdesetak godina, oslobođena iluzije da bi ikada ova tema mogla biti potrošena.
Nakon pobjede nad fašizmom, nestao je jedan logorski svijet, ali onaj drugi, o kojemu se duže šutjelo, nastavio je da postoji još barem deset godina. Sustav Gulaga, Kolimu, Magadan, Sibir nije umjesno spominjati u istoj rečenici s Auschwitzom, Majdanekom, Treblinkom, jer čim se to učini, relativizira se nacistički zločin, Šoa, Holokaust, istrebljenje europskih Židova i svih njihovih povijesnih saveznika i duhovne subraće, koje su nacisti vrlo precizno označili.
Ali već u sljedećoj rečenici, slobodni smo, bez potrebe za ikakvom usporedbom, govoriti o Gulagu. Način i razlog tog i takvog govora obrazlagao je Danilo Kiš. Njegovi autentični svjedoci bili su Karlo Štajner, jugoslavenski komunist, koji je preživio sedam tisuća dana u Sibiru, Varlam Šalamov, Aleksandar Solženjicin… U Gulag se dolazilo na osnovu delikta mišljenja, naravno, uglavnom lažnog, jer zatočenici većinom nisu ni pomislili, a kamoli izgovorili ono za što su bili zatočeni.
Ali činjenica jest da u sovjetskim logorima nisu završavali ljudi pogrešne boje kože, krivoga rasnog ili nacionalnog podrijetla (iako su i te okolnosti doprinosile zatočenju).
Uskoro više neće biti živih svjedoka Auschwitza. Što će se tada dogoditi? Hoće li netko reći da Auschwitza nije ni bilo? Sigurno hoće, jer takvi se glasovi i danas čuju. Europski identitet je, međutim, identitet istine o Auschwitzu, istine o logorima. Europljani su najprije po tome Europljani, a tek onda su Europljani po svemu drugom
Smisao ovakvog govorenja o različitim sustavima koncentracijskih logora nikada ne smije biti u njihovoj međusobnoj usporedbi. Riječ je o nečemu drugom: nakon ere nacističkih logora, kojoj su, istina, prethodili turski zatočenički logori za Armence i belgijski logori smrti za Kongoance, i ere Gulaga, do današnjih se dana nastavlja kontinuitet logorologijske povijesti Zapada. Činjenica da više nema Auschwitza ili Kolime, i da se industrija smrti svela na omanje laboratorije, ne govori o suštini problema, nego samo o logici epohe.
Guantanamo je američki koncentracijski logor, pod izravnom kontrolom State Departmenta i predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. I kao što je nacistička Njemačka razvijala mrežu logora smrti u okupiranim dijelovima Poljske, tako su i Amerikanci svoj maleni logor smjestili na Kubu.
Hitlerovci su se u deportiranju zatočenika s popriličnom ravnodušnošću odnosili prema granicama svojih satelitskih država, tako se Amerikanci ravnodušno odnose prema granicama nekih stvarnih država, deportirajući ljude iz Bosne ili Pakistana u svoje logore.
Nijemci su se koristili infrastrukturom europskih željeznica, Amerikanci infrastrukturom europskih aerodroma. Generalno govoreći: logori jednih neusporedivi su s logorima drugih. Uspoređujući osobna stradanja: sudbina pojedinaca koji su proveli desetak godina u mučilištu Guantanamo nije baš nešto ugodnija od sudbine onih koji su svojih desetak godina proveli u sustavu Gulaga.
Uskoro više neće biti živih svjedoka Auschwitza. Što će se tada dogoditi? Hoće li netko reći da Auschwitza nije ni bilo?
Sigurno hoće, jer takvi se glasovi i danas čuju. Europski identitet je, međutim, identitet istine o Auschwitzu, istine o logorima.
Europljani su najprije po tome Europljani, a tek onda su Europljani po svemu drugom. Istina o logorima pretvorit će se u laž ako Europljani požele biti dobrim susjedima Jakobu Dencingeru. On je, naime, besmrtan.
(Prenosimo s autorova portala).
“Inženjeri duše”? Ti bokca!
Maksim Gorki, čovjek imena koje zvuči kao program, nekoć neobično iliti pretjerano poznat i slavan, najprije ruski, potom sovjetski, onda i svjetski pisac, rođen je 1868. godine u Nižnjem Novogorodu, koji od 1932. g. više ne postoji, ali ne stoga što bi bio uništen, razoren ili sl., već stoga što je piscu u čast preimenovan u Gorki.
