Željko Porobija
Nedavno sam pogledao dokumentarac El Pepe – jedan uzvišeni život, koncentriran na posljednji dan u mandatu urugvajskog predsjednika Josea Pepea Mujice. Upravo zbog njegovog lika film preporučujem svima koji imaju dovoljno želuca da podnesu česta pojavljivanja autora Emira Kusturice.
Emir naravno u filmu ne nastupa kao Nemanja (to je samo za unutrašnju upotrebu), ovdje glumata nekoga kome je stalo do socijalne pravde – kao što je to umješno odglumila Kusturici draga Republika Srpska kad je prije par godina Mujici dodijelila orden.
No, ostavimo se sada nebitnih karaktera i pseudodržava, koncentrirajmo se na ono ključno, lik čovjeka koji je u politici svoje zemlje unio iznimno bitne ekonomske i političke promjene.
Sama biografija Mujice jest, najblaže rečeno, fascinantna – i njegovo sudjelovanje u Tupamarosima i njegovo robijanje (odakle je bježao kroz tunel) i njegov ulazak u politiku, pa napredovanje od zastupnika u parlamentu do mjesta šefa države koji će ostati svjetski prepoznat kao ”najsiromašniji predsjednik na svijetu”.
Sama biografija Mujice jest, najblaže rečeno, fascinantna – i njegovo sudjelovanje u Tupamarosima i njegovo robijanje (odakle je bježao kroz tunel) i njegov ulazak u politiku, pa napredovanje od zastupnika u parlamentu do mjesta šefa države koji će ostati svjetski prepoznat kao ”najsiromašniji predsjednik na svijetu”
Jer, kako vjerojatno već znate, 90 posto svoje plaće Mujica je davao u dobrotvorne svrhe (usput, plaća urugvajskoj predsjednika je 12.500 američkih dolara, barem triput viša od plaće hrvatskog mu kolege).
Mujica je ostao u narodu prepoznatljiv i po svom skromnom životu, i po svojoj VW ”bubi” iz 1967. godine i vrlo kvalitetnim pokušajima da pomogne siromašnima u Urugvaju, poput programa izgradnje stanova.
Mujica je u jednoj većinski katoličkoj zemlji povukao i vrlo hrabre poteze kao što su legalizacija marihuane, homoseksualnih brakova (homoseksualnost kao takva dopuštena je u Urugvaju još od 1934. godine) i pobačaja. Čovjek se malo začudi kad shvati da u ovom zadnjem pitanju zaostaju za nama desetljećima, ali su svejedno prva južnoamerička zemlja koja je to učinila.
Mujica je puno napravio i na području ekonomije, uspio u godinama kad smo mi grcali u krizi neprestano podizati bruto nacionalni proizvod i ujedno prepoloviti nezaposlenost.
Ekonomsku analizu ostavljam onima koji se bolje razumiju u tu oblast, samo skrećem pozornost da se jedan nekoć radikalni ljevičar preobrazio u političkog i ekonomskog pragmatista, koji više nije pokušavao stvoriti idealno društvo, nego koliko god može poboljšati ono u kojemu sada i ovdje živimo.
I dok je Urugvaj 2007. – one posljednje godine prije krize – imao BDP gotovo dvaput niži od Hrvatske, danas su za jedno 3.000 dolara po glavi stanovnika ispred nas.
Zašto sam sad ja toliko raspričao o tom skromnom, hrabrom i u svakom drugom pogledu fascinantnom (a opet običnom) čovjeku?
Zbog detalja kojega je svjetski poznati Emir, u Srbiji poznat kao Nemanja, izostavio iz filma, a koji Mujica nikada nije skrivao: on je otvoreni ateist, koji svoj ”credo” svodi u jednostavnoj rečenici: ”Nemam religiju, ali sam gotovo panteist: divim se prirodi.” Ovo ”gotovo panteist” nemojte tumačiti kao neku natruhu religije, jer sam po tom kriteriju i ja ”gotovo panteist”.
Mujica je ostao u narodu prepoznatljiv i po svom skromnom životu, i po svojoj VW ”bubi” iz 1967. godine i vrlo kvalitetnim pokušajima da pomogne siromašnima u Urugvaju, poput programa izgradnje stanova
I, naravno, sad se vraćamo na ono čuveno pitanje koje vjernici često postavljaju: ”Ako ne vjerujete u Boga, na čemu temeljite onda svoju etiku i politiku?”.
Ja njima mogu samo odgovoriti da usporede ono što je radio Mujica s onime što rade razni vjerski aktivisti kojima je glavni problem svijeta što imamo istospolne parove, legalni pobačaj ili što se u školama – zamislite samo vi tog bezobrazluka – naučava teorija evolucije.
