Glas Koncila u broju 7, od 4. travnja 1971. godine, izvješćuje o posjetu Josipa Broza Tita papi Pavlu VI. od 29. ožujka 1971. godine (str. 3.) navodeći da je Tito, obraćajući se Papi, govorio hrvatski, da je Papi njegov govor prevođen na francuski, da je Papa govorio talijanski i da je taj govor prevođen Titu na hrvatskom jeziku. [Read more…]
Podrška Teološkoj ljetnoj školi u Dubrovniku i biskupu Uziniću
Nije svakom dana tolika duhovna snaga: sitnije duše osujećuju planove samo zato što njihova ideja nije bila pohvaljena. [Read more…]
Tomislav Jakić: ”Novinarstvo se ne napušta, nego se brani!”
Tomislav Jakić doajen je hrvatskog novinarstva koji je dugi niz godina bio jedan od najprepoznatljivijih novinar Radio-televizije Zagreb, gdje je od 1966. radio u redakciji vanjske politike. Jakić, koji je i danas aktivan kao novinar, za naš web govori o svojim iskustvima i stanju u hrvatskom novinarstvu. |
|
Gospodine Jakiću, premda ste u mirovini i dalje puno pišete i čest ste sugovornik u dijelu medija kada se govori o vanjskopolitičkim temama, a uskoro vam izlazi i knjiga kolumni.
Rekao bih da vas dojam vara. Da, prisutan sam i dalje, možda je bolje reći: još uvijek sam prisutan u medijskom prostoru. Ali to se svodi na dva teksta mjesečno u tjedniku Novosti, ponekad i na neki tekst napisan isključivo za portal tacno.net ili forum.tm. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupineTelevizije me, mislim na HTV, N1 i Al Jazeeru, ponekad pozovu na razgovor o nekoj aktualnoj vanjskopolitičkoj temi, to radi i Radio 101, ali niti su ti pozivi tako česti, niti bi meni ikada palo na pamet da se pretvorim u neku vrstu komentatora opće prakse, pa da prihvaćam govoriti ili pisati o bilo čemu. Zato sam ne jednom i odbio pozive smatrajući da za temu koja mi je predložena nisam dovoljno kompetentan. A što se tiče knjige koju spominjete – da, nadam se da će se početkom jeseni pojaviti knjiga mojih odabranih kolumni uz desetak dosad neobjavljenih tekstova što sam ih napisao u kasnu jesen godine 2017., kada sam se, zgađen atmosferom ne samo na medijskoj sceni nego i u društvu, pokušao povući s javne i medijske scene. Nisam izdržao i, eto, tu sam. Energije vam nikad nije nedostajalo? Kako gledate na stanje u hrvatskim medijima? Imam, rekao bih, onoliko energije koliko je primjereno čovjeku mojih godina, a koji nema nikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema. I koji nije izgubio interes za sve što se događa oko njega, i u neposrednoj okolini, i u svijetu. Pitate me za stanje u hrvatskim medijima. Mogao bih odgovoriti jednom riječju: žalosno. No tim uopćavanjem bio bih nepravedan prema zaista rijetkim medijima koji nastoje održati profesionalnost i dignitet profesije, kao i prema također rijetkim pojedincima koje toleriraju, čini mi se kao neku vrstu alibija, u redakcijama mainstream medija koji su, više ili manje očito, ”glajhšaltovani”. Ide to dotle da se u jednoj velikoj medijskoj kući novinarima propisuje kojom riječju smiju opisivati neku stvar. Na koga, odnosno na što mislite? Ne mogu ulaziti u pojedinosti jer bih samo doveo u neugodnu situaciju mlade kolege koji mi se ponekada potuže na sve što moraju otrpjeti da bi sačuvali radno mjesto. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojem ”gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarstvo se ne napušta, novinarstvo se braniPosebna je priča javni radiotelevizijski servis, gdje ste vi i započeli karijeru da bi devedesetih s mnogim drugim kolegama preko noći postali nepoželjni. Koliko HRT zadovoljava svoju zadaću javnog medija? HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinama. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupine. Kako promijeniti takvu situaciju? Dojam je da je postalo normalno da u poslijepodnevnom terminu gledamo čovjeka kako neometano 15 minuta priča kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su ljudi rado boravili. U američkom kvizu rekli bi da ste mi postavili pitanje za milijun dolara. Ne znam kako promijeniti takvo stanje, ali definitivno znam, vidim i osjećam da HRT nema jedinstvenu uređivačku politiku. To ne znači nikakvo jednoumlje, nego naprosto to da se zna koje će vrijednosti javna radio-televizija promicati, kojim će se temama – u interesu najšire javnosti – baviti, kako će im prilaziti, kakve će ljude dovoditi u svoje programe. Imam dojam, možda griješim, da unutar HRT-a postoje, i profesionalno i svjetonazorski gledano, različite skupine, pa se program formira ovisno o tome na koji njegov segment ova ili ona skupina ima presudan utjecaj. Devedesetih je najveći pritisak na medije dolazio od političkog vrha da bi kasnije primat preuzele velike tvrtke sa svojim oglasima. Upravlja li se i danas negdje iz sjene? Da, rekao sam već. Utjecaj na medije nedvojbeno postoji. Možda se baš izravno ne upravlja, kako vi kažete, ali se itekako utječe. I na program i na ljude koji ga stvaraju. Utječe vlast, utječu pojedine stranke, utječu interesne skupine, utječu oglašivači. Oni koji rade u novinarstvu, čast iznimkama koje su zaista rijetke, i ne mogu reći da rade u slobodnim medijima niti da su sami slobodni. Desnica vas i danas naziva ”komunjarskim novinarom“, mada niste, što je manje poznato, nikada bili član Saveza komunista Jugoslavije za razliku od dežurnih kritičara. HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinamaNe, član Saveza komunista nikada nisam bio, tri sam puta odbio podnijeti molbu za primanje u Partiju, a kakvim me sve nazivima ”krsti” desnica uopće me ne zanima. To što se njima ne sviđa da iznosim činjenice i da na temelju činjenica argumentirano zaključujem – to je njihov problem. Oni, naime, pate od bolesti koja se zove nesposobnost suočavanja s istinom i odbijanje suočavanja s istinom. Kako onom o prošlosti, tako i onom o današnjici. Ozbiljna bolest koja se kao zaraza širi našim društvom. Rođeni ste u Zagrebu i to usred rata. Kako ste se odlučili za novinarski posao? Ne bih mogao reći da sam se odlučio. Bilo je to, da tako kažem, najprije letimično poznanstvo koje se s vremenom pretvorilo u ljubav, profesionalnu naravno. Kao student prava javio sam se na natječaj tadašnje Radio-televizije Zagreb koja je za svoje programe tražila mlade novinare. Prošao sam višemjesečno rigorozno testiranje, apsolvirao dvogodišnju internu novinarsku školu RTZ-a, prošao godišnje jednomjesečne prakse u redakcijama radija i televizije koja je tada tek stasala. Upoznao sam kroz to novinarski poziv i zavolio ga. Našao sam u njemu sebe. Mislim da je time sve rečeno. Koje putovanje vam se posebno urezalo u sjećanje? Ono prvo, na Sinaj, neposredno nakon Oktobarskog rata godine 1973. Bilo je, naravno, kasnije i drugih, zanimljivih i izazovnih, bilo je intervjua s vrlo interesantnim sugovornicima; već i samo nabrajanje predaleko bi nas odvelo. S početka devedesetih posebno je zanimljiv zadatak bio pratiti Franju Tuđmana i Gojka Šuška po SAD-u, što ste opisali u knjizi ”Nisam zavijao s vukovima – sjećanja otrgnuta zaboravu“ (Plejada, 2010.). Da, to je bilo zanimljivo, a za mene i otrežnjavajuće. Na tom sam putovanju spoznao tko su ljudi koji su uzeli sudbinu Hrvatske u svoje ruke i dobio sam prilično jasnu predodžbu o tome kako će se stvari razvijati. Do dana današnjega. Nakon HRT-a karijeru ste nastavili u Hini, pa na Radiju Slobodna Evropa u