Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a

Iznad mahom oronulih i dodatno lanjskim potresima oštećenih austrougarskih zgrada, u blizini frekventnog raskršća Ilice i Selske, strši novi neboder. Isticala bi se tamo svaka nova visoka zgrada, a kamoli objekt nesvakidašnjeg oblika koji dodatno pojačava fasada bijelo-sivog uzorka nalik maskirnoj vojnoj odori. 

Sve novo usred starog u početku bode oči. Neki dan sam se provezao Ilicom pokraj novog nebodera i samo ću reći da je vizualni učinak šokantan. Nebitan je moj subjektivni dojam, pa neću ni reći ima li taj vizualni šok za mene negativan ili pozitivan predznak.

Isticanje i drastično zadiranje u postojeću vizuru tog dijela grada očito je i bila namjera projektanta, vrlo cijenjenog zagrebačkog arhitektonskog ureda Proarh pod vodstvom njegovog osnivača Davora Matekovića. Maskirna fasada nije ovdje puki hir arhitekta, nego identifikacija i legitimacija naručitelja projekta i svrhe u koju je neboder izgrađen.

Koliko mogu zaključiti prema fotografijama svečanosti, na pragu koji je počasno pregazio Plenković tada još nije bilo tog famoznog skupocjenog otirača. Ali, zato su ime Vukovara i svetost koju mu u patetičnim govorima vlast pripisuje, u koju se zaklinje i na koju se poziva, sasvim lijepo poslužili kao zamjena

Namjera da se objekt ističe i strši je postignuta. Zgrada privlači poglede, gosti će joj se u svakom slučaju čuditi, svejedno da li s divljenjem ili zgražanjem, a stanovnici će se vremenom, kako to uvijek biva, na novu vizuru naviknuti.

Neboder je naručilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, a namjena mu je da bude studentski dom i hotel za polaznike Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman”.

Pročitao sam negdje kako je ranije, dok je ta ustanova još nosila ime Petra Zrinskog, postojala ideja da novi reprezentativni objekt čitavog kompleksa ponese ime Nikole Zrinskog, u svrhu trajnog podsjećanja i odavanja počasti dvojici velikana koji su ostavili značajan trag u hrvatskoj političkoj, pa i vojnoj povijesti. No, pretpostavljam kako je u međuvremenu ipak prevladao politički koncept HDZ-a prema kojem je “prava” hrvatska povijest i sve najvažnije u njoj počelo 1990-ih, zna se pod čijim vodstvom i s čijim potpisom.

Arhitekt Davor Mateković je oblik zgrade objasnio asocijacijom na granatu, što je također u skladu s naručiteljem i svrhom, a vlasnik je novom zagrebačkom tornju nadjenuo ime Vukovar.

I doista, sve da o tome ništa i ne znam, neboder bi me podsjetio na vukovarski vodotoranj, ponajprije zbog velikog hrvatskog barjaka koji vijori na njegovom vrhu. I potpuno, barem je takav moj dojam, odudara od modernističkog futurističkog oblika i boje zgrade.

A onda su ovih dana oko vojnog nebodera mediji podigli uzbunu otkrivajući detalje i cijene  uređenja njegove unutrašnjosti. Počelo je s jacuzzijem. To što je jacuzzi kod nas sam po sebi simbol bahate rastrošnosti i razmetanja samo je dokaz koliko smo još uvijek društvo koje je zaostalo i zaglibilo u siromaštvu.

Ja ne vidim ništa sporno u tome što je na najvišoj etaži vojnog hotela, namijenjenog ne samo hrvatskim budućim i postojećim visokim časnicima, nego i državnim gostima, uređen prostor za rekreaciju i opuštanje. Jacuzzi je standardni sadržaj u takvim prostorima, jednako kao i teretana i sauna.

Ali, kao što postoje razlike među automobilima koje država kupuje za svoje potrebe, tako postoje ogromne razlike i među jacuzzijima. A naša država i vojska, kao i u tolikim slučajevima do sada, odlučili su se izgleda za najskuplju i najluksuzniju varijantu, sasvim neprimjerenu životnom standardu građana, pa i običnih vojnika, koji sve to plaćaju.

