Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije, nećete u Čavoglave, niste ni prije. Vrzmao mi se po glavi taj Thompsonov stih dok sam se prošle vrele nedjelje vozio u Kljake, do crkve sv. Ilije. “Centar” sela je dolje uz cestu Drniš-Split, ali svoj “trg” Kljaci imaju gore na brdu, kod sv. Ilije, kamo sam pošao – u kazalište.

Prizor je bio nadrealan. Vrući vjetar više je raspaljivao nego rashlađivao trideset i nešto stupnjeva koji su odozgo i odozdo žarili i nakon zalaska sunca, a na montažnoj pozornici, kao scenografija, vijorili su se barjaci Republike Hrvatske i Europske unije.

Između njih veliki krug, kombinacija dva simbola: sinjske alke i mercedesove zvijezde.

Iz gledališta, preko doline, kroz koju je još Oktavijan August trasirao magistralu, pogled na Svilaju i Čavoglave. Ratovi su tim krajem nesmiljeno kosili, u posljednjem je tamo bila jedna od najljućih crta bojišnice. Dugačak popis poginulih na spomeniku govori o tome.

A ono najnadrealnije, kao iz Brešanove i Matišićeve bujne mašte: čitav “trg”, koji je te večeri postao kazalište, zapravo je veliko parkiralište usred – groblja. Iza pozornice i s obje strane gledališta grobovi, stari kameni i uski, i nove, poput garsonjera široke mramorne, ili nedovršene betonske grobnice.

“Prvo san bila razočarata. Kako peder, mislila san, a vaik je bija odlikaš. A unda na jednon hodočašću u Sinj, Gospa mi je dala znak da neman pravo sudit. Nisan ja Bog da određujen. Ja san mater. A matere su tu da prihvaćaju i volu. Brez uvjeta i brez ucjena. Udonda, nema čovika kojem nisan rekla da Bog voli rvacke pedere, bitno da se volu, da su srićni, đava ih odnija”

S prvim mrakom, nakon što je zvonik svetog Ilije otkucao devet sati, pali se reflektor. Na pozornicu izlazi žena u udovički elegantnom crnom kostimu, sjeda na stolicu i kaže: “Lipo je moja baba Cvita, Bog joj da pokoj, govorila, svugdi pođi, kući dođi. Nu me!” I dobije prvi aplauz. A ja iz gledališta čujem repliku: “Eno ti babe Cvite, tamo leži”.

Ecija Ojdanić – glumica koja je u Kljake donijela predstavu “Vla Vla Vlajland Cabaret” u produkciji svog Kazališta Moruzgva – na pozornici je već i bez te ženske upadice gutala suze. Jer zaista, baš tamo, u rodnom selu njenog oca, kod sv. Ilije u Kljacima, leži njena baba Cvita.

A za mene, a vjerujem da isto vrijedi i za većinu onih koji su tamo bili, Kljaci i sv. Ilija više nisu samo tabla na cesti kojom često prolazim, niti stih iz “Bojne Čavoglave”, nego mjesto na kojem sam gledao veliku i povijesnu kazališnu predstavu. Povijesnu zato što povijesnim smatram svaki trenutak u kojem neka umjetnost osvoji mjesto na kojem nikad prije nije bila. A veliku zato što je tekst Ivana Lea Leme na vrlo životan način oplemenjujući, prosvjetiteljski te, kako to kabaretu priliči, ujedno i zabavan i silno aktualan i potreban.

“Nisam ja toliko hrabra, ali ovo jest hrabar čin donijeti pred narod ovakvu predstavu u kojoj ga i kritiziraš, ili, bolje je reći, poučavaš. Predstava je napisana mozgom i jezikom jedne priproste seljanke koja govori velike istine. Ona ide kroz život i lupa glavom o svaku svoju predrasudu, uči i napreduje”, rekla mi je Ecija Ojdanić, koja je Drnišu, u kojem je provela rano djetinjstvo, ali i Unešiću i Kljacima, ovog ljeta podarila kazališni festival Good fest.

Što li je sve svom voljenom narodu i zemlji te večeri u Kljacima izrekla neuka i mudra Vlajna!

Pričala je najprije o svom prvom mužu iza kojeg joj je ostalo “dite naše, sin moj, nekoliko modrica, rasikotina i demolirat stan, jeben li ti knauf”. O mužu koji je “biće dobija PTSP od siđenja na kauču”, kojem je “šaku odgrizlo prase, a un reka da je od srbočetničke mine pa dobija braniteljsku pensiju”. Pa onda o sinu koji je pobjegao od kuće nakon što ga je ćaća, “ono đubre od mog bivšeg muža, namlatija jer je sazna da je peder”. “Ne reče se peder, nega gej. Sad to znan. Unda to nisan znala. Mislila san, ki šta naš svit misli, da je mali poremećet”, nastavlja Vlajna monolog o razbijanju vlastite glave o prvu predrasudu.