Pragu, Kako ste preživljavali tih godina? Bilo je i drugih poslova, bio sam profesionalni tajnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske, bio sam predstavnik za javnost Instituta Otvoreno društvo, bio sam glavni urednik i direktor riječke televizije Kanal RI, bio sam kolumnist dnevnog lista Vjesnik. Ukratko: radio sam što sam mogao, uglavnom kao novinar, ali ponekada i izvan novinarstva. Bile su to godine preživljavanja, no – da me ne biste pogrešno shvatili – ne tužim se, bilo je kolegica i kolega koji su u to vrijeme imali daleko traumatičnija iskustva. Ostajali su doslovno na ulici, izgubili su egzistencijalnu osnovu, iskusili su što znači biti otpisan po kratkom postupku, pa uz to i etiketiran na najgori mogući način. Mene su, srećom, takve stvari samo rubno dotaknule. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građaneNakon demokratskih promjena postali ste savjetnik predsjedniku Stjepanu Mesiću s kojim ste i danas u dobrim odnosima. Koliko se Mesić razlikovao od Tuđmana i kako, po vašem mišljenju, Kolinda Grabar-Kitarović stoji prema njima dvojici? Odgovorit ću vrlo kratko, jer bi svaka detaljnija analiza tražila previše vremena i prostora. Tuđman i Mesić bili su dva svijeta, različiti karakteri, različiti pristupi visokoj funkciji koju su obnašali. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građane. Aktualna Predsjednica priča je za sebe i kako njezin mandat još traje, neka mi bude dopušteno da se suzdržim od svakog daljeg komentara. U nekim kolumnama koje sam napisao bio sam određeniji. Na nedavnoj promociji knjige pokojne novinarke Tatjane Tagirov ”Optužujem“ (Documenta, Žene u crnom, 2018.) prikazana je snimka na kojoj Tanja u nekoj televizijskoj emisiji na pitanje voditelja što bi poručila mladima novinarima odgovora: ”Poručujem im da batale ovaj posao!” Što biste im vi poručili? Upravo suprotno. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojem ”gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarstvo se ne napušta, novinarstvo se brani. Uz mali dodatak. U predgovoru knjizi mojih kolumni što ste je spomenuli na početku razgovora napisao sam da je to svojevrsni nekrolog novinarstvu kakvo sam poznavao i kakvo ono, prema mojem dubokom uvjerenju, mora biti. Drugim riječima: moja je generacija svoje odslužila, na mladima je da se izbore za dignitet profesije, ali i za svoj osobni. Jer te su dvije stvari nedjeljive. (Prenosimo s portala hnd.hr).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE. |
Eutanazija novinarstva: nestane li HND ovdje nastaje mrak
Neprijateljstvo države prema medijima kontinuitet je proteklih 27 godina – o tom neće dvojiti nitko tko išta zna o ”medijskoj politici” golemog dijela zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti ove zemlje. [Read more…]
Neraspoređeni
Mnogi se još živo sjećamo javne prepiske Stanka Lasića i Igora Mandića u časopisu Vijenac, u ljeto 1997., i epistole u kojoj je Lasić ustvrdio da će srpska književnost u budućnosti (njemu i nama) biti jednako strana i nezanimljiva kao i bugarska. [Read more…]
Jakov Sedlar ne smije dobiti nagradu Grada Zagreba!
Na skupštini 19. travnja odlučivat će se, između ostalog, o dodjeli nagrade grada Zagreba režiseru Jakovu Sedlaru. [Read more…]
Jakov Sedlar ne smije dobiti nagradu Grada Zagreba!
Na skupštini 19. travnja odlučivat će se, između ostalog, o dodjeli nagrade grada Zagreba režiseru Jakovu Sedlaru. [Read more…]
U hrvatskom sudstvu novinare isključuju s javnih rasprava
U 11-godišnjoj sudskoj trakavici u kojoj jednu stranku zastupa više od 70 odvjetnika sudska rasprava je zakazana u ”sudnici” u kojoj, navodno, ima samo šest stolica za ”javnost”!
