U polariziranome našem javnom prostoru kao da mediji jedva čekaju da tkogod iz svjetonazorski suprotstavljena tabora izlane kakvu nezgrapnost ili glupost pa da ga napadnu. U ideološkim prepucavanjima svakoj od strana, čini se, biva mnogo važnije pokazati da je u pravu, i to na temelju ‘‘argumenta“ diskreditacije, nego tražiti zajednički jezik s onim drugima te se posvetiti konstruktivnom traženju mogućega zajedničkog dobra. Ili barem razgovoru o njemu.

 

Don Damir Stojić, salezijanac, stekao je određenu popularnost obnašajući službu studentskog kapelana i pastoralnoga djelatnika u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu te svojim angažmanom oko mnogih tema koje zadnjih godina dijele hrvatski javnost, poput, primjerice, gostovanja Judith Reisman, referenduma o ustavnoj definiciji braka, istospolnih brakova, homoseksualnosti, spolnoga odgoja, rodnih studija i dr. Popularan je i među svojim mainstream istomišljenicima u Katoličkoj crkvi, kao i među protivnicima, ne samo njihova svjetonazora nego i retorike: don Damirove vjeronaučne poduke rado uzimaju kao primjer ideološkoga pseudoznanstvenoga govora.

 

Zanimljivo je, dapače ironično, da je prvi medij koji je prenio njegovu spornu izjavu izrečenu na susretu sa studentima kako je ’‘medicinski nevjerojatno da žena tijekom silovanja zatrudni“ bio portal Narod.hr. Taj se portal, inače u vlasništvu Željke Markić, ideološki bliske don Damiru, ne zamara ni kritikom ni teologijom. On prenosi uglavnom vijesti o ukazanjima, teorijama urote, intervjue s karizmaticima, popise homoseksualaca u tajnim službama i slično.

Don Damiru publicitet zacijelo neće naškoditi, dapače, samo će mu povećati duhovni kapital medijskog mučenika. Stječe se dojam da religijski radikalizam i živi ponajviše posredstvom provociranja ideoloških sukoba ne bi li se onda prikazao njihovom žrtvom

 

Navodno je članak sa spornom rečenicom napisala studentica koja je i sama prisustvovala susretu na kojem je izrečena, ali ili ju nije pravo razumjela, krivo interpretirala ili neprecizno prenijela. Kaže don Damir kako mu se javila kad se digla prašina u medijima te mu se sva uznemirena ispričala. No, možda mu je time, zapravo, i ne znajući, učinila uslugu: don Damiru publicitet zacijelo neće naškoditi, dapače, samo će mu povećati duhovni kapital medijskog mučenika. Stječe se dojam da religijski radikalizam i živi ponajviše posredstvom provociranja ideoloških sukoba ne bi li se onda prikazao njihovom žrtvom.

 

Kada je dobio priliku da, ni manje ni više nego u televizijskom trećem Dnevniku,7. travnja demantira spornu izjavu koju su mu bili pripisivali u medijima, negirao joj je svoje autorstvo komentirajući kako silovanje doista jest zločin. No, samo zato da bi i tu izjavu iskoristio kao granični slučaj za ono što mu je bila nakana reći: da svi embriji imaju pravo na život čak i ako su začeti silovanjem.

 

Iako je negirao autorstvo prve izjave, u drugoj je potvrdio njezinu retoričku logiku: da bi potkrijepio jednu izjavu koristi drugu bremenitu izjavu koja, doduše, na logičkoj razini ima neku vezu s prvom ali bi ju valjalo pravo promisliti a tek onda pomno artikulirati – inače može duboko povrijediti one kojih se tiče. Jamačno izjava o malom broju začeća u silovanih žena to može. O tome bi ponajbolje mogle posvjedočiti brojne silovane žene u prošlom ratu. A onda i napastovane žene u mračnim ulicama, haustorima i uredima, a kadikad možda i supruge ‘‘pravih katoličkih“ muževa. Njihovih dubokih trauma don Damir se nije ni sjetio. A kamoli da bi im se ispričao zbog olako izrečene rečenice tkogod da ju je izgovorio u njegovo ime.

 

Istu nezgrapnu retoričku igru don Damir često koristi želeći poentirati ono što mu je važno reći. Dostatno je preslušati njegova predavanja i intervjue na YouTubeu pa da se uvjerimo kako u svojoj gorljivosti doista zna kazati budalaštine. Lako izgovara različite logičke nespojive floskule u jednoj rečenici, podupirući ih –valjda da bude ‘‘bliži“ mladima koje treba, kako kaže, ‘‘zahvatiti“ dok se još daju – živahnom gestikulacijom i šatrovačkim izrazima: priča ‘‘fore“ da bi ga ‘‘skužili“.