Ti bokca, rekli bi udivljeno naši fini psovači, pa ni ja neću biti sočniji, a koje li zasluge ima dotični Aleksej Maksimovič Peškov, (što je rodno ime Maksima Gorkoga), pa da se dovinuo takva priznanja?! To treba pitati frizer(k)e njegove biografije, kako nam je ova u skorašnje vrijeme, a prigodom premijere Gorkijeve drame “Na dnu” (iz 1902. g.), predočena u programskoj knjižici u zagrebačkome HNK-u 3. listopada 2013. g.
Dobro, dobro, u takvoj prigodnoj kronotaksi nije moguće, a možda ni potrebno, navesti sve nijanse u nečijoj burnoj, kontradiktornoj, čak i (namjerno?) zbrkanoj biografiji, ali krupnije iliti prijelomne događaje nema smisla (ili možda, ima razloga?) zaobilaziti, previdjeti, maskirati, zamumuljivati…
Naime, upravo te 1932. g., kad se Gorki, “na osobni Staljinov poziv”, (iz Italije) vraća u Rusiju i dobiva Lenjinov orden, a kao pride i (tuđu) luksuznu vilu u Moskvi i daču iliti “vikendicu” u umjetničkome naselju Peredelkino, (poznatom i kao Staljinov “višnjik”!), upravo se tad i N. Novogorod preimenuje u Gorki, (kakva slučajnost, ti bokca!?). Velika zemlja (SSSR) naveliko časti svoga pisca br. 1, toga protojereja socijalističkoga realizma, (a koji će, kao diktat, kanon iliti šablona kapitalno zbuniti i zavesti gotovo sve lijeve pisce u Jugoslavijama između dva velika svjetska rata!), pa se to interpretira, (kao što je Paolo Magelli, redatelj premijere u HNK-u u programskoj knjižici) da je Gorki “postao žrtvom brutalne ideološke spekulacije” i “koristili su ga često kao propagandni materijal…”
Naime, upravo te 1932. g., kad se Gorki, “na osobni Staljinov poziv”, (iz Italije) vraća u Rusiju i dobiva Lenjinov orden, a kao pride i (tuđu) luksuznu vilu u Moskvi i daču iliti “vikendicu” u umjetničkome naselju Peredelkino, (poznatom i kao Staljinov “višnjik”!), upravo se tad i N. Novogorod preimenuje u Gorki, (kakva slučajnost, ti bokca!?). Velika zemlja (SSSR) naveliko časti svoga pisca br. 1, toga protojereja socijalističkoga realizma, (a koji će, kao diktat, kanon iliti šablona kapitalno zbuniti i zavesti gotovo sve lijeve pisce u Jugoslavijama između dva velika svjetska rata!
Ti bokca! Kao samoskrivljena žrtva, Gorki u “svojoj” vili, valjda na nagovor samoga “hazjajina” (Staljina), 26. listopada 1932. g. priređuje večericu za nekih 40-ak pisaca, koji su se zatekli u Moskvi (među inim Šolohov i Katajev), ali neće izostati ni članovi Politbiroa kao Molotov, Vorošilov i Kaganovič. U žestokom ritmu nizanja votka-zdravica, napokon Staljin intervenira govorancijom u kojoj će lansirati sintagmu koja će postati famoznom, čak i širom svijeta, (upotrebljiva još i danas u vrijeme “kapitalističkoga realizma”). Praveći paralelu s tenkovima, koji da su “bezvrijedni ako su duše koje njima trebaju upravljati od gline. Stoga, govorim: proizvodnja duša važnija je od proizvodnje tenkova…”
No, dakle, kako se to može primijeniti na pisce? “To je važno” – podučavao je Staljin svoje sluge, (a od 40 pisaca nazočnih te večeri 26. 10. 1932. g., njih 11 neće preživjeti čistke!), “proizvodnja ljudskih duša!”. I, stoga, dižem čašu za vas, pisce, za “inženjere duše”! (Ovo se sve, odlično ispričano, može pronaći u knjizi “Inženjeri duše”, Franka Westermana; prev. s nizozemskoga Maja Weikert, naklada Durieux, Zagreb, 2007.).
