Nataša Antoljak
Na početku ove kolumne imam potrebu primijetiti kako u nekim državnim medijima imaju običaj napisati da, primjerice, nešto izrečeno u emisiji nisu stavovi HRT-a.
Kad ovo pročitam, svaki put me takva rečenica uznemiri, jer, kako HRT ili bilo koji javno, ali i privatno, financirani medij, kao pravna institucija može imati mišljenja ili stavove? Je li to mišljenje ravnatelja i rukovodećih osoba, urednika, upravnog vijeća ili svih zaposlenih?
Ono drugo što me uznemiri su mogući razlozi zašto je netko to morao napisati, jer se takav natpis nije pojavljivao prvih dvadesetak godina postojanja ove države.
To znači da su, očito, imali neugodnosti, bili izloženi kritikama, napadima ili reakcijama građana, udruga ili političara koji su smatrali da bi netko, valjda, trebao cenzurirati sve što se prikazuje gledateljima ili slušateljima, a ako emisija ide uživo, onda se treba ograditi od izrečenog.
Gledajući posljedice velikih sloboda na neobaveznim medijima i mrežama, ponekad mi se čini da nedostaje određen stupanj cenzure, prvenstveno one koja će uklanjati nestručne tekstove ili one koji šire mržnju.
U nekoj mjeri, na te medije, mahom na mrežama, polako se vraća cenzura. Međutim, bitno je da ona bude vrlo odmjerena uz uvažavanje demokratskog prava pisanja, govora, odnosno kritiziranja ili predlaganja rješenja nekih slojevitih problema, jer bi u protivnom, izostao koristan izvor mogućih dobrih rješenja.
Trebalo bi, dapače, poticati razgovor osoba koje imaju različita viđenja rješenja, ako je to civilizirana kritika s namjerom poboljšanja života svih nas.
U vezi toga, koristim priliku i izjavljujem da tekstove pišem isključivo kao pojedinac te ni u kom slučaju ne želim da se povezuju s ustanovama u kojima radim. Analize ne odražavaju bilo kakvu zlu namjeru, pa te tekstove pišem s ciljem što cjelovitijeg uvida u problematiku kojom se bavim, uz dobronamjernu kritiku ili zamjedbe, temeljem mog znanja i dovoljnog radnog staža, a jedina namjera mi je da stvari budu bolje i da dobro funkcioniraju.
Vezano uz to, kad me urednik Autografa zamolio da sudjelujem u pisanju kolumni, rekao je da bi bilo dobro da ja predložim naziv za rubriku ili da joj dam ”kodno ime”.
Prve ideje bile su jednostavni kratki nazivi, ali su mi se činili obični i nedovoljno simbolični da u jednoj riječi odražavaju moje stavove, prvenstveno u profesionalnom smislu. Nastavila sam razmišljati, i nakon dan-dva zablistala mi je ”Citadela”.
Citiram Wikipediju, definicija citadele je da je to središnji utvrđeni dio grada koji nosi njegov duh, a u simboličnom značenju u raznim civilizacijama, kulturama i religijama predstavlja dušu, naime ono što čovjeka čini dijelom Božanskog.
Croninov roman ”Citadela” ostavio mi je dubok trag kad sam ga prvi put pročitala potaknuta serijom koja se prikazivala dok sam bila srednjoškolka. Književnik je ujedno bio liječnik te je dobro poznavao zamke liječničke profesije u Ujedinjenom Kraljevstvu.
U romanu odlično dočarava život mladog liječnika Andrewa Mansona koji prolazi kroz razna iskušenja te etičke dileme pokušavajući uskladiti obiteljski život s poslom u doba neimaštine kada su i liječnici vrlo teško živjeli.
Prolazio je faze između života skromnog, siromašnog liječnika koji ima teškoće u pružanju nužnih zdravstvenih usluga zbog manjka opreme, kao i uvjeta života bolesnika u rudarskom naselju, do liječnika za bogate u Londonu koji više liječi hirove razmaženih osoba, nego stvarne bolesti.
Osudio je upotrebu lijekova koji to nisu i koji nekima pomažu kao placebo, no u jednom periodu praktičnog rada čak i on ih počinje pojedincima propisivati.
Za vrijeme tih emotivnih i etičkih borbi, ostaje bez nerođenog djeteta s trajnim posljedicama po ženinu mogućnost rađanja, a na kraju ostaje i bez nje te na neki način osobnom tragedijom plaća skupu cijenu stručnih dvojbi.
Tijekom rada s bogatim bolesnicima, imao je prilike vidjeti i liječnike koji nedovoljno znaju struku, ali se unatoč tome dobro prodaju i postaju poznati i nedodirljivi.
U romanu se dotiče etičnosti istraživanja, i na životinjama i na ljudima, a posebno opisuje slučaj mogućeg gubitka licence za rad zbog primjene liječenja tuberkuloze koje je osmislio čovjek koji nije liječnik te ne posjeduje dozvolu ni za rad ni za takva istraživanja.
