novinarstvo s potpisom
Boris Pavelić
A što bi bilo da policajac nije snimio iživljavanje nad izbjeglicama kada su ih tjerali da skandiraju Dinamu i izvikuju ustaški pozdrav? Bi li to itko i zapazio? I kakva je to atmosfera u policiji, kada policajcima uopće može pasti na pamet da čine, pa još snimaju, nešto tako očito protupropisno, uvredljivo i psihološki nasilno? I što je sve ostalo nesnimljeno? [Read more…]
Nakon dugih godina ponovo sam se radovao jednoj kanonizaciji. U nedjelju 14. listopada papa Franjo je svecima proglasio nadbiskupa El Salvadora ÓscaraRomera, papu Pavla VI. te još nekoliko blaženika, ali ja se veselim svetom Romeru jer se veselim zbog radosti mojih latinoameričkih siromaha. [Read more…]
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).
Od devedesetih se šovinizam i žestoki, za druge i drugačije isključujući nacionalizam pokušava u nas prikazivati kao stvarno domoljublje, jedini mogući patriotizam! [Read more…]
Jelena Lovrić
Imate problem sa shvaćanjem ozbiljnosti situacije u kojoj se Hrvatska nalazi – s tom je optužbom Andrej Plenković u Saboru napao opoziciju, tvrdeći da se u povodu krize u Agrokoru i spirale nevolja koja se tim slijedom otvara za cijelu državu, ponašaju nezrelo i neodgovorno. [Read more…]
Od devedesetih se šovinizam i žestoki, za druge i drugačije isključujući nacionalizam pokušava u nas prikazivati kao stvarno domoljublje, jedini mogući patriotizam! [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Njemačka kompanija Mutanox, javljaju agencije, odbila je Madžarskoj isporučiti između 9000 i 10.000 koturova bodljikave žice, i to uz ovakvo obrazloženje: “Bodljikava žica namijenjena je sprečavanju krivičnih djela, ali djeca i odrasli koji se u izbjeglištvu pokušavaju dokopati spasa ne pripadaju kategoriji počinitelja.” [Read more…]
Pisati povodom 11. srpnja o Srebrenici podrazumijeva priznati da su riječi nemoćne opisati događaje od prije 20 godina, ali i ovovremeno licemjerje i kulturu laži i u BiH, i u Srbiji i u svijetu. Vrijedno pomena je, ipak, izdvojiti što je 11. srpanj 2015. godine proglašen Danom žalosti u BiH i što je tu odluku donijelo Vijeće ministara jednoglasno. [Read more…]
Otvoreno pismo protiv napada izraelske vojske na civile u Gazi
Izrael ima, kao i svaka država, pravo na obranu, ali ne i na brutalne razmjere te obrane. Tim više što je riječ o obrani od vojno neusporedivo slabijeg protivnika – Palestine koju Izrael desetljećima drži pod okupacijom. U vojnoj ofenzivi na Gazu, započetoj 8. srpnja, Izrael je prekršio Ženevsku konvenciju, odnosno obaveze iz međunarodnog prava.
U tome su suglasni Amnesty International, Visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, brojna udruženja za ljudska prava i mir, niz istaknutih židovskih zajednica i pojedinaca u svijetu, pa i u Izraelu.
Za kršenje međunarodnoga prava valjalo bi optužiti i Hamas, koji vlada Gazom, jer je nasumice ispaljivao rakete na izraelsko tlo, ponekad u gusto naseljena mjesta, premda prouzročivši neusporedivo manje žrtava i štete od one što ju je u Gazi i Rafahu počinila izraelska vojska.
Svjetske sile još nisu Izrael pozvale na odgovornost zbog ratnih zločina. Sjedinjene Države, glavni izraelski saveznik, kao ni EU, nisu iskoristile svoj utjecaj da zaustave krvoproliće. Washington ustrajno glasa protiv rezolucija o Izraelu koje donosi Vijeće za ljudska prava, Opća skupština UN-a i Vijeće sigurnosti UN-a. U Hrvatskoj se o tom pitanju javno nije očitavala ni jedna politička stranka ili istaknuti političar. A ni vjerska zajednica.
