novinarstvo s potpisom
Josip Ćapin
Od 6. kolovoza 1945. godine i pada ”Little Boya” na japanski grad Hirošimu, svijet više nije isto mjesto. Neprekidna prijetnja nuklearnog oružja nadvila se nad čovječanstvo i u potpunosti promijenila percepciju, ne samo rata, već i opstanka čovječanstva na planetu. [Read more…]
Peter Kuzmić
Osobno u Vladimira Putina, njegovu ličnost i politički profil nikada nisam imao povjerenja.
Kada sam na dan vjenčanja svoje kćeri Kristine u lipnju 2001. godine u kalifornijskom Fresnu uz pomoć sveprisutnog CNN-a pratio prvi susret Putina i Busha, bio sam primoran američkog predsjednika javno optužiti za naivnost. [Read more…]
Božo Kovačević
Foto: Telegram
Desetog prosinca bio je Međunarodni dan ljudskih prava. Glavna skupština UN-a na taj je dan prije 70 godina usvojila Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Neke tadašnje članice UN-a, koje su prilikom izjašnjavanja bile suzdržane, danas više ne postoje. To su bili SSSR i Jugoslavija. Južnoafrička Republika bi – da su je tada predstavljali pripadnici većine stanovništva a ne bjelački zagovornici aparthejda – tada glasala za, a Saudijska Arabija bi i danas vjerojatno ostala suzdržana kad bi se kojim slučajem Opća skupština UN-a opet izjašnjavala o tom dokumentu. [Read more…]
Imao sam predrasude prema mišićavim bodybilderima. Mislio sam da je nabijanje mišića u teretani posljedica zaljubljenosti u svoje tijelo i u samog sebe. Napumpani mišići i ispumpan mozak činili su mi se povezani. [Read more…]
Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Trumpovo relativiziranje krivnje rasističkih terorista u Virginiji tiče se i nas iz barem dva razloga: zato što smo ulaskom u NATO bianco mjenicom povjerili sigurnost tom savezu i zato što naša predsjednica uporno gura Hrvatsku dalje od politike Unije i bliže SAD-u. [Read more…]
Tomislav Jakić
Tužan kraj mandata jednog tužnog predsjednika: Bilanca Obaminih osam godina na svjetskoj sceni bit će porazna. Nakraju je političarku koja se profilirala kao pobornik vanjskih intervencija nazvao najsposobnijom da preuzme Bijelu kuću. [Read more…]
Miljenko Jergović
Foto: Ivan Posavec
Stojim u pothodniku ispod zagrebačkog željezničkog kolodvora, tom proleterskom stentu između Novog Zagreba i metropole, niz koji žurno promiče većina onih koji u središte grada dolaze autobusom, i gledam u izlog knjižare-trafike-sitničarnice iz lanca Tisak Medija. Silom prilika i opće propasti hrvatske kulture i knjižarstva, ovaj izlog je, bit će, danas najvažniji knjižarski izlog u Hrvatskoj. [Read more…]
Svatko ima dana kad mu ide loše. Sve se čini kao započet, a nezavršen posao. U takvim trenucima uz najbolje namjere činim najveće pogreške. No ja sam već navikao na uspone i padove i znam: kad osjetiš uvažavanje i poštovanje, kad imaš ljubav, a ne samo autoritet funkcije, to je jače od svake droge; teško se odreći takvog osjećaja. [Read more…]
Kada je u jeku novoga vala evidentno izvana poticane krize u Ukrajini, šef američke diplomacije Kerry kao glavnoga krivca prozvao rusku televiziju na engleskom jeziku Russia Today (neka vrsta ruskoga CNN-a), to je moglo iznenaditi samo površnog promatrača – ne te krize, nego i kretanja u svijetu. Naime, bez obzira na to, prepustili glavni “igrači” rat u njihovu korist Ukrajincima, ili se odlučili za izravno uplitanje, pa i vojno, nesporno ostaje jedno: primarno oružje, najprije Zapada, ali onda i Istoka (koji prilično dobro parira) bila je i ostaje riječ, odnosno: propaganda.
