Kada neko pogodi žicu, dušu, atmosferu, ždronj i puls grada onda mu se mora priznat da je meštar od pera. A takvi meštri su rijetki i upravo zato se valja naklonit Miljenku Smoji kojem se u njegovim noveletama, kolumnama, reportažama ili scenarijima to redovito događalo. [Read more…]
Putina treba zaustaviti na putu k sveobuhvatnoj diktaturi
Osobno u Vladimira Putina, njegovu ličnost i politički profil nikada nisam imao povjerenja.
Kada sam na dan vjenčanja svoje kćeri Kristine u lipnju 2001. godine u kalifornijskom Fresnu uz pomoć sveprisutnog CNN-a pratio prvi susret Putina i Busha, bio sam primoran američkog predsjednika javno optužiti za naivnost. [Read more…]
Društveno omraženi psihijatri trebaju korigirati političare
U prethodnoj kolumni pisala sam zbog čega mislim da ne bi bilo zdravo za društvo niti dobro za demokraciju da se psihijatrijska procjena upliće u izbor političara.
Nažalost, takve ideje psihijatrizacije društvene stvarnosti podržava literatura koja post festum pretenciozno objašnjava političke fenomene medicinskim pa i psihijatrijskim stanjima. [Read more…]
Duboka država u hrvatskoj verziji: vladavina najgorih
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti autora).
Duboka država, (u engleskom: deep state) pojam je koji se razvio iz latinskog imperium in imperio – vlast u vlasti, što je opet preuzeto iz grčkog kratos en kratoi i označava takvo političko stanje u kojem neka organizacija koja bi nominalno trebala biti podređena državnoj vlasti ili državnom vrhu u stvari djeluje potpuno samostalno i bez ikakve kontrole. [Read more…]
Duboka država u hrvatskoj verziji: vladavina najgorih
Duboka država, (u engleskom: deep state) pojam je koji se razvio iz latinskog imperium in imperio – vlast u vlasti, što je opet preuzeto iz grčkog kratos en kratoi i označava takvo političko stanje u kojem neka organizacija koja bi nominalno trebala biti podređena državnoj vlasti ili državnom vrhu u stvari djeluje potpuno samostalno i bez ikakve kontrole. [Read more…]
Pitanje lustracije: Arhivi se mogu otvoriti potpuno ili nikako
Je li itko u posljednjih dvadeset i sedam godina mislio ozbiljno kada bi potezao priču o otvaranju partijskih i policijskih arhiva u Hrvatskoj? Vjerojatno nije. Ima li 2017. otvaranje arhiva više ikakvog smisla? [Read more…]
Zima dolazi
”Samo je osam godina trebalo Rusiji da nakon slavodobitne masovne proslave raspada Sovjetskog Saveza 1992. godine izabere nekadašnjeg KGB-ova agenta Vladimira Putina za predsjednika. Nakon toga Putinu je trebalo osam godina da iskvari ili uništi gotovo svaki demokratski čimbenik u zemlji [Read more…]
Sovjetska Hrvatska i vođa domoljubne desnice
Uzvitlala se bila strašna prašina po medijima i oko njih kad je onomad Josip Manolić izjavio kako je potencijalni budući premijer Tomislav Karamarko kao mladić bio ucijenjen suradnjom s jugoslavenskom tajnom policijom, Udbom.
Makar je tim povodom šef HDZ-a odlučno najavio kako će bivšeg šefa Manolića tužiti za klevetu – i iako do toga još uvijek iz nepoznatih razloga nije došlo – oko ovoga pitanja ipak nisam sklon dizanju nepotrebne moralne panike. [Read more…]
O limitima špijunskog uma
Ako čitate ovaj tekst u izvornom mediju njegovog pojavljivanja, to znači da ste na internetu. Čak i ako ga čitate na papiru, to opet znači da ste ga odštampali sa interneta ili je to neko učinio za vas. Kako god okrenete, između mene i vas na ovaj ili onaj način posredovao je internet, a to znači da smo oboje dobrovoljni učesnici u verovatno najuspešnijoj operaciji koju je ikada izvela zloglasna američka CIA, koja je i inače, kao što znamo, kriva za sve što ne valja na svetu. Što valjda znači da je svet pre nastanka CIA (ili pre ”otkrića Amerike”, uostalom) bio baš divno mesto za život (kuga, kolera, inkvizicija… name it) i jako se, evo, čudim kako smo ga tako olako profućkali.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku? Ne, nije to izjavio ni neki jurodivi srpski pop ili penzionisani profesor ONO i DSZ iz Kuršumlije, niti učeni i lucidni Davor Domazet Lošo, nego Putin, Vladimir Putin, predsednik Rusije, samim tim bar teoretski jedan od ne samo najmoćnijih nego i najbolje informisanih ljudi na svetu. Ako moć i informacija nisu ionako već jedno te isto.
