autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Opasna previranja za Europu

Autor: / Leave a Comment

“Ova zemlja, srećom, nikada neće postati diktatura jer je previše raznolika”, rekao je tokom našeg razgovora u veljači ove godine Leonid Kožara, tada već bivši ukrajinski ministar vanjskih poslova u zadnjoj Janukovičevoj Vladi.

 

Ta rečenica odmah me podsjetila na susret sa još jednim bivšim političarom. Naime, koncem 2001. godine doputovao sam u Kairo da bi razgovarao i sa Hosnijem Mubarakom, dugogodišnjim, tek nedavno svrgnutim egipatskim liderom. Bilo je to neposredno uoči američko-britanske invazije na Sadamov Irak i, naravno, predsjednik Mubarak je želio pričati o implikacijama tog napada. Bio je žestoki protivnik Bush-Blairovog nauma da se oružanim putem konačno treba obračunati sa iračkim gazdom.

 

Ali ne zbog simpatija koje bi eventualno gajio prema bagdadskom kolegi. “Ne”, rekao mi je, “mi arapski lideri uglavnom ne trpimo Sadama. Međutim, svjesni smo stare dileme koja se duboko vezuje za način i prostor njegove vladavine.” Pitao sam o čemu se radi. “Vidite, nije jasno je li Irak brutalna diktatura zbog karaktera Sadama Huseina ili je on brutalni diktator zbog komplicirane strukture samog Iraka?!”

Ono što mene intrigira je kako i u kojoj mjeri procesi koji su doveli do političkih sukoba u Ukrajini i Egiptu mogu utjecati na razvoj odnosa u postizbornoj Europskoj uniji. Ostavljajući po strani analizu koliko heterogenost (i da li samo ona) ključno doprinosi (ne)održivosti nekog državnog ustroja, valja zaključiti kako posljednjih godina svjedočimo postupnim promjenama percepcije, kao i koncepcije međunarodnih odnosa resetriranih još padom berlinskog zida prije četvrt stoljeća

 

Dakle, ono što, pored svega ostalog, dijeli dvojicu mojih sugovornika, jest razilaženje u stajalištu da li šarolikost neke političke zajednice postavlja temelje za diktaturu ili pak demokraciju.

 

Ipak, ono što mene intrigira je kako i u kojoj mjeri procesi koji su doveli do političkih sukoba u Ukrajini i Egiptu mogu utjecati na razvoj odnosa u postizbornoj Europskoj uniji. Ostavljajući po strani analizu koliko heterogenost (i da li samo ona) ključno doprinosi (ne)održivosti nekog državnog ustroja, valja zaključiti kako posljednjih godina svjedočimo postupnim promjenama percepcije, kao i koncepcije međunarodnih odnosa resetriranih još padom berlinskog zida prije četvrt stoljeća.

 

Polazište za takvu ocjenu ne nalazim isključivo u rezultatima svibanjskih izbora za Europski parlament koji su legitimirali retradicionalizaciju dobrog dijela europskog političkog prostora i zahtjeve za jačanjem institucija klasične nacionalne države nasuprot zajedničkim u Bruxellesu.

 

Pretpostavke nalazim u zbivanjima s ove i one strane granica EU; u rezultatima turskih predsjedničkih izbora i inaguraciji Recepa Tayyipa Erdogana kao mogućeg novog, ali konzervativnog i na međunarodnoj sceni prodornijeg Atatürka, u postojanim Putinovim naporima za novom demarkacijom prema Zapadu u trajniju rusku korist, kao i izborima potvrđenim (nacionalističkim) konsenzusima oko europskih “državnika novog kova”, danas Viktora Orbana, a sutra vjerojatno Marine Le Pen.

 

Imam dojam da se EU danas suočava sa zamjetnim procesima zasad lokalnog, no postupnog odustajanja od liberalnih, demokratskih i laicističkih tekovina inauguriranih još europskim prosvjetiteljstvom i američkom emancipacijom 18. stoljeća.

 

To je možda najpregnantnije izložio baš mađarski premijer Orban prije samo dvadesetak dana u obraćanju svojim pristašama: “Mislim da nas naše članstvo u Europskoj uniji ne sprječava da izgradimo novu neliberalnu državu temeljenu na nacionalnim osnovama.

Imam dojam da se EU danas suočava sa zamjetnim procesima zasad lokalnog, no postupnog odustajanja od liberalnih, demokratskih i laicističkih tekovina inauguriranih još europskim prosvjetiteljstvom i američkom emancipacijom 18. stoljeća

 

Danas svijet pokušava razumjeti sustave koji nisu zapadni, nisu liberalni, vjerojatno nisu niti demokracije, ali su uspješni”, rekao je i spomenuo Singapur, Kinu, Indiju, Rusiju i Tursku kao primjere.

 

Ono što nas u Hrvatskoj treba također zanimati, ali i prestati čuditi je ideja po kojoj se “Mađarska nalazi u zanimljivoj geostrateškoj situaciji kojom može odigrati poveznicu u regiji. Mađare izvan granica treba iskoristiti kao važnu sponu, budući da oni čine treću najveću nacionalnu manjinu u regiji. Naša država treba sjediti u sredini paukove mreže“.

 

Nije još sasvim jasno kakve će dugoročne posljedice za samu Tursku i njeno sve nestabilnije okruženje imati vladanje prvog neposredno izabranog predsjednika, ali njegove već više puta ponovljene izjave skiciraju moguću vanjskopolitičku agendu: “Danas je pobijedila nova Turska, liderska, napredna Turska. Ali, ne samo Turska, danas su pobijedili Kabul, Bejrut, Sarajevo i Skoplje. Danas su pobijedili Damask, Ramallah, Gaza i Jeruzalem.”

 

Vidi li i Erdogan sebe, poput Orbana, u središtu neke paukove mreže, s tim da ne računa na tursku manjinu kao instrument utjecajnije politike nego na kombinaciju povijesnih identifikacija i financijskih stimulacija na područjima nekadašnje Otomanske imperije?

Bez obzira na razvoj prilika u Rusiji i Turskoj, sve navodi na zaključak da europski projekt može očuvati značaj i vitalnost u 21. stoljeću samo ako EU razradi i ponudi novi strateški pristup o trilateralnoj, a ne tripolarnoj Europi imajući u vidu parafrazu Lorda Ismayja – kako pomoći da EU ostane ujedinjen, Rusija postimperijalna, a Turska europska

 

Pregovori o članstvu Turske u EU započeli su 2005. ali je jedva trećina od 35 poglavlja otvorena do sada. Uz to, istraživanje u pet zemalja EU koje je prije nekoliko godina provelo Bogazici sveučilište u Istanbulu, Granada sveučilište i Neovisno sveučilište u Madridu, pokazuje da bi 64 posto ljudi u Francuskoj i 62 posto u Njemačkoj reklo ”ne“ Turskoj da se održava referendum o njenom članstvu.

 

Turska, dakle, frustrirana načinom na koji neke države EU-a blokiraju pristupne pregovore, a što je u kontrastu sa njenom sve snažnijom ekonomijom, sve više slijedi novu vanjsku politiku i traži veću ulogu na Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku. Na kraju, razmišljajući o sve krvavijoj krizi u Ukrajini čini se dobivamo odgovore na pitanja kako će dalje teći postsovjetska tranzicija ne samo u Rusiji nego u njenom geopolitičkom okruženju.

