Angela Merkel i Vladimir Putin više ne razgovaraju. A razgovarali su često, ponekad na njegovom ruskom, a još češće na njezinom njemačkom jeziku. Angela je ruski naučila u tijeku svog odrastanja i školovanja u bivšem od Sovjeta okupiranom DDR-u. Vladimir je njemački naučio jer je godinama bio KGB-ov agent u Dresdenu u istoj zemlji. Tako su kćerka evangeličkog pastora i komunistički špijun bili “pripremani” za liderske pozicije u dvije najmoćnije zemlje suvremene Europe.
Velika je stvar kada državnici o složenim i osjetljivim temama mogu razgovarati bez prevoditelja. Pustimo sada po strani to što je Angela bila primorana naučiti jezik okupatora svoje zemlje i što je Vladimir morao naučiti jezik zemlje u kojoj je pratio rad i (ne)lojalnost tamošnjih rukovodilaca koje su instalirali Sovjeti. Radije se prisjetimo kako je Putin već u prvoj godini svog predsjednikovanja impresionirao njemačku javnost kada je u svom prvom javnom nastupu u Berlinu na savršenom njemačkom jeziku održao govor u Bundestagu.
Iz Moskve dirigirani (…) nelegalni referendum na Krimu i protuzakonito, ali zato ekspresno učinkovito pripajanje Krima majci Rusiji pokazali su da se Angela i Vladimir više ne razumiju i da su nekadašnji prijatelji ovim od Putina nametnutim ulaskom u eru novoga hladnog rata sada na neprijateljskim pozicijama koje se nikako ne mogu uskladiti. Angela je priznala svojim prijateljima kako je došla do zaključka da Putin više nema veze s realnošću jer živi u nekom svom svijetu koji je njoj neprihvatljiv
Nova-stara kancelarka Njemačke i novi-stari predsjednik Rusije tijekom godina razgovarali su više od sto sati, uglavnom uspješno i u korist gospodarske suradnje i razmjene svojih zemalja. U prva dva tjedna ožujka razgovarali su češće i intenzivnije nego ikada, ali nažalost ovaj puta potpuno neuspješno. Nakon dramatičnih promjena u Kijevu, koje je Zapad uglavnom pozdravio, a Rusija rezolutno odbacila, ti su razgovori reducirani na njezina sve oštrija upozorenja i njegova sve licemjernija obećanja.
Iz Moskve dirigirani i njezinom vojskom nadzirani nelegalni referendum na Krimu i protuzakonito, ali zato ekspresno učinkovito pripajanje Krima majci Rusiji pokazalo je da se Angela i Vladimir više ne razumiju i da su nekadašnji prijatelji ovim od Putina nametnutim ulaskom u eru novoga hladnog rata sada na neprijateljskim pozicijama koje se nikako ne mogu uskladiti. Angela je priznala svojim prijateljima kako je došla do zaključka da Putin više nema veze s realnošću jer živi u nekom svom svijetu koji je njoj neprihvatljiv.
Stara je, ali prečesto zanemarivana spoznaja da nema politike bez psihologije. Genetske predispozicije, temperament, odgoj od ranog djetinjstva i tadašnja obiteljska situacija samo su neki od čimbenika koji u velikoj mjeri predodređuju ponašanje svih ljudi, pa tako i onih koji donose važne odluke za život svojih građana i za međunarodne odnose.
Primjerice, iako su oboje odrastali i školovani u kontekstu jednopartijskih država totalitarnog sustava, Angela Merkel je kršćansko-protestantski odgojena te stoga razmišlja i uglavnom djeluje u okvirima vrijednosnog sustava koji proizlazi iz judejsko-kršćanskog svjetonazora. Koliko god Putin danas glumio velikog ruskog pravoslavca, njemu su taj svjetonazor i vrijednosni sustav nepoznati i neprihvatljivi.
Vladimir Putin je u svojim velikoruskim ambicijama sličan Slobodanu Miloševiću. Razgovara s međunarodnim liderima s figom u džepu obećavajući im ono što traže dok istovremeno, usprkos njihovim stavovima, a uz pomoć snažne armije koju ima na raspolaganju, ostvaruje svoje megalomanske ciljeve. Putin poput Miloševića manipulira nezadovoljstvom svojih nacionalnih manjina u susjednim zemljama i koristi ih kao izgovor za vojne intervencije i nelegalno pripajanje “matičnoj domovini”
Za njega je pitanje vjere uglavnom svedeno na tradicionalni nacionalni identitet i folklor u službi osobne promocije, ali bez implikacija za osobni moral i(li) primijenjenu društvenu etiku koja bi se barem donekle temeljila na, recimo, Deset zapovijedi ili učenju Isusa iz Nazareta.
Osim odgoja oni se uveliko razlikuju i po temperamentu. Angela je po naravi smirena i vrlo racionalna osoba koja zna dobro kontrolirati svoje ponašanje. Vladimir je, nasuprot, nagle naravi, nepredvidiv i često impulzivan. Njezine se odluke temelje na dobro promišljenim i uzajamno dogovorenim sporazumima, što često zahtijeva veliku strpljivost, dugotrajna uvjeravanja i pregovaranja, ali i spremnost na mudre kompromise. O tome najuvjerljivije svjedoči ponovna, drugdje nezamisliva, vladavina velike koalicije njemačkih demokršćana i socijaldemokrata.
