Željko Porobija
Praktički otkako su Watson i Crick shvatili strukturu DNA, započelo je i s pokušavanjem razumijevanja i iščitavanja svih njezinih informacija. Odavno je znanstvenicima palo na pamet da taj kompleksni sustav zasnovan na četiri nukleobaze – koje ste, nadam se, učili barem u srednjoj školi – shvate kao nekakav kompjutorski program.
I dok se kompjutorski kod zasniva na dva temeljna znaka (0, 1), pa se naziva binarnim, dotle se DNA (i RNA) zasnivaju na četiri temeljna ”znaka” – A (adenin), C (citozin), G (guanin) i T (timin – odnosno, u slučaju RNA – U, uracil), pa se naziva kvaternarnim.
Među onima koji su imali strpljenja zaviriti u taj kompleksni zapis bio je i Bill Gates, koji je pod snažnim dojmom viđenoga napisao u svojoj knjizi The Road Ahead (2005.): ”DNA je kao kompjutorski program, ali daleko, daleko napredniji od bilo kog softvera kojega smo mi ikada stvorili”.
Naravno, nije trebalo dugo čekati zastupnike inteligentnog dizajna da iz toga izvuku, kako oni vjeruju, nepobitan zaključak da iza ovog kompleksnog programa stoji Nebeski Bill Gates.
Za početak idite na web stranicu zavodljivog naziva Evolution News. Već samo ime stranice odaje prepredenu taktiku promicatelja pseudo-znanstvene teorije inteligentnog dizajna – jer tamo nećete dobiti novosti o teoriji evolucije, nego, da tako kažem, ”radosnu vijest” kako je ona fundamentalno pogrešna i kako se sve može objasniti tek ako uzmete u obzir Inteligentnog Dizajnera.
Među onima koji su imali strpljenja zaviriti u taj kompleksni zapis bio je i Bill Gates, koji je pod snažnim dojmom viđenoga napisao u svojoj knjizi The Road Ahead (2005.): ”DNA je kao kompjutorski program, ali daleko, daleko napredniji od bilo kog softvera kojega smo mi ikada stvorili”
Stranicu uređuje jedan od predvodnika tog fundamentalističkog kršćanskog pokreta Stephen C. Meyer, inače stručnjak za filozofiju znanosti.
I upravo se on ohrabrio da piše o DNA i programiranju, iako nije specijaliziran ni u genetici ni u kompjutorskim znanostima. I inače je sasvim uobičajeno za tu školu mišljenja da sebe smatraju upućenima u sve.
Meyerova je glavna teza da DNA sadrži ono što on naziva (posuđujući termin od svog kreacionističkog suborca i matematičara Dembskog) specificiranom informacijom.
Da bi objasnio taj pomalo zamršeni pojam, Meyer daje tri primjera skupa simbola:
- nehya53nslbyw1`jejns7eopslanm46/J
- Time and tide wait for no man
- ABABABABABABABABABABAB
Ovaj zadnji skup je jednostavno ponavljanje dva slova i nije informacija u pravom smislu te riječi. Onaj prvi skup je složen, ali nema nikakvo značenje ili funkciju – a tek ovaj srednji skup – zapravo, jedna drevna engleska poslovica – jest i složen i funkcionalan. I to se onda veleučeno naziva specificirana informacija.
Meyer onda veli kako i DNA sadrži upravo takvu informaciju, a budući da ona uvijek izvire iz inteligentnog izvora – pogađate unaprijed – i nju je napisao Superinteligentni Programer, odnosno, Bog.
Čovjek kad pročita ovakvo umovanje više ni sam ne zna što bi rekao. Kao prvo, ako netko već nije stručnjak u određenoj oblasti, nije mu loše raspitati se kod znanstvenika kako stvari stoje.
Recimo, da je pitao nekog genetičara što misli o DNA kao kodu (u čemu je meni pri pisanju pomogao jedan vrhunski stručnjak), saznao bi podatak da tek 1-2 posto DNA zapravo kodira. Funkcije ostatka DNA saznat ćete ako se posvetite biologiji puno više nego Meyer, a vjerojatno će vas zanimati i podatak da za jedno 70 posto DNA i ne znamo što točno radi.
I u onom dijelu koji kodira definitivno ne pišu rečenice poput engleske poslovice – ili, kako je svojedobno kružilo Facebookom, izvorni tekst prvog retka Biblije.
A da se makar malo bavio informatikom – ili pitao nekoga tko se u to razumije – namjesto da je čitao knjige svojih istomišljenika, Meyer bi već u samom svom tekstu uvidio još jedan nespretni promašaj. Onaj niz ABABABABABABABABABABAB pretvorite u nule i jedinice i eto vam specificirane informacije (u konkretnom slučaju ona glasi ”170”).
Meyeru je dosta da citira sve one koji o DNA govore kao kodu (pa i Dawkinsa, kad mu već nema druge), a glavno mu je da je Bill Gates rekao kako je to napredniji softver od bilo čega što smo mi ikada stvorili.
I to je jedna vrlo problematična rečenica.
Kako rekosmo, namjesto binarnog koda kompjutorskog jezika, DNA koristi ono što se u matematici zove kvaternarni brojevni sustav – što ljude neupućene u informatiku zavodi na ideju da to ukazuje na um veći od našeg.
Kao prvo, kvaternarni se sustav bez problema prevodi u binarni – 00, 01, 10 i 11 jesu binarni ”prijevod” za 0, 1, 2 i 3 iz kvatenarnog sustava.