Ne, sasvim ozbiljno: nismo li pre neki dan saznali da je ”internet izmislila CIA” i da ga dotična u potpunosti kontroliše, a samim tim kontroliše i sve nas, to jest ceo umreženi svet, koji je tako pao u njenu mre… ups, klopku?
Pa dobro, nakon Assangea, Snowdena i drugih pomodnih antiestablishmentskih cyber-disidenata i globalnih superzvezda visokobudžetnog levičarskog šika, ovo otkriće bivšeg dugogodišnjeg profesionalnog ”aktiviste” nekada čuvene hladnoratovske konkurentske firme KGB i ne zvuči baš jako revolucionarno. Ali važnije od toga je nešto drugo: šta ono zapravo znači i kakve su mu implikacije? Koliko je ono zaista relevantno?
Lično sam načelno sklon da poverujem Putinu, kao što inače verujem svim imperijalnim moćnicima kada govore loše o moćnicima konkurentskih imperija: svi su oni uvek u pravu kada se ogovaraju. Lažu samo o sebi i svojima. Nije da je možda baš doslovno ”internet izmislila CIA” (pri čemu bi, reklo bi se, Central Information Agency trebalo shvatiti više kao metaforu za sve USA službe, a i šire od toga), ali stara je priča, koja nije predaleko od pameti, da je u nastanku i razvoju onoga što danas znamo kao internet bitnu ulogu igrala vojna tehnologija, pa onda i špijunske i druge mutne i senovite svrhe kojima se bave ili nastoje da se bave sve države.
A one velike, bogate i moćne bave se time više i jače jer im se tako može, a ne zato što su nužno i po nekoj tobožnjoj unutrašnjoj naravi ”gore” od nekih drugih, malih i bednih (koje su zato, tj. usled besparice i tehnološke zaostalosti sklonije staromodnijim i konvencionalnijim oblicima tiranisanja onih nesrećnika koji su im za to dostupni).
Tako gledano, u neku je ruku nesumnjivo tačno da je ta naša donekle metaforična ”CIA” ”izmislila Internet”, ali je onda isto tako ”izmislila” i štošta drugo – od tostera, mikrotalasne pećnice i tube za senf do svemirskog broda i atomske bombe.
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija
Zapravo je i teško pronaći išta važno ”izmišljeno” u 20. veku, a da se to, uz ne preterano veliku pesničku slobodu, ne bi moglo staviti na dušu nekakve CIA-e, KGB-a ili čak Gestapoa. Neke od tih stvari imaju nedvosmisleno i jednoznačno negativnu konotaciju (ne znam kojem bi to dobru mogla poslužiti atomska bomba?), ali mnogo je više onih koje se mogu upotrebljavati na bezbroj načina sa različitim etičkim predznacima, a danas su se svakako transformisale u izrazito ”civilne” svrhe: ne znam, možda je moguće nekoga i mučiti tosterom, ali fakat je da u ogromnoj većini slučajeva ova naprava služi samo tome da sebi napravite dobar sendvič.
Sa internetom je u neku ruku slično: da, on je svakako najfantastičniji mogući način da vas Veliki Brat posmatra u svakom trenutku; George Orwell bi napisao još puno mračniju verziju 1984. samo da je mogao da predvidi internet.
