Snaga javne riječi posjeduje izrazito sugestivan učinak. Ukoliko pokušamo, i više nego skromno i sažeto, analizirati hrvatski suvremeni, javno-politički narativ, možda je najsvrsishodnije ako za ishodišnu točku postavimo temeljnu političku podjelu na lijeve i desne. Ovdje najprije mislim na dvije najveće političke opcije – SDP i HDZ.
Ona fiktivna opcija centra zapravo služi kao manipulativno izmišljeni međuprostor koji se po potrebi ispunjava lijevim ili desnim dnevno-politikantskim ispraznim obećanjima ovisno o izbornim potrebama; takozvani politički melting pot.
Tu prije svega ukazujem na onu paradoksalnu težnju bilo ljevice, bilo desnice da se biračkom tijelu, narodu, prikaže umjerenijom, odnosno manje radikalnom od krajnje lijevih ili krajnje desnih ideja, budući da bi takva, dekorativno plasirana medijska slika imala biti prihvatljivija biračkoj prosudbi.
Nemojmo smetnuti s uma kako su stranke vertikalno ustrojene, što znači da su za odluku o primjeni određene retorike kao strateškog alata zaslužni i odgovorni oni u samom vrhu stranačke hijerarhije
Ta gradacija lijevog i desnog spektra dovedena je do apsurda. U praksi se ona svodi isključivo na manje ili više retoričku predstavu. Kulisa je politička arena. Glavni i sporedni glumci su političari. Narod je publika. Publika koja itekako skupo plaća prikazivanje te predstave.
Dakle, obje strane služe se sugestijom javnog diskursa. Svaka nastoji nametnuti svoj sustav mišljenja i vlastitu interpretaciju onoga što narod ima doživljavati kao prihvatljivo ili neprihvatljivo.
To pravo im nitko ne spori.
Međutim, njihova diferencirajuća karakteristika isključivo je sadržana u njihovoj komunikacijskoj razmjeni, preciznije, u javnom prepucavanju. Ljevica, može se kazati, pruža uhu vještiji, intelektualno obrazovaniji diskurs. Dakako, to ne implicira kako je desnica, općenito, nižeg akademskog stupnja, iako bi zaključci takvih istraživanja bili itekako indikativni.
To samo sugerira izbor retoričke strategije i taktike u nadmetanju čiji je konačni cilj formiranje vlade.
Međutim, ta činjenica ukazuje i na shvaćanje pojma političke odgovornosti kada je posrijedi javna retorika i shvaćanje položaja koji taj pojam zauzima u javnoj percepciji.
Nemojmo smetnuti s uma kako su stranke vertikalno ustrojene, što znači da su za odluku o primjeni određene retorike kao strateškog alata zaslužni i odgovorni oni u samom vrhu stranačke hijerarhije.
Naime, retorika javnog diskursa jedno je od ključnih oruđa političkog suparništva. Ona neposredno sukreira javnu percepciju, a time i posredno osobni izborni sud. To se u najvećoj mjeri odnosi na pojedince kojima su jedini izvor informacija dnevni tisak, portali ili radio-televizijski informativni sadržaji. Svima je znana ona stara, narodna mudrost: ”Ili ćemo se baviti politikom, ili će se politika baviti nama”.
Svakako valja naglasiti i različite interpretacije povijesnih zbivanja od osnutka Republike Hrvatske do danas. I lijevi i desni slažu se da je na Hrvatsku izvršena agresija, da je Hrvatska imala svako pravo braniti se jer je bila napadnuta, te da je Hrvatska u nametnutom joj Domovinskom ratu izvojevala pobjedu. Tu završava svako slaganje, a započinje sukob mitovima
Gore smo s namjerom upotrijebili sintagmu ”uhu vještiji” upravo kako bismo ukazali na nepostojanje strukturnih, supstancijalnih programskih diferencijacija i istakli isključivo puko semantičko međusobno razlikovanje. Gospodarsko-ekonomski i lijevi i desni nastoje se održati u neoliberalnom mulju, uz pokoju ideološku odjelnicu koja se zapravo svodi na neslaganje u tumačenju određenih zakona.
