Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti

Prepisujem s Facebooka, ili, kako se to tamo kaže, kradem rečenice koje je neku večer objavio moj prijatelj Krešimir Starčević:

“Ovo rijetko poistovjećivanje njegove ličnosti sa čitavom umjetnošću svjedoči o autentičnosti njegove inspiracije. Ova neslomljiva veza između njegovog cjelokupnog bića i umjetnosti same može se osjetiti svaki put kad njegov dodir proizvede zvuk. Taj zvuk nikad nije neutralan, bezličan, prazan. Toliko se razlikuje od svih drugih zvukova kao što se zvono razlikuje od buke ulice. To je rezultat neusporedivog intenziteta, plamena prožetog ljepotom… Njegova vrijednost i snaga počivaju u njegovoj mašti, u njegovom unutarnjem poimanju originalne muzičke slike. Njegovo izvođenje je uvijek kreativno, uvijek kao da ga je svirao sam skladatelj i uvijek kao da je bilo prvi put.”

Krešimir Starčević je vrlo vrijedan, marljiv i talentiran mladi hrvatski pijanist, a uz to i jedan od najvećih poznavatelja glazbene, a osobito pijanističke literature, uključujući i knjige napisane o klaviru i pijanistima.

Iz tog njegovog znanja dolaze i citirani izrazi divljenja koje je veliki ruski pijanist Nikolaj Medtner svojedobno napisao o svom još poznatijem i slavnijem sunarodnjaku i suvremeniku Sergeju Rahmanjinovu. Osobito me se dojmila ona rečenica o zvuku koji se od svih drugih razlikuje kao zvono od buke s ulice.

Starčević je na Medtnerovu odu Rahmanjinovu podsjetio zato što misli kako te riječi sasvim dobro opisuju i Ivu Pogorelića, njegov pijanizam i koncert odsviran u zagrebačkoj crkvi sv. Ivana u Novoj vesi 17. kolovoza. Večer kasnije sam i ja na istom mjestu slušao isti program i mogu samo reći da se u potpunosti slažem i s Medtnerom o Rahmanjinovu i sa Starčevićem o Pogoreliću.

Sjedili smo Çeku i ja u zadnjoj klupi, odmah do crkvenih vrata koja su ostala širom otvorena prema dvorištu, u kojem je također pobožno sjedila ublika, i prema ulici s koje je vjerojatno, dopirala uobičajena buka prolazećih automobila. Ali ja nisam čuo nijednog

Nakon skoro dvosatnog koncerta koji nisu prekidali aplauzi, crkva se orila od ovacija, a ja sam se u pljeskanju i uzvicima “bravo” natjecao i nadopunjavao s Petritom Çekuom, još jednim glazbenim genijalcem.

I njegovo je divljenje Pogoreliću bezrezervno. Uostalom, Çeku je upravo zbog Pogorelića i njegovih ploča i postao glazbenik, slučajno gitarist, jer tih je teških i krvavih devedesetih godina nadarenom kosovskom dječaku u Prizrenu bilo malo teže doći do klavira, dok je gitara bila pri ruci, u obitelji.

Sjedili smo Çeku i ja u zadnjoj klupi, odmah do crkvenih vrata koja su ostala širom otvorena prema dvorištu, u kojem je također pobožno sjedila ublika, i prema ulici s koje je vjerojatno, dopirala uobičajena buka prolazećih automobila.

Ali ja nisam čuo nijednog.

Ne jedno zvono, nego sto crkvenih tornjeva prepunih zvona svih veličina i boja meni su odjekivala iz Pogorelićeva klavira, u skladbama Chopina i Schuberta, stavljajući neprobojnu barijeru i štit pred buku s ulice.

Divna je ta Pogorelićeva družina i sljedba u kojoj genijalni pijanist nije nikakav samoproglašeni guru, već samo najveći među slugama glazbe.

Večer prije i kasnije Petrit Çeku je nastupao na Sceni Amadeo, vrlo profinjenom i ustrajnom ljetnom zagrebačkom festivalu, dok je Krešimir Starčević, te srijede dok smo Petrit i ja slušali Pogorelića, već bio na otočiću Košljunu i tamo u franjevačkoj crkvi svoj svirački žar i umijeće udružio sa sjajnim saksofonistom Lovrom Merčepom.

Razletjeli su se poput sjajnih meteora u noćima oko svetog Lovre ti umjetnici po velikim i malim mjestima šireći radosno i posvećeno svoja glazbena evanđelja.