Kako rekosmo, namjesto binarnog koda kompjutorskog jezika, DNA koristi ono što se u matematici zove kvaternarni brojevni sustav – što ljude neupućene u informatiku zavodi na ideju da to ukazuje na um veći od našeg
Binarni sustav nije odabran zato što, eto, programeri nisu znali nešto kompliciranije, nego zato što je praktičniji, posebno kad na raspolaganju imate tranzistore, bipolarne poluvodiče.
Kvaternarni sustav u DNA softveru nije posljedica nečije namjere nego jednostavne činjenice da namjesto tranzistora imate 4 nukleobaze. To što je program ”pisan” sustavom s 4 znaka ne upućuje samo po sebi ni na kakvu veću naprednost ili složenost.
Da ne spominjem kako se odavno služimo u web programiranju heksadekadskim sustavom od 16 znakova (njime se, primjerice, definiraju boje na web stranicama).
Sve se to bez problema prevodi na binarni sustav – jer, kao što i sami znate, i 4 i 16 (kao i naš dekadski sustav) djeljivi su s 2. Da nije tako, računalo ne bi moglo ni računati niti prikazivati boje. A ako želite nešto stvarno složeno – onda uđite u magični svijet qubita i kvantnih kompjutora.
Ali prava zabava s DNA počinje kad krenete dublje ulaziti u taj iznimno komplicirani kod.
Najbolje je da o tome čujete od bioinformatičara i sveučilišnog profesora Davida Hausslera, jednog od ključnih suradnika na već spomenutom epohalnom projektu ljudskog genoma i čovjeka koji se i u računalne znanosti i u DNA puno bolje razumije od Gatesa i Meyera zajedno.
”To je najgora vrsta špageti koda kojega možete zamisliti”, rezolutan je Haussler.
Među programerima fraza ”špageti kod” opisuje program u kojemu nije postojao unaprijed razrađeni i jasni plan što se točno želi napraviti.
Prvo se napisalo nešto što je radilo, a onda se dopisalo nešto drugo, pa treće, dok su se usput neke stvari brisale ili mijenjale, i to sve na prilično divlji način.
U kušnji sam sada da vam na primjeru tzv. pseudogena objasnim koje su metode pisanja (točnije, brisanja koda) tu korištene, ali bojim se da bih rastjerao i ovo malo čitatelja koji su došli do ovog dijela članka.
I sama riječ ”brisanje” je pogrešna – sav kod je ostao sačuvan, samo je jedan nemali dio deaktiviran, i to začuđujuće nespretno, pa vam se može dogoditi i da se aktivira.
Kao npr. kad se čovjek rodi s repom – jer i dalje u sebi imamo zapisan i tek djelomice ”izbrisan” kod za dobivanje repa (a ostatak repa svi mi i imamo na dnu kralježnice kojega zovemo trtica ili coccyx).
A i to što je kao brisano, pa sačuvano, vremenom se mijenjalo, bez ikakve unaprijed zadane svrhe.
U tome i jest tajna složenosti DNA – što nakon svih pisanja i prepravljanja više nitko ne zna ni što tu sve piše, a još manje što je tu izvorno pisalo. Teško da biste takvu zbrku dobili od ijednog pristojnog programera, posebno ne od Sveznajućeg Informatičara.
Žele li Meyer i njegova ekipa stručnjaka za sve i dalje ipak zadržati Boga u igri, onda ga trebaju zamisliti kao upornog i ne baš spretnog programera, kojega ni milijarde godina nisu naučile kako da nešto pošteno i čisto isprogramira
Onima koji su skeptični ja mogu bez problema demonstrirati kako napisati prilično složeni kod u jednom danu – samo trebate koristiti već gotove blokove tuđeg koda i eto vam, ako hoćete, cijele web stranice (koja bi funkcionirala, samo ne baš najbolje). Dajte mi 3,8 milijardi godina na raspolaganju – pa ćete tek onda vidjeti čuda od koda.
Stoga nije ni teško pogoditi tko je isprogramirao DNA – priroda, kroz gotovo 4 milijarde godina dugi i prilično zamršeni proces evolucije.
Svakako zadivljuje da to sve ipak funkcionira, ali ako imalo razumijete teoriju evolucije onda shvaćate i to da evolucija često radi poput priučenog majstora koji nešto zakrpa ovdje, nešto zavari ondje, doda već neki postojeći dio, gotovo po sistemu ”drži vodu dok majstori odu”.
I DNA u tome nije nikakav izuzetak. Obično otkrijete kako neki protein ima određenu ulogu u jednom procesu, da biste kasnije vidjeli da ima ulogu u još par prilično različitih procesa. Mogli bismo reći da podsjeća na automobil koji možete koristiti i kao usisavač i kao mikrovalnu pećnicu (oboje veliko kao auto).
”Priroda ne bi dobila dobre ocjene na mom predmetu iz računalnih znanosti”, trpko zaključuje Haussler. Neki će stoga reći da je ideja DNA kao programa zapravo metafora – i to prilično loša.
Žele li Meyer i njegova ekipa stručnjaka za sve i dalje ipak zadržati Boga u igri, onda ga trebaju zamisliti kao upornog i ne baš spretnog programera, kojega ni milijarde godina nisu naučile kako da nešto pošteno i čisto isprogramira.
Iako bi im bilo logički jednostavnije zaključiti da u cijelom tom procesu nije bilo apsolutno ničega nadnaravnog.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
- Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
- Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
- Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
- Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
- Političari-vjernici: ugledajte se na svog ateističkog kolegu
- Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
- Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
- Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
- Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.