novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
Rat u Ukrajini, pet mjeseci ruske invazije, silazi s prvih stranica tiskanih medija i udarnih televizijskih i radijskih vijesti. To pokazuje da se javno mnijenje privikava na rat u Ukrajini i ne doživljava ga više kao katastrofu planetarnih implikacija. [Read more…]
Damir Grubiša
U srijedu je u Kijev pristigla neformalna europska trojka: predsjednik Francuske Emmanuel Macron, njemački kancelar Olaf Scholz i predsjednik talijanskog Vijeća ministara (tj. Vlade) Mario Draghi. [Read more…]
Željko Ivanković
Osim vojno, Rusija se kao država sve više blamira i urušava i ekonomski i politički i diplomatski.
Osim ozbiljne depopulacije, silno raste i nova emigracija, bijeg Rusa iz zemlje svih nesloboda, pa eto i od mobilizacije, pa čak i iz novousrećenih područja kao što je Krim. [Read more…]
Peter Kuzmić
Osobno u Vladimira Putina, njegovu ličnost i politički profil nikada nisam imao povjerenja.
Kada sam na dan vjenčanja svoje kćeri Kristine u lipnju 2001. godine u kalifornijskom Fresnu uz pomoć sveprisutnog CNN-a pratio prvi susret Putina i Busha, bio sam primoran američkog predsjednika javno optužiti za naivnost. [Read more…]
Miljenko Jergović
Drugi svjetski rat posljedica je niza međudržavnih sporazuma. Hitlerovom totalnom preuzimanju vlasti, poništenju posljednjih elemenata parlamentarne demokracije i uvođenju diktature prethodio je njemački sporazum s Vatikanom, koji je stupio na snagu 10. rujna 1933. [Read more…]
Svijet je u 2014. svjedočio novom hladnom ratu Istoka i Zapada, jačanju brutalne Islamske države i obnovljenom nasilju na Bliskom istoku, dosad nezabilježenom razmjeru epidemije ebole, misterioznim zrakoplovnim nesrećama, referendumima o neovisnosti, a na samom kraju iznenadili su ga Barack Obama i Raul Castro najavivši obnovu diplomatskih odnosa SAD-a i Kube nakon pola stoljeća neprijateljstva.
Pokret Islamske države čije su gnusne metode “preteške” čak i za Al Kaidu, jačao je u dijelovima Iraka i Siriji do te mjere da se ohrabrio proglasiti i kalifat, a vojni uspjesi militanata natjerali su se Sjedinjene Države na zračne udare i okupljanje široke međunarodne koalicije za borbu protiv islamista.
Nova epidemija širila se svijetom, tisuće mrtvih u Africi bile su povod Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji da proglasi najtežu i najsmrtonosniju epidemiju otkad zna za taj virus, a žrtava je bilo i na Zapadu.
U Škotskoj, Kataloniji, na Krimu, u Luhansku i Donecku, te virtualno i u Veneciji građani su se izjašnjavali o nezavisnosti.
Malaysia Airlines dugo se neće oporaviti od 2014. Prvo je u ožujku tajanstveno nestao avion te tvrtke, na letu iz Kuala Lumpura u Peking. Pretpostavlja se da je s 239 ljudi pao u Indijski ocean. Iako je “prevrnut svaki kamen” potraga za olupinom do danas je neuspješna.
U srpnju je drugi avion tog prijevoznika srušen nad Ukrajinom i poginulo je svih 283 putnika i 17 članova posade. Zapad vjeruje da su avion srušili proruski ukrajinski separatisti uz moskovsku pomoć pa je Rusiji uveo gospodarske sankcije. Zbog stanja u Ukrajini odnosi Rusije i Zapada najlošiji su od Hladnoga rata.
Srbija i Bosna i Hercegovina pretrpjele su u svibnju najteže poplave u stotinu godina. Nakon nezapamćenih kiša voda je odnijela najmanje 44 života, tisuće su ljudi evakuirane, a u Srbiji je bilo proglašeno izvanredno stanje.
U 2014. godini papa Franjo svecima je u travnju proglasio svoje prethodnike, Ivana Pavla II. i Ivana XXIII, dvojicu papa koji su modernizirali Crkvu, abdicirao je dugovječni španjolski kralj Juan Carlos, monarh koji je demokratizirao Španjolsku, objesio se komičar Robin Williams, “čovjek koji je znao nasmijati sve osim sebe”, a za ubojstvo iz nehaja osuđen je južnoafrički paraolimpijac Oscar Pistorius koji je oduševio svijet načinom na koji je prebrodio svoj hendikep, a zatim ga zgrozio ubojstvom zaručnice.
Krajem godine svijet su šokirali pakistanski islamisti, ubivši u jednoj državnoj vojnoj školi više od stotinu djece. Najmanje 141 osoba, većinom učenika, ubijeno je kada su talibani upali u školu u Pešavaru i uzeli za taoce stotine učenika. Odgovornost za napad preuzeo je pokret talibana u Pakistanu, a lokalna je bolnica priopćila da su mrtvi i ranjeni u dobi od 10 do 20 godina.
Nakon više od pedeset godina Amerika i Kuba normalizirat će odnose. Sredinom prosinca američki predsjednik Barack Obama objavio je da je došlo vrijeme da se “raskinu okovi prošlosti”, i obavljena je razmjena zatvorenika. Rezultat je to tajnih pregovora uz posredovanje Kanade i posebno pape Franje, jer je američki predsjednik smatrao da “ako postoji ijedan aspekt američke vanjske politike kojemu je rok trajanja istekao, onda je to politika prema Kubi” koja je od 1962. pod strogim američkim embargom.