A u Splitu je u istom tjednu, usred niza od pet uzastopnih koncerata na novom klaviru dvorane lijepo obnovljenog Hrvatskog doma svirao sjajni mladi Rus Dmitrij Šiškin. Na program je stavio i rijetko svirane i pričane Medtnerove Bajke.

I on je veliki poklonik pijanizma Ive Pogorelića. To sam, pak, saznao od beogradskog muzikologa Stefana Cvetkovića koji je, ne obožavanjem, nego velikom strašću za glazbom i znanjem o njoj, stekao toliko Pogorelićevo povjerenje da mu je pisao i tekst za knjižicu najnovijeg CD-a. Naravno da nije propustio ove zagrebačke koncerte.

Upravo ova posljednja dva, iznenada zagrebačkoj publici darovana Pogorelićeva ljetna koncerta, daju mi poseban razlog da više nego o njegovom sviranju pišem o ovim finim nitima koje povezuju i poput zvjezdanog plašta svjetlucaju u večerima diljem naše zemlje i planete.

Ta su dva koncerta održana u okviru 27. izdanja Festivala Orgulje Heferer koji organizira Umjetnička radionica Heferer. Odnosno, kako je pisalo u programskoj brošuri, “ti su koncerti poklon slavnog glazbenika Festivalu u okviru kojeg se održavaju, ali i njegov intimni spomen na 172 godine putovanja glazbom Prve hrvatske gradione orgulja, harmonija i glasovira, te na gotovo pola stoljeća prijateljske i umjetničke suradnje s obitelji Faullend Heferer”.

Upravo ova posljednja dva, iznenada zagrebačkoj publici darovana Pogorelićeva ljetna koncerta, daju mi poseban razlog da više nego o njegovom sviranju pišem o ovim finim nitima koje povezuju i poput zvjezdanog plašta svjetlucaju u večerima diljem naše zemlje i planete

I na koru crkve sv. Ivan su preko sto godina stare orgulje s potpisom orguljarske obitelji Heferer, čije sam nježne i meke registre još kao student i sam imao povlasticu iskušavati. A klavir Steinway,  koji je te dvije večeri bio Pogorelićev glazbeni oltar, također su od propadanja spasile i obnovile ruke jednog od braće majstora iz današnjeg postava slavne radionice Faulend Heferer.

U izjavi za HRT Ivo Pogorelić je lijepo rekao kako će i korona biti zaboravljena, ali zaborav pokriva i mnogo drugih stvari i do njega dolazi vrlo brzo. A način na koji se možemo i moramo protiv tog zaborava boriti je kontinuitet. U svijetu u kojem se sve manje čuva taj kontinuitet jedne bogate umjetnosti i baštine, utoliko su vrijedniji napori pojedinaca, malih udruga i gotovo tajnih i nevidljivih družina bez imena, ali sa zajedničkom misijom.

Radionica Heferer to čini svojim ciklusima koncerata koji se već skoro trideset godina održavaju širom Hrvatske, u crkvama u kojima su razasute orgulje koje je ta obitelj gradila ili u kojima su instrumenti koje oni obnavljaju, održavaju i čuvaju od propadanja.

Majstori orguljaši i drugi glazbenici tako će do kraja ove godine svirati u Svetom Križu Začretje, Miholcu, Krapini, Varaždinu, Splitu, Ozlju, Županji, Trškom Vrhu, Bjelovaru, Varaždinskim Toplicama, Humu Košničkom i Mariji Gorici.

I zato smo mi u Novoj Vesi, prije publike u Rimu i Hamburgu, slušali prvog Pogorelićevog Schuberta i ponovno u krv i meso utjelovljenog Chopina. Zato da ne bismo zaboravili koliko su važni odanost i prijateljstvo i zašto je našu vrstu uopće vrijedno čuvati od izumiranja uslijed pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Zaboravit ćemo jednom i koronu, ali zaborav prijeti i mnogim drugim stvarima na koje nas podsjećaju Ivo Pogorelić i njegova družina).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

 

Još tekstova ovog autora:

• Andrej Plenković i HNK Zagreb
• Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
• “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
• Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
• Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
• Utrka milijardera u svemiru
• Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
• Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
• Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
• Ljubljana i njen festival nisu nikakva čarolija ili fatamorgana

» Svi tekstovi ovog autora