Tomislav Jakić doajen je hrvatskog novinarstva koji je dugi niz godina bio jedan od najprepoznatljivijih novinar Radio-televizije Zagreb, gdje je od 1966. radio u redakciji vanjske politike. Jakić, koji je i danas aktivan kao novinar, za naš web govori o svojim iskustvima i stanju u hrvatskom novinarstvu. |
|
Gospodine Jakiću, premda ste u mirovini i dalje puno pišete i čest ste sugovornik u dijelu medija kada se govori o vanjskopolitičkim temama, a uskoro vam izlazi i knjiga kolumni.
Rekao bih da vas dojam vara. Da, prisutan sam i dalje, možda je bolje reći: još uvijek sam prisutan u medijskom prostoru. Ali to se svodi na dva teksta mjesečno u tjedniku Novosti, ponekad i na neki tekst napisan isključivo za portal tacno.net ili forum.tm. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupineTelevizije me, mislim na HTV, N1 i Al Jazeeru, ponekad pozovu na razgovor o nekoj aktualnoj vanjskopolitičkoj temi, to radi i Radio 101, ali niti su ti pozivi tako česti, niti bi meni ikada palo na pamet da se pretvorim u neku vrstu komentatora opće prakse, pa da prihvaćam govoriti ili pisati o bilo čemu. Zato sam ne jednom i odbio pozive smatrajući da za temu koja mi je predložena nisam dovoljno kompetentan. A što se tiče knjige koju spominjete – da, nadam se da će se početkom jeseni pojaviti knjiga mojih odabranih kolumni uz desetak dosad neobjavljenih tekstova što sam ih napisao u kasnu jesen godine 2017., kada sam se, zgađen atmosferom ne samo na medijskoj sceni nego i u društvu, pokušao povući s javne i medijske scene. Nisam izdržao i, eto, tu sam. Energije vam nikad nije nedostajalo? Kako gledate na stanje u hrvatskim medijima? Imam, rekao bih, onoliko energije koliko je primjereno čovjeku mojih godina, a koji nema nikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema. I koji nije izgubio interes za sve što se događa oko njega, i u neposrednoj okolini, i u svijetu. Pitate me za stanje u hrvatskim medijima. Mogao bih odgovoriti jednom riječju: žalosno. No tim uopćavanjem bio bih nepravedan prema zaista rijetkim medijima koji nastoje održati profesionalnost i dignitet profesije, kao i prema također rijetkim pojedincima koje toleriraju, čini mi se kao neku vrstu alibija, u redakcijama mainstream medija koji su, više ili manje očito, ”glajhšaltovani”. Ide to dotle da se u jednoj velikoj medijskoj kući novinarima propisuje kojom riječju smiju opisivati neku stvar. Na koga, odnosno na što mislite? Ne mogu ulaziti u pojedinosti jer bih samo doveo u neugodnu situaciju mlade kolege koji mi se ponekada potuže na sve što moraju otrpjeti da bi sačuvali radno mjesto. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojem ”gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarstvo se ne napušta, novinarstvo se braniPosebna je priča javni radiotelevizijski servis, gdje ste vi i započeli karijeru da bi devedesetih s mnogim drugim kolegama preko noći postali nepoželjni. Koliko HRT zadovoljava svoju zadaću javnog medija? HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinama. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupine. Kako promijeniti takvu situaciju? Dojam je da je postalo normalno da u poslijepodnevnom terminu gledamo čovjeka kako neometano 15 minuta priča kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su ljudi rado boravili. U američkom kvizu rekli bi da ste mi postavili pitanje za milijun dolara. Ne znam kako promijeniti takvo stanje, ali definitivno znam, vidim i osjećam da HRT nema jedinstvenu uređivačku politiku. To ne znači nikakvo jednoumlje, nego naprosto to da se zna koje će vrijednosti javna radio-televizija promicati, kojim će se temama – u interesu najšire javnosti – baviti, kako će im prilaziti, kakve će ljude dovoditi u svoje programe. Imam dojam, možda griješim, da unutar HRT-a postoje, i profesionalno i svjetonazorski gledano, različite skupine, pa se program formira ovisno o tome na koji njegov segment ova ili ona skupina