Diljem svijeta haraju ratovi, bolesti i siromaštvo, ali čovjek je krajem godine prvi put spustio sondu na komet i pokusno lansirao prototip letjelice za Mars.
Majdanska revolucija
Krajem 2013. i početkom 2014. prosvjednici su na kijevskome trgu Majdanu prosvjedovali protiv odluke predsjednika Viktora Janukoviča da odustane od približavanja Europskoj uniji i da se okrene tješnjim vezama s Rusijom. Nakon krvavih obračuna na Majdanu, u kojima je izginulo više od stotinu civila, prosvjedi su doveli do Janukovičeva pada i bijega u Rusiju, a Ukrajina je nekoliko mjeseci poslije izabrala novog predsjednika, tajkuna i kralja čokolade Petra Porošenka. On je prozapadno orijentiran, a samo ga je zapad zemlje i birao, jer se istočna proruska i rusofona Ukrajina pobunila protiv okretanja leđa Rusiji.
Nakon referenduma i proglašenja nezavisnosti od Ukrajine nove su krimske vlasti zatražile pripojenje Rusiji koja je u ožujku prkoseći međunarodnoj zajednici anektirala taj poluotok s bazama ruske Crnomorske flote.
Industrijske regije Luhansk i Doneck na referendumu su se izjasnile protiv ostanka u Ukrajini i osnovale svoje “republike”. U sukobima ukrajinske vojske i pobunjenika s istoka, kojima pomažu i ruske snage, poginulo je najmanje 4700 ljudi, a borbe ne prestaju unatoč sporazumu o prekidu vatre sklopljenome u bjeloruskoj prijestolnici Minsku.
Novi Hladni rat
Sjedinjene Države i Europska unija nametnule su sredinom godine sankcije Rusiji zbog njezina udjela u ukrajinskoj krizi. Sankcije su prvo obuhvatile pojedince i tvrtke izravno povezane s destabilizacijom Ukrajine, a zatim i brojne ruske banke te vojne i energetske kompanije.
Uveden je embargo na prodaju oružja Rusiji, ograničena prodaja neke tehnologije i opreme naftnoj industriji, a Europljani i europske kompanije ne smiju poslovati s ruskim bankama. Tvrtke i nekolicina osoba bliskih ruskomu predsjedniku Vladimiru Putinu također su na udaru sankcija, najžešćih EU-ovih mjera protiv Rusije otkako je završio Hladni rat.
Sankcije imaju učinka pa je rubalj ove godine izgubio trećinu svoje vrijednosti, a Rusija svoju ekonomsku stabilnost. Putin za to krivi “stare neprijatelje na Zapadu” i Ruse upozorava da su pred njima teška vremena i da se moraju oslanjati na sebe.
Moskva je na europske sankcije odgovorila kontramjerama i zabranila uvoz poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz EU-a što je pogodilo i neke hrvatske proizvođače.
Zbog europske blokade Moskva je u prosincu objavila da odustaje od projekta plinovoda Južnog toka kojim je trebala slati plin Europi zaobilazeći Ukrajinu, i proglasila Tursku poželjnijim partnerom. Južni tok trebao je isporučivati 63 milijarde prostornih metara plina na godinu, što je nešto više od 10 posto europske potražnje, čime bi se učvrstila ruski položaj glavnog europskog opskrbljivača.
No kriza u Ukrajini potaknula je Bruxelles da zamrzne proces njegova odobrenja, a problemi su se pojavili i zbog slabe europske potražnje za plinom i niskih cijena energije, što je dovelo u pitanje isplativost projekta teškog 40 milijarda dolara.
Izraelsko-palestinski rat u Gazi
U lipnju je stvorena palestinska vlada nacionalnog jedinstva u koju je uključen i pokret Hamas čime je završeno razdoblje odvojenih vlasti u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali. Izrael i SAD Hamas smatraju terorističkom organizacijom i vladu nacionalnog jedinstva smatraju preprekom u postizanju mirovnog sporazuma Palestinaca i Izraela, pa je dan poslije proglašenja palestinske vlade Izrael prekinuo mirovne pregovore.
Ljeto je obilježio rat koji je počeo ubojstvima izraelskih tinejdžera i mladog Palestinca, a prometnuo se u krvoproliće u kojem je Izrael ubio više tisuća Palestinaca, uglavnom civila, a život je izgubilo i sedamdesetak Izraelaca, većinom vojnika.
Napetost je porasla poslije pokopa trojice Izraelaca tinejdžera otetih i ubijenih u lipnju na Zapadnoj obali. Dan nakon toga pogreba pronađeno je tijelo nestalog Palestinca. Spaljeno. Izraelske su vlasti osudile to ubojstvo koje je vjerojatno bila osveta za smrt mladih Židova, a ministrica pravosuđa Tzipi Livni rekla je da je to, ako jest riječ o osveti, “teroristički čin”.
Iako je Izrael uhitio osumnjičenike, u srpnju su iz Gaze na izraelski teritorij pale stotine raketa, a izraelski raketni štit Željezna kupola presreo je jednu raketu nad Tel Avivom, a drugu u predgrađu Jeruzalema. Zatim je počela izraelska ofenziva na tu enklavu. Prvo zračna pa kopnena, koja će u pedeset dana odnijeti više tisuća života.
Sedmotjedni je sukob završio krajem kolovoza prekidom vatre, a “pobjedu” su proglasili i izraelski premijer Benjamin Netanyahu i islamistički pokret Hamas.
