Željko Ivanković
– Ne znam zašto se ljudi ovdje kod nas ljute i bune protiv beogradskih murala? – smije se Mido. – Što se nadigla tolika politička dževa?
– Ni ja – prihvatih – nemam ništa protiv tih murala. Dapače!
Moj drug iste sekunde shvati i prvi put nakon dugo vremena svima nam je sve jasno u prvoj minuti i ne bismo imali o čemu više, osim što bismo ovdje pridodali možda i mural Praljku u Čapljini ili pokoju mostarsku ulicu na slavu i čast pokojem ustaši. Doduše, valja spomenuti i murale i spomenike fašistima po ”manjem bh. entitetu”: Draži, Ratku i sličnima.
– A ja se već mislio prijaviti za crtanje novih murala po beogradskim fasadama, kad već tako fino policija crtače brani, a politika ih dobro hrani, kad me, eto, u nakani pretekoše… – ne prestaje Mido.
– Ti mislio da ih zajebeš, a oni to ozbiljno. Pravio bih ti društvo, da nisam na dijeti zbog masnoća i šećera – dodade moj drug…
– Ti to o hrani, druže moj? A mi o muralima… – kažem.
– Ne znam crtati – kaže drug – ali bih sudjelovao u klopi. Kod Srba se uvijek dobro jelo i pilo. Pamtim to još iz vremena JNA.
Jutros je osvanuo i mural Draži. Naprosto nevjerojatno! Genijalno! Srbe treba pustiti da sami o sebi govore. Ne bi ih bolje zeznuli ni sve ustaše ni sve balije svijeta
– Da, jutros je osvanuo i mural Draži. Naprosto nevjerojatno! Genijalno! Srbe treba pustiti da sami o sebi govore. Ne bi ih bolje zeznuli ni sve ustaše ni sve balije svijeta. Ni sva svjetska zavjera! Ako su ih ona dva jajeta na Ratkovu muralu toliko isprovocirala, super! Sad su pokazali da zločinci idu jedan uz drugoga i da su obojica četnici. Baš četnici! Kao i onaj tko te murale putem svoje policije čuva i putem svoga podrepaškog ministra podno murala postavlja ružu – i ja se dočepah riječi.
– No ima još nešto. Otišli su i korak dalje – ima Mido nove informacije. – Uz njih dvojicu su docrtali i vojvodu Mišića i tako se sami ponovno posrali na svoju historiju. E, ako su njima ta trojica ideali, neka im. Baš idiotski!
– Ni prvi ni zadnji put – moj će drug. – Tako su pokazali da slavljenje onoga tko je osuđen za genocid, govori o prirodi onoga što je tim genocidom stvoreno. A veliki zločin i genocid koja razlika? Pa upravo time pokazuju da tu nema razlike i da svaka atribucija uz to, i Draži i Mladiću, itekako pripada i paše.
– Neka ih. I njih i murala. Neka okupe sve crtače ovoga svijeta i neka iscrtaju cijeli Beograd mladićima i dražama… Super! Evo i ja ću crtati… – Mido je uporan, ali brzo dodaje: – Ne znam, bolan, ni ja crtati, ali sad ti je to lako. Imaju šabloni i ide to kao podmazano. Za dvije noći možeš cijelu Srbiju prefarbati: Šešelj, Arkan, Vučić, Karadžić, Milošević, Mladić, Mihailović, pop Đujić, Vulin…
– Mene brine kako su tako nemaštoviti. Ima Srbija puno više junaka od svih drugih naroda i vrijedi Srbiji pomoći na putu u Europu i svjetliju budućnost… Kad već neće oficira i gentlemena, Koču Popovića i slične, eto im Draža, eto im Mladić, Šljivančanin i sve te spodobe… – i mene uhvati napad rječitosti.
– U pravu si. Ovo oko Vukovara i Škabrnje, a potom i oko Srebrenice, baš pokazuje svo zločinstvo Mladićâ i četnikâ, tzv. JNA, Miloševića, Vučića, Šešelja, Arkana… – drug će da ne zaostane za nama.
– I sad se opet i opet vidi sva razlika između izlaska Hrvata iz Vukovara i autobusno-kamionsko-traktorskih kolona izlaska Srba iz Knina… – dodam.
– Drastična razlika – reče Mido glasom oponašajući Đuru iz ”Top liste nadrealista”. – I red je svake godine iznova podsjećati na njihov zločin. Zločin nastao u bijesu što su dobili batine od samo tisuću i osamsto vukovarskih branitelja.