Kada su za to čuli novinari, podneseno je više zahtjeva za odobravanje dozvola za snimanje tonskim TV kamerama i za fotografska snimanja te sudske rasprave (u postupku javnoga (!?) suđenja).
Ali,kao što su novinari i očekivali, Nina Hrešć, predsjednica Općinskog suda u Velikoj Gorici, na više podnesenih zahtjeva za dozvolu snimanja svima je odgovorila istim sadržajem kratke elektroničke poruke:”Zbog velikog broja sudionika i ograničenih prostornih kapaciteta sudnice nismo u mogućnosti udovoljiti Vašem traženju i dopustiti novinarsko snimanje TV kamerama” (broj dopisa: 28 Su-268/17-2 od 7. travnja 2017. godine).
To bi značilo da Nina Hrešć, predsjednica Općinskog suda u Velikoj Gorici, ne razumije da novinarsko snimanje TV kamerama sudskih rasprava sa zanemarivim brojem sudionika u odgovarajućim prostorima sudnica malo koga zanima i da novinari zbog toga takve događaje uglavnom i ne bilježe TV kamerama.
Sudska rasprava koju ”zbog prostornih ograničenja” ne mogu pratiti novinari zakazana je za danas, utorak, 11. travnja 2017. godine u 9 sati, u Općinskom sudu u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 36, u sobi broj 4, kod sutkinje Jelene Rajić.
Kaj god!
Zna točno Nina Hrešć, predsjednica Općinskoga suda u Velikoj Gorici, zbog čega bi bilo dobro izbjeći i(li) spriječiti novinarsko snimanje TV kamerama ove sudske rasprave.
Ako u jednom sudskom postupku jednu stranku pro bono (besplatno) zastupa više od 70 odvjetnika, onda to znači da su odvjetnici zbog nečega revoltirani i solidarni sa strankom koju zastupaju.
A sve se to događa odmah nakon prošlotjednog skupa u Novinarskom domu o medijima i pravosuđu, na kojemu se zaklinjalo u transparentnost pravosuđa.
Nije izigravanje obećane transparentnosti, međutim, jedini razlog izbjegavanja i sprečavanja novinara da prate zakazanu sudsku raspravu u Velikoj Gorici u postupku u kojemu jedna stranka ima točno 71 punomoć odvjetnika.
Spomenuta sudska rasprava koju ”zbog prostornih ograničenja” ne mogu pratiti novinari zakazana je za danas, utorak, 11. travnja 2017. godine u 9 sati, u Općinskom sudu u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 36, u sobi broj 4, kod sutkinje Jelene Rajić.
Svakako dodatni razlog izbjegavanja transparentnosti zakazane sudske rasprave je što se, proturječno izjavama premijera
Plenkovića i ministra Šprlje o uvođenju podnošenja elektroničkih prijedloga za upise u zemljišne knjige radi izbjegavanja prevara u gruntovnicama, u Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 11-godišnjoj sudskoj trakavici osporava pravo na odštetu zbog nepravilnosti kod upisa vlasništva na istoj nekretnini koja je na prevaru prodana trima osobama u isto vrijeme.
Proturječno izjavama premijera Plenkovića i ministra Šprlje o uvođenju podnošenja elektroničkih prijedloga za upise u zemljišne knjige radi izbjegavanja prevara u gruntovnicama, u Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 11-godišnjoj sudskoj trakavici osporava se pravo na odštetu zbog nepravilnosti kod upisa vlasništva na istoj nekretnini koja je na prijevaru prodana trima osobama u isto vrijeme.
Svojim izjavama o razlozima uvođenja ”podnošenja elektroničkih prijedloga za upise u zemljišne knjige radi izbjegavanja prevara u gruntovnicama” Plenković i Šprlje su zapravo potvrdili ono što oštećena u zakazanoj sudskoj raspravi pokušava dokazati – da su postavljanjem više šaltera u većim gruntovnicama (primjerice u Zagrebu), na kojima se može istovremeno podnijeti dva i više prijedloga za upis vlasništva na istoj nekretnini, praktično omogućene prevare (i ”povlaštene” uknjižbe).