Europske su zemlje počele priznavati Palestinu: Švedska je 30. listopada formalno priznala palestinsku državu. Vlada u Stockholmu objavila je kako smatra da su ispunjeni međunarodni pravni kriteriji za priznanje Palestine, te kako se nada da će tom odlukom pridonijeti postizanju mirovnog sporazuma jer će strane biti manje neravnopravne.
Nakon dogovora političkih grupacija u Europskom parlamentu to je tijelo sredinom prosinca usvojilo rezoluciju kojom načelno podupire palestinsku državu i rješenje o dvjema državama što treba postići mirovnim pregovorima koje treba ubrzati. Isti dan je i luksemburški parlament usvojio dvije odluke kojima poziva vladu da prizna palestinsku državnost. Time se priključio parlamentima u Britaniji, Španjolskoj, Francuskoj, Irskoj i Portugalu koji su prije simbolično poduprli palestinsku državu.
Islamska država i pogubljenja novinara
Amerika je ljetos počela s ograničenim zračnim udarima na položaje Islamske države (IS), koja je osvojila trećinu Sirije i Iraka i prijetila da će u iračkome lučkom gradu Mosulu poubijati sve kršćane ne prijeđu li na islam. Iz grada je pobjeglo gotovo svih šezdeset tisuća kršćana. IS je zauzeo mosulsku branu, najveću u Iraku, a zatim i grad Mosul.
Deseci tisuća jezida, pripadnika etnoreligijske skupine u Iraku, sklonili su se u kolovozu pred nasiljem IS-a na obronke planine Sindžara. Pripadnici radikalnog sunitskog pokreta koji su osvojili dijelove Iraka i Sirije progone jezide na vjerskoj osnovi smatrajući ih “štovateljima vraga” koji moraju prijeći na islam.
Američki predsjednik Barack Obama u kolovozu je objavio kako je odobrio ograničene zračne udare na IS i bacanje humanitarne pomoći. Iako nije odobrio angažman kopnenih snaga, američka se vojska prvi put nakon 2011. vraća u Irak.
IS koji je krajem lipnja proglasio kalifat u velikim dijelima Iraka i Sirije, u znak osvete počinje ubijati zapadne novinare i humanitarce i objavljivati snimke odrubljivanja glava. Prva žrtva bio je američki novinar James Foley, a mjesec dana poslije njega dekapitiran je i škotski humanitarac David Haines koji je imao suprugu i kćer u Karlovcu.
Krajem rujna Obama je priznao kako su Sjedinjene Države podcijenile činjenicu da kaos u Siriji može iznjedriti opasne džihadističke skupine poput Islamske države, te da je Washington precijenio sposobnost i volju iračke vojske da se bori protiv džihadista. Za borbu protiv Islamske države Amerika je okupila koaliciju od tridesetak država među kojima je i Hrvatska.
U listopadu kurdski borci su nakon višetjedne žestoke borbe i uz veliku pomoć američkih zračnih udara uspjeli obraniti grad Kobani na sirijsko-turskoj granici.
Ebola
Epidemija ebole širila se zapadnom Afrikom, tisuće su oboljele u Gvineji, Sijeri Leoneu i Liberiji. Svjetska zdravstvena organizacija najnoviju je epidemiju proglasila najvećom i najsmrtonosnijom otkad je prije četrdeset godina virus ebole identificiran.
Do sredine prosinca po podacima WHO-a od posljedica virusa u Sijeri Leoneu, Liberiji i Gvineji, trima najteže pogođenim zapadnoafričkim zemljama, umrlo je 7200 osoba.
Prema zadnjim podacima WHO-a, u Sijeri Leone je zabilježeno 8273 slučajeva i ta je zemlja tako postala država s najvećim brojem zaraženih smrtonosnim virusom “pretekavši” Liberiju sa 7797 slučajeva.
I dok Sijera Leone namjerava zbog ebole zabraniti proslave Božića, u Maliju je i posljednji pacijent koji se oporavljao u prosincu izašao iz bolnice. Od ebole su izvan Afrike do sredine prosinca oboljele 22 osobe, a šest ih je umrlo. U SAD-u je bilo deset slučajeva, a bolest je potvrđena i u Španjolskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Norveškoj, Britaniji, Italiji i Švicarskoj.
Liječnike, bolničare i druge osobe koje se bore protiv epidemije ebole u zapadnoj Africi američki časopis Time proglasio je osobama godine “zbog neumornih djela odvažnosti i suosjećanja, zbog toga što su svijetu osigurali vrijeme da ojača obranu, zbog izlaganja riziku, zbog svoje upornosti, žrtve i spašavanja života”.
Referendumi
Od brojnih referenduma u 2014. samo je škotski referendum središnja vlast priznala, katalonski je španjolska vlada osudila, referendume u Ukrajini Kijev nije ni mogao spriječiti, a talijanska vlada nije venecijanski ni morala ozbiljno shvatiti.
Jedino na dopuštenom referendumu građani nisu izabrali nezavisnost. Škoti su odlučili ostati u Ujedinjenom Kraljevstvu: od više od 4,2 milijuna Škota, njih 55 posto odgovorilo je negativno na pitanje Treba li Škotska postati nezavisna država? Analitičari smatraju da su se škotski građani opredijelili za sigurniju varijantu zbog nesigurnosti o tome što neovisnost donosi.
Na izjašnjavanju na Krimu, u Donecku i Luhansku, koje Kijev i međunarodna zajednica ne priznaju, uopće nije bilo upitno kakav će biti ishod jer je glasala samo jedna strana, a i na onaj katalonski, upakiran u savjetodavno izjašnjavanje jer ga je vlada u Madridu proglasila nelegalnim, također su evidentno izašli samo pobornici katalonske samostalnosti.