Međutim, isto tako, internet vam može poslužiti i u bezbroj sasvim benignih, pa i nedvosmisleno dobrih svrha – od političkih, preko edukativnih do, šta znam, ljubavnih. U tom je smislu sasvim razumljivo da se nećete mnogo zamarati pitanjem njegovog izvornog političko-tehnološkog praporekla, onako kako se, kada upoznate zgodnu i privlačnu devojku ili momka, sigurno nećete baš jako zanimati za to kakvi su joj ćaća i mater i da li joj je deda bio u Našoj ili pak Njihovoj vojsci – ko god tu bili i Mi i Oni.
Pa dobro, ali zašto onda to Putin radi? I šta želi time da postigne? Ne treba nikada zaboraviti: Putin Vladimir je čovek Službe, a to je naprosto žanr za sebe; ti ljudi jednostavno ne mogu da razmišljaju drugačije nego iz sopstvenog žanra, špijunsko-konspirološkog. Za njih ništa drugo ne postoji ili je barem od trećerazrednog značaja.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti
To što su na ”banalno” činjeničnoj ravni neretko i u pravu učvršćuje ih u zavodljivom uverenju da znaju i više i važnije od drugih. Mada obično samo imaju na raspolaganju gomilu suvoparnih činjenica među kojima ne povlače baš pouzdani hijerarhijski poredak po relevantnosti i između kojih uspostavljaju vrlo siromašan asocijativni niz, jer im suštinski izmiče sve što ne staje u njihovu suženu sliku sveta.
A šta se time hoće postići? E, tu već Putin nije tako iracionalan, kao što to nisu bili ni njegovi bezbrojni prethodnici iz analognih vremena. Problem s internetom kao globalnom pojavom – uz sve prednosti i opasnosti ovakve povezanosti sa stanovišta nas ”običnih građana” – jeste u tome što ga ”mi” (recimo, neka pojedinačna državna vlast, ma koliko velika i moćna bila) ne kontrolišemo, što onda, sekiramo se, znači da ga kontroliše Neko Drugi. A ko će to biti ako neće dobra, stara ”CIA, snajka, CIA”, kako bi to rekao jedan neodoljivi balkanski špijun- volonter…
Šta je prepisani/propisani lek za to? Uvek je isti: neka vrsta autarhije, ograđivanja od spoljnog sveta, zaključavanja vrata svog staništa i dvorišta iznutra, sa svim ukućanima u njemu. Sovjetski Savez je to radio tako što je svoje građane doslovno, fizički držao u zaptu. Danas jedna Kina, Iran, Erdoganova Turska, sutra možda Putinova Rusija, etc. to rade i radiće drukčije, ali nešto mi govori da će sudbina te online autarhije biti ista kao i njenih offline verzija.
Što nas, pak, podučava sledećem: da, strašna je ta ”CIA” i ta njena moć nad nama; jedino što je ipak strašnije od nje jeste svet u kojem svaki nadobudni despot ima po jednu takvu, u koju može da vas zaključa (a sve to za vaše dobro, sve braneći vas od globalnog Moloha!) i zatim bezbrižno baci ključ. Vi onda slobodno vičite iznutra, niko vas napolju neće čuti.
Angela i Vladimir
Angela Merkel i Vladimir Putin više ne razgovaraju. A razgovarali su često, ponekad na njegovom ruskom, a još češće na njezinom njemačkom jeziku. Angela je ruski naučila u tijeku svog odrastanja i školovanja u bivšem od Sovjeta okupiranom DDR-u. Vladimir je njemački naučio jer je godinama bio KGB-ov agent u Dresdenu u istoj zemlji. Tako su kćerka evangeličkog pastora i komunistički špijun bili “pripremani” za liderske pozicije u dvije najmoćnije zemlje suvremene Europe.
Velika je stvar kada državnici o složenim i osjetljivim temama mogu razgovarati bez prevoditelja. Pustimo sada po strani to što je Angela bila primorana naučiti jezik okupatora svoje zemlje i što je Vladimir morao naučiti jezik zemlje u kojoj je pratio rad i (ne)lojalnost tamošnjih rukovodilaca koje su instalirali Sovjeti. Radije se prisjetimo kako je Putin već u prvoj godini svog predsjednikovanja impresionirao njemačku javnost kada je u svom prvom javnom nastupu u Berlinu na savršenom njemačkom jeziku održao govor u Bundestagu.