A u međuvremenu djeca su u Gazi danima bivala ubijana – u prosjeku svaki sat po jedno – a da nisu imali kamo pobjeći ili se skloniti. Nemoguće je na to šutjeti!
Kao skupina građana i kršćana otvorena kritičkom promišljanju i založena za preživljavanje ljudskosti, izražavamo javno svoju solidarnost sa civilima u Gazi. Jednako tako ustajemo protiv antisemitizma, islamofobije i mržnje te zahtijevamo da se i naša politička i crkvena javnost (sve crkve i vjerske zajednice!), a osobito intelektualci o tome javno i jasno očituju.
U svojoj povijesti od 1941. do 1945. hrvatska država je progonila Židove i smještavala ih u logore te je naša osobita obaveza da se aktivno zalažemo protiv i najneznatnijeg iskazivanja antisemitizma. No, upravo ta obaveza daje nam pravo kritizirati izraelsku vladu kada ona progoni palestinski narod pridonoseći time opetovanoj proizvodnji nasilja.
Izrael je rođen onoga dana kada je David pobijedio Golijata. Izraelci ekstremne desnice i rasističkih nagona pretvaraju Izrael u Golijata koji gnječi Davida.
Situacija je neodrživa, primirja ne bivaju poštovana, premda demokratski izabrano političko tijelo, Hamas u pregovorima nije ravnopravan partner i bojati se da će drama potrajati. Stoga apeliramo na jaču stranu da učini iskorak iz ovoga začaranoga kruga te rješavanju složene političke situacije pristupi uporabom diplomatskih, a ne vojnih vještina.
Apeliramo na vjerske vođe svih vjeroispovijesti u Svetoj zemlji da u vjernicima probude vjeru u moć nenasilnog otpora protiv ekstremista u vlastitim narodima. Taj poziv možda se čini idealistički naivnim, ali u mnogim nerješivim političkim situacijama donio je ploda i sačuvao brojne živote. Tako je, primjerice, prije 25 godina u Istočnoj Europi, gdje je rijetko tko vjerovao u moć nenasilja, ”baršunasta revolucija” uspjela.
Molimo državnike i vlade naših zemalja da uspostave kontakte s političkim dužnosnicima s obje zaraćene strane i zalažu se za nenasilno rješavanje političkog sukoba.
Neka se ne sakrivaju iza svjetskih i europskih institucija, nego pokažu smjelost i umješnost izravnoga razgovora s ”neprijateljima“.
Rizik ”prvog koraka“ u izgradnji povjerenja među zaraćenim stranama zacijelo je manji nego stanje trajnoga rata.
Holokaust nad židovskim narodom u Drugom svjetskom ratu bio je neviđen barbarizam i strahota. Svakako je duboka sramota po našu zajedničku ljudskost. Upravo zato neka u XXI. stoljeću ne doživimo agoniju palestinskoga naroda!
Šalom, selam, mir!
Jadranka Brnčić
Anna-Maria Gruenfelder
Claudia Keller-Pilsel
Drago Pilsel
Branimir Pofuk
Glavna skupština UN-a prije 65. godina donijela je rezoluciju 217 A (III) koja je sadržavala Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Zbog toga se 10. prosinca obilježava kao Međunarodni dan ljudskih prava. Imao sam namjeru tada pisati o tome, ali je izašla naslovnica Time magazina s Papom kao osobom godine, znate već. Elem, kako je se kolokvijalno naziva, Općom deklaracijom o ljudskim pravima, prihvaćeni su međunarodni standardi za zaštitu i promicanje ljudskih prava.
Kao i drugi dokumenti toga doba, počevši od Povelje UN-a, Deklaracija je bila plod međunarodnoga dogovora za promociju mira i pravde nakon strahota Drugoga svjetskoga rata. Povelja je poslužila da se artikulira sistem za mirovni suživot država i nacija te da se izbjegne novi rat svjetskih dimenzija, po gotovo rat koji bi imao potpunu destrukciju kao jednu od alternativa.