 

Mislim da se danas na tzv. periferiji, odnosno u neposrednom susjedstvu EU odvijaju jednako važni procesi za daljnji razvoj europske ideje kao i u Bruxellesu. Namjerno sam rekao europske ideje, a ne EU jer smo suočeni s problemima koji nadilaze iznose trgovinske razmjene ili trenutne odnose snaga u političkoj areni.

 

Bez obzira na razvoj prilika u Rusiji i Turskoj, sve navodi na zaključak da europski projekt može očuvati značaj i vitalnost u 21. stoljeću samo ako EU razradi i ponudi novi strateški pristup o trilateralnoj, a ne tripolarnoj Europi imajući u vidu parafrazu Lorda Ismayja – kako pomoći da EU ostane ujedinjen, Rusija postimperijalna, a Turska europska.

 

Još idealniji rasplet bi značio da EU povezanost sa svojim istočnim susjedstvom vremenom podigne na razinu koju danas ima sa transatlanskim partnerima na Zapadu.

 

(Prenosimo s portala Večernjeg lista).

Ukrajina i Jugoslavija

Autor: / Leave a Comment

Postaje upadljivo proteklih sedmica kako se događaji u Ukrajini, pretežito u medijima na ovdašnjim prostorima, mimo svih drugih teorija uspoređuju i s “mogućnostima jugoslavenskog scenarija raspada”. Podjednako je upadljivo i kako se u argumentacijama za tu usporedbu upotrebljavaju različiti argumenti, ovisno o sredini u kojoj se teorije “jugoslavenskog raspada” spominju.

 

Na stranu potpuno nesuvisle varijante poput one u pitanju političaru iz Ukrajine u ovdašnjim dnevnim novinama: Gdje se tzv. jugoslavenski scenarij povezuje s mogućnošću napada Rusije na Ukrajinu!? Kakve veze ima inozemna vojna intervencija s ondašnjim yu-raspadom?

 

Da bi se uopće razgovaralo suvislo o teoriji u kojoj se vezuju Ukrajina i raspad Jugoslavije, bilo bi dobro shvatiti da na prostoru bivše Jugoslavije, nažalost, ni sada nema suglasnosti o nečemu što je normalnom svijetu jasno, pa u mnogim slučajevima i presuđeno: zašto se i kako Jugoslavija raspala?

Na stranu potpuno nesuvisle varijante poput one u pitanju političaru iz Ukrajine u ovdašnjim dnevnim novinama: Gdje se tzv. jugoslavenski scenarij povezuje s mogućnošću napada Rusije na Ukrajinu!? Kakve veze ima inozemna vojna intervencija s ondašnjim yu-raspadom?

 

Realno, neovisno i o preciznim činjenicama o tom raspadu, potrebno je još puno vremena i poslije naših generacija da se različita uvjerenja i doživljavanja te “istine”, onako kako je tko pojedinačno i naročito kolektivno nosi u sebi, makar približe na smislenu distancu.

 

A istina, ne samo o raspadu Jugoslavije nego i o mnogim drugim “raspadima” u svijetu, odavno nije samo u faktima, u činjenicama i svjedočenjima, u dokazima, nego i u vlastitim idejama, uvjerenjima posisanim tko zna kada, uglavnom davno i s koljena na koljeno. Od pamtivijeka i u sili koja je bila u stanju da “istine” nameće. Ranije ponajprije oružjem, danas mnogo efektnije i drugim sredstvima.

 

Valja ipak ponoviti, osjetljive su natuknice, da ovdje i sada uopće nije riječ o tome što je u storiji o raspadu Jugoslavije točno, a što nije; svatko pametan za sebe ima odgovor na to, a zdravom i normalnom tko je proživio kraj minulog stoljeća ne trebaju tumači. Riječ je da se čak i pokušaji spajanja aktualne ukrajinske priče sa “scenarijem raspada Jugoslavije” u svojim interpretacijama kod nemalog broja, bez ikakve racionalne veze i dokaza, vežu uglavnom za to kojoj su teoriju o yu-raspadu domaći “analitičari” ukrajinskih zbivanja skloni.

 

Krvna grupa pisaca i čitatelja jako je važna, ne samo na Balkanu. Stereotipi su čudo jedno, posvuda u svijetu, a korijen im je u jednostranoj priči. U sjajnom eseju objavljenom na portalu Buka, naslovljenom “Opasnost jednostrane priče”, pripovjedačica Chimamanda Adichie iz Nigerije kaže kako “problem sa stereotipima nije što su neistiniti, nego što su nepotpuni. Oni čine da jedna priča postane jedina priča”. Biti svjestan da jedna priča nije i jedina priča o ljudima i događajima, naročito o ljudima, velika je i, nažalost, sve rjeđa realnost.

Tko su tu onda, u ovoj priči o Ukrajini, punoj stereotipa, pozitivci, a tko negativci, tko su tamo”naši”, a tko “njihovi”? Je li Krim “naš” ili “njihov”? A Kijev? U takvom promatranju cijelog slučaja čini mi se, nažalost, da ni čitav naredni vijek, ma kako se stvar u Ukrajini završila, neće biti dovoljan da se o temi razgovara potpuno odvojeno od domaćih strasti, svrstavanja, uvjerenja, “genetike”, ideologije, nacije…

 

I tko su tu onda, u ovoj priči o Ukrajini, punoj stereotipa, pozitivci, a tko negativci, tko su tamo”naši”, a tko “njihovi”? Je li Krim “naš” ili “njihov”? A Kijev? U takvom promatranju cijelog slučaja čini mi se, nažalost, da ni čitav naredni vijek, ma kako se stvar u Ukrajini završila, neće biti dovoljan da se o temi razgovara potpuno odvojeno od domaćih strasti, svrstavanja, uvjerenja, “genetike”, ideologije, nacije…

 

Baš onako kako se, evo, na stogodišnjicu od početka Prvog svjetskog rata svijet podijelio crvenom crtom na one za koje je Gavrilo Princip heroj i one za koje je terorist. Svaki dan nam u vezi s tim pokazuje da povijest, kontekst, okolnosti često ne igraju presudnu ulogu. Legitimacija za pravu stranu povijesti promijenila se, pa ni to da je prošao, evo, čitav vijek od pucnja u Sarajevu nije bilo dovoljno za racionalno i istinito zaključivanje izvan i iznad novih identiteta u kojima smo nerijetko – tuđi.

 

Realnim ljudima je to postalo toliko jasno da se sada čak otkazuju i prebrzo zakazivani znanstveni skupovi na tu temu, prigodni uz jubilej, uz naknadnu spoznaju da neće imati efekta.

 

Sve se ovo čini bitnim u uvodu pokušaja da se kaže makar ponešto suvislo o (ne)suvislim i nategnutim usporedbama koje, naravno, mogu biti dokazivane na razne načine, ako se to hoće baš tako kako se hoće, iz unaprijed definiranog mentalnog sklopa kojeg se ne tiču mnogi fakti što se i golim okom mogu vidjeti i u Ukrajini. Ako se hoće.

