Slučaj Agrokor prošlog je tjedna ušao u fazu spektakla. Pretresi, privođenja, sve u izravnom televizijskom prijenosu. Plasiraju nam se i slike raskoši Kulmerovih dvora. Javna i komercijalne televizije odjednom su se počele natjecati i za prava na prikazivanje dokumentarca Darija Juričana “Gazda”, onog istog koji im u proteklih šest mjeseci nije padalo na pamet prikazati. Neki novi gazda dao je signal da Todorić više nije zabranjena tema.
Sve se to nekim čudesnim slučajem, ako vjerujete da takvo što u politici postoji, poklopilo s velikom, važnom višednevnom državničkom posjetom hrvatske predsjednice Ruskoj Federaciji.
U prisustvu dvoje predsjednika, ministri su potpisali niz sporazuma o suradnji. Mene osobno osobito veseli onaj o kulturnoj suradnji, koju je u svom obraćanju javnosti istaknuo i sam predsjednik Putin.
Održan je u Moskvi i gospodarski rusko-hrvatski forum, predsjednica je držala predavanja, dobila počasni doktorat i gledala balet u Boljšoju. Predstavu prikladnog naslova “Gusar”.
Njegovatelji teško bolesne djece moraju dobiti prava koje imaju i političari (…) A stvarni život se, osim u radostima, ogleda i u svakodnevnim teškoćama, mukama i patnji. Jedan takav prosjaj grube stvarnosti dogodio se neku večer u svim televizijskim vijestima u suzama na bolnom licu Leonele Pomper, majke prije tjedan dana preminulog dječaka Leona Lapaša
Ali, uz sve te vijest, gledali smo i još jednu blamažu hrvatske države kada su nam ruski mediji otkrili ono o čemu ni hrvatska delegacija, baš kao ni svi hrvatski novinari koji su joj bili u pratnji, nisu imali pojma. Štoviše, o tome ni sama predsjednica nije rekla ni riječi. Da nije možda računala na diskreciju domaćina?
A dogodilo se to da ju je predsjednik Putin zapravo priveo za stol za koji je bio i pozvan Herman Gref, direktor Sberbanke. I to nije sve. U Soči je, skupa s hrvatskom predsjednicom, otputovao i državni odvjetnik Dinko Cvitan.
Još na prvi dan posjeta, hrvatskoj je javnosti uputio poruku da je u Soči došao samo zato da sa svojim ruskim kolegom potpiše sporazum o nastavku suradnje, da je to jedini razlog njegovog dolaska te da, kako je objavio Jutarnji list, “oko aktualnih događaja u zemlji za koje su zainteresirani i Rusi zbog Sberbanke i Agrokora neće uopće razgovarati s glavnim državnim odvjetnikom Ruske Federacije”.
I doista nije. Nego je skupa s hrvatkom predsjednicom bio ljubazno “priveden” za stol s direktorom Sberbanke. Kako god bilo, s obzirom na to gdje je toga dana bio glavni državni odvjetnik, smijemo reći da se čitava spektakularna operacija Agrokor u Hrvatskoj vodila upravo iz Sočija.
Riječ je o stvarima i događanjima na koje mi, hrvatski građani, nemamo nikakvog utjecaja. Sami smo za to krivi, sami smo na to pristali kada smo se u demokraciji sveli na ulogu glasačke mašine.
Čast iznimkama, poput onih malobrojnih aktivista koji su svojedobno svakog podneva dolazili pred Kulmerove dvore, tada još registrirane kao ugostiteljski objekt, želeći se prijaviti i odsjesti u tom “hotelu”.
U međuvremenu, pravi život je negdje drugdje, sa svim svojim radostima, zadovoljstvima i ljepotom, poput ovih predivnih sunčanih i toplih dana jeseni koja nam je opet donijela spektakl boja u prirodi, savršeno nezainteresiranoj za sve ove afere i velike igre lovice i skrivača između policije i lopova. Doduše, promatračima te igre nije lako razlikovati igrače dviju ekipa. S iznimkom temeljne policije koja statira u prepoznatljivim uniformama, ostali se u tom zamršenom klupku čine nekako isprepletenima.
A stvarni život se, osim u radostima, ogleda i u svakodnevnim teškoćama, mukama i patnji. Jedan takav prosjaj grube stvarnosti dogodio se neku večer u svim televizijskim vijestima u suzama na bolnom licu Leonele Pomper, majke prije tjedan dana preminulog dječaka Leona Lapaša.