Eto, gdje su se rodili “inženjeri duše” (ne “duše” u množini, kako se oduvijek pogrešno navodi), rodili su se, eto, u (tuđoj) vili jedne “žrtve” i ne bi M. Gorki ni po čemu bio ni kriv ni zaslužan što je Staljinov slogan već umalo jedno stoljeće posvuda direktivan (tako da se i “holivudski realizam” njime obilato nadahnjuje!), da i sam nije rado pokleknuo. Naime, već iduće godine, tj. 1933., dok su u “Sovjetskome Savezu u tijeku Staljinove čistke, uhićenja, progonstva i ubojstva svih ‘neprijatelja’ režima, od političara, intelektualaca, pjesnika, vojnika i generala do sirotinje” i dok je te iste godine u “Dachauu u Njemačkoj otvoren prvi koncentracijski logor” (u navodnicima su podaci iz kronotakse), što te iste godine poduzima tada najveći sovjetski pisac? Ni manje ni više, nego u vrijeme “terora gladi” uz čašćenje sirom, kavijarom, čokoladom, vinom, konjakom… čak 120 pisaca vodi na ekskurziju u GULAG!
Već iduće godine, tj. 1933., dok su u “Sovjetskome Savezu u tijeku Staljinove čistke, uhićenja, progonstva i ubojstva svih ‘neprijatelja’ režima, od političara, intelektualaca, pjesnika, vojnika i generala do sirotinje” i dok je te iste godine u “Dachauu u Njemačkoj otvoren prvi koncentracijski logor” (u navodnicima su podaci iz kronotakse), što te iste godine poduzima tada najveći sovjetski pisac? Ni manje ni više, nego u vrijeme “terora gladi” uz čašćenje sirom, kavijarom, čokoladom, vinom, konjakom… čak 120 pisaca vodi na ekskurziju u GULAG!
Ti bokca, koja morbidna ideja! A ne, ne, kad je to odlična i jedina prava tema za socijalističkog umjetnika, naime, vidjeti na licu mjesta kako se stari čovjek preodgaja u novoga putem tjelesnoga rada. Zato su se siti i pijani na buljuke povedeni pisci – među inima i Iljif i Petrov, Aleksej Tolstoj, Boris Piljnjak, Mihail Zoščenko i dr. – provezli duž najnovije prokopana plovnoga toka iliti kanala između Lenjingrada i Bijeloga mora. “Bjelomor – kanal” u dužini od 227 kilometara, u roku od 20 mjeseci, svojim je rukama iskopalo 126.000 na prisilni rad osuđenih logoraša, a po Gorkome pozvani pisci trebali su opjevati taj robovski rad, kojim je u slavu Staljinu i Partiji ostvareno ono što ranijim vladarima nije uspjelo (kao caru Petru Velikom!). Kao kruna socrealizma u nekakvom formatu “grupne literature” nastala je tako knjiga “Bjelomor, povijest izgradnje kanala nazvanog imenom J. V. Staljina između Bijelog mora i Baltika”, djelo koje je zaslužilo epitet “najsramotnije knjige u povijesti literature: glorifikacija koncentracionih logora” (kako su je odredili M. Heller i A. Nekrich, u knjizi “Utopija na vlasti – povijest SSSR-a od 1917. do naših dana”, prev. s ruskoga, fr. izd., Pariz, 1982.).
Ti bokca, baš “najsramotnija knjiga”, a nema je u piščevoj kronotaksi kakva nam je podvaljena u knjižici za premijeru ”Na dnu” u zagrebačkome HNK-u 3. listopada ove godine? Nema je jer krijumčarenje socrealizma počinje upravo lakirovkom i friziranjem biografija, pa tako nema ni spomena o jednom ranijem posjetu M. Gorkoga jednom od najstrašnijih otoka u “Arhipelagu Gulag”, naime zloglasnim Solovjeckim otocima, a što se zbilo još 1929. g., kad je ovaj, po mišljenju nekih naših današnjih kolumnista, bio samo u “turističkom” posjetu domovini.
Nažalost, A. Solženjicin, koji je u svojem “danteovskom” “Arhipelagu Gulag” ostavio dokument o tome, kod nas nije poznat, pa je stoga i moguće koješta konfabulirati i prešućivati u programskoj knjižici, kao i u novinama!