 

Neke činjenice o Ukrajini danas i o Jugoslaviji onda nepobitne su. Nažalost, nepobitno je sve češće samo ono što se interesno, politički i medijski proizvede kao takvo, a ne ono što se vidi golim očima. Stari olinjali vic o mužu uhvaćenom u prevari koji kaže ženi: “Pa ne vjeruješ valjda više svojim očima, nego našoj ljubavi” u današnjoj realnosti nasilničkog dirigiranja ljudskim umom uopće više nije vic.

Svijet danas doista nemjerljivo više ovisi o rješenju situacije s Ukrajinom nego što je to bilo s raspadom Jugoslavije. Ukrajina je objektivno postala globalna drama planeta, što Jugoslavija nije bila. Bila je tek moralna u vrijeme kada je taj moral definitivno silazio sa scene. Danas je taj pojam smiješan

 

Prvo i osnovno, Jugoslavija se nije raspala vojnom intervencijom iz inozemstva, kako se uporno sluti da će se dogoditi Ukrajini. Raspala se voljom unutarnjih igrača koji su prethodno bezmalo godinu dana sastančili kako (ne) bi pronašli rješenje za mirni razlaz. Nije im odgovaralo.

 

Drugo, Jugoslavija nije onda kada se raspadala (ranije jest) imala ni približno geostrateški značaj – ni u geostrategiji prostora ni geostrategiji energije – kakav danas ima Ukrajina.

 

Treće, ovo prethodno spomenuto određuje današnju realnost Ukrajine i njenog (ne)raspada kao “predmeta” globalnog sukoba velikih sila. O tome direktno ovise svjetske posljedice onoga što će se ili neće dogoditi u Ukrajini. Ukratko, svijet danas doista nemjerljivo više ovisi o rješenju situacije s Ukrajinom nego što je to bilo s raspadom Jugoslavije. Ukrajina je objektivno postala globalna drama planeta, što Jugoslavija nije bila. Bila je tek moralna u vrijeme kada je taj moral definitivno silazio sa scene. Danas je taj pojam smiješan.

 

Četvrto, rat na prostoru bivše Jugoslavije mogao je ostati još dugo “unutarnji” da nije bilo specifičnih, ne i dramatičnih kolateralnih problema po unutarnju atmosferu u zemljama EU-a i u SAD-u. Mogući raspad Ukrajine ratom, kako se sluti, imat će neusporedivo teže, pa čak moguće i fatalne posljedice ne samo po regiju u kojoj je Ukrajina razdjelnica između dva hegemona, jednog permanentno planetarno preambicioznog i drugog, koji se digao na noge, vratio na scenu i vjeruje da ima pravo braniti svoje granice i interese. Kao i ostali veliki.

Pomalo je smiješno i kakav je tretman dobila bizarna storija o šestorici klaunova i budala – četnika izvan prostora i vremena – prispjelih na Krim. Bili su udarna vijest za večernje televizijske dnevnike, kao da je šest američkih razarača uplovilo u Sevastopolj. Zato vijesti o zabrani ruskog jezika u službenoj upotrebi u Ukrajini, koju je donijela nova “demokratska vlada”, nije bilo

 

Peto, u unutarnjem projektu raspada Jugoslavije duhovi nacionalizma, mržnje, optužbi i inzistiranja na povijesti unatrag sedam stotina godina puštani su iz boce polako i sistematično, iz domaćih kuhinja i uz diskretne signale podrške izvana. Ukrajina je i uz podjednako traumatičnu povijest, buknula “preko noći”, onoga časa kada je ta odluka – sve je očiglednije – donesena u centrima vani. I operacionalizirana na presudan način organizacijom i logistikom izvana. Dok nije došlo vrijeme jednostranih ambicija, nisu je čačkali.

 

Šesto, ne manje bitno, ključne istine o scenariju raspada i samom raspadu Jugoslavije, i pored drugačijih želja aktera, bile su mnogo dostupnije svjetskim medijima koji su o kraju zajednice svjedočili s lica mjesta, “vlastitim očima”, s manje mogućnosti manipulacije i laganja. I uz novinare od digniteta, a ne uz pomoć hordi propagandista, pretežno za računalima u redakcijama. Svijet o svemu tamo u Ukrajini i oko nje sudi, uz rijetke izuzetke, na temelju istina koje se kreiraju, doziraju i distribuiraju onako kako to ovaj ili onaj centar kontrole uma želi. U uredima i komandnim sobama.

 

Bilo bi smiješno da nije tužno koliko su prepoznatljive manipulacije u tretmanu različitih informacija od kojih neke ne smiju da se (po)kažu, ili smiju trajati samo nakratko, pa moraju biti “prekrivene” što brže drugima na kojima se inzistira uporno i ponavljano. Primjera je mnogo. Od onih o “borcima i revolucionarima” koji su srušili Janukoviča, uz eufemizme o klasičnim fašistima koji, eto, formiraju “demokratsku vladu”, gazeći dan ranije sporazum EU-a i opozicionara u operaciji koja se onda apsurdno tretira kao “uspjeh EU-a”, preko onih o uvezenim snajperistima na Majdanu u potvrđenoj konverzaciji Ashtonice i ministra vanjskih poslova Estonije Paeta…

 

Dva dana se, recimo, na razne načine ponavljala patetično izvedena ostavka američke novinarke Liz Wahl na ruskoj televizijskoj mreži RT pred kamerama da bi se skrenula pažnja sa sadržaja onoga što joj je u intervjuu kazao bivši kandidat za predsjednika SAD-a Ron Paul: “…to je tamo širenje imperije, dovođenje NATO-a na prag Rusije, dok su u pozadini priče američke organizacije…”

Takve blokade polako uspijevaju načeti tek pokoji bivši veleposlanik ili dugogodišnji dopisnik s tih prostora iz vremena nekog drugačijeg novinarstva. Pojedinci koji znaju o čemu je riječ, što znače dvije strane priče, ljudi koji su se tamošnjom realnošću bavili decenijama i koji danas ne misle da vlastitu pamet i profesionalni dignitet treba prodati zbog bilo čije usko interesne politike što slijepo sluša i ne propituje

 

U aplauzima novinarki koja se, eto, oduprla “cenzuri na RT-u” prešućen je intervju. Podjednako kao i onaj s drugim bivšim kandidatom za predsjednika SAD-a Dennisom Kuchinichem, koji je za Fox News kazao da su “iza operacija u Ukrajini tajno djelovali CIA, National Endowment for Democracy i USAID…”

 

Tretman heroja imala je i druga američka novinarka na RT-u Abby Martin, koja je glasno bila protiv naslućivanja rata u Ukrajini, ali gotovo nitko nije prenio ni slovo od njezina objašnjenja i usporedbe s drugim glasovitim svjetskim medijima, jer to nije odgovaralo adresiranima.

 

Pomalo je smiješno i kakav je tretman dobila bizarna storija o šestorici klaunova i budala – četnika izvan prostora i vremena – prispjelih na Krim. Bili su udarna vijest za večernje televizijske dnevnike, kao da je šest američkih razarača uplovilo u Sevastopolj. Zato vijesti o zabrani ruskog jezika u službenoj upotrebi u Ukrajini koju je donijela nova “demokratska vlada” nije bilo.