Bijeli policajac, mrtav crnac
Kolovoško policijsko ubojstvo nenaoružanog crnog tinejdžera Michaela Browna izazvalo je gnjev američke javnosti, a nakon odluke porote krajem studenoga da ne optuži bijeloga policajca, počeli su marševi diljem Amerike. U Fergusonu, predgrađu St. Louisa prosvjednici su se sukobili s policijom, a prosvjedni su skupovi organizirani u Oaklandu, Seattleu, Los Angelesu, Chicagu i New Yorku, te ispred Bijele kuće u Washingtonu.
Stanje se u Fergusonu jedva smirilo kad je uoči Dana zahvalnosti objavljena nova video snimka na kojoj policajac ubija crnog 12-godišnjaka s plastičnim pištoljem u Clevelandu. Javnost je vidjela i snimku kako je bijeli policajac zahvatom davljenja usmrtio crnca na ulici u New Yorku.
Nedugo nakon nereda potaknutih fergusonskim slučajem, odbor Ujedinjenih naroda protiv mučenja osudio je u Ženevi prekomjernu uporabu sile i vatrenog oružja u američkoj policiji protiv nenaoružanih crnaca. Procjenjuje se da američki policajci na godinu ubiju oko četiri stotine osoba.
Svemir
Prvi put je svemirska letjelica uspješno sletjela na komet. Sonda Philae odvojila se od svemirskog broda Rosette i sletjela na komet 67P Čurjumov-Gerasimenko, petsto milijuna kilometara od Zemlje. Bilo je to prvo kontrolirano spuštanje na komet u povijesti. Završetak pustolovine započete 20 godina prije na koju je potrošeno 1,3 milijarde eura. Poslije su znanstvenici iz Europske svemirske agencije objavili da je Philae nakon teškog slijetanja ostao prikliješten između dviju stijena koje mu zaklanjaju Sunce pa se solarne ćelije neće moći puniti, što znači da će se zadovoljiti podacima koje dobiju dok mu rade baterije.
U prosincu je američku svemirsku agenciju NASA-u oduševilo uspješno lansiranje i prizemljenje bespilotne svemirske kapsule Orion, što je ocijenjeno kao novo doba u istraživanju svemira. “Mislim da je ovo veliki dan za svijet, za ljude koji poznaju i vole svemir”, kazao je ravnatelj NASA-e Charles Bolden. Pokusni let Oriona trebao bi utrti put eventualnom prevoženju ljudi na Mars i predstavlja povijesni iskorak u svemirskim letovima, poput prvog lansiranja iz programa Apollo 1961. ili lansiranja prvog raketoplana 1981., rekli su u NASA-i.
SpaceShipTwo, svemirski brod tvrtke Virgin Galactic namijenjen svemirskom turizmu srušio se na probnome letu krajem listopada u pustinji Mojave, odmah nakon polijetanja, a kopilot je poginuo.
Krajem godine prvi je živući nobelovac prodao svoju nagradu. James Watson koji je s još dvojicom kolega nagrađen 1962. za otkriće strukture DNK kao dvostruke uzvojnice, ogorčen što ga znanstvena zajednica već godinama ignorira otkako je 2007. izazvao skandal povezavši rasu i inteligenciju i izrazivši sumnju u budućnost Afrike, na dražbi je za medalju od 23-karatnoga zlata dobio oko 27 milijuna kuna. Kupac, ruski tajkun Ališer Usmanov rekao je da će mu medalju vratiti.
(Piše: Vedrana Mrša/HINA).
Ne sjećam se kad sam ja točno počeo misliti neku svoju Europu, ali to je svakako moralo biti tek nakon čitanja knjige Edgara Morina ”Kako misliti Evropu” (Svjetlost, Sarajevo, 1989.), nakon čega se na mom intelektualnom horizontu počinju uvezivati i kao lego kockice slagati, uz sve ostalo, i sva ona znanja koja sam napabirčio čitajući tzv. francuske analiste Le Goffa, Dubyja i dr. [Read more…]
Novih pregovora o Ukrajini navodno neće biti jer to odbija ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. On je rekao da ni ono što je dogovoreno na pregovorima u Ženevi između SAD-a, EU, Rusije i Ukrajine nije ispoštovano, pa bi novi razgovori bili ”vrtnja u krug”. Ukrajinski privremeni ministar vanjskih poslova Andrij Deščicja kaže da je Ukrajina spremna na razgovore ako Moskva podupre predsjedničke izbore. Ali Moskva to neće. Dapače, traži odgodu.
Početkom tjedna, dok su obje strane nastavljale pokapati svoje mrtve, kao kanta kipuće vode pala je izjava, zapravo upozorenje njemačkog ministra vanjskih poslova Franka-Waltera Steinmeiera koji je rekao da ”sukob u Ukrajini poprima tako oštar oblik kakav je izgledao nemoguć u Europi”. U intervju, istodobno objavljenom u El Paisu, Le Mondeu, La Repubblici i Gazeti Wyborczi, ministar je kazao da postoji realna prijetnja nove podjele Europe i ne treba imati iluzije da se to odnosi samo na Ukrajinu.
On je, međutim, odbio usporedbu sa situacijom uoči Prvog svjetskog rata, kada se sukob koji se činio lokalnim pretvorio u svjetski. Naime, ne vidi da bi današnje europske zemlje bile spremne ”poslati svoje sinove s pjesmom na usnama na istočni front”.