Izjavu bi valjalo pravo promisliti a tek onda pomno artikulirati – inače može duboko povrijediti one kojih se tiče. Jamačno izjava o malom broju začeća u silovanih žena to može. O tome bi ponajbolje mogle posvjedočiti brojne silovane žene u prošlom ratu. A onda i napastovane žene u mračnim ulicama, haustorima i uredima, a kadikad možda i supruge ‘‘pravih katoličkih“ muževa

 

Velik problem modernog društva po njemu je relativizam, a onda relativizam površno tumači kao izjednačavanje dobra i zla: ‘‘Sve je dopušteno, svi su u pravu, nema dobro, nema zlo“. U istom stilu, naravno, diskreditira druge religije i duhovne tehnike. Kaže da ‘‘druge religije nemaju stav“ te su ‘‘razrijedile svoju vjeru“. Pritom pod ‘‘drugim religijama“ najvjerojatnije podrazumijeva druge kršćanske Crkve, a ne – sačuvaj Bože – primjerice islam, judaizam ili budizam. Jogu naziva ‘‘savezom s đavlom“ i tako dalje i tako dalje.

 

U niz navrata s omalovažavanjem je spominjao protestantske Crkve i nije smatrao potrebnim da se za to ispriča. Recimo, pripovijedao je subotičkim studentima: zapazivši naslov jedne knjige u rimskoj knjižari, Teologija tijela, pomislio je: ‘‘To je zacijelo, ne daj Bože, knjiga nekakvog protestanta!“, a onda se usudio kupiti ju tek vidjevši ime autora: papa Ivan Pavao II.

 

Svoje poznavanje seksualnosti i moralne problematike vezane uz seksualno ponašanje potkrijepio je izjavama poput sljedećih:

 

‘‘Homoseksualnost je monstruozna perverzija“.

‘‘Ako mladić ostavi djevojku s kojom je imao seksualne odnose, ona zna da je bila iskorištena, ona to osjeća.“

‘‘Nevjerojatno je kako su žene nasjele na priču o kondomu. Njega je izmislio muškarac samo zato da može nesmetano uživati, a ženama su ga prodali pod krinkom njihove emancipacije!“

‘‘Nijedan muškarac nema moralni legitimitet da uđe u ženu ako je ne voli i s njom ne želi provesti život.“

‘‘Kontracepcija uništava brakove jer žena zna da nešto nije u redu čim se betonira njezina plodnost“.

 

Don Damir, po svemu sudeći, ima, tipičan za našu crkvenu sredinu, podcjenjujući stav prema ženi te primitivnu predodžbu o tome što seksualnost uopće jest. U emisiji ‘‘Nedjeljom u 2“ izjavio je da žena ‘‘ne može biti zaređena za svećenicu iz istog razloga iz kojeg on ne može ostati u drugom stanju“. Vrlo logičan razlog!

U svojem je govorničkom zanosu neumjesno i nezgrapno usporedio muškarčevu penetraciju žene s ‘‘penetracijom“ Božjeg u ljudski duh. Bilo bi smiješno da nije apsurdno. Međutim, retorika kakvom se služi, nažalost, penetrirala je uvelike Crkvu u Hrvatskoj te ima svoje slušatelje i pobornike. Uzor-društva na koja bi se trebalo ugledati hrvatsko društvo za don Damira su: ugandsko, jer su tamo crkvena moralna učenja silom nametnuta sekularnim zakonima, i američko, jer je ”najkonzervativnije društvo” koje je ‘‘ikad vidio“

 

U svojem je govorničkom zanosu neumjesno i nezgrapno usporedio muškarčevu penetraciju žene s ‘‘penetracijom“ Božjeg u ljudski duh. Bilo bi smiješno da nije apsurdno. Međutim, retorika kakvom se služi, nažalost, penetrirala je uvelike Crkvu u Hrvatskoj te ima svoje slušatelje i pobornike.

 

Uzor-društva na koja bi se trebalo ugledati hrvatsko društvo za don Damira su: ugandsko, jer su tamo crkvena moralna učenja silom nametnuta sekularnim zakonima, i američko, jer je ”najkonzervativnije društvo” koje je ‘‘ikad vidio“.