Deklaracijom, pak, željela se istaknuti veza koja postoji između potrebe uspostave mira u svijetu i priznanja određenih prava i sloboda, za svakog čovjeka zadanih i nedodirljivih po samom rođenju. Volja da se zaštite temeljna ljudska prava bila je čvrsto predstavljena cijelom svijetu. Svijetu koji se polako, ali odlučno budio nakon strašnoga rata.
Znalo se i to se naglašavalo, da su, prije nego što su povele svoje ekspanzionističke projekte, totalitarne sile koje su potaknule rat, najkrvaviji u povijesti čovječanstva, započele negacijom ljudskih prava i sloboda vlastitim građanima.
Šezdeset i pet godina nakon njezina usvajanja Deklaracija ima pred sobom iste poteškoće koje pritišću druge temeljne dokumente: njezine su dispozicije ignorirane kako na unutarnjem planu, (kako su to učinile brojne diktature u drugoj polovici XX. stoljeća i kako to čine nedemokratski režimi koji još postoje), tako i u sukobima među državama (kao što je bio slučaj s trostrukom agresijom na BiH).
U ovom drugom slučaju, posljedice sukoba bile su puno žešće za živote nevinih i nezaštićenih građana, nego za one koji su poticali sukobe. Paradoks koji je od Deklaracije učinio izvanredan tekst jest to što unatoč nebrojenim kršenjima njezinih članaka, koje je doživjela i doživljava, (žestokim udarcima na ljudska prava), Deklaracija ostaje solidnom referencijom za naše vrijeme i za buduće generacije.
Riječ je o skupu normi koje transcendiraju sve granice i sve ideologije. Ne postoji nijedan demokratski ustav donesen nakon 1948. koji nije nadahnut Deklaracijom. Isto tako, ne zna se za mnoge diktature koje su se usudile otvoreno se suprotstaviti Deklaraciji. Nedemokratski režimi koriste tehnike maskiranja kršenja ljudskih prava ili proglašuju razne teorije o potrebi da se cjelovitost Deklaracije stavi u kontekst pojedinih tradicija.
Ako je XX. stoljeće završilo pokušajem da se Deklaracija o ljudskim pravima pretvori u komad mokrog papira u nekoj kaljuži, (ovaj novinar nije jedini koji je pridonio da se ljudska prava u Hrvatskoj poštuju i svima priznaju), XXI. stoljeće teče u naporu da se izbjegnu manipulacije koje vode to toga da se povjeruje kako Deklaracija utjelovljuje tako sveti cilj kojemu se može služiti bilo kojim sredstvima, uključujući i unilateralno korištenje sile (pa sam tako i ja dao svoj glas protiv Busheva rata protiv terorizma, a osobito protiv SAD-ove invazije na Irak, izvedene bez podrške UN-a).
Živimo u iznimno nepravednom svijetu, a i sami se nepravedno i bezosjećajno ponašamo. Koliko tisuća naših sugrađana nema struje ili pitke vode?! Kolikim se našim sugrađanima niječe pravo na rad, na dostojanstvo u starosti ili u bolesti?!
Ili, tko je zaista učinio nešto značajno da Hrvatska dade do znanja Iranu da je zločin protiv humanosti i protiv Boga imati maloljetnike koji čekaju izvršenje smrtne kazne?
U svijetu, prema podacima FAO-a, gladuje gotovo milijardu ljudi. Prioritetne su zemlje subsaharskog pojasa, gdje postoji 50 posto potpuno siromašnih stanovnika. Ali hrane nedostaje u cijelome svijetu. UN javlja i to da će više od 60 milijuna žena ove godine roditi djecu bez ikakve pomoći tijekom ili nakon porođaja. U Hrvatskoj i u svijetu patnika moramo se pitati: kako i tko može biti glas onima koji glasa nemaju ili im je uštukan?
Sloboda, jednakost, tolerancija, solidarnost, univerzalnost i neotuđivost osnovna su načela i temelj Deklaracije. Vlade su obećale da će svoje građane upoznati s tim pravima i nastojati ih zaštititi i promicati. Ali Opća deklaracija nazvana je ”najbolje čuvanom tajnom u svijetu”. Malo ljudi zna njezin sadržaj, još manje ih je vidjelo kako izgleda, no navodno je dostupna svima.