Ali krvave slike iz Odese i Mariupolja pokazuju da smo malo koraka od šireg vojnog sukoba. Pitanje, krucijalno, o kojem se mišljenja i te kako razlikuju je svakako pitanje kakvo je većinsko raspoloženje stanovništva na istoku i jugu Ukrajine. Ukrajinska agencija Unian donosi rezultate ankete, provedene 4. svibnja, prema kojoj je čak 72,8 posto stanovnika Donjecke oblasti i 70,1 posto Luhanske oblasti za teritorijalni integritet Ukrajine, a protiv je 24,75 posto u Donjecku i 26,9 u Luhansku.
U izjavi za Večernji list zagrebački Ukrajinac Jevgenij Paščenko, s katedre za ukrajinski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ističe da nema govora o građanskom ratu i podjelama, nego su u pitanju provokacije jer Moskva želi stvoriti neku novu BiH. ”Nema nikakve osnove ni za federalizaciju zemlje, to su manipulacije kojima se želi podijeliti zemlju”, smatra Paščenko.
No, što ćemo sa desecima mrtvih? Sa sve žešćim i sve krvavijim sukobima ukrajinskih snaga i ruskih pobunjenika oko Slovjanska, a nakon što je više desetaka ljudi prošli tjedan izgubilo živote u sukobima u Odesi? Njemačka vlada smatra Krim dijelom Ukrajine, ali vidi da to područje ustvari kontrolira Rusija. Steinmeier je izrazio bojazan da ni Rusija ni Ukrajina ne mogu kontrolirati svoje snage na terenu. ”Uvjeren sam da se suočavamo sa situacijom koja je poprimila svoju vlastitu dinamiku. U istočnoj Ukrajini operiraju skupine koje ne slušaju ni Kijev ni Moskvu”, kazao je šef njemačke diplomacije.
Ponovimo: ankete u istočnoj Ukrajini pokazuju da velika većina tamošnjih stanovnika od Kijeva traži više autonomije, ali da tek manjina želi pridruženje Rusiji. Raspoloženje je, međutim, sa sukobima u Odesi i Slovjansku postalo zloćudnije. Gomile pale ukrajinske zastave i govore da se došlo do ”točke bez povratka”. Ministarstvo obrane u Kijevu je u ponedjeljak potvrdilo da su separatisti srušili ukrajinski borbeni helikopter Mi-24, no posada se uspjela spasiti. To je od petka, kada je počela nova ofenziva vladinih snaga na to prorusko uporište, treći borbeni helikopter koji su uspjele srušiti pobunjeničke snage.
Ono na što želimo ovim člankom skrenuti pažnju je da sve više analitičara smatra da se Moskva i Washington opako udaljavaju i da odnosi nikada nisu bili tako loši kao sada. Ukrajinska kriza dovela je do žestoke konfrontacije Moskve i Zapada (ne samo, dakle, SAD-a), neviđene od najcrnjih dana Hladnog rata. Pljušte teške optužbe. Tako Moskva tvrdi da Ukrajini u vođenju operacija pomažu zapadne obavještajne službe te da u redovima vladinih snaga ratuju i američki plaćenici.
Otkako je u Ukrajini svrgnut Janukovič, a na vlast zasjela proeuropska vlada, ruski predsjednik Vladimir Putin odbacio je višedesetljetna diplomatska postignuća i proglasio da Moskva ima pravo intervenirati u zaštiti govornika ruskog jezika na istoku Ukrajine. Podsjetimo, u ožujku je Rusija anektirala Krim, a u tjednima koji su slijedili naoružani separatisti preuzeli su kontrolu nad većim dijelom regije Donbas, u kojoj živi 15 posto ukrajinske populacije i gdje se nalazi trećina industrije. Rusi su razmjestili tisuće vojnika na istočnoj ukrajinskoj granici, a nasilje u Odesi pokazuje da se sukob širi izvan tradicionalnih granica istoka i juga.
Zapadne zemlje tvrde da Rusija svojom propagandnom kampanjom u kojoj ukrajinske vlasti etiketira kao fašiste potiče i usmjerava pobunu na istoku. ”Rusija zvuči kao da se iznova bori u Drugom svjetskom ratu. Svuda je fašizam, svuda su neprijatelji. Mobiliziraju se duhovi prošlosti”, rekao je švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt.
Gnjev Zapada, međutim, zasad nije pretočen u neki konkretan potez. SAD i EU uveli su simbolične sankcije, usmjerene na mala poduzeća i pojedince. NATO je jasno dao do znanja da neće ratovati za Ukrajinu i samo pojačava snage na svojim istočnim granicama za slučaj obrane. Ali zapovjednik NATO-a, američki general Philip Breedlove, smatra da je Rusija poslala pripadnike svojih specijalnih snaga u Ukrajinu i da može ostvariti svoje ciljeve bez konvencionalne invazije.
Zapadni čelnici zaprijetili su ozbiljnijim sankcijama Rusiji ako se bude miješala u predsjedničke izbore 25. svibnja i sva je njihova diplomacija usredotočena na taj datum. “Ako se izbori ne održe, bit će kaos i rizik od građanskog rata. Rusi, Vladimir Putin, u ovom trenutku ne žele održavanje tih izbora. Moramo ih razuvjeriti”, kazao je francuski predsjednik Francois Hollande. Petro Porošenko, najveći favorit na izborima, naglasio je da se glasovanje mora održati unatoč nemirima. “Nadamo se da ćemo završiti protuterorističku operaciju do izbora. Ako ne uspijemo, okružit ćemo ta mjesta i nećemo im dopustiti uplitanje u izbore”, kazao je.
Međutim, separatisti iz Donbasa namjeravaju dva tjedna prije izbora održati svoj referendum o secesiji, nalik onom krimskom koji je prethodio pripojenju Rusiji. U subotu su proruski separatisti s istoka Ukrajine pripremali nedjeljni referendum o neovisnosti, dok su ukrajinski vojnici nastavljali operacije nakon smrtonosnih sukoba u petak u Mariupolju.