 

Sve je to pozadina drame u kojoj cilj nije rješenje tamošnjih problema, nego proizvodnja kaosa. U ime domaćih strasti. I sve se to čita ovdje onako kako kome diktiraju najčešće lokalne optike, proizvedene emocije, strasti potpaljivane političkim nalozima. Može se misliti i koliko su porasle Putinove šanse za pobjedu sada kada ga je podržao, recimo, Dodik. Eto, zato je Ukrajina dokaz modela jugoslavenskog raspada za “nas” na jedan pobjednički način, a za “njih” na sasvim drugi, podjednako pobjednički. S realnošću to ima najmanje veze. S interesima da.

 

Takve blokade, kao što se vidi, polako uspijevaju načeti tek pokoji bivši veleposlanik ili dugogodišnji dopisnik s tih prostora iz vremena nekog drugačijeg novinarstva. Pojedinci koji znaju o čemu je riječ, što znače dvije strane priče, ljudi koji su se tamošnjom realnošću bavili decenijama i koji danas ne misle da vlastitu pamet i profesionalni dignitet treba prodati zbog bilo čije usko interesne politike što slijepo sluša i ne propituje.

 

Normalno da je zato sve to i nalik tumaranju gusaka u magli. Iz te i takve politike uglavnom proizlazi i nategnuta, ostrašćena inozemna, ali na naš način pročitana pamet o Ukrajini i sličnostima s yu-raspadom. Povijest ovdje doista nije bila učiteljica života.

 

(Prenosimo s portala forum.tm)

Nemirna Ukrajina

Autor: / Leave a Comment

Izgleda da se počinje ostvarivati Miloševićeva ideja ‘‘Svi Rusi u jednoj državi“. Nama s ovih prostora dobro poznat scenarij ne tako davno krvavo življen na razvalinama Jugoslavije. [Read more…]

Ukrajina i Bosna

Autor: / Leave a Comment

Kada se ono pre dvadeset i koju godinu po prvi put ‘‘završila istorija“ za generacije odrasle u Hladnom ratu, činilo nam se da je jedan od svetlijih simptoma tog zavodljivog postistorijskog stanja izborena parlamentarna demokratija: ‘‘mesijanska“ diktatura projektovana za večnost je pala, od sada ćemo sami birati svoje lidere, mirno i civilizovano, izlaskom na izbore u svečanoj nedeljnoj opravi i isto ćemo ih tako smenjivati posle nekog vremena zato što nisu zadovoljili, ili zato što smo se dosetili nekih boljih ili naprosto jer su nam dosadili i jer nam se može da se predomišljamo i sledimo svoje političke hirove. Ta, mi smo taj ‘‘suvereni narod“, ne?

 

Ta idilična slika demokratije zapravo je rađena po obrascu ponašanja i rezonovanja potrošača u nekom velikom, odlično opremljenom hipermarketu: uzeo si velika kolica, guraš ih ispred sebe i stavljaš u njih što ti treba ili što ti ne treba, ali ti se sviđa. To da je potrošač kreditno sposoban, to se valjda podrazumeva. Znali smo, doduše, da u kapitalizmu ima i kreditno nesposobnih (videli smo na filmu), ali se nekako podrazumevalo da je to uvek neko drugi. Doduše, najčešće i jeste…

I sad, eto paradoksa: možda je vera u ‘‘evropsku Ukrajinu“ neka vrsta utopije, ali ona se – suočena s ozbiljnim izazovom kakva je bila Janukovičeva pljuska u lice – pretvara u konkretnu i vrlo efikasnu političku snagu. Ta snaga izaziva vrlo konkretne i dalekosežne političke promene čiji je tok i smisao u ovom trenutku nemoguće sagledati

 

Ta žanr-slika funkcionalne predstavničke demokratije podrazumeva i trajni raskid sa ‘‘uličnim revolucijama“: tamo gde postoji sloboda političkog izbora kroz demokratske institucije nemoguće je legalno i legitimno rušiti i sticati vlast kroz ‘‘ustanke“, ‘‘okupacije“ ovog ili onog i slično. To jest, naravno da je načelno i to moguće, ali onda se prelazi s onu stranu demokratskog poretka: onda već imamo posla s revolucionarnim prevratom. Ma koji bio ideološki predznak koji će antiparlamentarna revolucija sebi nadenuti.

 

Ako je tome tako, šta je onda ovo što smo gledali u Ukrajini i Bosni? U čemu su sličnosti i razlike tih događanja? I zašto jedna ulična pobuna, čini se, ‘‘uspeva“, a druga ne?

 

Nije bilo tako davno kada sam, na ovom istom mestu, demonstrante u Kijevu nazvao nekovrsnim očajnicima koji, ma koliko im šanse za uspeh bile male, nisu imali drugog izbora nego da se pobune i neće žaliti da u toj borbi plate svaku cenu. Zašto? Zato što je Janukovičeva vlast fundamentalno, i već sasvim otvoreno, dovela u pitanje tzv. evropsku perspektivu Ukrajine i praktično je izručila nekoj vrsti postsovjetskog commonwealtha koji Putin stvara iza kremaljskih zidina. Na taj je način Janukovič opasno dirnuo u jedan tabu čije snage možda nije bio svestan, a možda i jeste, ali je precenio sopstvenu snagu. Koji je to tabu?

 

Istočnoevropska zemlja u polukomatoznom stanju u kakvom je Ukrajina može sebi da dopusti svaku moguću formu nevolje i propasti, ali ono što ne može da dopusti jeste eksplicitan i nesumnjiv izostanak ‘‘evropske perspektive“, ma koliko ona sama po sebi delovala kao apstraktna, šuplja, olinjala, upravo već bljutava fraza. Drugim rečima, šta je tačno ‘‘evropska perspektiva“ uopšte (pa još u ovo vreme ‘‘krize evropskog projekta“) i šta je ona tačno za zemlju poput Ukrajine? Ukrajinski, tj. ‘‘majdanski“ odgovor možda bi se mogao interpretirati ovako: nemamo pojma šta je to, ali znamo da nam bez toga nema života! Ne znamo gde taj cvet raste i hoćemo li ikada uspeti da ga uberemo, ali znamo da nam je vera u njegovu dohvatnost trajno pogonsko gorivo, pa makar bilo i energija zablude…

Tako gledano, bosanska buna uopšte nije politički kontroverzna (a ukrajinska jeste) i gotovo je nemoguće biti ‘‘protiv“ nje. Ali, zašto sve to zajedno na koncu nije proizvelo nikakav (u pravom smislu reči politički) efekat, a famozni je fitilj pobune, po svemu sudeći, na najboljem putu da konačno zgasne? Zašto, uostalom, u Bosni nije bilo nijednog Janukoviča koji bi (simbolički) visio?

 

I sad, eto paradoksa: možda je vera u ‘‘evropsku Ukrajinu“ neka vrsta utopije, ali ona se – suočena s ozbiljnim izazovom kakva je bila Janukovičeva pljuska u lice – pretvara u konkretnu i vrlo efikasnu političku snagu. Ta snaga izaziva vrlo konkretne i dalekosežne političke promene čiji je tok i smisao u ovom trenutku nemoguće sagledati. U svakom slučaju, ovde se radi o politici u najčišćem mogućem vidu: o politici kao pitanju strateškog vrednosnog, kulturološkog, pa onda posledično i ekonomskog i političkog opredeljenja jedne ljudske zajednice.