Amnesty International smatra da polovica država u svijetu još zatvara ljude isključivo zbog njihovih uvjerenja, rasne pripadnosti, spola ili podrijetla, a trećina vlada u svijetu muči zatvorenike. Više od polovice zemalja svijeta nisu ratificirale Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima ili Međunarodni ugovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Zbog toga je važno progovoriti o Deklaraciji. Jer se sporo budimo. Mnogi se s pravom pitaju: zar je proteklo 65 godina ni za što?
Proteklih šezdeset i pet godina nisu učinile da ostari tekst koji sadržava najčestitiju i najpošteniju političku volju: onu da se obračunamo uvijek i svagda s totalitarizmima i režimima koji na odvratan način gaze čovjeka. Opća deklaracija o ljudskim pravima sa svojih 30 članaka jasnim i jednostavnim riječima iznosi prava koja jednako pripadaju svakoj osobi na ovome svijetu. Deklaracija ostaje i ostat će temeljnim dokumentom naše civilizacije. Kao cilj i ideal ali, ponajviše, kao zahtjev i kao moralni imperativ.
Sjaj i bijeda nogometa ne moraju nužno biti dvije strane iste medalje samo u visokokorumpiranim zemljama koje izjedaju krize svake vrste, od ekonomske do moralne, a potvrda su tomu brojna izvješća koja pristižu s ”bojnoga polja Katar”. Među njima je i najnovije izvješće Amnesty Internationala, neovisne, nevladine i neprofitne organizacije, koja se zauzima za zaštitu i promicanje ljudskih prava, a progovara o zvjerskoj eksploataciji tisuća radnika na izgradnji nogometnih stadiona.
Katar je, znamo, zahvaljujući prirodnom bogatstvu naftom i plinom, jedna od najbogatijih zemalja svijeta, s najvećim – 88.000 dolara – bruto nacionalnim dohotkom po glavi stanovnika, međutim, alarmantna svjedočenja koja stižu s mjesta podizanja hramova modernoga doba, govore da će se na pustinjskim gradilištima, uime raskošnih svjetala pozornice, koja će zasjati 2022. godine kad će ova prebogata arapska zemlja biti domaćin nogometnog SP-a, brutalno ugasiti stotine duša. Procjenjuje se da će, održi li se sadašnja nemilosrdna robovska eksploatacija, do početka SP-a umrijeti 4.000 radnika.
Svjedoci smo nebrojenih foruma i tribina na kojima se mjesecima lamentira o pogubnom utjecaju ekstremnih vrućina na organizam nogometaša, koje se penju iznad 45 stupnjeva Celzijevih, uobičajenih u lipnju i srpnju kad je očekivani termin SP-a, pa je predsjednik Svjetskog nogometnog saveza (FIFA-e) Sepp Blatter nedavno decidirano izjavio: ”Svjetsko prvenstvo u Kataru morat ćemo prebaciti u zimu, nemoguće je igrati po ovim paklenim vrućinama.”
Dok se razumljivo i s pravom cijela vojska liječnika, trenera i znanstvenika glasno i odgovorno zalaže za zaštitu nogometaša i navijača od pogubnih vremenskih uvjeta, dotle se malo i tiho govori o nebrizi za nejaka pleća tisuća radnika, mahom imigranata, koji umiru pod težinom posla i neljudskih uvjeta kao nekad robovi na egipatskim piramidama.
”Nedopustivo je da se u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta toliko radnika -imigranata – nevjerojatno nemilosrdno eksploatira”, izjavio je nedavno Salil Shetty, glavni tajnik Amnesty Internationala, pozivajući Blatterovu FIFA-u da izvoli poslati snažnu poruku da neće tolerirati zlostavljanje radnika i kršenje ljudskih prava u izgradnji megaprojekata u vezi sa Svjetskim nogometnim prvenstvom.