Taj je grad na jugoistoku zemlje bio poprište žestokih sukoba, posebice kad je šezdesetak pobunjenika opremljenih automatskim oružjem napalo lokalno sjedište policije. U tim sukobima poginulo je 20 napadača i jedan policajac prema riječima ukrajinskog ministra unutarnjih poslova Arsena Avakova.
Separatisti tog područja odlučili su se držati plana o referendumu o neovisnosti na istoku Ukrajine usprkos pozivu ruskog predsjednika Vladimira Putina da ga odgode. Putin, koji je naredio povlačenje ruskih snaga s granice s Ukrajinom, pa je na kratko zbunio svoje kritičare, u petak je izazvao ljutnju Kijeva doputovavši na Krim prvi put nakon pripojenja tog poluotoka Rusiji u ožujku.
U Sevastopolju je ruski predsjednik sudjelovao u proslavi pobjede nad nacistima 1945., koja se u bivšem SSSR-u slavi 9. svibnja. Putin je ocijenio da je pripojenje bilo čin “vjernosti povijesnoj istini”. Ističući da Rusija poštuje prava i interese drugih zemalja, kazao je da očekuje i poštivanje njezinih “legitimnih interesa”.
Kijev je smjesta osudio “flagrantno kršenje ukrajinskog suvereniteta koje dokazuje da Rusija ne želi iznaći diplomatska rješenja”. SAD je također osudio posjet koji je samo “pojačao napetost”.
Glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen podsjetio je da NATO ne priznaje “rusko pripojenje Krima”. Njemačka kancelarka Angela Merkel izrazila je ovog tjedna žaljenje zbog najave parade na Krimu dok područja na istoku Ukrajine, gdje Kijev i Zapad optužuju Moskvu za poticanje separatizma, tonu u nasilje.
Ukoliko se rat u Ukrajini može zaustaviti, a bivši šef njemačke diplomacije Joschka Fischer smatra da je najbolji način taj da se hitno osnuje Energetska europska unija koja bi fiksirala cijene plina i onemogućila da Rusija dalje ucjenjuje zemlje EU te ad bi Poljska prigrlila euro kako bi preuzela, zahvaljujući stabilnoj ekonomiji, vrlo važnu kohezivnu ulogu u središtu Europe, Putin bi dobio mirotvoran odgovor. Sve drugo vodi u kaos, u neopisivu kataklizmu, u mrak koji se, smatralo se, Europi ne može ponoviti. A iza ugla nam je. Opet.
Prvi komentari političkih analitičara pošto su prebrojani izborni glasovi i proglašena ubedljiva pobeda Srpske napredne stranke i Aleksandra Vučića bili su kako je to istovremeno i velika pobeda pristalica ulaska Srbije u Evropsku uniju, stopostotna pobeda, bez ijednog zastupnika ‘‘evroskeptika“ u Skupštini Srbije.
U međuvremena izbila je kriza oko pripajanja Krima Rusiji. Iako je ‘‘tehnička vlada Srbije u ostavci“ pokušala da izbegne izjašnjavanje u vezi sa ovom krizom, očevidno je da će to morati da učini pre ili kasnije. Ministarstvo spoljnih poslova izdalo je saopštenje ‘‘da je stav Republike Srbije povodom događaja u Ukrajini poznat i nepromenjen“. Jedino niko živ ne zna kakav je taj stav.
Istovremeno, raspoloženje u medijima, sudeći na osnovu novinskih izveštača, ali i po reagovanju javnosti, naginje na rusku stranu. Izvlače se poređenja sa kosovskom situacijom, što stvara još veću konfuziju. Rusiji se priznaje etničko, istorijsko i teritorijalno pravo na Krim, dok se ta prava Kosovu ne priznaju.
Aleksandar Vučić je nekoliko dana posle izbornog trijumfa hitno i tajno otputovao u Moskvu. To putovanje skrivano je od javnosti, a kada se za tu posetu ipak saznalo, dato je objašnjenje kako je Vučić na put u Rusiju otišao iz zdravstvenih razloga, zbog konsultacija u vezi sa visokim pritiskom. U to je malo ko poverovao, ali da se radi o ‘‘visokom pritisku“, ali druge vrste, to je sasvim jasno.
Pitanje koliko će i u kojoj meri budući predsednik srpske vlade prihvatiti ‘‘sugestije“ i opomene ruskih sagovornika imajući u vidu da Rusija kontroliše gotovo kompletnu energentsku situaciju Srbije i snabdevanje Srbije gasom i naftom. Priznali ili ne, to su itekako jaki argumenti u svakoj vrsti razgovora. Rusi, pretpostavlja se, takođe traže da ‘‘njihovi“ ljudi ostanu na vodećim pozicijama u srpskom energetskom sektoru.
Po povratku iz Rusije Aleksandar Vučić se u Beogradu sastao sa predsednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, velikim zagovornikom otcepljenja Republike Srpske. Vučić u razgovoru s Dodikom izjavljuje kako ‘‘predavanja o poštovanju međunarodnih normi ne mogu nam držati oni koji su lagano zgazili teritorijalni integritet Srbije“. To deluje kao direktna kritika Zapada i NATO-a. Da li se u ovoj izjavi naslućuje i ozbiljan zaokret u ‘‘proevropskoj“ politici? Da li jača ruski uticaj? I da li je on iznuđen ruskom kontrolom energetskih resursa Srbije? Neće se dugo čekati na ovo razjašnjenje. To će se pokazati uskoro kada se objavi sastav nove srpske vlade.