– Hej tih tisuću i osamsto branitelja im je povaljalo više tenkova nego… – drug će gestom ruke kao dirigent pokazivati na nešto što bi značilo bezbroj.
– Hrabra vojska generalâ sa muralâ… – upadoh s naglo ispalom mi rimom.
Neka murala. Neka okupe sve crtače ovoga svijeta i neka iscrtaju cijeli Beograd mladićima i dražama… Super! Evo i ja ću crtati…
– Uh, dobro ti je ovo! – Mido će. – Ovo valja zaliti. Jebo kavu. Konobaru, daj tri piva!
– U sto dana su izgubili više tenkova nego su ih svi Srbi, i u četnicima i u partizanima, uništili Nijemcima za sve vrijeme Drugog svjetskog rata, uključujući i sve partizanske filmove potom, pa čak i Prleta i Tihog – ne zaostaje ni moj drug zajebavajući se s verbalnim samohvalisavim srpskim junaštvom.
– E, da će mi netko reći da ćemo se ovako dobro zajebavati s muralima, dok se sav svijet u Bosni uozbiljio i digao na noge pola Europe…
– Vidjeli ste Vučića? Jedan dan brani murale, a kad je dobio po nosu iz Europe, kaže kako država ne stoji iza toga. Čuj, ne stoji, a specijalci stoje sa štitovima ispred murala… Hahahaaa…
– Četnik Vučić, misliš? Onaj isti što je Srbima obećavao Kninsku krajinu, što je prijetio odmazdom od sto muslimana za jednog Srbina, onaj što…?
– Ma, tako ti oni reteriraju, čim se digne ozbiljniji glas, čim dobiju po pički! Vidiš im Dodika. Ko mala maca… Od arogantnih prijetnji, psovanja do… Nismo mi to tako mislili…
– Strah, sveti strah!
– Još im, kukaju na sav glas, prijete nekakvi trećerazredni činovnici…
– Čuj, trećerazredni? I po tome se vidi koji su oni idioti… Oni bi, a cijela BiH jedva da ima stanovnika kao neko predgrađe New Yorka, i cijela BiH jedva da išta znači na karti svijeta, oni bi dakle da im Biden ili tko već, šalje prvorazredne diplomate kao da su oni Kina, Rusija, Velika Britanija, Njemačka…
– Stalno za nešto cvile… To je drugo lice njihova junaštva…
– Da, najednom heroji i junaci postaju pizduni i plačljivci. Nitko im nije ravan u kuknjavi. Ko babe narikače. Eno, kaže Šešelj, javlja mu se Karadžić iz zatvora i ne prestaje cviliti… – dodajem netom pročitano.
Nije nimalo ugodno hodati ulicom Jure Francetića ili Mile Budaka po Mostaru. A oni nisu jedini ”vlasnici” takvih ulica…
– Raduje me da će umrijeti u zatvoru… I on i drug mu Ratko – drug će.
– Tko ih jebe kad nemaju muda da stanu pred streljački stroj ko Draža Mihailović, da se ”obese” ko Milan Babić, da popiju otrov ko Slobodan Praljak ili da se barem zajebavaju ko Šešelj… – Mido je u crnohumornoj fazi.
– A moglo se malo tih europskih prijetnji poslati i Draganu za njegovu guberniju i njegove privatne zločince… – dodam da ne bude da su drugi amnestirani. – Nije nimalo ugodno hodati ulicom Jure Francetića ili Mile Budaka po Mostaru. A oni nisu jedini ”vlasnici” takvih ulica… Nisu!
– Imamo i mi takvih! Možda ne baš tog kalibra, ali… – Mido će.
– Problem je u tome što svi vide tuđe, a malo tko svoje… – drug će.
– E, jebi ga, sad se uozbiljismo, a baš smo se dobro zajebavali – rekoh.
– Hrabra vojska generalâ sa muralâ…, kako ti ono reče. Dovoljno za danas – okonča Mido.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Vareška franjevačka kronika
- Histerični patriotizam
- Nova Grigorijeva knjiga, nova pitanja
- Priziv savjesti na kriminal?
- U zlu – neutralan?
- Tri naša unitarizma
- Fašizam, vlastiti ili tuđi?
- Nove političke manipulacije religijom
- Putinov Mein Kampf
- Velikonacionalni imperijalizam
