![]() Tomislav Jakić Tomislav Jakić doajen je hrvatskog novinarstva koji je dugi niz godina bio jedan od najprepoznatljivijih novinar Radio-televizije Zagreb, gdje je od 1966. radio u redakciji vanjske politike. Jakić, koji je i danas aktivan kao novinar, za naš web govori o svojim iskustvima i stanju u hrvatskom novinarstvu. |
|
Gospodine Jakiću, premda ste u mirovini i dalje puno pišete i čest ste sugovornik u dijelu medija kada se govori o vanjskopolitičkim temama, a uskoro vam izlazi i knjiga kolumni.
Rekao bih da vas dojam vara. Da, prisutan sam i dalje, možda je bolje reći: još uvijek sam prisutan u medijskom prostoru. Ali to se svodi na dva teksta mjesečno u tjedniku Novosti, ponekad i na neki tekst napisan isključivo za portal tacno.net ili forum.tm. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupineTelevizije me, mislim na HTV, N1 i Al Jazeeru, ponekad pozovu na razgovor o nekoj aktualnoj vanjskopolitičkoj temi, to radi i Radio 101, ali niti su ti pozivi tako česti, niti bi meni ikada palo na pamet da se pretvorim u neku vrstu komentatora opće prakse, pa da prihvaćam govoriti ili pisati o bilo čemu. Zato sam ne jednom i odbio pozive smatrajući da za temu koja mi je predložena nisam dovoljno kompetentan. A što se tiče knjige koju spominjete – da, nadam se da će se početkom jeseni pojaviti knjiga mojih odabranih kolumni uz desetak dosad neobjavljenih tekstova što sam ih napisao u kasnu jesen godine 2017., kada sam se, zgađen atmosferom ne samo na medijskoj sceni nego i u društvu, pokušao povući s javne i medijske scene. Nisam izdržao i, eto, tu sam. Energije vam nikad nije nedostajalo? Kako gledate na stanje u hrvatskim medijima? Imam, rekao bih, onoliko energije koliko je primjereno čovjeku mojih godina, a koji nema nikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema. I koji nije izgubio interes za sve što se događa oko njega, i u neposrednoj okolini, i u svijetu. ![]() Tomislav Jakić Pitate me za stanje u hrvatskim medijima. Mogao bih odgovoriti jednom riječju: žalosno. No tim uopćavanjem bio bih nepravedan prema zaista rijetkim medijima koji nastoje održati profesionalnost i dignitet profesije, kao i prema također rijetkim pojedincima koje toleriraju, čini mi se kao neku vrstu alibija, u redakcijama mainstream medija koji su, više ili manje očito, ”glajhšaltovani”. Ide to dotle da se u jednoj velikoj medijskoj kući novinarima propisuje kojom riječju smiju opisivati neku stvar. Na koga, odnosno na što mislite? Ne mogu ulaziti u pojedinosti jer bih samo doveo u neugodnu situaciju mlade kolege koji mi se ponekada potuže na sve što moraju otrpjeti da bi sačuvali radno mjesto. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojem ”gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarstvo se ne napušta, novinarstvo se braniPosebna je priča javni radiotelevizijski servis, gdje ste vi i započeli karijeru da bi devedesetih s mnogim drugim kolegama preko noći postali nepoželjni. Koliko HRT zadovoljava svoju zadaću javnog medija? HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinama. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupine. Kako promijeniti takvu situaciju? Dojam je da je postalo normalno da u poslijepodnevnom terminu gledamo čovjeka kako neometano 15 minuta priča kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su ljudi rado boravili. ![]() Tomislav Jakić U američkom kvizu rekli bi da ste mi postavili pitanje za milijun dolara. Ne znam kako promijeniti takvo stanje, ali definitivno znam, vidim i osjećam da HRT nema jedinstvenu uređivačku politiku. To ne znači nikakvo jednoumlje, nego naprosto to da se zna koje će vrijednosti javna radio-televizija promicati, kojim će se temama – u interesu najšire javnosti – baviti, kako će im prilaziti, kakve će ljude dovoditi u svoje programe. Imam dojam, možda griješim, da unutar HRT-a postoje, i profesionalno i svjetonazorski gledano, različite skupine, pa se program formira ovisno o tome na koji njegov segment ova ili ona skupina ima presudan utjecaj. Devedesetih je najveći pritisak na medije dolazio od političkog vrha da bi kasnije primat preuzele velike tvrtke sa svojim oglasima. Upravlja li se i danas negdje iz sjene? Da, rekao sam već. Utjecaj na medije nedvojbeno postoji. Možda se baš izravno ne upravlja, kako vi kažete, ali se itekako utječe. I na program i na ljude koji ga stvaraju. Utječe vlast, utječu pojedine stranke, utječu interesne skupine, utječu oglašivači. Oni koji rade u novinarstvu, čast iznimkama koje su zaista rijetke, i ne mogu reći da rade u slobodnim medijima niti da su sami slobodni. Desnica vas i danas naziva ”komunjarskim novinarom“, mada niste, što je manje poznato, nikada bili član Saveza komunista Jugoslavije za razliku od dežurnih kritičara. HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinamaNe, član Saveza komunista nikada nisam bio, tri sam puta odbio podnijeti molbu za primanje u Partiju, a kakvim me sve nazivima ”krsti” desnica uopće me ne zanima. To što se njima ne sviđa da iznosim činjenice i da na temelju činjenica argumentirano zaključujem – to je njihov problem. Oni, naime, pate od bolesti koja se zove nesposobnost suočavanja s istinom i odbijanje suočavanja s istinom. Kako onom o prošlosti, tako i onom o današnjici. Ozbiljna bolest koja se kao zaraza širi našim društvom. Rođeni ste u Zagrebu i to usred rata. Kako ste se odlučili za novinarski posao? Ne bih mogao reći da sam se odlučio. Bilo je to, da tako kažem, najprije letimično poznanstvo koje se s vremenom pretvorilo u ljubav, profesionalnu naravno. Kao student prava javio sam se na natječaj tadašnje Radio-televizije Zagreb koja je za svoje programe tražila mlade novinare. Prošao sam višemjesečno rigorozno testiranje, apsolvirao dvogodišnju internu novinarsku školu RTZ-a, prošao godišnje jednomjesečne prakse u redakcijama radija i televizije koja je tada tek stasala. Upoznao sam kroz to novinarski poziv i zavolio ga. Našao sam u njemu sebe. Mislim da je time sve rečeno. Koje putovanje vam se posebno urezalo u sjećanje?
S početka devedesetih posebno je zanimljiv zadatak bio pratiti Franju Tuđmana i Gojka Šuška po SAD-u, što ste opisali u knjizi ”Nisam zavijao s vukovima – sjećanja otrgnuta zaboravu“ (Plejada, 2010.). Da, to je bilo zanimljivo, a za mene i otrežnjavajuće. Na tom sam putovanju spoznao tko su ljudi koji su uzeli sudbinu Hrvatske u svoje ruke i dobio sam prilično jasnu predodžbu o tome kako će se stvari razvijati. Do dana današnjega. Nakon HRT-a karijeru ste nastavili u Hini, pa na Radiju Slobodna Evropa u Pragu, Kako ste preživljavali tih godina? Bilo je i drugih poslova, bio sam profesionalni tajnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske, bio sam predstavnik za javnost Instituta Otvoreno društvo, bio sam glavni urednik i direktor riječke televizije Kanal RI, bio sam kolumnist dnevnog lista Vjesnik. Ukratko: radio sam što sam mogao, uglavnom kao novinar, ali ponekada i izvan novinarstva. Bile su to godine preživljavanja, no – da me ne biste pogrešno shvatili – ne tužim se, bilo je kolegica i kolega koji su u to vrijeme imali daleko traumatičnija iskustva. Ostajali su doslovno na ulici, izgubili su egzistencijalnu osnovu, iskusili su što znači biti otpisan po kratkom postupku, pa uz to i etiketiran na najgori mogući način. Mene su, srećom, takve stvari samo rubno dotaknule. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građaneNakon demokratskih promjena postali ste savjetnik predsjedniku Stjepanu Mesiću s kojim ste i danas u dobrim odnosima. Koliko se Mesić razlikovao od Tuđmana i kako, po vašem mišljenju, Kolinda Grabar-Kitarović stoji prema njima dvojici? Odgovorit ću vrlo kratko, jer bi svaka detaljnija analiza tražila previše vremena i prostora. Tuđman i Mesić bili su dva svijeta, različiti karakteri, različiti pristupi visokoj funkciji koju su obnašali. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građane. Aktualna Predsjednica priča je za sebe i kako njezin mandat još traje, neka mi bude dopušteno da se suzdržim od svakog daljeg komentara. U nekim kolumnama koje sam napisao bio sam određeniji. Na nedavnoj promociji knjige pokojne novinarke Tatjane Tagirov ”Optužujem“ (Documenta, Žene u crnom, 2018.) prikazana je snimka na kojoj Tanja u nekoj televizijskoj emisiji na pitanje voditelja što bi poručila mladima novinarima odgovora: ”Poručujem im da batale ovaj posao!” Što biste im vi poručili?
U predgovoru knjizi mojih kolumni što ste je spomenuli na početku razgovora napisao sam da je to svojevrsni nekrolog novinarstvu kakvo sam poznavao i kakvo ono, prema mojem dubokom uvjerenju, mora biti. Drugim riječima: moja je generacija svoje odslužila, na mladima je da se izbore za dignitet profesije, ali i za svoj osobni. Jer te su dvije stvari nedjeljive. (Prenosimo s portala hnd.hr).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE. |
Donald Trump protiv noćnog putovanja Poslanika Muhameda

Miljenko Jergović
Foto: Robert Belosevic
Možda je bilo tako, a možda i nije. Ali kako ne znamo što je stvarno bilo, dopustimo da je moglo biti i tako. Vesela i lakomislena šeprtlja, pritom puna sebe, jer su mu se nekim čudom ostvarile sve ambicije – postao je grdno bogat i još grdnije moćan, nikako nije umjela raspolagati tom svojom grdnom moći. [Read more…]
Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije

Inoslav Bešker
Foto: Jutarnji list
Palestina je ušla u drugu polovicu stoljeća okupacije, jer se u subotu navršilo 50 godina otkako je u šestodnevnom lipanjskom ratu (5-10/VI/1967) Izrael hametice potukao Egipat, Siriju, Jordaniju i Irak, zaposjevši sav teritorij nekadašnjega Mandatnog Područja Palestine, sav Sinaj, Golanske visoravni, te dio Egipta zapadno od Sueskog kanala. [Read more…]
Sretan ti rođendan, Crkvo Kristova!

Pedesetnica
Nedjelja Duhova spada među najstarije svetkovine Crkve. Slavljena je vrlo rano, a o tome dodatno svjedoče dva spomena u Svetom Pismu: u Djelima apostolskim (Dj 20,16) i u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima (1Kor 16,8). Nadomješta židovski blagdan Pentekoste, koji se slavio pedeset dana nakon Pashe i kojim se slavilo sklapanje Starog Saveza na brdu Sinaj. [Read more…]
Kraj Bliskog istoka kakvog smo poznavali

Zlatko Dizdarević
Foto: Denis Lovrović
Istorija se po ko zna koji put grubo poigrala s Bliskim istokom. Ovaj put i na više nego znakovit način: stogodišnjica tog prostora, od Mediterana do Persijskog zaljeva, onakvog kakvog smo poznavali, poklapa se skoro sasvim precizno s nestankom ”geografije” Bliskog istoka u granicama koje su obilježile minulo stoljeće i početak ovog. I zbog kojih je, velikim dijelom, do tog raspada dolazilo od samog početka, evo do konačne sahrane. [Read more…]
Sretan ti rođendan, Crkvo Kristova!

Pedesetnica
Nedjelja Duhova spada među najstarije svetkovine Crkve. Slavljena je vrlo rano, a o tome dodatno svjedoče dva spomena u Svetom Pismu: u Djelima apostolskim (Dj 20,16) i u Prvoj poslanici sv. Pavla Korinćanima (1Kor 16,8). Nadomješta židovski blagdan Pentekoste, koji se slavio pedeset dana nakon Pashe i kojim se slavilo sklapanje Starog Saveza na brdu Sinaj. [Read more…]
Duh Sveti u Ferrariju
Nikad dovoljno opreza. Valja biti budan, napet, trzati se na svaki šum, izoštrenih se osjetila osvrtati i natrag i lijevo i desno, vazda u strahu od nevolje koja obično dođe iz neočekivanog smjera, zaskoči vas iz mraka, obori na tlo i zgrabi za vrat kad se najmanje nadate.
Nekolicinu hrvatskih poslovnih ljudi, čitamo tako u novinama, nasamarila je izmišljena vatikanska banka, premda se naoko sve činilo čisto.
Ništa stvarno nije upućivalo da bi tu mogao biti zajeb. Posrednici financijske ustanove pod okriljem jedine svete i apostolske crkve ljubazno su i čovječno, da ne kažemo kršćanski, našim poduzetnicima ponudili kredite s niskim kamatama i dugim rokom otplate, a bez jamaca. Poduzetnici su pažljivo odvagnuli i učinilo im se sve prirodno i logično.
Mogli su razumjeti kako prebogati prelati nisu lakomi i ne ustrajavaju ako je gdjekoji kamatni postotak gore ili dolje, i kako ih Crkva koja postoji dvije tisuće godina neće neodgojeno gnjaviti zakasne li koji dan. Pod takvim uvjetima svatko je od njih dao beznačajan depozit od desetak tisuća dolara i tvrdo obećanje kako će kredit biti utrošen na bogougodan, moralan biznis i spremno se potpisao na ugovor u čijem se zaglavlju kočilo Banco di Santo Spirito.
Plameni jezičci u kojima se obično prikazuje Duh Sveti jasno su se vidjeli kako izlaze iz auspuha mašine od dvije i po tisuće kubika. Grmljavina sportskog automobila zvučala je navlas jednako kao Božji glas sa Sinaja
Ovo posljednje im je naročito ulijevalo povjerenje, spoznaja da se zadužuju u banci koju vodi jedna od tri Božje osobe. Još od vjeronauka u osnovnoj su pamtili kako funcionira nebeska korporacija svetog Trojstva: Otac je u burzovnom biznisu, Sin mešetari nekretninama, a Duh Sveti ima banku.
Poletno su došli u Rim i tamo ih je, na aerodromu Fiumicino, dočekao bankar u Ferrariju, a našim je gospodarstvenicima, ako su ih još imali, to raspršilo i posljednje dvojbe.
Plameni jezičci u kojima se obično prikazuje Duh Sveti jasno su se vidjeli kako izlaze iz auspuha mašine od dvije i po tisuće kubika. Grmljavina sportskog automobila zvučala je navlas jednako kao Božji glas sa Sinaja.
Otišli su onda na večeru u restoran, gdje im je objašnjeno da se kredit može realizirati samo preko tvrtke u Tajlandu. Ni ta stvar hrvatske privrednike nije zbunila.
Naravno da Crkva posluje preko Tajlanda, kad se ima na umu kakav se strahoviti trud ulaže u evangelizaciju Trećeg svijeta. Na poslovnom sastanku pojavile su se zatim neke vrlo mlade bludnice u kožnim minicama i mrežastim čarapama, a našijencima je zalupalo srce i zažarile su im se oči sjećajući se slavne pripovijesti o Mariji Magdaleni.
U novinama ne spominju, ali lako je moguće da su se kasnije u predsjedničkom apartmanu svi zajedno počastili kokainom, u spomen na biblijsku zgodu kad je Isus Krist s dvije lajne cijelo mnoštvo našmrkao.
U novinama ne spominju, ali lako je moguće da su se kasnije u predsjedničkom apartmanu svi zajedno počastili kokainom, u spomen na biblijsku zgodu kad je Isus Krist s dvije lajne cijelo mnoštvo našmrkao
Sve je, da ne duljimo, bilo veoma čedno, veoma ćudoredno, moralno i bogougodno kako biste i očekivali kad poslujete s vatikanskim bankarima. Hrvatski poduzetnici uplatili su depozit i s krunicom u rukama smjestili se na stolici kraj prozora čekajući da se u neko doba s nebesa spusti arkanđeo Gabrijel da im reče kako su dobili kredit po Duhu Svetomu.
I tako su oni skrušeno i ponizno molili, i molili, i molili, i molili, i molili… i ništa. Izbrojali su Zdravomarija više nego je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan uplate, a crkvene pare svejedno nisu stizale.
Nazvali su napokon provjeriti da Duh Sveti nije možda krivo napisao broj njihovog računa, no ovaj je isključio mobitel.
Banco? Nema Banco! Zatražili su potom fiksni broj, a žena na telefonskim informacijama, očito ateistica, ih je obavijestila da Banco di Santo Spirito nije u popisu pretplatnika. Možda da pokušaju preko centrale u Međugorju. Hrvatski privrednici su ostali paf. Do danas im još nije jasno jesu li sanjali onaj trenutak kad je Duh Sveti u Ferrariju došao na aerodrom po njih i kad im se za večerom ukazala sisata mlađa punoljetnica i sve drugo baš po kršćanskoj mjeri, pobožno uređeno.
Takva savršena prevara, i u glumi i u scenografiji, bez ijedne, ma i najmanje pukotine. Tko bi živ pomislio da ništa od toga nije istinito? Teško je bilo iskušenje njihove vjere i nemojte im zamjeriti ako koji od njih nešto sustao i neredovitije pohodi nedjeljne službe i posti petkom.
Da ste izgubili deset tisuća dolara kreditnog depozita, i vi biste danas, bez nade u spasenje, zurili u zvjezdano nebo.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)