Razapeta Ukrajina

Ovu kolumnu šaljem iz Kijeva, glavnog grada zemlje koja se, razapeta između Bruxellesa i Moskve, nalazi pred raspadom. Već tri dana izbliza pratim situaciju koja je izuzetno dramatična i izvan svake kontrole. Na trenutke me sve ovo traumatično podsjeća na ono što smo na jesen 1991. gledali u Vukovaru, a nekoliko mjeseci kasnije u Sarajevu. Vode se krvave ulične borbe, zgrade su u plamenu, snajperisti s krovova gađaju nevine, molotovljevi kokteli i bombe lete na sve strane. Neki se hoteli pretvaraju u improvizirane bolnice, a hotel ‘‘Ukrajina“ na Trgu neovisnosti u samom centru grada funkcionira kao mrtvačnica u kojoj se identificiraju i zbrajaju mrtvi.

 

Teško je predvidjeti kako i kada će ovo nekontrolirano sijanje smrti završiti i kolike će žrtve pasti prije nego što ukrajinski narod dočeka proeuropsku slobodu za kojom čezne, a ekstremni nacionalisti s obje strane budu razoružani. Ukrajinske kolege i prijatelji (ima među njima i Rusa) mi tvrde da ne vjerujem u službena izvješća i ionako zastrašujuće statistike o broju poginulih i ranjenih, jer je broj stradalnika mnogo veći od onoga koji javljaju mediji. Moji bivši osječki studenti (sveukupno ih u Ukrajini ima pedesetak) koji su zajedno s nama doživjeli krvavu dramu raspada Jugoslavije svog Janukovića uspoređuju s Miloševićem, te se nadaju brzoj i učinkovitijoj intervenciji Europe i Amerike.

Ukrajinske kolege i prijatelji (ima među njima i Rusa) mi tvrde da ne vjerujem u službena izvješća i ionako zastrašujuće statistike o broju poginulih i ranjenih, jer je broj stradalnika mnogo veći od onoga koji javljaju mediji. Moji bivši osječki studenti (sveukupno ih u Ukrajini ima pedesetak) koji su zajedno s nama doživjeli krvavu dramu raspada Jugoslavije svog Janukovića uspoređuju s Miloševićem, te se nadaju brzoj i učinkovitijoj intervenciji Europe i Amerike

 

Pitaju me neki kako sam se ja uopće našao ovdje u samom epicentru masovnog i djelomice nasilnog narodnog ustanka protiv teških zloupotreba vlasti i još nasilnijeg gušenja te pobune. Moram priznati da su i mene iznenadili dramatični pozivi koji su mi sredinom protekloga tjedna stizali u Osijek i urgirali da sve ostalo ostavim po strani kako bih neka svoja poznanstva, znanje i iskustvo pridružio (pre)malom timu ekumenskih eksperata za sprečavanje sukoba i mirotvorstvo. Pozive u takvu plemenitu misiju je, moralno gledano, nemoguće odbiti, iako sam strahovanja obitelji i drugih dobronamjernika ipak morao višestruko odvagnuti.

 

Neki od tih urgentnih poziva su povezani s nedavnim susretima u Washingtonu. Moram priznati da početkom veljače, kada sam se družio s ukrajinskim i ruskim političarima i visokim crkvenim predstavnicima u okvirima (Inter)nacionalnog molitvenog doručka i s njime povezanim događajima i susretima u Washingtonu, nitko od nas nije mogao predvidjeti eksploziju nasilja i ratnu situaciju koje su uslijedile potkraj istoga mjeseca. Stoga u kolumni ‘‘Molitvom do mira“ nećete naći Ukrajinu, iako smo o njoj puno i na više mjesta u glavnom gradu SAD-a zabrinuto razgovarali i za koju smo molili.