ima presudan utjecaj. Devedesetih je najveći pritisak na medije dolazio od političkog vrha da bi kasnije primat preuzele velike tvrtke sa svojim oglasima. Upravlja li se i danas negdje iz sjene? Da, rekao sam već. Utjecaj na medije nedvojbeno postoji. Možda se baš izravno ne upravlja, kako vi kažete, ali se itekako utječe. I na program i na ljude koji ga stvaraju. Utječe vlast, utječu pojedine stranke, utječu interesne skupine, utječu oglašivači. Oni koji rade u novinarstvu, čast iznimkama koje su zaista rijetke, i ne mogu reći da rade u slobodnim medijima niti da su sami slobodni. Desnica vas i danas naziva ”komunjarskim novinarom“, mada niste, što je manje poznato, nikada bili član Saveza komunista Jugoslavije za razliku od dežurnih kritičara. HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinamaNe, član Saveza komunista nikada nisam bio, tri sam puta odbio podnijeti molbu za primanje u Partiju, a kakvim me sve nazivima ”krsti” desnica uopće me ne zanima. To što se njima ne sviđa da iznosim činjenice i da na temelju činjenica argumentirano zaključujem – to je njihov problem. Oni, naime, pate od bolesti koja se zove nesposobnost suočavanja s istinom i odbijanje suočavanja s istinom. Kako onom o prošlosti, tako i onom o današnjici. Ozbiljna bolest koja se kao zaraza širi našim društvom. Rođeni ste u Zagrebu i to usred rata. Kako ste se odlučili za novinarski posao? Ne bih mogao reći da sam se odlučio. Bilo je to, da tako kažem, najprije letimično poznanstvo koje se s vremenom pretvorilo u ljubav, profesionalnu naravno. Kao student prava javio sam se na natječaj tadašnje Radio-televizije Zagreb koja je za svoje programe tražila mlade novinare. Prošao sam višemjesečno rigorozno testiranje, apsolvirao dvogodišnju internu novinarsku školu RTZ-a, prošao godišnje jednomjesečne prakse u redakcijama radija i televizije koja je tada tek stasala. Upoznao sam kroz to novinarski poziv i zavolio ga. Našao sam u njemu sebe. Mislim da je time sve rečeno. Koje putovanje vam se posebno urezalo u sjećanje? Ono prvo, na Sinaj, neposredno nakon Oktobarskog rata godine 1973. Bilo je, naravno, kasnije i drugih, zanimljivih i izazovnih, bilo je intervjua s vrlo interesantnim sugovornicima; već i samo nabrajanje predaleko bi nas odvelo. S početka devedesetih posebno je zanimljiv zadatak bio pratiti Franju Tuđmana i Gojka Šuška po SAD-u, što ste opisali u knjizi ”Nisam zavijao s vukovima – sjećanja otrgnuta zaboravu“ (Plejada, 2010.). Da, to je bilo zanimljivo, a za mene i otrežnjavajuće. Na tom sam putovanju spoznao tko su ljudi koji su uzeli sudbinu Hrvatske u svoje ruke i dobio sam prilično jasnu predodžbu o tome kako će se stvari razvijati. Do dana današnjega. Nakon HRT-a karijeru ste nastavili u Hini, pa na Radiju Slobodna Evropa u Pragu, Kako ste preživljavali tih godina? Bilo je i drugih poslova, bio sam profesionalni tajnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske, bio sam predstavnik za javnost Instituta Otvoreno društvo, bio sam glavni urednik i direktor riječke televizije Kanal RI, bio sam kolumnist dnevnog lista Vjesnik. Ukratko: radio sam što sam mogao, uglavnom kao novinar, ali ponekada i izvan novinarstva. Bile su to godine preživljavanja, no – da me ne biste pogrešno shvatili – ne tužim se, bilo je kolegica i kolega koji su u to vrijeme imali daleko traumatičnija iskustva. Ostajali su doslovno na ulici, izgubili su egzistencijalnu osnovu, iskusili su što znači biti otpisan po kratkom postupku, pa uz to i etiketiran na najgori mogući način. Mene su, srećom, takve stvari samo rubno dotaknule. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građaneNakon demokratskih promjena postali ste savjetnik predsjedniku Stjepanu Mesiću s kojim ste i danas u dobrim odnosima. Koliko se Mesić razlikovao od Tuđmana i kako, po vašem mišljenju, Kolinda Grabar-Kitarović stoji prema njima dvojici? Odgovorit ću vrlo kratko, jer bi svaka detaljnija analiza tražila previše vremena i prostora. Tuđman i Mesić bili su dva svijeta, različiti karakteri, različiti pristupi visokoj funkciji koju su obnašali. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građane. Aktualna Predsjednica priča je za sebe i kako njezin mandat još traje, neka mi bude dopušteno da se suzdržim od svakog daljeg komentara. U nekim kolumnama koje sam napisao bio sam određeniji. Na nedavnoj promociji knjige pokojne novinarke Tatjane Tagirov ”Optužujem“ (Documenta, Žene u crnom, 2018.) prikazana je snimka na kojoj Tanja u nekoj televizijskoj emisiji na pitanje voditelja što bi poručila mladima novinarima odgovora: ”Poručujem im da batale ovaj posao!” Što biste im vi poručili? Upravo suprotno. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojem ”gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarstvo se ne napušta, novinarstvo se brani. Uz mali dodatak. U predgovoru knjizi mojih kolumni što ste je spomenuli na početku razgovora napisao sam da je to svojevrsni nekrolog novinarstvu kakvo sam poznavao i kakvo ono, prema mojem dubokom uvjerenju, mora biti. Drugim riječima: moja je generacija svoje odslužila, na mladima je da se izbore za dignitet profesije, ali i za svoj osobni. Jer te su dvije stvari nedjeljive. (Prenosimo s portala hnd.hr).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE. |
Sablazan u Rijadu i ultimatum protiv Al Jazeere
Vjerojatno vam nije promaklo da je Donald Trump skupa s hanumama, Melanijom i Ivankom, posjetio Saudijsku Arabiju. Njih dvije prohodale su Rijadom skoro kao od majke rođene: u nekakvim haljetcima pod kojim ne samo da su im se vidjeli obrisi njihovih ženskih sramota, nego su bile otkrivenih lice, vratova, glava, kosa, šaka i nožnih članaka. [Read more…]
Udri po mišljenju
Baš me zanima, onako ljudski , što je pomislio sisački biskup Vlado Košić kad je na ekranima, po portalima i novinama osvanula okrvavljena glava bosanskohercegovačkog akademika, sociologa, prof. dr. Slave Kukića. Jel ‘ ga štrecnulo oko srca? Kako je spavao tu noć između ponedjeljka i utorka?
Zanima me je li u mislima prebirao svoj odlazak na zagrebački Pleso. Na doček dokazanog i osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića nakon što mu je kazna za trećinu umanjena. Što je sanjao nakon prosvjeda građana Zagreba pred Pozaićevu misu posvećenu samozvanom čelniku Herceg Bosne? Jesu li mu se po glavi vrtjela imena stotinu i šesnaest civila iz Ahmića. Među njima je bilo jedanaestero djece. Svi su, uključujući i tromjesečnu bebu, u proljeće 1993. godine zahvaljujući i Košićevu pulenu s dunjaluka preseljeni u ahiret.
Dariju Kordiću, čovjeku s kojim se, veli sisački biskup, zbližio iza rešetaka zatvora Karlau kraj Graza, kad je izdavao zapovijed o nestanku Ahmića savjest nije smetala. Do temelja su sravnili to mjesto. Od dvjesto bošnjačkih kuća spaljeno je stotinu i osamdeset, u zrak dignute dvije lokalne džamije, spaljene kolijevke valjda da im se sjeme zatre… Tada ubijena tromjesečna beba danas bi imala 21 godinu. Po zakonima svih zemalja bila bi punoljetna.
Je li Vlado Košić i pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku, uzevši ulogu suca odveć zaigrao: “Ne vjerujem”, kaže, ”da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je novost – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta
Prisjeti li se katkad u svojim molitvama biskup Vlado Košić, predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenu i dijalog, tog djeteta? Ima li u njegovim molitvama i na misama mjesta za Šaćire, Envere, Sabahudine, Ibrahime, Samire…ili se moraš ispravno zvati, ime ti mora biti u katoličkom kalendaru ako želiš njegovo suosjećanje, i blagoslov i aerodromske dočeke.
Baš me zanima, onako ljudski, je li sisački biskup osjetio i mrvu grižnje savjesti ugledavši dvije krvave glave? Jednu već na zagrebačkome aerodromu, onu aktivista Zorana Ivančića, a drugu, onu Slave Kukića, u ponedjeljak na ekranima televizora i kompjutora.