Autokrat Putin nije kapacitiran za takav način ponašanja i ne prihvaća takav način vladanja. Dok je u Njemačkoj, kao i u većini zapadnih demokracija, naglasak na vladavini zakona, u Rusiji je zakon manje važan jer tamo vladaju vladari.
Osobno nikada nisam vjerovao Putinovoj demokraciji. Sposobnosti i odlučnosti da nakon karizmatičnog, ali rijetko trijeznog Jeljcina i njegove anarhije uvede red – da, ali sposobnosti i spremnosti da unaprijedi demokraciju te osigura poštovanje ljudskih prava i funkcioniranje pravne države – ne. Kada sam sada već daleke 2001. godine pratio prvi susret Busha i Putina, javno sam optužio američkog predsjednika za naivnost (te tako izgubio neke konzervativne američke prijatelje!). Bush mlađi je, naime, tada doslovno izjavio da se zagledao u Putinove oči, zavirio u njegovu dušu i otkrio da taj čovjek zaslužuje povjerenje.
Moje javno izrečeno i napisano pitanje Bushu bilo je: Što je to dobroga i povjerenja dostojnog mogao vidjeti u očima ovoga bivšega agenta KGB-a? U tom sam kontekstu citirao i poznatu narodnu izreku “Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.” To je, izgleda, i Bush vremenom shvatio pa je s Putinom kasnijih godina sve manje povjerljivo razgovarao. Amerikanci su, posebice nakon ruske invazije na susjednu Gruziju, postali oprezniji prema Putinu, ali su sukrivci za sadašnju situaciju jer su prikrivali i ignorirali upozorenje gruzijskog predsjednika Mihaila Saakashvillija da će nakon invazije na Gruziju Rusija krenuti i u osvajanje Krima.
Jedan zaključak možemo donijeti već sada. Angela Merkel je kao prva žena na čelu najmoćnije zapadnoeuropske zemlje već ušla u povijest kao velika državnica. Vladimir Putin je na čelu moćne i prirodnim resursima bogate Rusije imao iste šanse, ali je svojim najnovijim ponašanjem upropastio sve izglede da ga povijest zapamti kao ozbiljnog političkog lidera i velikog državnika
Danas se Putin osvećuje Ukrajini i zapadnim zemljama jer su promjene u Kijevu poremetile njegove megalomanske planove da stvaranjem Euroazijske unije nasuprot Europskoj uniji barem donekle obnovi ono što je “najvećom geopolitičkom katastrofom dvadesetog stoljeća” razoreno.
Vladimir Putin je u svojim velikoruskim ambicijama sličan Slobodanu Miloševiću. Razgovara s međunarodnim liderima s figom u džepu obećavajući im ono što traže dok istovremeno, usprkos njihovim stavovima, a uz pomoć snažne armije koju ima na raspolaganju, ostvaruje svoje megalomanske ciljeve. Putin poput Miloševića manipulira nezadovoljstvom svojih nacionalnih manjina u susjednim zemljama i koristi ih kao izgovor za vojne intervencije i nelegalno pripajanje “matičnoj domovini”.
Predstoji da vidimo kako će se nepredvidivi Putin u svjetlu postupnih i nerado donesenih sankcija ponašati. Ako na kratke staze bude slijedio Miloševićev primjer, onda će na duge staze izgubiti i on i Rusija. To će onda biti dokaz da su u pravu komentatori koji nas uvjeravaju da pozitivni klišej o Putinu kao strategu i šahistu trebamo zamijeniti slikom nasilnika iz krčme, regionalnog gazde koji će ići na ostvarenje svojih ciljeva bez obzira na mišljenje i reakcije svijeta.
Jedan zaključak možemo donijeti već sada. Angela Merkel je kao prva žena na čelu najmoćnije zapadnoeuropske zemlje već ušla u povijest kao velika državnica. Vladimir Putin je na čelu moćne i prirodnim resursima bogate Rusije imao iste šanse, ali je svojim najnovijim ponašanjem upropastio sve izglede da ga povijest zapamti kao ozbiljnog političkog lidera i velikog državnika.
Još tekstova ovog autora:
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Šulek, luteran koji je pokatoličio Vukovu Bibliju za Hrvate
- Tonko Maroević: velikan duhovne mostogradnje
- Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
- Erdoganova otvorena provokacija civiliziranom svijetu
- Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
- Što bi Martin Luther King učinio?
- Od američkog sna do američke noćne more
- Zašto je NATO bombardirao Beograd?
- Najvelikodušniji filantrop svijeta, Bill Gates, nije Antikrist
Predlažem zainteresiranima da pročitaju “Proljeće hladnog rata?” Tomislava Jakića, nakon čega Putin neće izgledati tako “crno”. Također će i cijela ukrajinska problematika dobiti i drugu dimenziju.