 

Kako u tom kontekstu stoje stvari s protestima u Bosni i Hercegovini, tj. u BiH Federaciji? Reklo bi se da su protesti splasli pre nego što su se makar i približili vrhuncu, tj. da je sam ‘‘vrhunac“ izostao. Osim ako ne smatrate da je nekoliko nagorelih zgrada isto što i ‘‘revolucija“. Drugim rečima, protest je – za razliku od ukrajinskog – doživeo neuspeh.

 

Ako je tako, hajde da vidimo zašto je tako. Ako u ukrajinskom ‘‘proevropsko-proruskom“ sporu postoji jak element bar prividne apstraktnosti, u bosanskoj se buni raspoznaje čak možda izvestan višak konkretnosti: bio je to onaj famozni ‘‘socijalni bunt“ (koji se odavno najavljuje i kojim se odavno preti), to jest, bio je to izliv sasvim razumljive frustriranosti i besa širokog sloja ljudi krajnje nezadovoljnih uslovima svog života i još nezadovoljnijih kada te uslove uporede s privilegijama ‘‘političke klase“, koja je u BiH zbog bizarnih daytonskih rešenja upravo perverzno razgranata.

 

Šta ovo znači? Da je s korenima i motivima bosanske bune vrlo lako biti solidaran, da je vrlo lako razumeti je i biti ‘‘načelno na njenoj strani“; zato su i svi lokalni, regionalni i drugi pripadnici Napredne Humanističke Inteligencije pustili odgovarajuće zvuke odobravanja, a najprilježniji među njima bogme i otišli u Sarajevo ili Tuzlu ne bi li na licu mesta malo začegevarisali, po mogućnosti pred kamerama. To je u redu ili je barem na neki način simpatično.

Tako ispada da su bosanski zahtevi‘‘previše konkretni“ i da im nedostaje bilo kakva utopijska energija, bilo kakav iole konsekventan politički projekt na širokoj skali (kao što je u Ukrajini ideja ‘‘evropske perspektive“ i trajne nezavisnosti od Kremlja) i da zato puka socijalna buna nužno krahira: ne može politički da uspe nešto što se nikada nije ni konstituisalo kao politička stvar, s kojim god predznakom

 

Tako gledano, bosanska buna uopšte nije politički kontroverzna (a ukrajinska jeste) i gotovo je nemoguće biti ‘‘protiv“ nje. Ali, zašto sve to zajedno na koncu nije proizvelo nikakav (u pravom smislu reči politički) efekat, a famozni je fitilj pobune, po svemu sudeći, na najboljem putu da konačno zgasne? Zašto, uostalom, u Bosni nije bilo nijednog Janukoviča koji bi (simbolički) visio?

 

Vraćamo se onom paradoksu, ali sada vozimo u obrnutom smeru. Prividna ‘‘apstraktnost“ ukrajinskog spora zapravo je duboko konkretna i duboko politička. Na drugoj strani, šta je politička osnovica bosanske bune? Ništa. Nema je. Parola tipa ‘‘ja sam gladan i nemam posla, a vi ste lopovi“ em je tačna, em izaziva prirodan ljudski poriv za solidarisanjem, ali ona je zapravo – ma koliko to bilo neprijatno za izreći – u političkom smislu bez sadržaja. Čovek prosto ne zna šta bi s njom. Ona bi eventualno mogla postati političkom jedino ako bi revolucionarne mase pokrenule novu (ali pravu, a ne ‘‘postmodernu“!) proletersku revoluciju, a to se ne dešava, niti ima izgleda za to, osim u glavi ponekog zanesenjaka.

 

Tako ispada da su bosanski zahtevi ‘‘previše konkretni“ i da im nedostaje bilo kakva utopijska energija, bilo kakav iole konsekventan politički projekt na širokoj skali (kao što je u Ukrajini ideja ‘‘evropske perspektive“ i trajne nezavisnosti od Kremlja) i da zato puka socijalna buna nužno krahira: ne može politički da uspe nešto što se nikada nije ni konstituisalo kao politička stvar, s kojim god predznakom. I zato se tako brzo izduvala i degenerisala u zabavište za nadobudne neolevičare (s njihovim ‘‘plenumima“ i ostalim dosadnim detinjarijama) i takva će biti sve dok prirodno ne izumre.

 

Nije to utešno, ali nije ni strašno, jer može da bude poučno. A šta je pouka? Pa, recimo ovo: bez hleba nema života, ali ‘‘hleb“ po sebi nije dostatna politička ideja. Uvek je potrebno nešto više; to ‘‘nešto više“ u Ukrajini postoji i neko je bio spreman i život da da za to.

Ukrajina na rubu provalije

Autor: / 5 Comments

Teško je, izuzetno teško pisati osvrt na događanja u Ukrajini jer se situacija strahovito brzo razvija. Janukoviča, možda, kao i odgovorne za masakr od prošlog tjedna, čeka kazneni progon, ali je veliko pitanje hoće li se opozicija uspjeti dogovoriti oko uloge tek oslobođene Julije Timošenko. Mnogima je drago što je na slobodi, ali je mnogi ne žele u novoj konstelaciji vlasti. Između ostalog, jer bi bilo pametno pokušati izbjeći građanski rat i podjelu zemlje, a pitanje je može li to Timošenko spriječiti kaznenim ekspedicijama koje najavljuje.

 

Sve je, znamo, otišlo k vragu nakon odbijanja Janukoviča da ne pristupi pregovorima o pridruživanju EU. Analitičari su ocijenili da je ukrajinska vlada tada promijenila odluku o pristupanju EU zbog pritiska Rusije, koja ne želi ispustiti Ukrajinu iz svoje interesne sfere. Osim toga, Moskva traži od Kijeva 30 milijardi dolara, što je dug za isporučeni plin zbog kojeg Ukrajina životno ovisi o Rusiji.

Sve je, znamo, otišlo k vragu nakon odbijanja Janukoviča da ne pristupi pregovorima o pridruživanju EU. Analitičari su ocijenili da je ukrajinska vlada tada promijenila odluku o pristupanju EU zbog pritiska Rusije, koja ne želi ispustiti Ukrajinu iz svoje interesne sfere. Osim toga, Moskva traži od Kijeva 30 milijardi dolara, što je dug za isporučeni plin zbog kojeg Ukrajina životno ovisi o Rusiji

 

Prosvjednici su tražili i dobili ostavku predsjednika vlade Mikole Azarova, koji je iznenada suspendirao najavljeno potpisivanje sporazuma o pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji, što se trebalo dogoditi na summitu u Vilniusu. Azarov je tada rekao da se zemlja zbog ekonomskih razloga okreće Rusiji, te da će se pridružiti carinskoj uniji bivših sovjetskih država koju predvodi Moskva (s Bjelorusijom i Kazahstanom).

 

Azarov je objasnio da je do zaokreta došlo zbog pragmatičnih razloga, no pritom nije isključio mogućnost obnove pregovora o stvaranju čvršćih veza s EU, ali ne prije predsjedničkih izbora 2015. godine (koji su usred nove revolucije sada najavljeni za 25. svibnja 2014.). Usto, najavio je da će Rusija preispitati i mogućnost pojeftinjenja plina za Ukrajinu, no iz Gazproma su ubrzo priopćili kako o takvu aranžmanu ne znaju ništa.

