Roditelji su bili među prvima koji su na svojoj koži osjetili korporativni mentalitet monetizacije svega. Nikome tko je mališanu kroz proteklih nekoliko desetljeća morao kupiti baš tu i tu lutku, ili baš tu i tu videoigru, ili koji već god brendirani koncept elementarne dječje potrebe za igranjem ne može biti čudno dokle danas korporativni apetiti sežu – do monetizacije pitke vode, primjerice, ili do spajanja dokazanih tržišnih uspjeha poput igračaka i multipleksa.
Zvuči nemoguće da je nešto nazvano šablonom ime brenda + film išta više od reklame, zar ne?
U slučaju ‘‘Lego filma“ svaki takav početni strah od zloupotrebe dječjih osjećaja mogu pomutiti jedino suze tog istog djeteta kad otkrije da mu film nije sinkroniziran na materinji hrvatski; ovo je jedan od onih suvremenih crtića montiranih uz računanje na kronično brz gubitak pozornosti današnje dječje publike, u čemu također podsjeća na reklamu – vrtoglavu radnju i verbalni ping-pong desetaka nosećih likova moći će pratiti samo oni iskusniji čitači među najmlađima; roditelji im jednostavno neće sve stići pročitati naglas.
Duhom, ako ne i produkcijskom prirodom, “Lego film” je pripadnik posve drugačijeg pristupa ekranizaciji tržišnog brenda nego što to je inače slučaj – danskog pristupa ako hoćete
Šteta, jer ‘‘Lego film“ je u isti mah dekonstrukcija današnjeg tipičnog korporativnog filma i velika proslava same nepatvorene ideje igranja, jedna od najljepših posveta pojmu dječje maštovitosti i kreativnosti proteklih desetljeća. Ako se pritom i služi Lego kockama, onda u tome nije mnogo drugačiji od milijuna djece koja su posegnula za ovom najpopularnijom danskom igračkom na svijetu u desetljećima koja su prošla otkako se počela proizvoditi 1949. godine.
Duhom, ako ne i stvarnom produkcijskom prirodom, ‘‘Lego film“ je pripadnik posve drugačijeg pristupa ekranizaciji tržišnog brenda nego što to je inače slučaj – danskog pristupa ako hoćete. Dosad je brendirane filmove Hollywood pravio uglavnom za kompaniju Hasbro: ‘‘Transformersi“, ‘‘Battleship“ i ‘‘GI Joe“ pokazali su nam kako to izgleda. Puni oružja, nadrealne akcije i seksualno objektificiranih djevojaka, ti filmovi smještaju svoje igračke u kontekst stvarnosti kakvom je vidi neoblikovana pubertetska fantazija. Njihova poanta nipošto nije igranje, već agresivno stvaranje fiktivnog konteksta za tržišni plasman igračaka – s naglaskom na agresivno, jer uz to što prodaju proizvod, služe i kao posve neprikrivena militaristička propaganda.
“Lego film” se kocka s milijardama dolara vrijednim brendovima kad se poigrava s njima, ali ni trenutka ne hazardira s onim do čega mu je zaista stalo – s pravom na igru
Čak i u nemjerljivo dopadljivijem Pixarovom serijalu ‘‘Priča o igračkama“ poanta je uvijek bila u zamišljenom životu stvarnih igračaka – isprva uglavnom izmišljenih, uz one stvarno brendirane čijih se prava Steve Jobs uspio domoći, da bi se zatim počelo oprezno i umjereno u radnju uvoditi velike brendove, poput Barbie i Kena u trećem nastavku. ‘‘Lego film“ dijeli s ‘‘Pričom o igračkama“ tu internu konstrukciju dramaturgije u kojoj su igračke žive, te rade ono što bi se i očekivalo od njih – ali onda je posve izvrće na glavu, i kad je riječ o svijetu gdje se radnja zbiva, i kad je riječ o pristupu brendovima.
Možda je stvar u tome što je Lego brend kojega drugi brendovi dolaze moliti za suradnju, pa se prema njima može odnositi daleko ležernije nego što je igdje drugdje u današnjim medijima slučaj. Doista ne znam kakva je pozadina ovog filma što se relevantne legislative o autorskim pravima tiče, jer koliko god da distributer Warner Bros. posjedovao prava na mnoge franšize i likove koji se tu pojavljuju, ono što redatelji Phil Lord i Christopher Miller (otprije na dobrom glasu zbog nesputano zaigranih hitova ‘‘Oblačno s ćuftama“ i ‘‘21 Jump Street“) s njima ovdje rade sigurno nije ono što bi menadžeri tih brendova nužno htjeli.