S time da ta propaganda, odnosno rat propagandom, u svijetlu činjenice da su upravo u današnjem svijetu sve relevantne informacije dostupne svakome – samo ako se potrudi – poprima upravo besramne oblike.
Laže se dokazima usprkos, fabriciraju se “dokazi” koji ne mogu izdržati ni najgrublju provjeru (ali služe kao argument političarima koji bi trebali biti ozbiljni i odgovorni), manipulira se javnošću na gotovo nezabilježen način. I, a to je ono što je najopasnije, s uspjehom, ne samo kada su u pitanju “obični” građani, nego i novinari, pa i oni koji voljom naroda donose dalekosežne političke odluke.
Da, u početku bijaše riječ. Stvaranje atmosfere nepovjerenja i straha u odnosu na Rusiju nije od jučer. Ono je zapravo jenjalo samo u vrijeme kada je na čelu te velike države bio Boris Jeljcin iz kojega je nerijetko umjesto razuma progovarao alkohol i s kojim nije bilo teško igrati igru “vi ste definitivno izgubili, a mi smo pobijedili” (u hladnome ratu, naravno).
Čim se pojavio Vladimir Putin obnovljene su sve ranije predrasude, ali zajedno s njima i doktrina “obuzdavanja Rusije”, ažurirana verzija politike Zapada prema Sovjetskom Savezu, formulirana još potkraj četrdesetih godina prošloga stoljeća. I prišlo se sasvim otvoreno stvaranju obruča članica Atlantskoga pakta oko Rusije, s time da se pakt sve više približavao ruskim granicama.
Propagandni rat, a on je već tada (ponovo) počeo, išao je dotle da se obećanje američkog predsjednika Busha (starijega) tadašnjem sovjetskom čelniku Gorbačovu da se NATO neće širiti prema granicama SSSR-a uporno prešućivalo, da bi se danas glatko proglašavalo mitom (mada o njemu, na primjer, vrlo jasno piše savjetnica za nacionalnu sigurnost Bushovog sina, Georga W. Busha – Condoleeza Rice).
A što se tiče “krunskog argumenta” da taj sporazum nije nikada potpisan, neizbježno se postavlja pitanje: što takav “argument” znači, ako bi se u njegovom kontekstu ocjenjivala vjerodostojnost onoga što svojim partnerima u razgovoru govore političari Zapada?
Znači smo jedno: ne vjerujte nam, jer mi ćemo vas prevariti čim uzmognemo, ako ništa nismo potpisali. A hoćemo i onda kada potpišemo, kao na primjer u slučaju sporazuma ukrajinske vlasti (legalne i legitimne) i prosvjednika uz sudjelovanje (i potpise) triju šefova diplomacija zemalja Zapada. Danas taj sporazum od 21. veljače nitko (osim ponekada Rusija) ne spominje, a sve što se dogodilo i događa u Ukrajini, događa se suprotno tome sporazumu.
Pod hitno “zaboravljaju” se omalovažavajuće primjedbe pomoćnice šefa američke diplomacije na račun EU, zaboravlja se kako je ona u (snimljenom) razgovoru raspoređivala uloge pijuna na ukrajinskoj političkoj sceni, zaboravlja se razgovor (također snimljeni) evropske povjerenice za vanjsku politiku s estonskim premijerom koji ju je upozorio kako uopće nije sigurno da su deseci mrtvih na Majdanu žrtve snajpera režimskih snaga.
I uporno se ponavlja (s izuzetkom proskribirane ruske TV Russia Today) kako su prosvjedi na Majdanu bili miroljubivi (a nisu), kako nisu bili organizirani, pa i financirani (i) iz inozemstva (a jesu), kako je Januković demokratski i po zakonu smijenjen (a nije), kako su svi na istoku zemlje koji traže referendum o budućem statusu separatisti (a nisu), kako na istoku Ukrajine djeluju ruski agenti (a još ni jedan nije uhvaćen i pokazan javnosti).
Umjesto činjenica, odnosno činjenicama usprkos nude se i nameću, agresivno i bezobzirno, gotovi sudovi, čvrsto formulirana stanovišta zasnovana na još jednoj, ničime dokazanoj, tezi: Putin želi obnoviti Sovjetski Savez i to po cijenu 3. svjetskog rata. Zašto bi išao u takav samoubilački rizik, na to nitko ne odgovara. Jer, “mi znamo”.
Samo na Russia Today (za koju ministar Kerry tvrdi kako odražava Putinove maštarije o svijetu u kojem živimo) dolaze do riječi ljudi sa Zapada, znanstvenici, politolozi, bivši obavještajci, umirovljeni vojni i policijski časnici, svi oni koji su spremni ponuditi i drugi ugao gledanja na stvari, u pravilu oslonjen na čvrste argumente, a ne na visinu glasa kojim ih iznose, ili na odbijanje odgovora na pitanje (što postaje sve češće praksa State Departmenta kada je riječ o novinarima iz Rusije koje se “otpisuje” tvrdnjom kako oni ponavljaju stanovišta ruskog ministra vanjskih poslova ili predsjednika Putina).
Da u ratu (i) mediji potpadaju pod opći zadatak izvojevanja pobjede, to je jasno. No, je li itko proglasio rat? Nije, ali mi smo (svijet) očito u neproglašenom ratu koji nije počeo jučer. Rat je to za očuvanje monopola super sile za koju je jedan mudri čovjek nedavno rekao da je “postala ovisnik o ratovima”.
Taj se monopol može sačuvati samo uz pomoć mreže saveznika širom svijeta: od EU preko država s drugih kontinenata kojima se bez problema “gleda kroz prste” kada je u pitanju nepoštivanje ljudskih prava, pa do zemalja čije se “prijateljstvo” osigurava financijskom i vojnom pomoći vladajućim garniturama, odnosno ostvaruje, ili pokušava ostvariti mijenjanjem režima (“izvozom demokracije”), a u pravilu uz pomoć dubioznih saveznika koji su negdje drugdje u isto vrijeme neprijatelji, ili će to uskoro postati na globalnoj osnovi.
Dakle, u početku bijaše (i jest) riječ. A potom? To bismo mi na području bivše Jugoslavije najbolje morali znati. Jer i kod nas je počelo s riječima, a kako je završilo (mada sudeći prema pripremama “referenduma o ćirilici” i nije još završilo), o tome govore grobovi, razorene obitelji, izbjeglice i ruševine, odnosno pusta zemlja.
Pa bi upravo zbog toga na jugoistoku Evrope trebalo smoći snage i volje (pa i pameti, ako je ima) da se makar s malo većom dozom kritičnosti prate zbivanja u Ukrajini i oko nje. I da se ne trči u tor jednakomislećih po cijenu odricanja od prava na vlastito mišljenje. Jer, svakome je metku prethodila riječ.
To je, na žalost, nepobitna istina pod čijim će se teretom srušiti kao kula od karata (ali uz koju cijenu?) i ono što se neosnovano danas naziva novinarstvom, ali i politika u čija se kola to “novinarstvo” dalo upregnuti. Iznimke na oba područja postoje, ali one na žalost samo potvrđuju pravilo. Možda još ima vremena da se o tome razmisli. Možda.
(Prenosimo s portala forum.tm)
Što Obama ima tražiti kod Pape pitaju se ovih dana uveliko zbunjeni američki biskupi koji su na ratnoj nozi s liberalnim predsjednikom po nizu svjetonazorskih i moralnih pitanja. Neki cinično tvrde da je doma sve nepopularniji Obama tražio priliku da se slika s univerzalno popularnim papom Franjom kako bi barem donekle popravio svoj imidž u američkoj javnosti. Drugi su se, pak, (uzalud!) nadali kako će mu Papa javno očitati bukvicu o nedopustivosti pobačaja i zdravstvene politike koja je otvoreno prokontracepcijska.
Izbliza sam pratio washingtonski susret Franjinog prethodnika s Obaminim prethodnikom te sam tada napisao tekst pod naslovom “Bush i Benedikt se vole”. Kod prošlotjednog susreta teško je govoriti o nekoj ljubavi, ali nema sumnje da između pape iz Južne Amerike i prvog afro-američkog predsjednika SAD-a postoje otvorene simpatije na području zajedničke borbe protiv siromaštva i nejednakosti te u kritici nepravednog bogaćenja i predatorskog kapitalizma.
Bush i Benedikt manje su se bavili socijalnim pitanjima, ali su se zato izuzetno dobro razumjeli u borbi protiv abortusa i afirmaciji tradicionalne obitelji. Moralno konzervativni protestant Bush svjedočio je o tome da mu je duhovni otac evangelizator Billy Graham, ali svojim duhovnim učiteljem proglasio je papu Benedikta.
Osim toga, on je u sada umirovljenom papi tada našao i globalno utjecajnog saveznika u svojoj “borbi protiv islamskog terorizma”, slično strateškoj suradnji Reagana i Ivana Pavla II. u borbi protiv komunizma.
Papa Benedikt je, pak, u Bushu prepoznao moćnog saveznika u borbi protiv sekularne diktature relativizma i religijskog totalitarizma. Otvoreno je hvalio i volio predsjednika Busha ponajviše zbog njegova otvorenog protivljenja pobačaju, pa je Ameriku čak pretjerano hvalio kao religioznu zemlju u kojoj su sloboda i načela društvenog života “blisko povezani s moralnim poretkom utemeljenim u Bogu”.
Ovdje moramo podsjetiti da su Sjedinjene Američke Države utemeljili europski doseljenici u velikoj mjeri “slobodni protestanti”, koji su bježali od progona i diskriminacije moćnika u svojim izvornim domovinama gdje vlastodršci i biskupi, prema konceptu državnih religija, nisu tolerirali drukčije misleće i vjerujuće građane.
U tome leži i glavni razlog zašto su ti utemeljitelji najvećeg demokratskog eksperimenta u povijesti čovječanstva u same temelje nove države ugradili načelo odvojenja crkve od države, dakle, punu slobodu savjesti i vjeroispovijedanja. Oni su, osim tog značajnog načela slobode savjesti, u novu domovinu donijeli i dobru mjeru protestantske radne etike koja je jedan od ključeva za razumijevanje gospodarskog prosperiteta danas ekonomski i politički vodeće zemlje svijeta.
Katolici su, posebice iz Italije i Irske, u Ameriku useljavali mnogo kasnije, kao i iz Poljske, Hrvatske i drugih tada siromašnih zemalja srednje i južne Europe. Treći val doseljenika, uglavnom katolika iz Južne Amerike, fenomen je novijeg vremena. To je objašnjenje zašto je Amerika sve donedavno birala isključivo protestantske predsjednike. Poneki navijački raspoloženi i antiekumenistički nastrojeni američki protestanti znaju čak i danas naglašavati da je ukupni rezultat 43:1 protiv rimokatolika.
Usprkos tom “rezultatu” moramo naglasiti kako moderni SAD više nije “protestantska zemlja”. Već je kandidatura Johna Kennedyja 1960. godine među mnogim protestantima izazvala velike šokove. On ih je primirio često citiranom izjavom (u zapaženom govoru na skupu nepovjerljivih južnih protestantsko-baptističkih pastora) da njegova vjera neće utjecati na njegove političke stavove i odluke te kako on nema nikakvih nakana služiti Rimu, nego samo i isključivo interesima američkog naroda.
Iako je u međuvremenu broj katolika narastao na nekih šezdesetak milijuna, poslije Kennedyja, pa sve do kandidature Johna Kerryja 2004. godine, SAD nije imao niti jednog ozbiljnog katoličkog kandidata za predsjednika.