”Ako naša djeca prihvate da smo nastali od majmuna, počet će se ponašati kao majmuni”, govore usplahireni američki fundamentalistički evangelizatori, vozeći se u svojim privatnim mlažnjacima (i pritom nepravedno optužujući majmune za nemoral). Iz još bogatijih kaptolskih dvora nama stalno stižu zabrinjavajuće poruke zbog onoga što oni prepoznaju kao seksualni nemoral i rušenje obitelji, kao da bi zabrana razvoda, pobačaja ili homoseksualnih brakova (a i zabrana marihuane) ikada i išta riješili.
Ne želim sada opet objašnjavati kako nama uvođenje pojma Boga u etici više odmaže nego što pomaže – jer smo onda spremni prihvatiti sve zapovijedi bez ikakvog argumentiranja, tako da nas je istodobno moguće nagovoriti i na najuzvišenija dobra i na najpodlija zla s istim obrazloženjem da nešto činimo zato što je to Božja volja.
Ateisti se ne zamaraju tim transcendentnim naklapanjima, sva naša etička briga jest zapravo suživot i suradnja s našim bližnjima, zasnovana na instinktu empatije i na razboritosti.
Kad živite u zemlji prepunoj obespravljenih siromaha, morate biti neosjetljivi gad pa da na to nehajno odmahnete rukom ili, još gore, pridružite se onim opresivnim strukturama koje su do tog stanja dovele (poput hunte u Urugvaju).
Jedna šetnja urugvajskim ili bilo čijim siromašnim četvrtima, ulazak u sklepane kuće bez struje i vode – i u vama se, ako ste imalo čovjek, počinje buditi želja da se takvo stanje nepravde i siromaštva jednostavno promijeni.
Jasno mi je da netko u takvim okolnostima može postati komunist, spreman na radikalnu i nasilnu promjenu društva – lagao bih da velim kako ja osobno nikada nisam osjetio takvu želju, osobito u svojoj mladosti.
No, onda prođu godine i desetljeća i vi postanete svjesni kako se stvari ne mijenjaju tek nekim iskrenim osjećajima i motivima, nego konkretnim, pametnim promjenama, koje možda neće dovesti do onog savršenog društva o kojemu ste maštali, ali će znatno poboljšati opće stanje u kojemu sada živite.
Mujica je u jednoj većinski katoličkoj zemlji povukao i vrlo hrabre poteze kao što su legalizacija marihuane, homoseksualnih brakova (homoseksualnost kao takva dopuštena je u Urugvaju još od 1934. godine) i pobačaja. Čovjek se malo začudi kad shvati da u ovom zadnjem pitanju zaostaju za nama desetljećima, ali su svejedno prva južnoamerička zemlja koja je to učinila
I predočite si sada jednu gotovo nezamislivu sliku – da svi oni političari koji se hvale svojim kršćanstvom (pa obavezno sjednu u prvi red na misi) i svi oni biskupi, evangelizatori, hodže i ostali koji se vozaju skupim limuzinama krenu davati makar 10 posto svoje plaće u humanitarne svrhe (ako nisu spremni na 90 posto koliko je Mujica davao), da prihvate skromni način života i konkretnim primjerom pomognu siromašnima.
Ne bi, naravno, njihovi novci riješili problem siromašnih, ali bi misli vjernika skrenuli s onih bljutavih pseudotema o opasnostima homoseksualizma ili teorije evolucije na temu siromašnih i obespravljenih, čije se opće stanje u prošlih par desetljeća prilično popravilo, svakako ne zahvaljujući vjerskim vođama i političkim propagatorima religije.
No, za takav radikalni etički iskorak današnji vjernici (osim u izuzetnim slučajevima) jednostavno nisu niti spremni niti voljni.
Takve radikale (u najpozitivnijem smislu te riječi) sada – kako zorno pokazuje i primjer Mujice – možete naći samo u redovima ateista.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto sam sve ovo pisao na Autografu
- Korona će biti sudište i za teorije zavjere i za religiju
- Virus bi u Njemačkoj osobito mogao pogoditi staračke domove
- Evo kako ateisti mogu tješiti ožalošćene
- Obiteljaši ne brinu ni za obitelj ni za djecu
- Kad vrhunski biblijski stručnjak skrene pameću
- Nebeski Bill Gates puno je gori od zemaljskog imenjaka
- Moje pravo na život znači i moje pravo na smrt
- Ne, mi ateisti nismo samo još jedna skupina vjernika
- Crkva može biti sretna, Hrvati nemaju pojma o Bibliji
Ne treba nam ići sve do Južne merike da pronađemo uzor poput Mujice. U sadašnjem sazivu Sabora samo je jedan zastupnik odbio saborsku plaću i svoj mandat zapravo odrađuje volonterski. Naravno da je ateist i naravno da velikim vjernicima oko njega ne pada na pamet slijediti njegov primjer.