Baš kao i kod kockica od kojih je (naizgled) sazdan, na tome počiva premisa ‘‘Lego filma“: na činjenici da je, koliko god brendirana i zadana pojedina igračka unutar svijeta Lega bila, to i dalje samo jedna od milijuna Lego kockica i time podložna neočekivanom uklapanju u sve ostale. ‘‘Lego film“ se kocka s milijardama dolara vrijednim brendovima kad se poigrava s likovima DC Comicsa, Harryja Pottera, Gospodara prstenova i Ratova zvijezda, ali ni trenutka ne hazardira s onim do čega mu je zaista stalo – s pravom na igru. Brendovi se tu vraćaju onamo odakle su potekli prije nego što su bili brendovi, u zaigranu, kreativnu maštu.
U takvom je kontekstu glavni negativac u priči, razbarušenoj kakva već jest, potpuno pogođen, jer mu je glavna namjera onemogućiti drugim Legićima pravo na igru: Predsjedniku Biznisu cilj je slijepiti sve sastavljene igračke tako da zauvijek budu točno onakve kako je to predviđeno u uputama na kutiji.
Svjetovi – a ‘‘Lego film“ se zbiva u mnogim svjetovima koji pripadaju samim kockicama, a ne u našem svijetu, što je ugodno iznenađenje – imaju biti točno onakvi kako je zacrtano, a njihovi se likovi imaju ponašati prema propisanim pravilima.
Svaka sličnost tog presezanja moćnika – koji je, uz to što je predsjednik, ujedno i vlasnik korporacije koja proizvodi sve, od živežnih namirnica do povijesnih udžbenika i glasačkih aparata – s našim svijetom, jasno, potpuno je namjerna.
Glavni junak priče Emmet, pak, potpuni je konformist, blažen u svom neznanju dok živi i radi točno kako mu je rečeno – počevši od udisanja i izdisanja zraka, pa do neprestanog slušanja jedne te iste pjesme, zarazno sladunjave balade koja mu ponavlja Sve je stvarno zakon. To što će Emmet biti uvučen u pobunu protiv takvog statusa quo i nije pretjerano originalno rješenje unutar klasičnog Campbellova arhetipa junakova putovanja na kojem se od Lucasa naovamo gradi suvremeni blockbuster.
To što će pobunjenici, s druge strane, na sustav represije odgovarati ne oružjem, nego inventivnim korištenjem samih Lego kockica oko sebe, više je nego dobrodošla inovacija za tu narativnu strukturu, dokaz da Lord i Miller stvarno shvaćaju poantu svog predloška i vrlo dobro znaju zašto pričaju ovu priču. Ovdje više nije poanta da pobuna pobijedi zlo carstvo, nego da zamijeni zlo carstvo potpuno drugačijim sustavom – a u ‘‘Lego filmu“ to je čista kreativna anarhija.
U ovom inovativnom pristupu klasičnoj strukturi priče poanta više nije da pobuna pobijedi zlo carstvo, nego da ga zamijeni zlo drugačijim sustavom – a u “Lego filmu” to je čista kreativna anarhija
Da, ‘‘Lego film“ je možda najsuvislija posveta idealu anarhije unutar korporativnog Hollywooda u već dugo vremena. To ne znači da je, koliko god eklektičan bio, izrađen bez vrlo velike pažnje za najsitniji detalj. Posebno oduševljava animacija – djelo australskog studija Animal Logic – koja izbjegava kompromise poput savitljivosti (na koje pristaju, primjerice, videoigre brenda Lego).
Svaka kockica tu je doista simulirana tvrda plastika, s ogrebotinama i svime ostalim što i prave kockice imaju na sebi jer se njima igra, a svi su svjetovi do posljednje sitnice stvoreni od njih – čak i voda i vatra. Premda računalno generirani, kadrovi ‘‘Lego filma“ oduševit će svakoga tko je pokušao izraditi vlastiti film s Legićima, jer doista izgledaju kao stop-animacija.
Svoju iskrenu posvećenost mašti i igri kao neophodnom ljudskom načinu izlaženja nakraj sa svijetom – bilo da ga se prihvati, bilo promijeni – ‘‘Lego film“ okrunjuje nadahnutom završnicom, jednim od onih filmskih prizora koji potpuno ruše sve šablone dok u isti mah djeluju potpuno neizbježno u cijelom kontekstu.
Potrudite se ne saznati za njega prije gledanja filma, jer doista je riječ o čarobnih desetak minuta koji o pojmovima društvenog reda i nereda govori praktički sve što se može reći. Ako ste roditelj, ovo je možda najnapredniji visokobudžetni naslov Hollywooda koji možete priuštiti svojoj djeci… ako znaju dovoljno brzo čitati.
Još tekstova ovog autora:
- Preveliki da propadnu
- Kralj. Blijedi Kralj.
- Exsultate justi
- Sila se nudi
- Za Lisu
- Exsultate justi
- Uzurpiranje revolucije
- Kralj. Blijedi Kralj.
- Važno je imati žicu
- Grimizna glina
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.