“Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi

Jedan od najvećih hitova te 1979. godine, u kojoj sam ja s četrnaest godina otišao u katoličko sjemenište, bila je “Gloria” Umberta Tozzija. Zbog nje smo i mi sjemeništarci međusobno posuđivali walkmane i razmjenjivali kazete.

Bilo je to vrijeme u kojem su u katoličke crkve već naveliko ušle gitare, sintesajzeri, bunjevi i tambure, vrijeme svakojakih, pa i liturgijskih reformi započetih Drugim vatikanskim koncilom. I ja sam u crkvama tamburao i na gitari i električnim orguljama pratio takozvane duhovne šansone. Ipak, draže su mi bile crkvene orgulje čijem su zvuku, kao i sakralnom prostoru, bili mnogo primjereniji Bachovi preludiji i fuge.

U tom sam smislu već tada bio tradicionalist, sluteći da je naoko progresivna reforma liturgije, koja u crkveni prostor i u bogoslužje bez jasnih kriterija pripušta pjesmuljke sumnjive kvalitete, zapravo dekadencija.

Prisjetio sam se tog vremena kada sam u prvoj pop-misi na svijetu, kako je najavljena “Misa Mediterana” Tončija Huljića, usred “Sanctusa” čuo prepoznatljivi motiv na orguljama iz talijanskog disko-hita. Huljić ga je ubacio na riječ “gloria” u stihu “Pleni sunt caeli et terra gloria tua” (Puna su nebesa i zemlja slave tvoje). I tako dva puta. Nasmijao sam se i razveselio tom vrckavom i pomalo autoironičnom Huljićevom glazbenom vicu usred mise.

Tonči Huljić je za praizvedbu svog djela, već nazvanog kapitalnim, dobio sve što je poželjeti mogao. Kao prvo, blagoslov Crkve. Još u svibnju ga je u audijenciju primio splitski nadbiskup Marin Barišić koji je, poslušavši dijelove Huljićeve mise, kako su izvjestili mediji, “čestitao skladatelju i oduševljeno naglasio da je skladba razigrana i scenična, duhovna i meditativna” te “izrazio nadu da će biti izvođena na nekom od budućih Svjetskih susreta mladih”.

Ne samo sa strogo katoličkog, nego i općenitijeg kulturno-duhovnog gledišta, estradno-cajkaško njihanje bokovima i mrdanje ramenima dok se pjeva “Credo” jednostavno je – blasfemija. Tako nešto se u pravoslavnom svijetu ne bi moglo dogoditi jer, kako reče i episkop Nikodim, njima je “strana ideja da postoji popularan način izvođenja sakralne muzike”

U što se na premijeri izrodila ta razigranost i sceničnost opisat ću malo kasnije, ali nadbiskup Barišić je i nakon što je sve to čuo i vidio izjavio: “Vjerujem da je ovo prava stvar, jer ovo je jedna koncertna misa koja će se prihvatiti na svim stranama pošto govori univerzalnim jezikom. A s druge strane ovdje obuhvaća Mediteran – živost i dinamiku. Ja bih rekao da je ovo raspjevana i živa vjera.”

Dobio je potom Tonči Huljić i predivnu pozornicu: veliko stepenište i čitavo proljeće veličanstvene Meštrovićeve galerije u Splitu. Dobio je i Zbor i Orkestar Opere splitskog HNK, kao i  dva termina u vrlo ozbiljnom i prilično ambicioznom programu ovogodišnjeg Splitskog ljeta, među operama i dramama.

Vjerojatno mu nije bilo teško animirati ni sponzore, koji su se srećom na premijeri uzdržali od nagrđivanja Meštrovićevih ljepota svojim reklamnim materijalima, kao što je bilo na najavnoj press-konferenciji. Jer, Tonči Huljić je u svom žanru i na svom polju institucija, kralj i car, a uostalom i vrlo cijenjeni član Hrvatskog društva skladatelja.

Bio je to, kako se voli reći, i važan društveni događaj kojeg nisu zaobišli ni predstavnici politike, s predsjednikom Hrvatskog Sabora Jandrokovićem na čelu. A Tonči Huljić je osobno na premijeru, s vrlo dobrom i lijepom namjerom da pokaže kako glazba spaja, osim katoličkog nadbiskupa Barišića pozvao i pravoslavnog dalmatinskog episkopa Nikodima Kosovića te islamskog splitskog imama Vahida Hadžića. Pozdravljajući ih poimence Tonči Huljić je kao glavnu poruku čitave svoje pop-mise istaknuo zaziv: “Jaganjče Božji, donesi nam mir”.