 

U Bruxellesu su bili prilično ljuti na sadašnje ukrajinske političare. Optužuju ih da su cijelo vrijeme pregovarali s EU i obećavali potpisivanje sporazuma iako su se zapravo samo htjeli ”bolje prodati” Rusiji. Možda tu i leži problem europske vanjske politike koja je nepobjediva u pregovorima ”u svilenim rukavicama”, ali apsolutno nesposobna kada se ne pregovara nego ucjenjuje, a tu je pak ruski car Vladimir Putin vrhunski majstor.

 

Dio aranžmana s Europskom unijom (tada) bio je i odlazak bivše ukrajinske premijerke Julije Timošenko, koja je do petka bila u zatvoru, na liječenje u Njemačku. EU je tražila da je njezin politički rival, sadašnji predsjednik Viktor Janukovič, oslobodi kako bi se nakon povratka s liječenja mogla i politički angažirati na sljedećim predsjedničkim izborima.

Glavni pobjednik u ovoj priči je, čini se, zasad Rusija. Iz prijašnjih stajališta Vladimira Putina dalo se naslutiti da Moskva neće tek tako pustiti Ukrajinu iz svoga interesnog područja. ”Ukrajina i Rusija su dvije bratski povezane zemlje”, rekao je Putin. Kada je ta zemlja, tijekom vlasti vođa Narančaste revolucije Viktora Juščenka i Julije Timošenko, težila pristupu NATO-u, Putin je otvoreno rekao kako će, u slučaju da se to i ostvari, Ukrajina vjerojatno biti podijeljena

 

Glavni pobjednik u ovoj priči je, čini se, zasad Rusija. Iz prijašnjih stajališta Vladimira Putina dalo se naslutiti da Moskva neće tek tako pustiti Ukrajinu iz svoga interesnog područja. ”Ukrajina i Rusija su dvije bratski povezane zemlje”, rekao je Putin. Kada je ta zemlja, tijekom vlasti vođa Narančaste revolucije Viktora Juščenka i Julije Timošenko, težila pristupu NATO-u, Putin je otvoreno rekao kako će, u slučaju da se to i ostvari, Ukrajina vjerojatno biti podijeljena.

 

Istočni dio Ukrajine je uglavnom rusofilski, a poluotok Krim, gdje je ruska crnomorska vojna baza Sevastopolj, naseljen je ruskim stanovništvom i tu su ove nedjelje počele napetosti i najavljeni su etnički sukobi.

 

Krim je, podsjetimo, stoljećima bio dio Rusije, ali ga je u vrijeme bivšega SSSR-a 1954. Nikita Hruščov darovao Ukrajini u znak ”vječnoga prijateljstva bratskih sovjetskih naroda”.

 

Putin to ne može zaboraviti i čim Ukrajina zaigra na kartu izlaska iz ruske interesne sfere, Krim s tamošnjim ruskim vojnim bazama postane središnje pitanje. Očito je da će se Krim, ako se frtutma nastavi, odvojiti od Ukrajine i vratiti u sklop Rusije. Ukrajina je inače ugovorom produljila pravo boravka ruskoj floti na Krimu do 2042. godine.

 

To je politički kontekst sukoba u Kijevu. Zapad zemlje, proeuropski orijentiran, na zadnjim je predsjedničkim izborima glasovao za Juliju Timošenko, a istok za Viktora Janukoviča. Janukovič je na kraju pobijedio s malom prednošću. Ta podjela ogleda se i danas. Pristaše prozapadnoga puta te zemlje vrlo su snažni, ali je i proruski tabor vrlo jak. U postotcima, ipak, čini se da je situacija među stanovnicima pola-pola, što govori o opasnostima daljnje radikalizacije jer bi moglo doći do većih sukoba među samim stanovnicima. Zemlja je gotovo eksplodirala i pukla po sredini koliko je situacija napeta.

U idućem nastavku ću se pozabaviti s velikim iskušenjima jer u pitanju nije samo budućnost Ukrajine kao cjelovite i neovisne države već i sama budućnost Vladimira Putina, budućnost EU kao strateške sile, budućnost Rusije kao regionalne ili pak svjetske sile i budućnost same revolucije s trga Majdan s obzirom na to da su revoluciju ipak preuzeli oligarsi koji su do jučer podržavali Janukoviča

 

Teško je prorokovati. Vlast je prosvjednicima na Trgu slobode (Majdan) poručila kako ih se ne boji (na koncu je i pucala pobivši, čini se da to nije konačna brojka, 88 civila) te da će provjeriti je li održavanje prosvjeda i njegovo financiranje u skladu sa zakonom. Do utorka bi parlament koji trenutno vodi državu trebao izglasati povjerenje prijelaznoj vladi, a tada možda nestane ”idila” koja ovih dana traje između građana i, ne baš složne, oporbe.

 

Ukrajina je u teškoj gospodarskoj situaciji, u velikim je dugovima, a u zemlji je raširena korupcija. Neki analitičari tvrde kako nakon ovog odbijanja i EU zapravo može odahnuti jer bi uzeli ”teškog bolesnika”, iako ogroman broj europskih poduzetnika jedva čeka ulazak na tržište od 45 milijuna stanovnika (na 603.000 kvadratnih kilometara). Mada postoje i strahovi jer se, na primjer, mnogi boje potencijala i konkurentnosti Ukrajine, pa se spominje slučaj zrakoplova An-70 koji je, mnogi smatraju, bolji od Airbusova, ali EU ne smije dozvoliti da Airbus bude ugrožen, itd.

 

Carinska uniju Ukrajine, Bjelorusije, Rusije i Kazahstana trebala bi stupiti u kvalitetnije odnose i 2015. prerasti u Euroazijsku ekonomsku uniju. Od toga je trebao profitirati dosadašnji predsjednik Viktor Janukovič, kojega je Rusija kanila podržati na izborima 2015. godine (i zato je predsjednik cimao Bruxelles i sebi dizao cijenu, doživjevši fijasko).

 

Međutim, odista nije lako kazati kamo ide Ukrajina. Istočno ili zapadno, ili je možda najtočnije da ta zemlja jako radišnih ljudi, s užasnim teretom korumpirane i nesposobne dugotrajne elite zapravo ide prema dolje.

 

U idućem nastavku ću se pozabaviti s velikim iskušenjima jer u pitanju nije samo budućnost Ukrajine kao cjelovite i neovisne države već i sama budućnost Vladimira Putina, budućnost EU kao strateške sile, budućnost Rusije kao regionalne ili pak svjetske sile i budućnost same revolucije s trga Majdan s obzirom na to da su revoluciju ipak preuzeli oligarsi koji su do jučer podržavali Janukoviča.

Razapeta Ukrajina

Autor: / 1 Comment

Ovu kolumnu šaljem iz Kijeva, glavnog grada zemlje koja se, razapeta između Bruxellesa i Moskve, nalazi pred raspadom. Već tri dana izbliza pratim situaciju koja je izuzetno dramatična i izvan svake kontrole. Na trenutke me sve ovo traumatično podsjeća na ono što smo na jesen 1991. gledali u Vukovaru, a nekoliko mjeseci kasnije u Sarajevu. Vode se krvave ulične borbe, zgrade su u plamenu, snajperisti s krovova gađaju nevine, molotovljevi kokteli i bombe lete na sve strane. Neki se hoteli pretvaraju u improvizirane bolnice, a hotel ‘‘Ukrajina“ na Trgu neovisnosti u samom centru grada funkcionira kao mrtvačnica u kojoj se identificiraju i zbrajaju mrtvi.