Iz Moskve dirigirani (…) nelegalni referendum na Krimu i protuzakonito, ali zato ekspresno učinkovito pripajanje Krima majci Rusiji pokazali su da se Angela i Vladimir više ne razumiju i da su nekadašnji prijatelji ovim od Putina nametnutim ulaskom u eru novoga hladnog rata sada na neprijateljskim pozicijama koje se nikako ne mogu uskladiti. Angela je priznala svojim prijateljima kako je došla do zaključka da Putin više nema veze s realnošću jer živi u nekom svom svijetu koji je njoj neprihvatljiv
Nova-stara kancelarka Njemačke i novi-stari predsjednik Rusije tijekom godina razgovarali su više od sto sati, uglavnom uspješno i u korist gospodarske suradnje i razmjene svojih zemalja. U prva dva tjedna ožujka razgovarali su češće i intenzivnije nego ikada, ali nažalost ovaj puta potpuno neuspješno. Nakon dramatičnih promjena u Kijevu, koje je Zapad uglavnom pozdravio, a Rusija rezolutno odbacila, ti su razgovori reducirani na njezina sve oštrija upozorenja i njegova sve licemjernija obećanja.
Iz Moskve dirigirani i njezinom vojskom nadzirani nelegalni referendum na Krimu i protuzakonito, ali zato ekspresno učinkovito pripajanje Krima majci Rusiji pokazalo je da se Angela i Vladimir više ne razumiju i da su nekadašnji prijatelji ovim od Putina nametnutim ulaskom u eru novoga hladnog rata sada na neprijateljskim pozicijama koje se nikako ne mogu uskladiti. Angela je priznala svojim prijateljima kako je došla do zaključka da Putin više nema veze s realnošću jer živi u nekom svom svijetu koji je njoj neprihvatljiv.
Stara je, ali prečesto zanemarivana spoznaja da nema politike bez psihologije. Genetske predispozicije, temperament, odgoj od ranog djetinjstva i tadašnja obiteljska situacija samo su neki od čimbenika koji u velikoj mjeri predodređuju ponašanje svih ljudi, pa tako i onih koji donose važne odluke za život svojih građana i za međunarodne odnose.
Primjerice, iako su oboje odrastali i školovani u kontekstu jednopartijskih država totalitarnog sustava, Angela Merkel je kršćansko-protestantski odgojena te stoga razmišlja i uglavnom djeluje u okvirima vrijednosnog sustava koji proizlazi iz judejsko-kršćanskog svjetonazora. Koliko god Putin danas glumio velikog ruskog pravoslavca, njemu su taj svjetonazor i vrijednosni sustav nepoznati i neprihvatljivi.
Vladimir Putin je u svojim velikoruskim ambicijama sličan Slobodanu Miloševiću. Razgovara s međunarodnim liderima s figom u džepu obećavajući im ono što traže dok istovremeno, usprkos njihovim stavovima, a uz pomoć snažne armije koju ima na raspolaganju, ostvaruje svoje megalomanske ciljeve. Putin poput Miloševića manipulira nezadovoljstvom svojih nacionalnih manjina u susjednim zemljama i koristi ih kao izgovor za vojne intervencije i nelegalno pripajanje “matičnoj domovini”
Za njega je pitanje vjere uglavnom svedeno na tradicionalni nacionalni identitet i folklor u službi osobne promocije, ali bez implikacija za osobni moral i(li) primijenjenu društvenu etiku koja bi se barem donekle temeljila na, recimo, Deset zapovijedi ili učenju Isusa iz Nazareta.
Osim odgoja oni se uveliko razlikuju i po temperamentu. Angela je po naravi smirena i vrlo racionalna osoba koja zna dobro kontrolirati svoje ponašanje. Vladimir je, nasuprot, nagle naravi, nepredvidiv i često impulzivan. Njezine se odluke temelje na dobro promišljenim i uzajamno dogovorenim sporazumima, što često zahtijeva veliku strpljivost, dugotrajna uvjeravanja i pregovaranja, ali i spremnost na mudre kompromise. O tome najuvjerljivije svjedoči ponovna, drugdje nezamisliva, vladavina velike koalicije njemačkih demokršćana i socijaldemokrata.