Je li pomislio kako je debelo pretjerao usporedivši dokazanog i osuđenog ratnog zločinca s Kristom! Nije li se kontroverzni biskup, k’o u srednjem vijeku uzevši ulogu suca, odveć zaigrao: “Ne vjerujem, kaže, da je Dario Kordić zločinac bez obzira na presudu. Smatram da je ona rezultat političke nagodbe i političkih igara, a ne dokaza…”
Navikli smo da nam se Crkva u Hrvata miješa u odgoj i obrazovanje djece, da s oltara agitira pred izbore, ali ovo miješanje u pravosuđe, pa makar i ono međunarodno, zbilja je pretjerano – da živ čovjek ne povjeruje što si sve svećenstvo u Hrvatskoj dopušta.
Dosad su komentirali samo presude iz doba socijalizma, eto sad, zahvaljujući Vladi Košiću, aktivno negiraju odgovornost osuđenog ratnog zločinca i time ohrabruju sve one kojima su više od dva desetljeća mozak ispirali time kako su se i Hrvati u Hrvatskoj i oni u Bosni i Hercegovini samo branili. Čak i kad bi bilo tako, mada je zbog postojanja Herceg Bosne teza vrlo upitna, ne znači da u obrambenom ratu nisu činili zločine… Spaljene dječje kolijevke, minareti razrušeni eksplozivom, stotinu i šesnaest života u nepovrat izgubljeno govore onima koji slušati žele sasvim suprotno!
Govore da se strašno pogriješilo dočekivanjem osuđenog ratnog zločinca ovacijama na zagrebačkom aerodromu i u nedjelju, na Dan antifašizma, u rodnoj mu Busovači. Ne samo zbog prateće ikonografije, Thompsonovih pjesama, ustaškoga pozdrava i klicanja umjetnoj tvorevini Herceg Bosni, već ponajviše zbog izostanka svake empatije za žrtve zločina u Ahmićima, za bol susjeda s kojim si, ako ništa drugo, zbog geografije osuđen na zajednički život…
Hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kojem je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans busovački dernek zločincu prokomentirati riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi, često ponose…”
Mnogi će se s rukom na grudima zaklinjati u Škabrnju i Vukovar kao mjesta posebnoga pijeteta zbog proživljenog u Domovinskom ratu, ali će ostati hladni i bezosjećajni kada se to isto zatraži za Ahmiće.
Uostalom, prva krvava glava, ona Zorana Ivančića (on je, inače, dobrovoljno s Liječnicima bez granica spašavao ranjenike iz Vukovarske bolnice) najbolje svjedoči o tome kako smo još uvijek nespremni – zahvaljujući dobrano i indoktrinacijama s oltara- prihvatiti istinu kad nam ne ide u prilog. Njegov uzvik na aerodromu: ”Ubojico! Sotono!” (veli da se prisjetio jednog bosanskog svećenika koji je u Drugom svjetskom ratu činio grozne zločine, pa ga je narod nazvao fra. Sotona) rezultirao je razbijenom glavom i ispljuvanim tijelom. Da ga policija nije zaštitila i odvela, tko zna kako bi okončao linč na Plesu.
No hrvatsko udri po mišljenju nije završilo napadom na Zorana Ivančića. Batinom što je iz raja izašla okomili su se i na akademika Slavu Kukića, još jednog Hrvata s greškom, jer se nakon dočeka u Busovači, kome je prisustvovao i predsjedavajući Doma naroda hadezeovac Dragan Čović, drznuo na Al Jazeeri Balkans prokomentirati busovački dernek zločincu riječima: “Čega se pametan stidi, time se idioti, pa i ideološki monstrumi često ponose…”.
Na njegovo mišljenje palicom za baseball (ili vješalicom, još nije točno utvrđeno) nasrnuo je bivši branitelj HVO-a, osamdesetpostotni invalid s dijagnozom PTSP-a…Što neodgovorni biskupi i političari zakuhaju, realiziraju branitelji s alibijem PTSP-a. Udare po mišljenju! No, udarcima po glavama Hrvata s greškom , Hrvata koji misle da je Bosna i Hercegovina moguća i kao društvo, i kao država triju ravnopravnih naroda. Crkva šuti. Njoj su valjda draži ovi što uporno zagovaraju Herceg Bosnu pa makar i zločinci bili.
I zato, udri po mišljenju, osude s oltara biti neće, jer za drugačijemisleće batina je iz raja izašla misli valjda biskup Košić… Kako bilo da bilo, o krvavim glavama nije se zasad oglasio.