No to je bilo u doba koje je slijedilo prethodna velika dostignuća Louisa Pasteura, Roberta Kocha i drugih koji su počeli primjenu cjepiva bez prethodnih pokusa ili liječenje bolesti na do tada nepoznate načine. U romanu dr. Manson ne odobrava rad bez licence, ali ukazuje na to da nekada otkrića u medicini upravo omogućavaju otkrića ljudi drugih srodnih profesija.
Dio romana odnosi se na njegova vlastita iskustva pisca te je roman postao osnova za nastanak britanskog zdravstvenog sustava – NHS (engl. National Health Service). Preveden je na brojne jezike jer se smatra temeljem medicinske etike i zdravstvenog sustava dostupnog svima. Ja bih k tome dodala i temeljem za poznavanje liječničke profesije te svih dvojbi i emotivnih borbi koje ona nosi.
To je i roman koji analizira što je to u biti liječnička karijera i treba li težiti karijeri koja blista, ali je iznutra trula, ili onoj koja je, obratno, blistava u svakodnevnom radu s bolesnicima dok liječnički život baš nije jednostavan.
Koliko god je struka u njegovo doba imala skromne resurse koji su dovodili do nemoći da se pomogne bolesnicima, današnji liječnici su izloženi mnogočemu što bi zahtijevalo pisanje nove ”Citadele”. I tada je politika, utjecaj moćnika i financijera bio bitan za provedbu ciljeva zdravstva, a liječnici su se morali boriti za razumijevanje procesa i onoga što je nužno osigurati kako bi mogli pružati uspješno liječenje.
U romanu je odlično opisan pojam nejednakosti u zdravstvu, ali i važnost onoga čime se i profesor Andrija Štampar bavio, a to je socijalna (društvena) medicina. Naime, rudari nisu mogli imati bitno bolje zdravlje, ako su živjeli u nesigurnim, vlažnim nastambama, gladovali ili jeli nekvalitetnu hranu ili ako je uz to zagađenje okoliša ugrožavalo zdravlje.
Danas je puno više takvih okolišnih činitelja, jer oni vrebaju iz hrane proizvedene na jeftin masovan način, a posljednjih desetljeća, uz sve poznate uzroke, dodatan rizik za zdravlje je nastao zbog globalnog zagrijavanja, suša nakon kojih slijede poplave ili dramatična nevremena.
Izravno je ugrožena prehrana za stanovništvo, a to pogoršava i pogrešna raspodjela hrane na Zemlji. Uz one milijune ljudi koji godišnje umiru već desetljećima od gladi (oko devet milijuna, a od toga više od tri milijuna djece), to prijeti i drugima, o čemu se još nedovoljno govori.
Svijet je postao mjesto apsurda: dok se u jednim državama tone hrane bacaju (jedna milijarda tona godišnje!), u drugima ljudi umiru od gladi. Oko 800 milijuna ljudi je pretilo, dok je neuhranjenih nešto više od 800 milijuna, a od toga 113 milijuna akutno trpi glad.
Jedni imaju dostupna cjepiva i lijekove, drugi nemaju ni osnovna cjepiva za novorođenčad, pa još mnoga umiru od, na primjer, obične spriječive dehidracije zbog proljeva ili drugih infektivnih spriječivih bolesti.
Za liječenje kroničnih masovnih bolesti (od kojih je dio tzv. nezaraznih), troše se silna sredstva razvijenih država, a poznati su uzroci koji se mogu svesti na dvije riječi – životni stil.
Premalo kretanja, prekomjerni unos hrane u odnosu na tjelesnu neaktivnost, kvalitativno neodgovarajuća prehrana, pušenje duhanskih proizvoda, pretjerano uživanje alkoholnih pića i druge ovisnosti, a što se tiče mentalnog zdravlja, čitav niz izazova vreba na ljudsko zdravlje te zajedno s prethodnima tvore zatvoren krug u kojem se učinak pojačava.
Današnji mladi liječnik se osim s tim mora boriti s izvorima informiranja građana koji su u velikoj mjeri nepouzdani, a neki neskriveno djeluju potpuno suprotno struci utemeljenoj na dokazima.
Često se pisanjem ili davanjem raznih pseudozdravstvenih usluga bave osobe koje nemaju medicinsko znanje, licencu, a često ni etičnost postupanja. Fascinira količina kojekakvih oglasa u kojima s reklamiraju čudotvorna sredstva, a zadnjih godina čak se zlorabe fotografije i osobni podaci liječnika koji uopće ne stoje iza takvih web izvora.
Građani često, zbog nedostataka zdravstvenog sustava, neorganiziranosti u pojedinim segmentima, iskaljuju svoje nezadovoljstvo, ali i mržnju, izravno na liječnike i ostalo zdravstveno osoblje, a oni, najčešće, nisu krivi zbog toga, niti mogu utjecati na sustav.