Usudivši se pohrvati s formom u kojoj su nadvremenska i nadzemaljska djela ostavili divovi poput Bacha, Mozarta i Beethovena, Tonči Huljić je pokazao hrabrost, neki će reći i bezobrazluk. Nije se obrukao.

Isporučio je upravo ono što je najavio: pop-misu. Angažirao je i pošteno potpisao Nenada Šiškova kao autora orkestracije i nije pokušavao biti “ozbiljan”. Nanizao je novu perlu melodija i ritmova koji ulaze u uho.

Početna melodija stavka Gloria meni i danas zuji u glavi i ne stvara nelagodu. Huljić je također podsjetio da je hrvatski Jadran samo mali dio tog velikog Mediterana u koji spada i veliki dio Balkana sa svojim ritmovima i melodijama. Štoviše, uz osobito istaknuti grčki melos, a i uz poneki izrazito orijentalni motiv, ja bih mu čestitao da je još hrabrije i šire zagrabio u glazbene izričaje sa svih mediteranskih obala.

Sa svojom pop-misom Tonči Huljić može komotno krenuti u još jedan pohod oko svijeta, kao što je svojedobno napravio s “cross-over” kompozicijama za elektrificirane klasične sastave i soliste poput Maksima Mrvice.

Ipak, utisnuo je kompoziciji i snažan dalmatinski pečat za mene najboljim potezom, odstupivši u uvodu Creda od latinskog jezika zapjevavši grleno i radosno s klapom jedan dalmatinski pučki “Virujem”.

Eh, da je barem tim putem krenula i Tončijeva kći Hana Huljić kojoj je te večeri tata napravio veliku pjevačku i skladateljsku promociju. U onom prvom bila je sasvim dobra, ali u drugom je omanula zagrizavši u tekst “Dies irae” i pokušavši pokazati koliko je ozbiljna skladateljica.

Draže su mi bile crkvene orgulje čijem su zvuku, kao i sakralnom prostoru, bili mnogo primjereniji Bachovi preludiji i fuge. U tom sam smislu već tada bio tradicionalist, sluteći da je naoko progresivna reforma liturgije, koja u crkveni prostor i u bogoslužje bez jasnih kriterija pripušta pjesmuljke sumnjive kvalitete, zapravo dekadencija

Skladateljske tehnike je bilo sasvim dovoljno da nitko ne posumnja da je zaslužila diplomu iz kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali od mašte, inventivnosti i razigranosti ni traga, kao ni od gnjeva Božjeg, o kojem taj stari latinski himan pjeva, a od kojeg vam se u Verdijevoj glazbi ledi krv u žilama.

No, meni se zato pomalo dizala kosa na glavi, a čak i odavno zakržljalom katoliku u meni grčio se želudac od “sceničnosti” koju, nadam se, ipak ni nadbiskup Barišić nije zamišljao takvom kakva je ispala u kostimografiji, a osobito režiji Jelene Bosančić, ako se ta sletska improvizacija uopće smije zvati režijom.

Jer, ne samo sa strogo katoličkog, nego i općenitijeg kulturno-duhovnog gledišta, estradno-cajkaško njihanje bokovima i mrdanje ramenima dok se pjeva “Credo” jednostavno je – blasfemija.

Tako nešto se u pravoslavnom svijetu ne bi moglo dogoditi jer, kako reče i episkop Nikodim, njima je “strana ideja da postoji popularan način izvođenja sakralne muzike”.

U kontekstu u kojem se estrada dodvorava Crkvi, a Crkva ulizuje estradi, kako bi tobože zajednički širili nekakve katoličke vjerske istine (moš’ mislit’ – umetnuo bi ovdje Igor Mandić), Huljićeva “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija.

No, bez petljanja s biskupima i pocupkivanja gdje ne treba, to je solidna porcija lakih i vedrih nota koje će mnoge veseliti, a nikome neće naškoditi.

Osobito u ovo doba zlogukosti.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: “Misa Mediterana” je blasfemična i dekadentna dokle god se preko nje estrada dodvorava Crkvi, a Crkva ulizuje estradi).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Andrej Plenković i HNK Zagreb
• Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
• Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
• Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
• Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
• Utrka milijardera u svemiru
• Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
• Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
• Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a
• Ljubljana i njen festival nisu nikakva čarolija ili fatamorgana

» Svi tekstovi ovog autora