Olivera Jovanović
U Beogradu postoji Ulica princeze Olivere. Nikada nisam bila u ulici koja je moga imena, niti sam znala da postoji. Princeza nisam, Olivera jesam. Ta ulica mi je jedno od beogradskih otkrića, ličnih i dragih.
Na putu od našeg novog doma do posla na Kosančićevom vencu, kroz beogradske ulice družim se s Gandijem, Ivanom Ribarom, Nehruom, Milutinom Milankovićem. Do velikih tržnih centara prođem ulicom Ismeta Mujezinovića. Sarajevska ulica je Zokijeva ruta do škole.
Beograd ima i ulicu Mostarsku. Iz balkanskog konteksta zanimljivo je da su u Beogradu, do prije dvije godine, postojale ulice Hrvatska, Splitska, Zenička… Beograd ima ulicu vojvode Hrvoja.
Beograd je, u odnosu na druge prestone gradove bivše Jugoslavije zadnji pokrenuo ovu – ja ću tebi ti ćeš meni promijeniti nazive ulica – igricu naših naroda i narodnosti. ”Ne lažem, Tita mi”.
Prije osamnaest godina, znam tačno koliko ih je prošlo jer sam u stomaku nosila Matiju, bila sam u delegaciji Svjetske konferencije religija za mir u posjeti crkvama i vjerskim zajednicama u Beogradu. Tokom sastanka u Nadbiskupiji beogradskoj jedan velečasni nam je pričao o Beogradu.
Bio je oduševljen belim gradom. U Beograd je došao iz Hrvatske, a s njim su došle i njegove predrasude. Predrasude je ostavio po strani i započeo druženje sa Beogradom. Podatak da je Beograd grad koji su bombardovali svi, pa i saveznici, bacio ga je u razmišljanje i probudio želju da razumije grad. Saznao je i spoznao mnogo pa su se Beograd i velečasni zavoljeli trajno.
Beograd mi je kao djetetu približio otac. On je u Beogradu završio Bogosloviju. Često je bio raspoređen da poslužuje kod patrijarha srpskog Germana. Bio je aktivan i u gradskom odboru Crvenog krsta. Čak je sačuvao jedan novinski članak o svom tadašnjem haritativnom djelovanju s kraja šezdesetih godina prošlog vijeka.
U Beogradu ima Sarajlija mimo selebritija za koje svi znamo da su tu. Sretnem ljude sa Gorice, Baščaršije, Grbavice, Marin Dvora, Čengić Vile, Ilidže… Većina ih je izbjegla u vihoru rata, a neki su došli u poratno vrijeme.
Prvi radni dan u Knez Mihajlovoj ulici, epicentru Beograda, kupila sam knjigu Sarajke Feride Duraković ”Ne lažem, Tita mi”, a u izlogu knjižare gdje kupih knjigu, ugledala roman Vladimira Konečnog ”Žudeći za Oljom”.
Književna kritika o ovom romanu je rekla da je kosmopolitski roman za sva vremena. Drago mi je da takav roman u naslovu, ali i sadržaju ima Olju. Roman je ušao među trideset romana izbora za ”Beogradskog pobednika”.
Mala slučajnost moga pogleda na izlog knjižare i milina oko srca – mene i mama koja mi je dala ime Olivera zove Olja.
Na kasi trgovine gdje svakodnevno pazarim dočekala me djevojka s akreditacijom na kojoj piše Olja. Ona je Olga, ali je zovu Olja. Kao i mene.
Dok nismo uveli fiksni telefon, kada bih sa mobilnog – broj sa nacionalnim kodom 387, pozvala mamu, izašlo bi mi pitanje da li pozivam u otadžbinu. Zbunilo me je, kako telefon pita a i zna, a onda sam kliknula DA jer ja jesam po rođenju Višegrađanka, po djetinjstvu Sokočanka, po godinama provedenim u Sarajevu Sarajka, po udaji Banjalučanka. Jesam i sada, po onoj dom je tamo gdje živiš, i Beograđanka. Pri susretu sa našim velikim učiteljem i mojim i Vanjinim profesorom vladikom Irinejom Bačkim oslovljena sam sa naša Sarajka. And I like it.