Svakako valja naglasiti i različite interpretacije povijesnih zbivanja od osnutka Republike Hrvatske do danas. I lijevi i desni slažu se da je na Hrvatsku izvršena agresija, da je Hrvatska imala svako pravo braniti se jer je bila napadnuta, te da je Hrvatska u nametnutom joj Domovinskom ratu izvojevala pobjedu.
Tu završava svako slaganje, a započinje sukob mitovima koji je u cijelosti konstruirala i plasirala desnica: ljevičari su komunisti, to su djeca jugooficira, oni Hrvatsku niti su željeli, niti htjeli, sve su to udbaški plaćenici, oni žele novu Jugoslaviju.
Ljevica odgovara: nakon raspada Jugoslavije više je bivših članova Partije bilo u vašim nego u našim redovima, partijske članske iskaznice preko noći zamijenili ste HDZ-ovim, pljačkali ste državu, pljačkali ste narod dok se vodio rat za samostalnost, doveli ste nas na prosjački štap.
Odgovori ljevice ne odstupaju od činjenica, međutim, čini se kako je propaganda desnice uspjela generirati strah od ”crvene Hrvatske” i uspješno ga integrirati u kolektivnu svijest naroda, čime je u konačnici nadvladana razumska prosudba. Ukoliko smo u talogu javnog politikantskog diskursa i čuli neku suvislu političku misao ili raspravu, ona je bila ugušena u mitskoj kakofoniji.
Sasvim je razumljivo da u narativu dominira desni diskurs. Ako ne računamo posljednje tri godine Milanovićeve vladavine, desna opcija, HDZ, obnašala je vlast punih sedamnaest godina. Za biti na vlasti to je iznimno dug period. Ponavljajući iste besmislene mitove, HDZ je formirao taktičku prednost prije svakog izbornog ciklusa. Naime, ta prizemna retorika postala je dio kolektivne svijesti biračkog tijela budući da se već dvadeset i pet godina neizmijenjeno ponavlja.
Suprotna strana je trajno obilježena fiktivnim sadržajem koji nema uporišta u zbilji.
Sasvim je razumljivo da u narativu dominira desni diskurs. Ako ne računamo posljednje tri godine Milanovićeve vladavine, desna opcija, HDZ, obnašala je vlast punih sedamnaest godina. Za biti na vlasti to je iznimno dug period. Ponavljajući iste besmislene mitove, HDZ je formirao taktičku prednost prije svakog izbornog ciklusa. Naime, ta prizemna retorika postala je dio kolektivne svijesti biračkog tijela budući da se već dvadeset i pet godina neizmijenjeno ponavlja
Nadalje, jedna slika pruža se na uvid narodnom mnijenju, a sasvim druga međunarodnim vjerovnicima; i pritom ne mislim isključivo na banke.
Tu mislim na samoprezentaciju vlastite javne slike koja je oštra, rezolutna i odlučna kada se prezentira domaćoj publici, a nemjerljivo fleksibilna kada se odašilje u svijet.
Primjeri su gotovo svakodnevni; sjetimo se samo igrokaza oko izručenja generala Međunarodnom sudu u Hagu ili farse oko proglašenja zaštićenog ekološko- ribolovnog pojasa (ZERP). Sve se to pravda diskrecijskim pravom. Ta ne biraju ljudi predstavnike vlasti kako bi bili diskretni prema onima koji su ih izabrali. Ukoliko okolnosti zahtijevaju diskreciju, neka ona bude upućena inozemnoj strani, a ne vlastitom narodu.
Retorika kao strateško oruđe u rukama koje su lake na okidaču znači ideološku ekskomunikaciju sa egzistencijalnim posljedicama.
Još tekstova ovog autora:
- Zakon džungle u režiji ljudi gazi preko mrtvih
- Ja sam da se širi kulturni, a ne vojni prostor
- Nedovršenost ružnoga svijeta
- Nije smrt neprijateljica života, već suputnica
- P(r)opis stanovništva: il’ si Hrvat il’ si Srbin!
- Odrekao bih se nacionalnosti zarad čovjeka
- Srebrenica – između zahtjeva politike i vlastite savjesti
- Gdje mi je identitet?
- Anja Šimpraga – korak naprijed za kninsku građansku kulturu
- Profit je slijep za sadržaj i opseg dostojanstvenog društva
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.