Ne treba zaboraviti da se u ne tako dalekoj prošlosti sadašnji predsednik Srbije Tomislav Nikolić, a svojevremeno potpredsednik Srpske radikalne stranke, zalagao za integraciju sa Rusijom zahtevajući da Srbija postane jedna od ruskih gubernija. Taj se radikalski program činio zauvek pokopanim, ali ne bi se dogodilo prvi put u politici kao i u životu da stare ljubavi vaskrsnu.
Zapravo, čitava se ova situacija, gledano iz srpskog ugla, čini konfuznom i protivurečnom. No, zar nismo navikli da živimo u svetu apsurda? Prisutna je tendencija da se u srpskoj političkoj misli, a i u dobrom delu javnosti, sukob između Rusije i Ukrajine prikaže kao obnovljeni sukob pristalica fašizma i pristalica antifašizma. Sadašnja Ukrajina je po mišljenju dela intelektualne javnosti ona koja je 1941. ‘‘dočekala nemačke trupe sa cvećem, hlebom i solju i koja je danas slično dočekala Nemačku“, a ova druga, proruska je, po uverenju tog dela javnosti, ‘‘slavljanska“, ‘‘antifašistička“.
Naravno, to je daleko od potpune istine. Tačno je da na strani ukrajinske opozicije ima grupa i pojedinaca koji pripadaju ekstremno nacionalističkoj opciji, ali takvih je u istoj meri i na ruskoj strani. Primera radi, u Srbiji su prisutne i veoma aktivne nacionalističke grupe poput ‘‘‘Naših“ i ‘‘‘Obraza“ koje nisu ništa drugo nego filijale ruskih nacionalističkih ekstremnih udruženja.
Poznato je takođe da je ruski nacionalistički ideolog i ideolog Evroazijskog projekta Aleksandar Dugin veoma blizak predsedniku Putinu. U nedavnoj poruci srpskom narodu Aleksandar Dugin izjavljuje: ‘‘More krvi…Sve značajno u ljudskoj istoriji stoji na krvi…Vi ste svoju prolili. Na pragu smo vaskrsenja Velike Rusije. Bićete prvi koje ćemo krenuti da spasavamo kada se konačno probudimo”.
Sačuvaj nas, Bože, takvog duginovskog spasenja!
Sve u svemu, događaji u Ukrajini komplikovali su ne samo evropsku nego i srpsku političku situaciju. Evropska unija bez podrške Amerikanaca teško da se može suprotstaviti Rusima. Upravo zato sve čini kako bi obavezala članice Evropske unije, sadašnje i buduće, da poštuju i slede jedinstvenu spoljnu politiku Unije.
Spoljna politika Srbije u ovom trenutku nije sasvim jasna. Postoji istovremeno zavisnost od Rusije i želja da se uđe u Evropsku uniju. Razum i emocije se razilaze. Većina Srba emotivno je vezana za Rusiju, međutim istorijska iskustva opominju i pozivaju na oprez. Zagrljaj sa ruskim medvedom nije nikada bio bezopasan.
Suočena sa rastućom nezaposlenošću, sve većim spoljnim dugom, pritiscima sa raznih strana nastupajuća budućnost predstavlja za Srbiju neku vrstu noćne more. Izlaz iz krize se ne nazire. Prisutna je strepnja kojim će putem krenuti apsolutni pobednici na nedavnim srpskim izborima. Što je više zaklinjanja da smo sami gospodari svoje sudbine, sve je očiglednije da tu sudbinu ipak kroje drugi.
Ona stara latinska o muzama koje šute pred oružjem već odavno ne vrijedi. Osobito kad je u pitanju Rusija. Ne šuti umjetnost, a još manje šute ruski umjetnici. U svojoj politici i munjevitoj akciji pripojenja Krima Rusiji Putin je dobio javnu podršku impozantne liste ruskih umjetnika među kojima su osobito uočljivi svjetski poznati glazbenici na čelu s dirigentom Valerijem Gergijevim.
U Rusiji i u Putinovoj politici kultura je jednostavno važna državna stvar što su nedavno pokazale i ceremonije otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Bili su to spektakularni prikazi veličine doprinosa i udijela ruske kulture u svjetskoj duhovnoj baštini. Takve skupe državne demonstracije kulturne veličine uvijek su dobar povod za diskusiju o odnosu umjetnosti i političke propagande.
Međutim, u većini zapadnih medija za takve rasprave i analize uglavnom nema mjesta ni vremena. Zapad je Olimpijske igre u Sočiju olako i najčešće posprdno nazivao Putinovim igrama.
Nikada više ljudi nije slušalo glazbu Sergeja Rahmanjinova, ali CNN je tih dana jedan od svojih udarnih termina za javljanja uživo iz Sočija iskoristio za dramatičan razgovor s američkim sportašem koji se zaglavio najprije u zahodu, a potom u liftu. No, zato je ruski glazbenik Denis Macujev, onaj koji je u Sočiju usred bajkovite scenografije i koreografije svirao Rahmanjinova, zaradio etiketu Putinovog pijanista i prije nego je potpisao otvoreno pismo podrške svom predsjedniku u vezi Ukrajine i Krima.
Dirigenta Valerija Gergijeva već i otprije zovu Putinovim dvorskim dirigentom, osobito nakon što je uoči posljednjih predsjedničkih izbora bio jedno od najpoznatijih imena na listi od pet stotina umjetnika i sportaša koji su dali podršku Putinovoj kampanji. A kad već Putina nazivaju carem, mora mu se priznati da u kulturi ima carske kriterije i da državni novac na kulturu također troši u carskom stilu.