Sada već u 11 godina dugoj sudskoj trakavici Jerina Malešević pokušava dokazati da su je u Gruntovnici u Zagrebu prevarili i uknjižili kao vlasnicu nekretnine drugu osobu koju su upisali tzv. ”povlaštenim upisom” (kao da je predložila upis prije oštećene Malešević, premda to nije točno).
Jerina Malešević je, naime, jedna od tri kupca kojima je na prevaru izvjesni Vladimir Debeljački prodao istu nekretninu. Debeljački je zbog toga pravomoćno osuđen (i odležao) zatvorsku kaznu.
Od tri prevarena kupca te iste nekretnine, tvrde u Sudu, jedan je u ”utrkivanju od bilježnika do gruntovnice” stigao prvi i na njega je sporna nekretnina uknjižena, premda ju je stekao u sudski utvrđenoj prevari (a ne valjanim pravnim poslom) i unatoč tome što je sporno je li zaista stigao prvi.
Pojednostavljeno, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se vlasništvo stječe valjanim pravnim poslom. A Zakonom o zemljišnim knjigama propisano je da se uknjižba u zemljišne knjige ostvaruje redom prvenstva upisa.
I sutkinja Jelena Rajić iz Općinskog suda u Velikoj Gorici je presudila da je važno tko se prvi uknjižio, a da to što se radi o stjecanju nekretnine u ”nevaljanom pravnom poslu” i to što je upitno tko je u utrci od bilježnika do gruntovnice stigao prvi da nije bitno.
Poruka je te presude nedvosmislena – varajte se u gruntovnicama i otimajte jedni drugima nekretnine, samo pazite da u gruntovnicu stignete prije svih ostalih.
Ako u jednom sudskom postupku jednu stranku pro bono (besplatno) zastupa više od 70 odvjetnika, onda to znači da su odvjetnici zbog nečega revoltirani i solidarni sa strankom koju zastupaju, a za predmetnu sutkinju i predsjednicu suda je to poprilično neugodna situacija.
Publicitet u Općinskom sudu u Velikoj Gorici pokušavaju izbjeći još i zato da se ne priča u javnosti previše i o ukidnom rješenju prvostupanjske presude sutkinje Jelene Rajić (koju je ukinuo Županijski sud u Velikoj Gorici Posl. Broj 6 Gž-1806/13-10).
Misli valjda Nina Hrešć da nije dobro da se javnost obavještava o tome da drugostupanjski sud ukida presude sutkinje Jelene Rajić iz Općinskog suda u Velikoj Gorici.
Nakon odgovora Nine Hrešć da ”nije u mogućnosti dopustiti novinarsko praćenje (snimanje) sudske rasprave” uputio sam novinarsko pitanje Vrhovnom i Županijskom sudu te Ministarstvu pravosuđa (s obzirom na to da sudska uprava u svojstvu predsjednice Općinskog suda u Velikoj Gorici sprečava novinare) da odgovore što novinari mogu poduzeti da im se omogući praćenje sudskih rasprava u sudovima s, navodno, ”ograničenim prostornim kapacitetima”, kao što je to slučaj s Općinskim sudom u Velikoj Gorici.
I kao potpitanje je li (tobože) javni sudski postupak regularan ako je praktično onemogućen pristup javnosti (i novinarima) sudskoj raspravi.
Do zaključenja (objavljivanja) ovog teksta(jučer do 14 sati) stigao je odgovor samo od glasnogovornice Građanskog odjela Županijskog suda u Velikoj Gorici, sutkinje Ankice Jakovine.
Ukratko, u odgovoru sutkinja i glasnogovornica Ankica Jakovina početno obavještava (novinare) da je ”propisano da je glavna rasprava javna, što znači da joj može prisustvovati unaprijed neograničen broj osoba”.