 

Navodno se ‘‘proslavio“ nizom predavanja o seksualnosti upravo na temelju teologije tijela Ivana Pavla II. Pritom je Papinu knjigu čitao na njezinoj vjeronaučnoj a ne na teološkoj razini, odnosno kao obranu stava o nužnosti tzv. predbračne čistoće, a ne u njezinu teološkom potencijalu kakav bi zacijelo što imao reći mladim ljudima.

 

Papa, naime, uvelike usuprot tradicionalnom shvaćanju po kojem je tijelo (za razliku od duha) osuđeno kao izvor grijeha, razlaže svoju integralnu viziju ljudske osobe kao istodobno tjelesne, duševne i duhovne. U govoru o fizičkom ljudskom tijelu vraća mu zanemareno i potisnuto dostojanstvo iz kojega se i sama erotsko može čitati ne kao područje dopuštenoga i zabranjenoga, nego kao područje svetoga.

 

Slušajući don Damirova predavanja čovjek se ne može oteti dojmu da govori kao da se obraća priglupim osobama koji nisu kadre razumjeti kompleksnost problema o kojima je riječ. Podsjeća to na pojedine Zaručničke tečajeve priprave za brak pred desetak godina: znalo se događati da su djevojkama – koje su se zbog veličine trudničkih trbuha jedva uspjele ugurati među klupe da sjednu – liječnici pričali o sastavnim dijelovima spolnih organa, a svećenici o važnosti suzdržavanja od seksa prije braka.

 

Zar doista ima dvjestotinjak mladih, kako se hvali don Damir, koji redovno pohađaju njegove kateheze u studentskom domu te ‘‘oduševljeno“ prihvaćaju govor ‘‘o najdubljim istinama čovjeka“ izrečen retorikom kakva nije primjerena ni za priče za malu djecu, ali svakako jest za srednjovjekovne prijetnje paklom?

Jedini argument kojim se don Damir uvjerljivo služi argument je autoriteta crkvene hijerarhije kao isključive tumačiteljice volje Božje i tzv. prirodnoga zakona. Međutim, to što mu je dano pravo da o određenoj problematici govori sa stajališta crkvenog autoriteta, ne znači da dobro poznaje materiju o kojoj govori te da je svjestan posljedica i implikacija svojega neznanja

 

U davanju izjava o određenim stavovima, čak i bez obzira na njihov sadržaj, vrlo je važno kako ih izgovaramo. Kadikad način može potrti potencijal same izjave. Posve je legitimno biti suglasan s izjavom da je pobačaj zločin i u svom životu ponašati se u skladu s njom, ali je nedopustivo da pritom, ne poznavajući okolnosti zbog kojih su na to bile primorane, žene koje su pobacile osuđujemo kao zločinke. I osuda može biti zločin.

 

Za don Damira svijet je, čini se, crno-bijeli: onaj tko ne pripada Bogu, i to na način na koji on definira tu pripadnost, pripada đavlu, pri čemu je Bog vjerojatno onaj starac s bradom koji nad svijetom uzdiže prijeteći kažiprst, a katolicizam jedina prava vjera.

 

Navještaj vjere don Damir očito razumije kao vjerske formule koje valja prihvatiti bez prevelikog razumijevanja i bez poznavanja uvjeta njihova prihvaćanja. Apologeti, kakav je on, nastoje kršćanstvo učiniti pristupačnim, no pritom naglasak sa sadržaja poruke premještaju na njezin isključivo doktrinaran element, i to vrlo površno tumačen, dovodeći samo kršćanstvo u opasnost da (p)ostane pukom ideologijom.

 

Jedini argument kojim se don Damir uvjerljivo služi argument je autoriteta crkvene hijerarhije kao isključive tumačiteljice volje Božje i tzv. prirodnoga zakona. Međutim, to što mu je dano pravo da o određenoj problematici govori sa stajališta crkvenog autoriteta, ne znači da dobro poznaje materiju o kojoj govori te da je svjestan posljedica i implikacija svojega neznanja.

 

Don Damir zacijelo svoj posao doživljava kao poslanje, kao svjedočenje istine te ga obavlja iskreno, gorljivo i predano kao pravi sin majke Crkve. No, postavlja se pitanje: Zar Crkva u Hrvatskoj nije mogla naći obrazovanijega svećenika za taj posao?Ako možda takvoga ni nema, gdje će onda mladi naći duhovnika koji će im razložno, podučeno i uvjerljivo govoriti o seksualnosti te pripomoći oblikovanju njihove savjesti? Ili se Crkva zadovoljava nastojanjem oko proizvodnje pomlatka nemislećega stada koji će naslijediti licemjerje svojih učitelja, a ne odgojem mladih u slobodne i odgovorne ljude i kršćane?