U međuvremenu su iz Amnestyja, tijekom svoja dva posjeta Kataru, u listopadu 2012. i ožujku 2013., razgovarali s više od 210 radnika imigranata u građevinskom sektoru te su kontaktirali 22 tvrtke koje se ondje bave građevinskim projektima i razgovarali s poslodavcima. Amnestyjevi istraživači održali su najmanje 14 sastanaka s predstavnicima katarskih vlasti, uključujući i predstavnike ministarstava vanjskih poslova, unutarnjih poslova i rada. Nakon sveobuhvatnog snimanja terena sastavili su 166 stranica izvješća prepunog eksploatacije i zapravo rutinskog zlostavljanja radnika zaposlenih na multimilijunskim projektima.
Samo su prošlog ljeta u 30 dana poginula 44 nepalska radnika, (od ukupno 70 od 2012.), koji su kazali da ih multinacionalne korporacije tretiraju kao stoku, koja radi i 24 sata dnevno praznoga želuca, a ono malo vremena kad ne rade, žive u šokantnim uvjetima, smješteni u bijednim, pretrpanim stanovima, bez kanalizacije, uz otvorene septičke jame te, dakako, bez klima-uređaja koji će, međutim, rashlađivati sve buduće stadione domaćine SP-a 2022.
Na gradilištima je trenutačno zaposleno 1,2 milijuna radnika imigranata, mahom iz siromašnih zemalja kao što su Nepal i Bangladeš. Mnogi od njih smatraju da ih se zapravo drži na prisilnom radu, jer ako se pobune, prijete im da će ostati bez plaće, koju ionako mnogi nisu dobili više od pola godine, te da će ih protjerati iz zemlje. Usred su ”otvorenoga zatvora”, kako je Katar nazvala nepalska veleposlanica, ljetos protestno povučena iz Dohe, a tisuće njih čekaju krvavo zarađene rijale da ih pošalju siromašnim obiteljima.
U Katar su se, kažu, otputili puni vjere i nade, a sada, podižući iz pepela projekt vrijedan 100 milijardi dolara, čekaju svoju teško zarađenu crkavicu. Oni koji ostaju ondje osjećaju se pratički zatočenima, mnogi su u teškom psihičkom stanju, a nemali broj njih i na rubu samoubojstva, ističe Amnesty International, pozivajući katarske vlasti i građevinske tvrtke da smjesta prekinu izrabljivati i zlostavljati radnike te da iskoriste jedinstvenu priliku da pod svjetlima svjetskih reflektora, na globalnoj sceni pokažu svoje opredjeljenje za ljudska prava te budu uzor u regiji.
Nažalost, eto, skandali oko Katara ne prestaju otkako je 2010. ova državica s dva milijuna stanovnika dobila domaćinstvo najprofitabilnije sportske priredbe na svijetu. Od čudnovate pobjede nad preostalim zemljama kandidatima za domaćina SP 2022., a riječ je o SAD-u, Australiji, Južnoj Koreji i Japanu, Katar prati glas da je kupio prvenstvo, potplativši najviše FIFA-ine dužnosnike. Ugledni nogometni magazin France Football objavio je početkom ove godine senzacionalnu priču na 16 stranica pod egidom ”Qatargate”, u kojoj govori o dubokoj sumnji u korupciju prilikom dodjele domaćinstva SP-a Kataru, optužujući i predsjednika UEFA-e Michela Platinija, pa čak i bivšega francuskoga predsjednika Nicolasa Sarkozyja za prljave rabote. No, najbogatija država na svijetu ne živi samo pod sumnjom da je prevarila svijet i zapravo kupila SP.
Sad je suočena s brojnim svjedočanstvima i dokazima s terena koji je optužuju da u svoje megastadione, koji samo što ne plešu i ne pjevaju, upravo neljudski, brutalno i nedopustivo ugrađuje stotine ljudskih života. Premda je bilo nekih diskretnih inicijativa da bi Kataru i zbog toga trebalo oduzeti SP, to je i u svijetu nogometa, kao i u svakom drugom svijetu s dvije strane medalje, sjajnom i bijednom, jednostavno nemoguće. U ime enormnih budućih profita, sklopljeno je već previše saveza, plaćeno previše provizija i potrošeno previše svakovrsnoga novca, da bi nekoliko stotina ili tisuća života, odnosno smrti, modernih robova moglo zaustaviti ”paru koja vrti svijet”.