U drugoj rečenici, međutim, sutkinja i glasnogovornica Ankica Jakovina obavještava i da je istim zakonom propisano da ”sud može isključiti javnost i kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ovom Zakonu ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave”.
Prema tumačenju sutkinje i glasnogovornice Ankice Jakovine broj osoba na glavnoj raspravi ”može biti ograničen zbog prostornih mogućnosti sudnice, što je na žalost čest slučaj u Republici Hrvatskoj”.
Tako glasnogovornica i sutkinja Ankica Jakovina tumači proturječne odredbe istoga zakona, prema kojima javnoj raspravi ”može prisustvovati unaprijed neograničen broj osoba” i suprotno tome – da ”sud može isključiti javnost kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ovom Zakonu ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave”, (a ne može jer u sudnici, navodno, ima samo 6 stolica).
Da bi se isključila javnost, sud samo treba zakazati javnu raspravu u postupku s više od 70 odvjetnika u prostoriji ”sa samo 6 stolica”, što je, kako naglašava sutkinja i glasnogovornica Ankica Jakovina, ”na žalost čest slučaj u Republici Hrvatskoj”.
Neprihvatljiv je dio odgovora sutkinje i glasnogovornice Ankice Jakovine u kojemu preporučuje novinarima da isključivanje iz javne rasprave mogu izbjeći tako što će se ”unaprijed obratiti predsjedniku ili glasnogovorniku Općinskog suda u Velikoj Gorici da novinarima za iduću raspravu u tom predmetu ‘rezervira’ pristup”.
Izbjegavanje i sprečavanje novinara da prate zakazanu sudsku raspravu u Velikoj Gorici događa se nakon prošlotjednog skupa u Novinarskom domu o medijima i pravosuđu, na kojemu se zaklinjalo u transparentnost pravosuđa.
Pa zar se novinari nisu unaprijed najavili Nini Hrešć, predsjednici Općinskoga suda u Velikoj Gorici, ako ih je dopisima obavijestila 7. travnja (četiri dana prije zakazane rasprave) da su ”isključeni”?
S obzirom na to da se sa zahtjevima za odobravanje snimanja ove rasprave obratilo najmanje troje novinara, neukusna je i neistinita izjava sutkinje i glasnogovornice Ankice Jakovine: ”Time što Vama kao jednom od predstavnika medija zbog gore navedenih razloga nije omogućen pristup raspravi nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost navedenog postupka” (za troje kolega znam da su tražili dozvole za snimanje, a ja sam kao četvrti ”predstavnik medija” postavio pitanja).
Ako je točna informacija da je rasprava zakazana u sudnici u kojoj ima samo 6 stolica za javnost u postupku u kojemu ima 70 odvjetnika i najmanje desetak osoba zainteresiranih da prisustvuju kao javnost, da ne spominjemo samo novinare, očito se radi o zavjeri sudaca da isključe javnost s rasprave koja bi trebala biti javna.
***
Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.
Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355
***
Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.
Otvorite i ”novinarski arhiv” (bivšu VND)
(Opaska uredništva: objavljujemo kolumnu Ivice Grčara koja je bila postavljena u sustav, ali se nije pojavila prošlog utorka jer smo bili cilj hakerskog napada koji nam je od nedjelje do utorka popodne srušio server).
U Saboru su objavili ”otvaranje svih državnih arhiva nastalih do 22. prosinca 1990. godine, uključujući i arhiv SK Hrvatske i Službe državne sigurnosti bivše države”.
I odmah se pokazalo da u Saboru svatko tko imalo drži do sebe ima najmanje jedan (suprotni od drugih) zakonski prijedlog o otvaranju arhiva. [Read more…]
Zahvaljujući Šeksu i Turudiću Stepinac ostaje nepoznanica
Izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića (inače predsjednik toga Suda), u cijelosti je u petak 22. srpnja poništilo presudu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu kojega su komunističke vlasti osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Nadbiskupov nećak Boris Stepinac, koji je zatražio reviziju presude, zahvalio je hrvatskom pravosuđu na tome što se učinilo. [Read more…]