“Prvo san bila razočarata. Kako peder, mislila san, a vaik je bija odlikaš. A unda na jednon hodočašću u Sinj, Gospa mi je dala znak da neman pravo sudit. Nisan ja Bog da određujen. Ja san mater. A matere su tu da prihvaćaju i volu. Brez uvjeta i brez ucjena. Udonda, nema čovika kojem nisan rekla da Bog voli rvacke pedere, bitno da se volu, da su srićni, đava ih odnija.”

Ako kome u Kljacima te riječi nisu dobro sjele, nije to pokazao. Aplauzi nisu jenjavali, a čestitao je glumici nakon predstave i fratar, župnik koji se zdušno angažirao oko predstave, pa i raznoseći stolice.

Pljeskalo se radosno i nakon songa kojim Vlajna zaključuje i drugu prevladanu predrasudu, upoznavši u Berlinu momka svog sina, baletana i… ma poslušajte: “Odvde me zet na jezero labuđe. Un je plesa princa, dakuće, daštaće. Od tog kola labuđeg prošli su me trnci. U ton kolu labuđen i Japanci i crnci. Lipšjeg kola nikad ja vidla nisan. Na ton san jezeru svatila di san. Narod je šaren ki cviće iz buketa. Baš san bila prikopononsa na svog Srbina zeta”.

Slušajte sad poruku od Svetog Ilije, nećete u Čavoglave, niste ni prije. Vrzmao mi se po glavi taj Thompsonov stih dok sam se prošle vrele nedjelje vozio u Kljake, do crkve sv. Ilije. “Centar” sela je dolje uz cestu Drniš-Split, ali svoj “trg” Kljaci imaju gore na brdu, kod sv. Ilije, kamo sam pošao – u kazalište

A nakon gej-zeta Srbina, Vlajna, “dite alkarskog momka iz Hrvaca”, upoznaje i svog drugog muža, Turčina, muslimana, Hasana koji joj, umrijevši, ostavlja silno bogatstvo, pa se ona vraća u svoju Zagoru kao prosvjetiteljski nastrojena investitorica. I tako sve do velikog finala na Sinjskoj alci i burlesknog, ali također lucidnog epiloga o koroni.

Među mnogim slojevima duhovitog, zabavnog i pametnog teksta osobito je važna emancipatorska posveta ustrajnim i upornim ženama, uz divne reference na Dinka Šimunovića. I posveta svim tim divnim babama izvana kamenim i žilavim, a iznutra plemenitim i mudrim poput same Zemlje.

Od babe Cvite je Vlajna naučila da “ljubav nije slabost, nega snaga”. “Oca joj ubili ustaše. Muža joj ubili partizani. Sina joj, mog ćaću, ubila struja od mišalice dok je susidu saliva ploču. Al niko joj nije ubija dužnost prema životu da iđe dalje. Uporna ki mazga. Mudra ki sova. Snalažljiva ki mačka.”

Nije bilo lako Ociji Ojdanić na grobu svoje babe Cvite bez plača izgovoriti: “Gledala san sebe u ogledalu… i vidila svoju babu Cvitu. Njeno oko, njene bore, njenu kamenu čvrstoću. Ja san vaik bila na nju. I govorila mi je, dite moje kad se umoriš od života, radi, žensko si. Poslušat ću te baba moja, radit ću. Al ne u kući ili u polju, nega na sebi. Nikad neću postat muško. Al vaik je prilika za postat čovik.”

O tome se radi. To je smisao i misija festivala poput Good Festa u Drnišu, u Zagori, na izvoru rijeke Čikole.

O tome se radilo i u ostalim odličnim predstavama. O prilici da (opet) budemo ljudi. Upravo za to se ginulo. Sada za to treba živjeti. Sve drugo je sporedno i prolazno.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Sveti Ilija i Kljaci nisu više samo mjesto ljutih bitaka, nego i jedne velike povijesne kazališne predstave).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Andrej Plenković i HNK Zagreb
• Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
• Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
• “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
• Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
• Utrka milijardera u svemiru
• Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
• Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
• Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
• Ljubljana i njen festival nisu nikakva čarolija ili fatamorgana

» Svi tekstovi ovog autora