Riječ je o doslovno o milijardama eura. Samo izgradnja novog kazališta u Sankt Peterburgu koje je izgrađeno tik do stare zgrade Marijinskog teatra koštalo je oko petsto milijuna eura. Na otvorenju Marijinskog II dirigirao je, naravno, dugogodišnji generalni direktor te institucije Valerij Gergijev, a Putin je sjedio okružen umjetničkom elitom do legendarne balerine Maje Pliseckaje i njenog supruga, jednog od najvećih živućih ruskih skladatelja Rodiona Ščedrina.
U srazu velikog i malog uvijek je dobro držati se pravdoljubivog i čovječnog instinkta zaštite slabijeg i strogosti prema velikom. Pod takvim svjetlom treba promatrati i svaki dosadašnji i budući potez Rusije na Krimu i u ostatku Ukrajine. Naravno, slabija strana zbog svog položaja nije lišena odgovornosti. A kada u politici i predstavljanju jedne velike sile kao što je Rusija u prvi plan, usporedo s ekonomskom snagom pa i oružjem, istupa kultura, treba biti osobito oprezan, pa i podozriv.
Jesu li se umjetnici poput pijanista Macujeva, violinista Spivakova, violista Bašmeta ili najvećeg među njima maestra Gergijeva prodali državi ma kakva bila njena politika?
Rezolutan i definitivan odgovor na takvo pitanje ne može se, naravno, dati u jednom novinarskom tekstu. Ali, budući da imam sreću i privilegiju prilično dobro poznavati Valerija Gergijeva, želim ispričati priču koju sam osobno doživio, priču koja govori upravo o granici između umjetnosti i propagande i o tome što jedan umjetnik može učiniti da i onda kad iskreno vjeruje i podržava neku politiku ipak ne proda dušu i svoju umjetnost.
Koliko je Valerij Gergijev velika i važna ne samo kulturna, nego i društveno-politička figura uvjerio sam se i 2003. godine kada je Sankt Peterburg 300. godišnjicu postojanja. Samo dan prije središnje spektakularne proslave, u kojoj je Marijinski teatar sa svojim baletom, operom i orkestrom pod vodstvom Gergijeva imao glavnu ulogu, veliki je dirigent svoj orkestar poveo u kulturno-političku ekspediciju u Kalinjingrad, glavni grad regije koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza i osamostaljenja dijela njegovih bivših republika ostao fizički odvojen od matice poput klina između Poljske i Ukrajine na obali Baltika.
Cilj je bio jasan: pokazati Kalinjingradu, nekadašnjem pruskom Königsbergu, da je politički i kulturno dio velike Majčice Rusije. Nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu u kojem su naizmjence sudjelovale sve snage u tom je gradu od slavne povijesti netaknuta ostala tek katedrala s grobnicom Immanuela Kanta. Preostale Nijemce Staljin je nemilosrdno preselio u daleki Kazahstan.
U gradu bez koncertne dvorane za taj svečani koncert bila je uređena velika sportska dvorana. U prvom redu sjedila je čitava lokalna politička vrhuška s nekoliko generala i posebnim Putinovim izaslanikom. Guverner oblasti održao je prije koncerta vatreni govor o veličini ruske nacije i kulture. Program koncerta govorio je sam za sebe. Mogli bismo ga nazvati i nacionalističkim. U prvom planu bila je svečana uvertira “1812” koju je Petar Iljič Čajkovski skladao u spomen na veliku pobjedu Rusa nad Napoleonovom vojskom, a potom još borbenija skladba o staroj slavi i ruskim pobjedama: suita Aleksandar Njevski Sergeja Prokofjeva. Velika ruska glazba za Ruse u Kalinjingradu.
Nakon političara, Gergijev je također održao govor o velikoj ruskoj kulturi te duhovnom povezivanju ruskog Kalinjingrada s ruskim Sankt Peterburgom preko glazbe ruskih velikana Čajkovskog i Prokofjeva. Ali, na kraju govora maestro Gergijev je publici, a osobito onoj u prvom počasnom redu, priredio neočekivani šok najavljujući za početak koncerta točku koje nije bilo na programu.
Nakon svih velikih riječi o Rusiji i ruskoj kulturi koja je došla zagrliti rusku braću u Kalinjingradu, Gergijev je dodatno izrekao jedan dramatičan “ali” i završio ovako: “Ne smijemo zaboraviti da je ovdje, u Königsbergu, Richard Wagner skladao svoju prvu operu i zato ćemo koncert početi uvertirom tog djela, Wagnerove opere Rienzi”.
Već i samo njemačko ime Kalinjingrada zazvučalo je poput groma usred dirigentovog govora na ruskom. U tom trenutku lica generala i političara su se sledila, a u publici je bilo lako prepoznati ono malo preostalih Nijemaca i njihovih potomaka. Niz njihova su lica potekle suze.
Premda po rođenju nije Rus nego Oset, Gergijev je jedan od najvećih i najponosnijih zagovornika i promicatelja velike ruske kulture u svijetu. Ovaj njegov čin u Kalinjingradu bio je umjetnički i državnički i samo je jedna od gesta koje govore u prilog njegovoj umjetničkoj i ljudskoj veličini.
U njegovom poimanju i umjetničkom djelovanju velika kultura nikada, ali baš nikada ne smije poslužiti ponižavanju onih koji su u nekom trenutku i na nekom mjestu u manjini, onih koji su slabi i nezaštićeni. Za dušu umjetnosti i umjetnika nema važnijeg kriterija.
(Prenosimo iz Večernjega lista)