 

Smatrao sam se počašćenim kada su me uvijek mi dragi Ukrajinci 5. veljače u Washingtonu pozvali da im se pridružim na proslavi njihova nacionalnog blagdana te da na trgu pred impresivnim spomenikom njihovom velikanu Tarasu Ševčenku zajedno pjevamo kršćanske himne i molimo za Ukrajinu. Bio je to vrlo upečatljiv susret i pravi ekumenski događaj, jer je među nama osim pravoslavne većine bilo i katolika, anglikanaca, baptista i pentekostalaca iako su molitvu službeno predvodili kijevski pravoslavni patrijarh Filaret i patrijarh Ukrajinske grko-katoličke crkve Sviatislav.

 

U Washingtonu je priličnu pozornost, uz neka žestoka osporavanja s ruske strane, privukao Patrijarh Filaret, poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve – Kijevski patrijarhat. On nas je u neformalnim druženjima i na jednom okruglom stolu uvjeravao da do rata ne može doći, jer su i s jedne i s druge strane kršćani koji se mole istome Bogu. Oni koji protestiraju na Majdanu (tada još nije bilo smrtonosnog nasilja) kao i oni koji su na vlasti vjeruju u Boga, te svi oni, propovjednički je naglašavao patrijarh, imaju svetu obavezu da svoju vjeru dokažu svojim djelima.

Moram priznati da su i mene iznenadili dramatični pozivi koji su mi sredinom protekloga tjedna stizali u Osijek i urgirali da sve ostalo ostavim po strani kako bih neka svoja poznanstva, znanje i iskustvo pridružio (pre)malom timu ekumenskih eksperata za sprečavanje sukoba i mirotvorstvo. Pozive u takvu plemenitu misiju je, moralno gledano, nemoguće odbiti, iako sam strahovanja obitelji i drugih dobronamjernika ipak morao višestruko odvagnuti

 

Kada smo ga pitali što će biti ako dođe do eskalacije te se kršteni kršćani počnu međusobno ubijati (kao na području bivše Jugoslavije prije dvadesetak godina), patrijarh je malo zastao da bi nam zatim doslovno odgovorio: “Ako netko tvrdi da je kršćanin, a ubija ili izdaje zapovijedi da se ubija – pitam vas kakav je to onda kršćanin. Ubojice će prije ili kasnije stići pravedna kazna.” Patrijarh je u tim razgovorima i svim svojim javnim nastupima, pa i pred političarima i diplomatima, inzistirao na tome da je molitva najviše što kršćani mogu pridonijeti rješavanju napete situacije koja, bilo je već tada jasno, neizbježno vodi u otvorene sukobe.

 

Moram priznati da se kao svetopisamski utemeljen i suvremeno orijentiran kršćanski teolog ne mogu sasvim složiti s takvim i sličnim ekskluzivnim spiritualizacijama, jer one mogu umjesto utjecanja Bogu zapravo biti način bježanja od realnosti i promjena do kojih je Bogu pravdoljubivom itekako stalo. Mučim se pitanjem kada je molitva stvarno učinkovit dijalog s Bogom, a kada se duhovnom inercijom i mehanički izrecitiranom retorikom pretvara u izraz praznovjerja. Osim toga, takva vrsta distancirane duhovnosti tjera vodu na mlin onima koji već stoljećima kritiziraju istočno kršćanstvo za navodnu nesposobnost dovoljno glasnog i relevantnog angažmana u vezi sa socijalnim pitanjima.

 

Tu sam iskrenu ekumensku zabrinutost u jednom razgovoru prije dvadesetak godina osobno izložio, po mnogočemu svakako svetom, srpskom patrijarhu Pavlu. On me je iznenadio pažljivim slušanjem i svojom toplinom u razumijevanju moje dobrohotne kritičnosti, a posebice naglaskom da o tome moramo nastaviti obostrano koristan dijalog, kako je on to rekao, između aktivističkog protestantskog Zapada i kontemplativnog Istoka.