 

Teško je predvidjeti kako i kada će ovo nekontrolirano sijanje smrti završiti i kolike će žrtve pasti prije nego što ukrajinski narod dočeka proeuropsku slobodu za kojom čezne, a ekstremni nacionalisti s obje strane budu razoružani. Ukrajinske kolege i prijatelji (ima među njima i Rusa) mi tvrde da ne vjerujem u službena izvješća i ionako zastrašujuće statistike o broju poginulih i ranjenih, jer je broj stradalnika mnogo veći od onoga koji javljaju mediji. Moji bivši osječki studenti (sveukupno ih u Ukrajini ima pedesetak) koji su zajedno s nama doživjeli krvavu dramu raspada Jugoslavije svog Janukovića uspoređuju s Miloševićem, te se nadaju brzoj i učinkovitijoj intervenciji Europe i Amerike.

Ukrajinske kolege i prijatelji (ima među njima i Rusa) mi tvrde da ne vjerujem u službena izvješća i ionako zastrašujuće statistike o broju poginulih i ranjenih, jer je broj stradalnika mnogo veći od onoga koji javljaju mediji. Moji bivši osječki studenti (sveukupno ih u Ukrajini ima pedesetak) koji su zajedno s nama doživjeli krvavu dramu raspada Jugoslavije svog Janukovića uspoređuju s Miloševićem, te se nadaju brzoj i učinkovitijoj intervenciji Europe i Amerike

 

Pitaju me neki kako sam se ja uopće našao ovdje u samom epicentru masovnog i djelomice nasilnog narodnog ustanka protiv teških zloupotreba vlasti i još nasilnijeg gušenja te pobune. Moram priznati da su i mene iznenadili dramatični pozivi koji su mi sredinom protekloga tjedna stizali u Osijek i urgirali da sve ostalo ostavim po strani kako bih neka svoja poznanstva, znanje i iskustvo pridružio (pre)malom timu ekumenskih eksperata za sprečavanje sukoba i mirotvorstvo. Pozive u takvu plemenitu misiju je, moralno gledano, nemoguće odbiti, iako sam strahovanja obitelji i drugih dobronamjernika ipak morao višestruko odvagnuti.

 

Neki od tih urgentnih poziva su povezani s nedavnim susretima u Washingtonu. Moram priznati da početkom veljače, kada sam se družio s ukrajinskim i ruskim političarima i visokim crkvenim predstavnicima u okvirima (Inter)nacionalnog molitvenog doručka i s njime povezanim događajima i susretima u Washingtonu, nitko od nas nije mogao predvidjeti eksploziju nasilja i ratnu situaciju koje su uslijedile potkraj istoga mjeseca. Stoga u kolumni ‘‘Molitvom do mira“ nećete naći Ukrajinu, iako smo o njoj puno i na više mjesta u glavnom gradu SAD-a zabrinuto razgovarali i za koju smo molili.

 

Smatrao sam se počašćenim kada su me uvijek mi dragi Ukrajinci 5. veljače u Washingtonu pozvali da im se pridružim na proslavi njihova nacionalnog blagdana te da na trgu pred impresivnim spomenikom njihovom velikanu Tarasu Ševčenku zajedno pjevamo kršćanske himne i molimo za Ukrajinu. Bio je to vrlo upečatljiv susret i pravi ekumenski događaj, jer je među nama osim pravoslavne većine bilo i katolika, anglikanaca, baptista i pentekostalaca iako su molitvu službeno predvodili kijevski pravoslavni patrijarh Filaret i patrijarh Ukrajinske grko-katoličke crkve Sviatislav.

 

U Washingtonu je priličnu pozornost, uz neka žestoka osporavanja s ruske strane, privukao Patrijarh Filaret, poglavar Ukrajinske pravoslavne crkve – Kijevski patrijarhat. On nas je u neformalnim druženjima i na jednom okruglom stolu uvjeravao da do rata ne može doći, jer su i s jedne i s druge strane kršćani koji se mole istome Bogu. Oni koji protestiraju na Majdanu (tada još nije bilo smrtonosnog nasilja) kao i oni koji su na vlasti vjeruju u Boga, te svi oni, propovjednički je naglašavao patrijarh, imaju svetu obavezu da svoju vjeru dokažu svojim djelima.

Moram priznati da su i mene iznenadili dramatični pozivi koji su mi sredinom protekloga tjedna stizali u Osijek i urgirali da sve ostalo ostavim po strani kako bih neka svoja poznanstva, znanje i iskustvo pridružio (pre)malom timu ekumenskih eksperata za sprečavanje sukoba i mirotvorstvo. Pozive u takvu plemenitu misiju je, moralno gledano, nemoguće odbiti, iako sam strahovanja obitelji i drugih dobronamjernika ipak morao višestruko odvagnuti

 

Kada smo ga pitali što će biti ako dođe do eskalacije te se kršteni kršćani počnu međusobno ubijati (kao na području bivše Jugoslavije prije dvadesetak godina), patrijarh je malo zastao da bi nam zatim doslovno odgovorio: “Ako netko tvrdi da je kršćanin, a ubija ili izdaje zapovijedi da se ubija – pitam vas kakav je to onda kršćanin. Ubojice će prije ili kasnije stići pravedna kazna.” Patrijarh je u tim razgovorima i svim svojim javnim nastupima, pa i pred političarima i diplomatima, inzistirao na tome da je molitva najviše što kršćani mogu pridonijeti rješavanju napete situacije koja, bilo je već tada jasno, neizbježno vodi u otvorene sukobe.

 

Moram priznati da se kao svetopisamski utemeljen i suvremeno orijentiran kršćanski teolog ne mogu sasvim složiti s takvim i sličnim ekskluzivnim spiritualizacijama, jer one mogu umjesto utjecanja Bogu zapravo biti način bježanja od realnosti i promjena do kojih je Bogu pravdoljubivom itekako stalo. Mučim se pitanjem kada je molitva stvarno učinkovit dijalog s Bogom, a kada se duhovnom inercijom i mehanički izrecitiranom retorikom pretvara u izraz praznovjerja. Osim toga, takva vrsta distancirane duhovnosti tjera vodu na mlin onima koji već stoljećima kritiziraju istočno kršćanstvo za navodnu nesposobnost dovoljno glasnog i relevantnog angažmana u vezi sa socijalnim pitanjima.

 

Tu sam iskrenu ekumensku zabrinutost u jednom razgovoru prije dvadesetak godina osobno izložio, po mnogočemu svakako svetom, srpskom patrijarhu Pavlu. On me je iznenadio pažljivim slušanjem i svojom toplinom u razumijevanju moje dobrohotne kritičnosti, a posebice naglaskom da o tome moramo nastaviti obostrano koristan dijalog, kako je on to rekao, između aktivističkog protestantskog Zapada i kontemplativnog Istoka.