Sadašnjem državnom tajniku Kerryju, koji je prošloga tjedna pratio Obamu u Vatikanu, nije pomoglo što je kao dječak bio ministrant te što je u vrijeme kampanje uvijek uza sebe nosio krunicu, molitvenik i medalju svetog Krizostoma, patrona svih putnika. Busha su zajedno izabrali konzervativni katolici i evangelici zato što je bio pro-life, za pravo nerođenog djeteta na život, a Kerryja kaznili jer je bio pro-choice, za pravo žene na pobačaj.
Prije nekoliko godina jedan mi je poznati stariji katolički senator u Washingtonu naglašeno tvrdio da u Americi ima sve više uspješnih političara koji su katolici, ali da među njima nema niti jednoga koji bi položio ispit katoličke pravovjernosti po ključnim pitanjima doktrine i morala.
On tvrdi (nije jedini) da je enciklika ”Humanae vitae”, pape Pavla VI. (1968.) o braku i seksualnosti, posebice oštra osuda kontracepcije, umanjila moralni autoritet američkih biskupa i suzila prostor njihova javnog djelovanja. Općem cinizmu o vjerskom moralu i podrivanju moralnog autoriteta crkvenog učiteljstva proteklih su godina još poraznije pridonijeli mnogobrojni užasni i za ugled i za financije crkve vrlo skupi svećenički seksualni skandali.
Izbor Obame za predsjednika fenomen je (ima sličnosti s fenomenom prvog neeuropskog pape) koji upućuje na zaključak da na socijalno-religijskoj sceni stvari nisu jednostavne, pa je tako tipološka podjela na katolike i protestante isto tako pogrešna kao i ideološka na lijeve i desne ili socijalno-kulturološka na liberale i konzervativce. SAD je vrlo kompleksna zemlja izrazitog individualizma i svjetonazorskog pluralizma.
Uvjetno rečeno, u njoj postoje lijevi i desni katolici i protestanti, kao i religiozni fundamentalisti i vjerski liberali unutar jednih i drugih. Čak i često nabacivana paušalna etiketa “religijska desnica” nije jednoznačan pojam, iako je ta raznovrsna konzervativna grupacija danas sve glasnija u opoziciji Obaminoj politici, a, moramo primijetiti u ovom kontekstu sve više, i zabrinuta zbog nekih “liberalno-progresivnih” stavova pape Franje.
Prošlotjedni susret u Vatikanu trajanjem i sadržajem pokazao je da Obama i papa Franjo, pored i usprkos otvoreno priznatih, ali ne odviše javno isticanih razlika na području spolnog morala, imaju mnogo zajedničkog u svojim poimanjima socijalne etike i viziji kako mijenjati svijet. Obojica “razmišljaju i govore proročki”, kako reče jedan moj kolega te stoga insistiraju na pravednijoj raspodjeli svjetskih dobara i osuđuju sve veći jaz između onih koji se prekomjerno bogate i onih koji su žrtve nereguliranog liberalnog kapitalizma.
To ih nikako ne čini “komunistima”, kako za obojicu tvrde neki od njihovih zločestih kritičara, ali nam smjerodavno svjedoči da se od prerano odbačenog Marxa ipak i danas može nešto naučiti, kao i od prečesto zanemarivanog socijalnog nauka Katoličke crkve i protestantskog insistiranja da Bibliju treba čitati u cjelini.
Papa Franjo i predsjednik Obama svojim su uzajamnim simpatijama, atraktivnim i sadržajem bogatim susretom praktično potvrdili ono što obojica već neko vrijeme verbalno tvrde, naime, da ako želimo mijenjati svijet na bolje, moramo najprije prestati demonizirati jedni druge i s ideološki suprotstavljenih monologa prijeći na svestrani konstruktivni dijalog kako bi učili jedni od drugih i zajedničkim snagama promicali opće dobro.