 

Svakako da je na mjestu i kritika na račun mnogih protestantskih lutanja i promašenih eksperimenata na tom području. U kontekstu ukrajinske krize i napetih odnosa s Rusijom moram izraziti svoje negodovanje zakašnjelim i uveliko smušenim priopćenjem Konferencije europskih crkava. Nisu mnogo uvjerljiviji ni blijedi glasovi koji se javljaju iz ekumenske prijestolnice Ženeve. Očito je da su mlake reakcije u KEC-u i u EVC-u izraz straha od reakcije Ruske pravoslavne crkve koja postaje sve više antiekumenki aktivna, a o ovom se pitanju nedvosmisleno svrstala uz Putina te nekritički podržava njegove megalomanske planove da stvaranjem Euroazijeske unije obnovi Rusiju kao velesilu koja će se moći ravnopravno nositi i s EU i sa SAD-om.

Nisu mnogo uvjerljiviji ni blijedi glasovi koji se javljaju iz ekumenske prijestolnice Ženeve. Očito je da su mlake reakcije u KEC-u i u EVC-u izraz straha od reakcije Ruske pravoslavne crkve koja postaje sve više antiekumenki aktivna, a o ovom se pitanju nedvosmisleno svrstala uz Putina te nekritički podržava njegove megalomanske planove da stvaranjem Euroazijeske unije obnovi Rusiju kao velesilu koja će se moći ravnopravno nositi i s EU i sa SAD-om

 

Vratimo se na mjesto na kojem o ovome i drugim pitanjima rata i mira tolstojevski uznemireno meditiram. Ne može se tvrditi da se na Majdanu samo puca, pali, razbija i ubija i da o molitvi nema ni spomena. Upravo pred našim očima je jedan svećenik Ukrajinske grko-katoličke crkve ponovo postavio međuvjersku šator-kapelu koju su zajedno posvetili rimokatolički i grkokatolički svećenici.

 

Taj hrabri duhovni pothvat se događa samo dva dana nakon sto je Berkut (u ovom kontekstu zloglasne jedinice ukrajinske milicije koje su osnovane za borbu protiv kriminala) spalio raniju verziju interkonfesionalne kapelice, koja je stajala tik do Stupa nezavisnosti. Jedan moj kolega u improviziranoj novoj “kapelici” naglas čita duhovno snažnu i solidarnošću nabijenu poruku ekumenskog (svepravoslavnog) patrijarha Bartolomeja. Ja s dozom ironije komentiram kako se ta poruka sigurno neće citati u Moskvi i u ruskim pravoslavnim crkvama, jer Bartolomeja tamo ne poštuju kako on kanonski zaslužuje.

 

Dok pišem ove retke (petak oko podne) pojavljuju se po prvi puta neki znaci privremene nade. Europa je na jugoslavenskoj tragediji ipak nešto naučila o visokoj cijeni nejedinstvenog pristupa i nemoralnog oklijevanja. Nakon mukotrpnog pregovaranja europske trojke s ukrajinskom opozicijskom trojkom, a zatim više prijetnjama nego obećanjima praćenim sučeljavanjem s Janukovićem ipak je potpisan mirovni sporazum koji privremeno daje neke krhke nade iako je upitna njegova dugotrajna primjena.

 

Nemojmo zaboraviti da je na Majdanu već potekla krv kada je ruska Duma, pjevajući pod dirigentskom palicom cara Putina, licemjerno upozoravala da se u Ukrajini ne smije ponoviti “jugoslavenski scenarij” i, poput beogradskog Miloševića, za krvave sukobe optuživala zemlje Zapada koje poticanjem sukoba zapravo nastavljaju ostvarivati svoje ekspanzionističke geopolitičke ciljeve. Sam Januković je prije nekoliko dana, “(pot)kupljen” i svestrano podržavan od Moskve, odbijao sve apele zapadnih lidera da sa svojim političkim protivnicima otpočne ozbiljne razgovore kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja.