Moj ijekavski izgovor Beograđanima je posebno zanimljiv i drag. Djeca su u nekoliko navrata zbog ijekavice dobila popust u kupovini, a nekoliko puta su bili počašćeni kartom u gradskom prevozu. Zbog izgovora i akcenta.
Proslavili smo našu krsnu slavu svetog Nikolu. Pola Beograđana slavi svetog Nikolu, a druga polovina ide na slavu. Tako da cijeli Beograd slavi. Zemunska pijaca je tada pravi raj za nas svečare jer tu alasi donose svježe ulovljenu ribu. Riba je tih dana najtraženije meso u Srbiji jer je Nikoljdan posna slava.
Našla sam i dimljenog šarana. Ulovljen je u Dunavu. O Dunavu sam voljela pjevati sa ocem. Ipak je morao preko Dunava do Banata da oženi mamu. A i bilo mu je zgodno preći Dunav jer je bogoslovija na Karaburmi, tik do Pančevačkog mosta.
Vanja i ja smo, u studentskim danima šetali po Pančevačkom mostu. Kada bi se most zaljuljao onako domaćinski, onda bismo žalili što smo krenuli i svaki put bi bilo da nećemo više u tu avanturu. Do sledećeg puta… jer mladost – ludost.
Nekidan sam prošla pored parka gdje mi je Vanja, prije skoro tri decenije, ubrao tratinčice pa se šokirao jer sam ih stavila u džep pantalona. Damski nema šta.
Marija, Vanjina prijateljica i koleginica mi je neku veče otkrila kako joj je, prije skoro tri decenije otkrio da ima jedna na fakultetu koja mu se sviđa. Nije pretpostavio šta će ta da uradi sa tratinčicama.
Podsjetili smo se i na beogradsku košavu kojoj nije po hladnoći ravna ni romanijska zima. Saznala sam i da je riječ košava turcizam nastala od turskih riječi koš-brz i hava-vazduh. Postoji i stara srpska riječ za ovu vrstu vjetra – ustoka. Koristi se u selima Moravičkog okruga. Po riječima lingviste Petra Skoka zanimljivo je da se riječ košava – kovanica od turskih riječi koristi u srpskom, ali ne i u turskom jeziku.
O Beogradu, ali i Beograđankama su pjevali mnogi. Ipak zanimljivo je da su najpjevanije, a time i najljepše pjesme o Beogradu i Beogranđankama pjevali: Zdravko Čolić, Halid Bešlić i Saša Lošić. Sva trojica Sarajlije.
I dok prolaze dani ja kao spomenuti velečasni razmišljam o Beogradu i predrasudama koje mnogi imaju o njemu. Taj neki čudni code regiona nas prati i mi ga slijepo slijedimo.
Znam da sam kao živ čovjek – žena, da budemo korektni, i ja u nekim stvarima puna predrasuda. Borim se s njima. Borba je to neprestana. Znam da sam mnoge predrasude pobijedila susretom s ljudima. Gledanjem u oči. I trudom da razumijem. Ja druge i drugi mene.
I zbog toga ne mogu da prihvatim da neko na slijepo o drugima kaže ružno. To jeste ružno. I nedostojno čovjeka. Nedostojno života. Jer život je lep. I Beograd je lijep. I Sarajevo i Zagreb. Ljepota je kažu u oku posmatrača.
Hajde da se vidimo onakvima kakvi jesmo. A dobri smo. Treba nam malo. Onoliko koliko je trebalo velečasnom da shvati grad u koji je došao. Jer u ljubavi zanemarimo mane – one postanu manice.
Tako je Vanja shvatio tratinčice u džepu mojih pantalona. Jer da nije ne bismo nekidan, na Božić, proslavili dvadeset i četiri godine braka. A ja ”Ne lažem, Tita mi”.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
- Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
- Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
- Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
- Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije
- Kršćanstvo – mati Makarija celivala je ruku ubice njena oca
- Banetu Bumbaru i onom vremenu kada je sve bilo naše
- Sarajevska crkva živih i mrtvih
- Ljekoviti piloti helikopterskog servisa Republike Srpske
- Naš CV mora biti otvorena knjiga u koju svakoga primamo