 

Svakako da je na mjestu i kritika na račun mnogih protestantskih lutanja i promašenih eksperimenata na tom području. U kontekstu ukrajinske krize i napetih odnosa s Rusijom moram izraziti svoje negodovanje zakašnjelim i uveliko smušenim priopćenjem Konferencije europskih crkava. Nisu mnogo uvjerljiviji ni blijedi glasovi koji se javljaju iz ekumenske prijestolnice Ženeve. Očito je da su mlake reakcije u KEC-u i u EVC-u izraz straha od reakcije Ruske pravoslavne crkve koja postaje sve više antiekumenki aktivna, a o ovom se pitanju nedvosmisleno svrstala uz Putina te nekritički podržava njegove megalomanske planove da stvaranjem Euroazijeske unije obnovi Rusiju kao velesilu koja će se moći ravnopravno nositi i s EU i sa SAD-om.

Nisu mnogo uvjerljiviji ni blijedi glasovi koji se javljaju iz ekumenske prijestolnice Ženeve. Očito je da su mlake reakcije u KEC-u i u EVC-u izraz straha od reakcije Ruske pravoslavne crkve koja postaje sve više antiekumenki aktivna, a o ovom se pitanju nedvosmisleno svrstala uz Putina te nekritički podržava njegove megalomanske planove da stvaranjem Euroazijeske unije obnovi Rusiju kao velesilu koja će se moći ravnopravno nositi i s EU i sa SAD-om

 

Vratimo se na mjesto na kojem o ovome i drugim pitanjima rata i mira tolstojevski uznemireno meditiram. Ne može se tvrditi da se na Majdanu samo puca, pali, razbija i ubija i da o molitvi nema ni spomena. Upravo pred našim očima je jedan svećenik Ukrajinske grko-katoličke crkve ponovo postavio međuvjersku šator-kapelu koju su zajedno posvetili rimokatolički i grkokatolički svećenici.

 

Taj hrabri duhovni pothvat se događa samo dva dana nakon sto je Berkut (u ovom kontekstu zloglasne jedinice ukrajinske milicije koje su osnovane za borbu protiv kriminala) spalio raniju verziju interkonfesionalne kapelice, koja je stajala tik do Stupa nezavisnosti. Jedan moj kolega u improviziranoj novoj “kapelici” naglas čita duhovno snažnu i solidarnošću nabijenu poruku ekumenskog (svepravoslavnog) patrijarha Bartolomeja. Ja s dozom ironije komentiram kako se ta poruka sigurno neće citati u Moskvi i u ruskim pravoslavnim crkvama, jer Bartolomeja tamo ne poštuju kako on kanonski zaslužuje.

 

Dok pišem ove retke (petak oko podne) pojavljuju se po prvi puta neki znaci privremene nade. Europa je na jugoslavenskoj tragediji ipak nešto naučila o visokoj cijeni nejedinstvenog pristupa i nemoralnog oklijevanja. Nakon mukotrpnog pregovaranja europske trojke s ukrajinskom opozicijskom trojkom, a zatim više prijetnjama nego obećanjima praćenim sučeljavanjem s Janukovićem ipak je potpisan mirovni sporazum koji privremeno daje neke krhke nade iako je upitna njegova dugotrajna primjena.

 

Nemojmo zaboraviti da je na Majdanu već potekla krv kada je ruska Duma, pjevajući pod dirigentskom palicom cara Putina, licemjerno upozoravala da se u Ukrajini ne smije ponoviti “jugoslavenski scenarij” i, poput beogradskog Miloševića, za krvave sukobe optuživala zemlje Zapada koje poticanjem sukoba zapravo nastavljaju ostvarivati svoje ekspanzionističke geopolitičke ciljeve. Sam Januković je prije nekoliko dana, “(pot)kupljen” i svestrano podržavan od Moskve, odbijao sve apele zapadnih lidera da sa svojim političkim protivnicima otpočne ozbiljne razgovore kako bi se spriječila daljnja eskalacija nasilja.

Koliko me raduje (privremeni?) prekid nasilja i uskraćivanje Janukovićevih poluimperijalnih ovlasti, toliko me istovremeno hvata mučnina kada mislim na to da je mirovni sporazum potpisan s čovjekom čije su ruke krvave i koji će, skupa sa svojim kriminalnim srodnicima poput balkanskih miloševića, karadžića i njima sličnih, prije ili kasnije morati odgovarati za smrt nevinih i druga nedjela

 

Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier, koji je sada vodio najteže pregovore svog života, izravno je i oštro optužio Janukovića čije “odbijanje da povede ozbiljne razgovore o miroljubivom rješenju sukoba i provede ustavnu reformu je ozbiljna greška koja će skupo stajati Ukrajinu”. Nas američki prijatelj Joe Biden je bio još konkretniji u izravnim telefonskim prijetnjama i javnim izjavama u ime Obame i američke vlade koja je predugo prijateljevala s Putinom i njegovim satelitima.

 

Osuda u zapadnim zemljama je bila unisona, nedvosmislena i neočekivano oštra. Tako je, primjerice, nama dobro poznati švedski ministar vanjskih poslova Carl Bildt (kao da je ipak nešto naučio u vrijeme svog mlitavog angažmana na našim područjima) predsjednika Janukovića unaprijed proglasio odgovornim za mrtve i nasilje u Kijevu optuživši ga da su mu “ruke krvave”.

 

Prioritet ovih dana je bio zaustaviti nasilje i s time povezati traženje demokratskih rješenja uz najavu prijevremenih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji trebaju uspostaviti uravnoteženiju demokratsku vlast. Svakako da ostaju mnoga teška pitanja na koja nema jednostavnih odgovora i da Ukrajini predstoje vremena velikih neizvjesnosti i teških turbulencija ako želi sačuvati jedinstvo duboko podijeljene države. Proevropski orijentirani zapadni dio zemlje i proruski usmjereni istok će se teško moći pomiriti.

 

Putin neće mirovati, a poluautonomni poluotok Krim koji je povijesno i ruskom većinom vezan za Moskvu će vjerojatno prvi krenuti u proceduru odcjepljenja od Ukrajine i pripajanja Rusiji. Poslije toga je sve moguće, pa i neki crnji scenariji dirigirani iz Moskve na koje Zapad, osim sankcijama, neće moći učinkovito odgovoriti, a da se ozbiljno ne poremeti cijeli niz međunarodnih odnosa i ne ugrozi mir u ovom našem, nestabilnošću i ratovima već preopterećenom svijetu. Ako krene u tom pravcu, Gospodin pomiluj!

 

Koliko me raduje (privremeni?) prekid nasilja i uskraćivanje Janukovićevih poluimperijalnih ovlasti, toliko me istovremeno hvata mučnina kada mislim na to da je mirovni sporazum potpisan s čovjekom čije su ruke krvave i koji će, skupa sa svojim kriminalnim srodnicima poput balkanskih miloševića, karadžića i njima sličnih, prije ili kasnije morati odgovarati za smrt nevinih i druga nedjela. Možda je patrijarh Filaret ipak “prorokovao” u Washingtonu tvrdnjom da će (onda još potencijalne) “ubojice prije ili kasnije stići pravedna kazna”. Pravda je prečesto spora, ali ipak stiže; bolje prije nego kasnije, jer bez pravde nema mira.

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJA:

novosti Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt