Nije svakom dana tolika duhovna snaga: sitnije duše osujećuju planove samo zato što njihova ideja nije bila pohvaljena. [Read more…]
Tomislav Jakić: ”Novinarstvo se ne napušta, nego se brani!”
![]() Tomislav Jakić Tomislav Jakić doajen je hrvatskog novinarstva koji je dugi niz godina bio jedan od najprepoznatljivijih novinar Radio-televizije Zagreb, gdje je od 1966. radio u redakciji vanjske politike. Jakić, koji je i danas aktivan kao novinar, za naš web govori o svojim iskustvima i stanju u hrvatskom novinarstvu. |
|
Gospodine Jakiću, premda ste u mirovini i dalje puno pišete i čest ste sugovornik u dijelu medija kada se govori o vanjskopolitičkim temama, a uskoro vam izlazi i knjiga kolumni.
Rekao bih da vas dojam vara. Da, prisutan sam i dalje, možda je bolje reći: još uvijek sam prisutan u medijskom prostoru. Ali to se svodi na dva teksta mjesečno u tjedniku Novosti, ponekad i na neki tekst napisan isključivo za portal tacno.net ili forum.tm. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupineTelevizije me, mislim na HTV, N1 i Al Jazeeru, ponekad pozovu na razgovor o nekoj aktualnoj vanjskopolitičkoj temi, to radi i Radio 101, ali niti su ti pozivi tako česti, niti bi meni ikada palo na pamet da se pretvorim u neku vrstu komentatora opće prakse, pa da prihvaćam govoriti ili pisati o bilo čemu. Zato sam ne jednom i odbio pozive smatrajući da za temu koja mi je predložena nisam dovoljno kompetentan. A što se tiče knjige koju spominjete – da, nadam se da će se početkom jeseni pojaviti knjiga mojih odabranih kolumni uz desetak dosad neobjavljenih tekstova što sam ih napisao u kasnu jesen godine 2017., kada sam se, zgađen atmosferom ne samo na medijskoj sceni nego i u društvu, pokušao povući s javne i medijske scene. Nisam izdržao i, eto, tu sam. Energije vam nikad nije nedostajalo? Kako gledate na stanje u hrvatskim medijima? Imam, rekao bih, onoliko energije koliko je primjereno čovjeku mojih godina, a koji nema nikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema. I koji nije izgubio interes za sve što se događa oko njega, i u neposrednoj okolini, i u svijetu. ![]() Tomislav Jakić Pitate me za stanje u hrvatskim medijima. Mogao bih odgovoriti jednom riječju: žalosno. No tim uopćavanjem bio bih nepravedan prema zaista rijetkim medijima koji nastoje održati profesionalnost i dignitet profesije, kao i prema također rijetkim pojedincima koje toleriraju, čini mi se kao neku vrstu alibija, u redakcijama mainstream medija koji su, više ili manje očito, ”glajhšaltovani”. Ide to dotle da se u jednoj velikoj medijskoj kući novinarima propisuje kojom riječju smiju opisivati neku stvar. Na koga, odnosno na što mislite? Ne mogu ulaziti u pojedinosti jer bih samo doveo u neugodnu situaciju mlade kolege koji mi se ponekada potuže na sve što moraju otrpjeti da bi sačuvali radno mjesto. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojem ”gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarstvo se ne napušta, novinarstvo se braniPosebna je priča javni radiotelevizijski servis, gdje ste vi i započeli karijeru da bi devedesetih s mnogim drugim kolegama preko noći postali nepoželjni. Koliko HRT zadovoljava svoju zadaću javnog medija? HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinama. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupine. Kako promijeniti takvu situaciju? Dojam je da je postalo normalno da u poslijepodnevnom terminu gledamo čovjeka kako neometano 15 minuta priča kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su ljudi rado boravili. ![]() Tomislav Jakić U američkom kvizu rekli bi da ste mi postavili pitanje za milijun dolara. Ne znam kako promijeniti takvo stanje, ali definitivno znam, vidim i osjećam da HRT nema jedinstvenu uređivačku politiku. To ne znači nikakvo jednoumlje, nego naprosto to da se zna koje će vrijednosti javna radio-televizija promicati, kojim će se temama – u interesu najšire javnosti – baviti, kako će im prilaziti, kakve će ljude dovoditi u svoje programe. Imam dojam, možda griješim, da unutar HRT-a postoje, i profesionalno i svjetonazorski gledano, različite skupine, pa se program formira ovisno o tome na koji njegov segment ova ili ona skupina ima presudan utjecaj. Devedesetih je najveći pritisak na medije dolazio od političkog vrha da bi kasnije primat preuzele velike tvrtke sa svojim oglasima. Upravlja li se i danas negdje iz sjene? Da, rekao sam već. Utjecaj na medije nedvojbeno postoji. Možda se baš izravno ne upravlja, kako vi kažete, ali se itekako utječe. I na program i na ljude koji ga stvaraju. Utječe vlast, utječu pojedine stranke, utječu interesne skupine, utječu oglašivači. Oni koji rade u novinarstvu, čast iznimkama koje su zaista rijetke, i ne mogu reći da rade u slobodnim medijima niti da su sami slobodni. Desnica vas i danas naziva ”komunjarskim novinarom“, mada niste, što je manje poznato, nikada bili član Saveza komunista Jugoslavije za razliku od dežurnih kritičara. HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinamaNe, član Saveza komunista nikada nisam bio, tri sam puta odbio podnijeti molbu za primanje u Partiju, a kakvim me sve nazivima ”krsti” desnica uopće me ne zanima. To što se njima ne sviđa da iznosim činjenice i da na temelju činjenica argumentirano zaključujem – to je njihov problem. Oni, naime, pate od bolesti koja se zove nesposobnost suočavanja s istinom i odbijanje suočavanja s istinom. Kako onom o prošlosti, tako i onom o današnjici. Ozbiljna bolest koja se kao zaraza širi našim društvom. Rođeni ste u Zagrebu i to usred rata. Kako ste se odlučili za novinarski posao? Ne bih mogao reći da sam se odlučio. Bilo je to, da tako kažem, najprije letimično poznanstvo koje se s vremenom pretvorilo u ljubav, profesionalnu naravno. Kao student prava javio sam se na natječaj tadašnje Radio-televizije Zagreb koja je za svoje programe tražila mlade novinare. Prošao sam višemjesečno rigorozno testiranje, apsolvirao dvogodišnju internu novinarsku školu RTZ-a, prošao godišnje jednomjesečne prakse u redakcijama radija i televizije koja je tada tek stasala. Upoznao sam kroz to novinarski poziv i zavolio ga. Našao sam u njemu sebe. Mislim da je time sve rečeno. Koje putovanje vam se posebno urezalo u sjećanje?
S početka devedesetih posebno je zanimljiv zadatak bio pratiti Franju Tuđmana i Gojka Šuška po SAD-u, što ste opisali u knjizi ”Nisam zavijao s vukovima – sjećanja otrgnuta zaboravu“ (Plejada, 2010.). Da, to je bilo zanimljivo, a za mene i otrežnjavajuće. Na tom sam putovanju spoznao tko su ljudi koji su uzeli sudbinu Hrvatske u svoje ruke i dobio sam prilično jasnu predodžbu o tome kako će se stvari razvijati. Do dana današnjega. Nakon HRT-a karijeru ste nastavili u Hini, pa na Radiju Slobodna Evropa u Pragu, Kako ste preživljavali tih godina? Bilo je i drugih poslova, bio sam profesionalni tajnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske, bio sam predstavnik za javnost Instituta Otvoreno društvo, bio sam glavni urednik i direktor riječke televizije Kanal RI, bio sam kolumnist dnevnog lista Vjesnik. Ukratko: radio sam što sam mogao, uglavnom kao novinar, ali ponekada i izvan novinarstva. Bile su to godine preživljavanja, no – da me ne biste pogrešno shvatili – ne tužim se, bilo je kolegica i kolega koji su u to vrijeme imali daleko traumatičnija iskustva. Ostajali su doslovno na ulici, izgubili su egzistencijalnu osnovu, iskusili su što znači biti otpisan po kratkom postupku, pa uz to i etiketiran na najgori mogući način. Mene su, srećom, takve stvari samo rubno dotaknule. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građaneNakon demokratskih promjena postali ste savjetnik predsjedniku Stjepanu Mesiću s kojim ste i danas u dobrim odnosima. Koliko se Mesić razlikovao od Tuđmana i kako, po vašem mišljenju, Kolinda Grabar-Kitarović stoji prema njima dvojici? Odgovorit ću vrlo kratko, jer bi svaka detaljnija analiza tražila previše vremena i prostora. Tuđman i Mesić bili su dva svijeta, različiti karakteri, različiti pristupi visokoj funkciji koju su obnašali. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građane. Aktualna Predsjednica priča je za sebe i kako njezin mandat još traje, neka mi bude dopušteno da se suzdržim od svakog daljeg komentara. U nekim kolumnama koje sam napisao bio sam određeniji. Na nedavnoj promociji knjige pokojne novinarke Tatjane Tagirov ”Optužujem“ (Documenta, Žene u crnom, 2018.) prikazana je snimka na kojoj Tanja u nekoj televizijskoj emisiji na pitanje voditelja što bi poručila mladima novinarima odgovora: ”Poručujem im da batale ovaj posao!” Što biste im vi poručili?
U predgovoru knjizi mojih kolumni što ste je spomenuli na početku razgovora napisao sam da je to svojevrsni nekrolog novinarstvu kakvo sam poznavao i kakvo ono, prema mojem dubokom uvjerenju, mora biti. Drugim riječima: moja je generacija svoje odslužila, na mladima je da se izbore za dignitet profesije, ali i za svoj osobni. Jer te su dvije stvari nedjeljive. (Prenosimo s portala hnd.hr).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE. |
Eutanazija novinarstva: nestane li HND ovdje nastaje mrak

Novinarski dom
Neprijateljstvo države prema medijima kontinuitet je proteklih 27 godina – o tom neće dvojiti nitko tko išta zna o ”medijskoj politici” golemog dijela zakonodavnih, izvršnih i sudskih vlasti ove zemlje. [Read more…]
Neraspoređeni

Nada Beroš
Mnogi se još živo sjećamo javne prepiske Stanka Lasića i Igora Mandića u časopisu Vijenac, u ljeto 1997., i epistole u kojoj je Lasić ustvrdio da će srpska književnost u budućnosti (njemu i nama) biti jednako strana i nezanimljiva kao i bugarska. [Read more…]
Jakov Sedlar ne smije dobiti nagradu Grada Zagreba!

Jakov Sedlar
Foto: Novi list
Na skupštini 19. travnja odlučivat će se, između ostalog, o dodjeli nagrade grada Zagreba režiseru Jakovu Sedlaru. [Read more…]
Jakov Sedlar ne smije dobiti nagradu Grada Zagreba!

Jakov Sedlar
Foto: Novi list
Na skupštini 19. travnja odlučivat će se, između ostalog, o dodjeli nagrade grada Zagreba režiseru Jakovu Sedlaru. [Read more…]
U hrvatskom sudstvu novinare isključuju s javnih rasprava

Ivica Grčar
U 11-godišnjoj sudskoj trakavici u kojoj jednu stranku zastupa više od 70 odvjetnika sudska rasprava je zakazana u ”sudnici” u kojoj, navodno, ima samo šest stolica za ”javnost”!
Kada su za to čuli novinari, podneseno je više zahtjeva za odobravanje dozvola za snimanje tonskim TV kamerama i za fotografska snimanja te sudske rasprave (u postupku javnoga (!?) suđenja).
Ali,kao što su novinari i očekivali, Nina Hrešć, predsjednica Općinskog suda u Velikoj Gorici, na više podnesenih zahtjeva za dozvolu snimanja svima je odgovorila istim sadržajem kratke elektroničke poruke:”Zbog velikog broja sudionika i ograničenih prostornih kapaciteta sudnice nismo u mogućnosti udovoljiti Vašem traženju i dopustiti novinarsko snimanje TV kamerama” (broj dopisa: 28 Su-268/17-2 od 7. travnja 2017. godine).
To bi značilo da Nina Hrešć, predsjednica Općinskog suda u Velikoj Gorici, ne razumije da novinarsko snimanje TV kamerama sudskih rasprava sa zanemarivim brojem sudionika u odgovarajućim prostorima sudnica malo koga zanima i da novinari zbog toga takve događaje uglavnom i ne bilježe TV kamerama.
Sudska rasprava koju ”zbog prostornih ograničenja” ne mogu pratiti novinari zakazana je za danas, utorak, 11. travnja 2017. godine u 9 sati, u Općinskom sudu u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 36, u sobi broj 4, kod sutkinje Jelene Rajić.
Kaj god!
Zna točno Nina Hrešć, predsjednica Općinskoga suda u Velikoj Gorici, zbog čega bi bilo dobro izbjeći i(li) spriječiti novinarsko snimanje TV kamerama ove sudske rasprave.
Ako u jednom sudskom postupku jednu stranku pro bono (besplatno) zastupa više od 70 odvjetnika, onda to znači da su odvjetnici zbog nečega revoltirani i solidarni sa strankom koju zastupaju.
A sve se to događa odmah nakon prošlotjednog skupa u Novinarskom domu o medijima i pravosuđu, na kojemu se zaklinjalo u transparentnost pravosuđa.
Nije izigravanje obećane transparentnosti, međutim, jedini razlog izbjegavanja i sprečavanja novinara da prate zakazanu sudsku raspravu u Velikoj Gorici u postupku u kojemu jedna stranka ima točno 71 punomoć odvjetnika.
Spomenuta sudska rasprava koju ”zbog prostornih ograničenja” ne mogu pratiti novinari zakazana je za danas, utorak, 11. travnja 2017. godine u 9 sati, u Općinskom sudu u Velikoj Gorici, Trg kralja Tomislava 36, u sobi broj 4, kod sutkinje Jelene Rajić.
Svakako dodatni razlog izbjegavanja transparentnosti zakazane sudske rasprave je što se, proturječno izjavama premijera
Plenkovića i ministra Šprlje o uvođenju podnošenja elektroničkih prijedloga za upise u zemljišne knjige radi izbjegavanja prevara u gruntovnicama, u Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 11-godišnjoj sudskoj trakavici osporava pravo na odštetu zbog nepravilnosti kod upisa vlasništva na istoj nekretnini koja je na prevaru prodana trima osobama u isto vrijeme.
Proturječno izjavama premijera Plenkovića i ministra Šprlje o uvođenju podnošenja elektroničkih prijedloga za upise u zemljišne knjige radi izbjegavanja prevara u gruntovnicama, u Općinskom sudu u Velikoj Gorici u 11-godišnjoj sudskoj trakavici osporava se pravo na odštetu zbog nepravilnosti kod upisa vlasništva na istoj nekretnini koja je na prijevaru prodana trima osobama u isto vrijeme.
Svojim izjavama o razlozima uvođenja ”podnošenja elektroničkih prijedloga za upise u zemljišne knjige radi izbjegavanja prevara u gruntovnicama” Plenković i Šprlje su zapravo potvrdili ono što oštećena u zakazanoj sudskoj raspravi pokušava dokazati – da su postavljanjem više šaltera u većim gruntovnicama (primjerice u Zagrebu), na kojima se može istovremeno podnijeti dva i više prijedloga za upis vlasništva na istoj nekretnini, praktično omogućene prevare (i ”povlaštene” uknjižbe).
Sada već u 11 godina dugoj sudskoj trakavici Jerina Malešević pokušava dokazati da su je u Gruntovnici u Zagrebu prevarili i uknjižili kao vlasnicu nekretnine drugu osobu koju su upisali tzv. ”povlaštenim upisom” (kao da je predložila upis prije oštećene Malešević, premda to nije točno).
Jerina Malešević je, naime, jedna od tri kupca kojima je na prevaru izvjesni Vladimir Debeljački prodao istu nekretninu. Debeljački je zbog toga pravomoćno osuđen (i odležao) zatvorsku kaznu.
Od tri prevarena kupca te iste nekretnine, tvrde u Sudu, jedan je u ”utrkivanju od bilježnika do gruntovnice” stigao prvi i na njega je sporna nekretnina uknjižena, premda ju je stekao u sudski utvrđenoj prevari (a ne valjanim pravnim poslom) i unatoč tome što je sporno je li zaista stigao prvi.
Pojednostavljeno, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da se vlasništvo stječe valjanim pravnim poslom. A Zakonom o zemljišnim knjigama propisano je da se uknjižba u zemljišne knjige ostvaruje redom prvenstva upisa.
I sutkinja Jelena Rajić iz Općinskog suda u Velikoj Gorici je presudila da je važno tko se prvi uknjižio, a da to što se radi o stjecanju nekretnine u ”nevaljanom pravnom poslu” i to što je upitno tko je u utrci od bilježnika do gruntovnice stigao prvi da nije bitno.
Poruka je te presude nedvosmislena – varajte se u gruntovnicama i otimajte jedni drugima nekretnine, samo pazite da u gruntovnicu stignete prije svih ostalih.
Ako u jednom sudskom postupku jednu stranku pro bono (besplatno) zastupa više od 70 odvjetnika, onda to znači da su odvjetnici zbog nečega revoltirani i solidarni sa strankom koju zastupaju, a za predmetnu sutkinju i predsjednicu suda je to poprilično neugodna situacija.
Publicitet u Općinskom sudu u Velikoj Gorici pokušavaju izbjeći još i zato da se ne priča u javnosti previše i o ukidnom rješenju prvostupanjske presude sutkinje Jelene Rajić (koju je ukinuo Županijski sud u Velikoj Gorici Posl. Broj 6 Gž-1806/13-10).
Misli valjda Nina Hrešć da nije dobro da se javnost obavještava o tome da drugostupanjski sud ukida presude sutkinje Jelene Rajić iz Općinskog suda u Velikoj Gorici.
Nakon odgovora Nine Hrešć da ”nije u mogućnosti dopustiti novinarsko praćenje (snimanje) sudske rasprave” uputio sam novinarsko pitanje Vrhovnom i Županijskom sudu te Ministarstvu pravosuđa (s obzirom na to da sudska uprava u svojstvu predsjednice Općinskog suda u Velikoj Gorici sprečava novinare) da odgovore što novinari mogu poduzeti da im se omogući praćenje sudskih rasprava u sudovima s, navodno, ”ograničenim prostornim kapacitetima”, kao što je to slučaj s Općinskim sudom u Velikoj Gorici.
I kao potpitanje je li (tobože) javni sudski postupak regularan ako je praktično onemogućen pristup javnosti (i novinarima) sudskoj raspravi.
Do zaključenja (objavljivanja) ovog teksta(jučer do 14 sati) stigao je odgovor samo od glasnogovornice Građanskog odjela Županijskog suda u Velikoj Gorici, sutkinje Ankice Jakovine.
Ukratko, u odgovoru sutkinja i glasnogovornica Ankica Jakovina početno obavještava (novinare) da je ”propisano da je glavna rasprava javna, što znači da joj može prisustvovati unaprijed neograničen broj osoba”.
U drugoj rečenici, međutim, sutkinja i glasnogovornica Ankica Jakovina obavještava i da je istim zakonom propisano da ”sud može isključiti javnost i kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ovom Zakonu ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave”.
Prema tumačenju sutkinje i glasnogovornice Ankice Jakovine broj osoba na glavnoj raspravi ”može biti ograničen zbog prostornih mogućnosti sudnice, što je na žalost čest slučaj u Republici Hrvatskoj”.
Tako glasnogovornica i sutkinja Ankica Jakovina tumači proturječne odredbe istoga zakona, prema kojima javnoj raspravi ”može prisustvovati unaprijed neograničen broj osoba” i suprotno tome – da ”sud može isključiti javnost kada se mjerama za održavanje reda predviđenim u ovom Zakonu ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave”, (a ne može jer u sudnici, navodno, ima samo 6 stolica).
Da bi se isključila javnost, sud samo treba zakazati javnu raspravu u postupku s više od 70 odvjetnika u prostoriji ”sa samo 6 stolica”, što je, kako naglašava sutkinja i glasnogovornica Ankica Jakovina, ”na žalost čest slučaj u Republici Hrvatskoj”.
Neprihvatljiv je dio odgovora sutkinje i glasnogovornice Ankice Jakovine u kojemu preporučuje novinarima da isključivanje iz javne rasprave mogu izbjeći tako što će se ”unaprijed obratiti predsjedniku ili glasnogovorniku Općinskog suda u Velikoj Gorici da novinarima za iduću raspravu u tom predmetu ‘rezervira’ pristup”.
Izbjegavanje i sprečavanje novinara da prate zakazanu sudsku raspravu u Velikoj Gorici događa se nakon prošlotjednog skupa u Novinarskom domu o medijima i pravosuđu, na kojemu se zaklinjalo u transparentnost pravosuđa.
Pa zar se novinari nisu unaprijed najavili Nini Hrešć, predsjednici Općinskoga suda u Velikoj Gorici, ako ih je dopisima obavijestila 7. travnja (četiri dana prije zakazane rasprave) da su ”isključeni”?
S obzirom na to da se sa zahtjevima za odobravanje snimanja ove rasprave obratilo najmanje troje novinara, neukusna je i neistinita izjava sutkinje i glasnogovornice Ankice Jakovine: ”Time što Vama kao jednom od predstavnika medija zbog gore navedenih razloga nije omogućen pristup raspravi nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost navedenog postupka” (za troje kolega znam da su tražili dozvole za snimanje, a ja sam kao četvrti ”predstavnik medija” postavio pitanja).
Ako je točna informacija da je rasprava zakazana u sudnici u kojoj ima samo 6 stolica za javnost u postupku u kojemu ima 70 odvjetnika i najmanje desetak osoba zainteresiranih da prisustvuju kao javnost, da ne spominjemo samo novinare, očito se radi o zavjeri sudaca da isključe javnost s rasprave koja bi trebala biti javna.
***
Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.
Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355
***
Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Autografova pučkobranitelja” odgovara autor.
Otvorite i ”novinarski arhiv” (bivšu VND)

Ivica Grčar
(Opaska uredništva: objavljujemo kolumnu Ivice Grčara koja je bila postavljena u sustav, ali se nije pojavila prošlog utorka jer smo bili cilj hakerskog napada koji nam je od nedjelje do utorka popodne srušio server).
U Saboru su objavili ”otvaranje svih državnih arhiva nastalih do 22. prosinca 1990. godine, uključujući i arhiv SK Hrvatske i Službe državne sigurnosti bivše države”.
I odmah se pokazalo da u Saboru svatko tko imalo drži do sebe ima najmanje jedan (suprotni od drugih) zakonski prijedlog o otvaranju arhiva. [Read more…]
Zahvaljujući Šeksu i Turudiću Stepinac ostaje nepoznanica
Izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda, pod predsjedanjem suca Ivana Turudića (inače predsjednik toga Suda), u cijelosti je u petak 22. srpnja poništilo presudu zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu kojega su komunističke vlasti osudile na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava. Nadbiskupov nećak Boris Stepinac, koji je zatražio reviziju presude, zahvalio je hrvatskom pravosuđu na tome što se učinilo. [Read more…]
Treba jednom prestati s političkim kadroviranjem!

Novinarski dom
PRIOPĆENJE SINDIKATA NOVINARA HRVATSKE
POVODOM 3. SVIBNJA, SVJETSKOG DANA SLOBODE MEDIJA
Povodom Svjetskog dana slobode medija, Sindikat novinara Hrvatske (SNH) poziva svoje članove kao i sve druge novinare i medijske radnike u Republici Hrvatskoj da u utorak, 3. svibnja, od 11.55 do 12 sati – tradicionalnom simboličnom akcijom Pet minuta gromoglasne tišine – upozore svoje čitatelje, gledatelje i slušatelje na sve lošiji položaj novinara i medija, čime se izravno ugrožava sloboda medija i pravo javnosti na kvalitetno informiranje.
Iako su odredbe iz Zakona o radu jasne, država dopušta pojedinim medijskim kućama da u redakcijama imaju i novinare bez ugovora o radu. Radi se o tzv. lažnim freelancerima, prisilnim slobodnim novinarima, koji kao i stalno zaposleni obavljaju za poslodavce isti posao, ali vidljivo su zakinuti za prava u odnosu na stalno zaposlene novinare, a i nakladnik im može otkazati suradnju kad god poželi, zbog čega oni rade i žive u velikom strahu.
Pri tome su zakinuti i mirovinski i zdravstveni fondovi, pa je to jedan od primjera gdje se hrvatska politika našla u čvrstom zagrljaju s kapitalom, na štetu novinara i javnosti, ali i državnog proračuna. Europa je odavno razdvojila lažne od pravih slobodnih novinara, ali Hrvatska još nije.
Novinari moraju jasno iskazati svoj stav protiv ideoloških ratova jer oni ne pridonose općem dobru nego interesima ideoloških skupina koje na taj način žele zakamuflirati kriminal i korupciju na visokim razinama vlasti. Umjesto novinarstva koje će služiti “lijevoj” ili “desnoj” opciji, mi smo za novinarstvo koje će političari uvažavati
Ništa se nije učinilo da se riješi netransparentno vlasništvo u našim privatnim medijima, puno je tu tajnih ugovora, preuzimanja, a jedan od važnih ljudi za rješavanje te enigme, odbjegli tajkun Miroslav Kutle, koji je na ovaj ili onaj način povezan s nizom privatnih medijskih kuća (EPH, Večernji list, Slobodna Dalmacija, OTV, Obiteljski radio…), navodno je nedostupan hrvatskom pravosuđu jer se, zamislite, sklonio u susjednoj Bosni i Hercegovini. Ne vjerujemo da je nedostupan, nego će prije biti da mnogo zna o grijesima i “lijevih” i “desnih”, pa je svima dobro dok je on podalje od javne scene.
O nedostatku socijalnog dijaloga dovoljno govori činjenica da nema pregovora o nacionalnom kolektivnom ugovoru, da nema kolektivnih ugovora niti u većini medijskih kuća, a i tamo gdje postoje, masovno se krše. U nekim medijskim kućama, iako neformalno, zabranjen je sindikat, a u drugima sindikalni su povjerenici proganjani, šikanirani i često najslabije plaćeni.
Na sve to inspekcije zatvaraju oči, one su tu tek kao dekoracija, a ništa bolje nije ni hrvatsko pravosuđe. Ono je suviše sporo da bi bilo učinkovito i pravedno. Nema pravde ako na presudu morate čekati osam i više godina, a nema pravde i ako je ona za novinara preskupa. Odvjetničke su tarife u Hrvatskoj, naime, među najvećima u Europi i snažno destimuliraju novinare, kao i sve ostale radnike, na obraćanje sudu.
Posljednjih godina nije riješen niti jedan slučaj prijetnje novinarima, a imali smo i jedan pokušaj ubojstva. Novinari se, osim toga, grubo ušutkavaju pravilnicima i drugim internim aktima medijskih kuća, zabranjuje im se da o pritiscima i cenzuri kojima su izloženi u redakciji javno progovore.
Na HRT-u imamo političko kadroviranje, pa kod svake promjene vlasti dolazi do “hokejaških” izmjena urednika i novinara, umjesto da se stvori ambijent u kojem će javna televizija biti istinski javni servis u kojem će dominirati novinari i urednici profesionalci, a političkoj će smjeni biti podložno samo nekoliko vodećih ljudi.
O nedostatku socijalnog dijaloga dovoljno govori činjenica da nema pregovora o nacionalnom kolektivnom ugovoru, da nema kolektivnih ugovora niti u većini medijskih kuća, a i tamo gdje postoje, masovno se krše. U nekim medijskim kućama, iako neformalno, zabranjen je sindikat, a u drugima sindikalni su povjerenici proganjani, šikanirani i često najslabije plaćeni
Nova vlast u Hrvatskoj već se okomila na neprofitne medije i smanjila im ili ukinula dotacije, a slično se događa i s listovima nacionalnih manjina kao što je list talijanske manjine La Voce del Popolo. Što je sljedeće, hoće li država nakon dnevnog lista Vjesnik ukidati i druge medije?
George Washington, jedan od osnivača SAD-a, upozorio je jednom: “Ako nam oduzmu slobodu govora, onda ćemo glupi i nijemi, možda poput ovaca, bespomoćno stajati u redu za klanje”.
Nemojmo dopustiti da nam oduzmu slobodu govora! Nismo nemoćni, treba nam samo više inicijative, ako treba i pobune i prosvjeda. I više solidarnosti!
Novinari moraju jasno iskazati svoj stav protiv ideoloških ratova jer oni ne pridonose općem dobru nego interesima ideoloških skupina koje na taj način žele zakamuflirati kriminal i korupciju na visokim razinama vlasti. Umjesto novinarstva koje će služiti “lijevoj” ili “desnoj” opciji, mi smo za novinarstvo koje će političari uvažavati.
Za Sindikat novinara Hrvatske:
Anton Filić, predsjednik