Teško bolestan Leon proživio je dvanaest godina ponajviše zahvaljujući lavovskoj borbi svoje majke. Leon i Leona bili su lice svih ostalih sličnih slučajeva i ljudi koji iskazuju krajnju požrtvovnost, plemenitost i hrabrost u brizi za svoju djecu kojima je njihova ljubav, u onoj mjeri koliko su je u stanju opaziti i osjetiti, jedini dodir s ljepotom i srećom postojanja
Leon i Leonela postali su još prije deset godina simbol borbe za prava roditelja i skrbnika teško bolesne djece, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom.
Teško bolestan Leon proživio je dvanaest godina ponajviše zahvaljujući lavovskoj borbi svoje majke. Leon i Leona bili su lice svih ostalih sličnih slučajeva i ljudi koji iskazuju krajnju požrtvovnost, plemenitost i hrabrost u brizi za svoju djecu kojima je njihova ljubav, u onoj mjeri koliko su je u stanju opaziti i osjetiti, jedini dodir s ljepotom i srećom postojanja.
Godinama je trajala njihova borba da se takvim roditeljima i skrbnicima prizna status njegovatelja i da im država danonoćnu brigu za teško oboljelu djecu honorira, pa makar i s iznosom od 2.500 kuna, manjim od svakog minimalca.
Leonela Pomper sada proživljava ono što su i drugi prošli prije nje, a da država nije ništa promijenila: njena prava njegovateljice prestala su u trenutku Leonove smrti i u roku od petnaest dana mora se prijaviti na burzu.
Saborski zastupnici i državni dužnosnici nakon prestanka svojih mandata imaju pravo još godinu dana primati plaću. A kod roditelja poput Leonele ne radi se samo o novcu. Radi se o vremenu koje ima treba da se vrate u svakodnevicu, u društvo, među ljude, nakon što im je godinama bolesno dijete bilo središte i smisao života, potpuno ovisno o njihovoj brizi i ljubavi.
Udruga Sjena pokrenula je zato peticiju premijeru Plenkoviću u kojoj se traži da se status njegovatelja roditeljima i skrbnicima produži barem za šest mjeseci nakon smrti djeteta, odnosno osobe o kojoj su brinuli.
Saborski zastupnici i državni dužnosnici nakon prestanka svojih mandata imaju pravo još godinu dana primati plaću. A kod roditelja poput Leonele ne radi se samo o novcu. Radi se o vremenu koje ima treba da se vrate u svakodnevicu, u društvo, među ljude, nakon što im je godinama bolesno dijete bilo središte i smisao života, potpuno ovisno o njihovoj brizi i ljubavi
Statistika pokazuje da je takvih slučajeva u prosjeku samo četiri godišnje. Kolegica Maja Sever u Dnevniku HRT-a izračunala je koliko bi takva mjera koštala državu: 60 tisuća kuna.
Za to područje nadležna ministrica Nada Murganić izjavila je: “Potpuno smo svjesni činjenice da se ovo može i mora doraditi, ali ne znamo sada na koji način. Ne možemo promjene zakona donositi iz rukava.”
Neprihvatljivo.
Mnogo kompliciraniji Lex Agrokor mogao se donijeti i preko noći i iz rukava. Ovo je stvarni život, ovdje možemo pomoći, pa makar i samo potpisom na peticiju.
Hrabrim i plemenitim ljudima to je slamka spasa u najtežim trenucima, država to može i mora.
Na Lexu Leonela premijer, Vlada, Sabor i hrvatska država polažu test ljudskosti. Ministrice Murganić, pronađite način. Država ovdje ima priliku pokazati je sposobna barem na trenutak osjetiti životnu stvarnost barem nekih od svojih sugrađana i birača.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- Ružna najava Vučićeva obilježavanja ”Oluje”
- Drniš je pokazao kako se brzo može i treba izbrisati mržnja
- Aja Sofija ne može biti sveto mjesto nakon toliko krvi
- Nikako o Vučiću u trenutku ispraćaja velikana Morriconea
- U jednome složni: za podjele nismo krivi mi, nego oni
- Sistem je namješten protiv potrošača, građana i birača
- Srednji prst s desnice može učiniti više za novu Hrvatsku
- Stepinac je protiv ustaša prosvjedovao rijetko i u rukavicama
- Owensu je 1936. klicao pun stadion u Berlinu, ne i Roosevelt
- Svako sistemsko nasilje računa na šutnju mirnih promatrača
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.