Zbog takvih situacija, danas mladi liječnici nemaju strpljenja (a ni ne zamjeram im) jer su zbog očitog manjka kadrova, oni preostali sve više opterećeni, često frustrirani jer im se, uz sve to i ne vjeruje da su opterećeni.
Osim toga, informirani su i znaju da su prethodne generacije čekale i desetljećima nisu dočekale bolju organizaciju, u kojoj se na isti, za bolesnika najbolji način, postupa u jednakim stanjima te tako osigurava kvaliteta skrbi. Ipak, generacije liječnika koji su pred mirovinom pa sve do onih koji moraju još dvadesetak godina raditi, prošli su mnoga zahtjevna razdoblja.
Stoga je bitno da se u sadašnjoj (re)organizaciji sustava, konzultiraju liječnici iz različitih područja Hrvatske i svih specijalnosti, kako bi se uzele u obzir regionalne razlike, ali i da se uspješni načini rješavanja problema ”s terena” primjene gdje je moguće.
U sljedećim godinama, uz sva opterećenja, bit će nužno što veće aktivno sudjelovanje, zainteresiranost svih liječnika u organizaciji poslova, jer su prošla vremena kad se netko drugi bavio organizacijom.
Nužna je brza i dvosmjerna komunikacija između kolega različitih razina zdravstvene zaštite, konkretno poznavanje problema i jasan odgovor na probleme. U tim dogovorima procesa nužno je vodstvo onih stručnjaka koji imaju iskustvo u organizaciji složenih procesa u praksi, kao i učenje na inozemnim dobrim primjerima.
Procese treba pojednostavniti i olakšati da bolesnik što brže dođe do liječenja. Pri organizaciji poslova i procesa treba se staviti u položaj bolesnika, ali i njegovog obiteljskog liječnika te osigurati da proces do dijagnoze i liječenja ne bude dugotrajniji od dopustivog.
Na to utječe i edukacija o odgovornosti bolesnika, jer mnoge liste čekanja nastaju jer bolesnici ne dođu na dogovoren termin pregleda, ali niti ne jave pravodobno da neće doći kako bi se stiglo pozvati drugog bolesnika kojemu je termin neodgodivo nužan.
Ovo se povećalo tijekom pandemije jer bolesnici zadnji čas saznaju da imaju COVID-19 pa ni ne stignu odjaviti pregled. Nadam se da će to uskoro postati prošlost.
Istodobno, najveći izazov će biti riješiti nagomilane probleme uz postojeći nedovoljan broj liječnika i sestara, no upravo u takvoj situaciji dobra organizacija i kratkoća procesa je jedino što može garantirati uspješne ishode.
Drugo što je ključno je izrazito pojačati prevenciju bolesti na svim razinama. Probiri (skrininzi) za neke bolesti za koje je to moguće, moraju biti provođeni prema smjernicama uz osiguranje i praćenje pokazatelja kvalitete, unaprjeđenje kvalitete te praćenje kratkoročnih i dugoročnih ishoda. Takvi probiri su, uz cijepljenje, najisplativija i najučinkovitija metoda sprječavanja bolesti.
Osim toga, građane treba stalno podsjećati da se pridržavaju često izgovorene narodne poslovice kako je bolje spriječiti nego liječiti.
U nas i u svijetu pojavila se i tzv. preventofobija koja se očituje u odgađanju ili zanemarivanju takvih pregleda zbog straha da ”će doktori nešto pronaći, jer kad tražiš onda nađeš”, manjka vremena zbog izostanka svijesti o važnosti da nađu pet ili deset minuta za očuvanje zdravlja ili ne vjeruju da probirni pregled može tako značajno promijeniti njihovo zdravlje.
Sadašnji i budući liječnici imaju stoga sve brojnije zadatke, ali će za uspjeh biti nužna suradnja s cjelokupnim obrazovnim sustavom da trajno doprinose zdravstvenoj pismenosti stanovništva, odnosno usvajanju znanja koja su prijeko potrebna u očuvanju zdravlja i prepoznavanju najčešćih bolesti, stanja te pružanju prve pomoći u akutnim stanjima do dolaska hitne medicinske pomoći.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hitno da hitnije ne može biti: ulagati u sustav zdravstva
- Struka i javnost nakon pandemije
- Djeca s rijetkim bolestima trebaju odmah skupe lijekove
- Mi se zaista trudimo da nove doktore učimo čestitosti
- Neka nam pandemija bude poticaj za ozdravljenje zdravstva
- Slučaj Matijanić – nesretan slijed događaja ili nešto drugo?
- Zdravlje u RH sve više postaje roba dostupna mahom bogatima
- Reforma zdravstva nije moguća bez reforme države
- Mirela Čavajda u bespućima hrvatske ginekologije i zdravstva
- Pretvaranje ljudi i žrtava u brojeve izaziva ravnodušnost