Koliko me raduje (privremeni?) prekid nasilja i uskraćivanje Janukovićevih poluimperijalnih ovlasti, toliko me istovremeno hvata mučnina kada mislim na to da je mirovni sporazum potpisan s čovjekom čije su ruke krvave i koji će, skupa sa svojim kriminalnim srodnicima poput balkanskih miloševića, karadžića i njima sličnih, prije ili kasnije morati odgovarati za smrt nevinih i druga nedjela

 

Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier, koji je sada vodio najteže pregovore svog života, izravno je i oštro optužio Janukovića čije “odbijanje da povede ozbiljne razgovore o miroljubivom rješenju sukoba i provede ustavnu reformu je ozbiljna greška koja će skupo stajati Ukrajinu”. Nas američki prijatelj Joe Biden je bio još konkretniji u izravnim telefonskim prijetnjama i javnim izjavama u ime Obame i američke vlade koja je predugo prijateljevala s Putinom i njegovim satelitima.

 

Osuda u zapadnim zemljama je bila unisona, nedvosmislena i neočekivano oštra. Tako je, primjerice, nama dobro poznati švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt (kao da je ipak nešto naučio u vrijeme svog mlitavog angažmana na našim područjima) predsjednika Janukovića unaprijed proglasio odgovornim za mrtve i nasilje u Kijevu optuživši ga da su mu “ruke krvave”.

 

Prioritet ovih dana je bio zaustaviti nasilje i s time povezati traženje demokratskih rješenja uz najavu prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji trebaju uspostaviti uravnoteženiju demokratsku vlast. Svakako da ostaju mnoga teška pitanja na koja nema jednostavnih odgovora i da Ukrajini predstoje vremena velikih neizvjesnosti i teških turbulencija ako želi sačuvati jedinstvo duboko podijeljene države. Proevropski orijentirani zapadni dio zemlje i proruski usmjereni istok će se teško moći pomiriti.

 

Putin neće mirovati, a poluautonomni poluotok Krim koji je povijesno i ruskom većinom vezan za Moskvu će vjerojatno prvi krenuti u proceduru odcjepljenja od Ukrajine i pripajanja Rusiji. Poslije toga je sve moguće, pa i neki crnji scenariji dirigirani iz Moskve na koje Zapad, osim sankcijama, neće moći učinkovito odgovoriti, a da se ozbiljno ne poremeti cijeli niz međunarodnih odnosa i ne ugrozi mir u ovom našem, nestabilnošću i ratovima već preopterećenom svijetu. Ako krene u tom pravcu, Gospodin pomiluj!

 

Koliko me raduje (privremeni?) prekid nasilja i uskraćivanje Janukovićevih poluimperijalnih ovlasti, toliko me istovremeno hvata mučnina kada mislim na to da je mirovni sporazum potpisan s čovjekom čije su ruke krvave i koji će, skupa sa svojim kriminalnim srodnicima poput balkanskih miloševića, karadžića i njima sličnih, prije ili kasnije morati odgovarati za smrt nevinih i druga nedjela. Možda je patrijarh Filaret ipak “prorokovao” u Washingtonu tvrdnjom da će (onda još potencijalne) “ubojice prije ili kasnije stići pravedna kazna”. Pravda je prečesto spora, ali ipak stiže; bolje prije nego kasnije, jer bez pravde nema mira.

Još tekstova ovog autora:

• Az grišni diak Branko pridivkom Fučić
• Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
• Šulek, luteran koji je pokatoličio Vukovu Bibliju za Hrvate
• Tonko Maroević: velikan duhovne mostogradnje
• Okreću li Nijemci leđa Bogu zbog (ne)vjere ili poreza?
• Erdoganova otvorena provokacija civiliziranom svijetu
• Zašto vjerujem u Boga? U što ja točno vjerujem?
• Što bi Martin Luther King učinio?
• Od američkog sna do američke noćne more
• Zašto je NATO bombardirao Beograd?

» Svi tekstovi ovog autora