Kao što se jasno vidi već iz natječajne dokumentacije o uređenju interijera, koja je objavljena u medijima, skupo i luksuzno bio je kriterij ne samo u nabavi toplog vodenog brčkališta, nego i sveg ostalog inventara. Ležaljke za opuštanje i sunčanje od petnaestak tisuća kuna svaka. Držač za sapun, onaj plastični komad koji se u svakoj boljoj samoposluzi može kupiti za nekoliko kuna, za vojni neboder je plaćen 250 kuna svaki.

Ne želim nastaviti dizati tlak i provocirati psovke čitatelja daljnjim navođenjem cijena po kojima je naručivan i plaćan ostali inventar, sve do otirača na glavnom ulazu.

Jest da taj otirač mora biti kvalitetan da bi dugo trajao, jer preko njega će preći svaka noga koja prođe prag te zgrade, ali simbolika je vražja stvar. A otirač je predmet s kojim se može poistovjetiti svatko tko osjeća i misli da ova država po svojim građanima gazi, i gazi, i gazi već trideset godina kao po otiraču o kojeg otire blato i svakojaka govna sa svojih lakiranih cipela. U meni, pak, a siguran sam da nisam jedini, osobiti gnjev u ovom slučaju izaziva ime tog, kako se pokazalo, hiperluksuznog nebodera. Vukovar.

Tobožnji silni pijetet prema toj svetinji i simbolu stradanja, agresije, krvi i blata u kojoj su završili pali i ubijeni, još jednom je upotrijebljen kao otirač i kamuflaža bahatosti države. Nitko još ne tvrdi da je u ovom slučaju bilo i korupcije. Takve se stvari ionako obično saznaju naknadno, ovisno o promjenama u konstelaciji političkih snaga.

Sve novo usred starog u početku bode oči. Neki dan sam se provezao Ilicom pokraj novog nebodera i samo ću reći da je vizualni učinak šokantan. Nebitan je moj subjektivni dojam, pa neću ni reći ima li taj vizualni šok za mene negativan ili pozitivan predznak

Tako je i Milan Bandić do posljednjeg dana tvrdio da nema nikakve korupcije oko adventskih kućica. Gdje god se vrti veliki novac, vlast se redovito pokazivala vještom, spremnom i sposobnom da dio strpa u vlastite džepove. Bile to drvene kućice ili neboderi. Dovoljan razlog za oprez i sumnju je i činjenica što je planirani trošak od 47 milijuna kuna u slučaju vojnog nebodera za sada, barem koliko je javnosti poznato, narastao na 60 milijuna.

Uostalom, taj kapitalni projekt i njegovo ime Vukovar poslužili su već lani kao luksuzna scenografija još jedne propagandno-političke farse kada je krajem svibnja 2020. godine premijer Plenković svečano i uobičajeno pompozno otvorio objekt.

Naravno, vrpca koju je prerezao bila je u bojama zastave koja i danas vijori na vrhu nebodera, premda mu je unutrašnjost i dalje prazna, nedovršena i neuseljiva.

Koliko mogu zaključiti prema fotografijama svečanosti, na pragu koji je počasno pregazio Plenković tada još nije bilo tog famoznog skupocjenog otirača. Ali, zato su ime Vukovara i svetost koju mu u patetičnim govorima vlast pripisuje, u koju se zaklinje i na koju se poziva, sasvim lijepo poslužili kao zamjena.

S petnaestog kata “Vukovara” premijer Plenković je tada bacio zadovoljni pogled na Zagreb i Hrvatsku, a mediji su izvjestili kako je zgrada preko puta, razorena potresom, za tu priliku, da ne kvari dojam, bila prekrivena bijelim platnom.

Najkraće rečeno, kamuflaža i mufljaža. A čitava Hrvatska jedan veliki otirač. Samo gazi, Plenkoviću, “Vukovar” će se možda već najesen moći još jednom svečano otvoriti.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Vojni neboder “Vukovar” još je jedan primjer kako država u rukama HDZ-a svetinje i žrtve koristi kao otirač i kamuflažu).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Andrej Plenković i HNK Zagreb
• Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
• Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
• “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
• Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
• Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
• Utrka milijardera u svemiru
• Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
• Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
• Ljubljana i njen festival nisu nikakva čarolija ili fatamorgana

» Svi tekstovi ovog autora