Autokrat Putin nije kapacitiran za takav način ponašanja i ne prihvaća takav način vladanja. Dok je u Njemačkoj, kao i u većini zapadnih demokracija, naglasak na vladavini zakona, u Rusiji je zakon manje važan jer tamo vladaju vladari.
Osobno nikada nisam vjerovao Putinovoj demokraciji. Sposobnosti i odlučnosti da nakon karizmatičnog, ali rijetko trijeznog Jeljcina i njegove anarhije uvede red – da, ali sposobnosti i spremnosti da unaprijedi demokraciju te osigura poštovanje ljudskih prava i funkcioniranje pravne države – ne. Kada sam sada već daleke 2001. godine pratio prvi susret Busha i Putina, javno sam optužio američkog predsjednika za naivnost (te tako izgubio neke konzervativne američke prijatelje!). Bush mlađi je, naime, tada doslovno izjavio da se zagledao u Putinove oči, zavirio u njegovu dušu i otkrio da taj čovjek zaslužuje povjerenje.
Moje javno izrečeno i napisano pitanje Bushu bilo je: Što je to dobroga i povjerenja dostojnog mogao vidjeti u očima ovoga bivšega agenta KGB-a? U tom sam kontekstu citirao i poznatu narodnu izreku “Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.” To je, izgleda, i Bush vremenom shvatio pa je s Putinom kasnijih godina sve manje povjerljivo razgovarao. Amerikanci su, posebice nakon ruske invazije na susjednu Gruziju, postali oprezniji prema Putinu, ali su sukrivci za sadašnju situaciju jer su prikrivali i ignorirali upozorenje gruzijskog predsjednika Mihaila Saakashvillija da će nakon invazije na Gruziju Rusija krenuti i u osvajanje Krima.
Jedan zaključak možemo donijeti već sada. Angela Merkel je kao prva žena na čelu najmoćnije zapadnoeuropske zemlje već ušla u povijest kao velika državnica. Vladimir Putin je na čelu moćne i prirodnim resursima bogate Rusije imao iste šanse, ali je svojim najnovijim ponašanjem upropastio sve izglede da ga povijest zapamti kao ozbiljnog političkog lidera i velikog državnika
Danas se Putin osvećuje Ukrajini i zapadnim zemljama jer su promjene u Kijevu poremetile njegove megalomanske planove da stvaranjem Euroazijske unije nasuprot Europskoj uniji barem donekle obnovi ono što je “najvećom geopolitičkom katastrofom dvadesetog stoljeća” razoreno.
Vladimir Putin je u svojim velikoruskim ambicijama sličan Slobodanu Miloševiću. Razgovara s međunarodnim liderima s figom u džepu obećavajući im ono što traže dok istovremeno, usprkos njihovim stavovima, a uz pomoć snažne armije koju ima na raspolaganju, ostvaruje svoje megalomanske ciljeve. Putin poput Miloševića manipulira nezadovoljstvom svojih nacionalnih manjina u susjednim zemljama i koristi ih kao izgovor za vojne intervencije i nelegalno pripajanje “matičnoj domovini”.
Predstoji da vidimo kako će se nepredvidivi Putin u svjetlu postupnih i nerado donesenih sankcija ponašati. Ako na kratke staze bude slijedio Miloševićev primjer, onda će na duge staze izgubiti i on i Rusija. To će onda biti dokaz da su u pravu komentatori koji nas uvjeravaju da pozitivni klišej o Putinu kao strategu i šahistu trebamo zamijeniti slikom nasilnika iz krčme, regionalnog gazde koji će ići na ostvarenje svojih ciljeva bez obzira na mišljenje i reakcije svijeta.
Jedan zaključak možemo donijeti već sada. Angela Merkel je kao prva žena na čelu najmoćnije zapadnoeuropske zemlje već ušla u povijest kao velika državnica. Vladimir Putin je na čelu moćne i prirodnim resursima bogate Rusije imao iste šanse, ali je svojim najnovijim ponašanjem upropastio sve izglede da ga povijest zapamti kao ozbiljnog političkog lidera i velikog državnika.