Malo je na ovom svijetu stvari koje sasvim razumijem. Ne smijuljite se sad tako zlurado i nestrpljivo, neću vam ovdje otkrivati detalje s tog šturog popisa. Radije bih o stvarima koje apsolutno ne razumijem, ali ih prihvaćam jer to želim, ili samo moram. Život bez mobitela, recimo, danas više ne mogu zamisliti, a bio mi je tako jednostavno moguć još do prije petnaestak godina.

 

Onaj Renato s kraja prošlog milenija zacijelo bi se čudio tome što ovog sadašnjeg Renata nimalo ne čudi to što − ako sa svoga mobitela s pozivnim brojem 098 nazove svojeg priku kojemu je pozivni broj 091 − radiotelefonski signal prvo ode u Njemačku, otamo u Austriju, pa se onda ukrižaju u Zagrebu i krenu nazad u Split, u prijateljev džep, i sve to za maksimalno desetak sekundi, koliko treba do prvog zvona u susjednom kvartu. (A Ameri i naši, i tko zna tko sve ne, krenu s automatskim lociranjem i prisluškivanjem enkriptiranih poruka tipa “E, di si?”, “A di bi bija?”… Edisi, adibibia, hmmm, ima tu nečega, da nije Adis Abeba?)

 

Velim, današnjeg mene uopće ne čude te stvari. Prihvatio sam ih i ne mislim nimalo o njima. Baš kao što sam jednom pradavno, susrevši po drugi put uživo Olivera Mlakara, prestao razmišljati o tome kako ga, toliko visokog, uspiju smanjiti za pokazivanje na ekranu, a onda opet vratiti u normalne dimenzije. Prihvatio sam to da neke neizbježne stvari nisam sposoban razumjeti, pa ne pitam previše i ponašam se kao svi ostali. I glede mobitela, i glede interneta, i glede D’Hondtove metode brojanja izbornih glasova, i glede entropijsko-implozivnog ustroja BiH, i glede manje-više svega na što se pogled može baciti.

Prihvatio sam to da neke neizbježne stvari nisam sposoban razumjeti, pa ne pitam previše i ponašam se kao svi ostali. I glede mobitela, i glede interneta, i glede D’Hondtove metode brojanja izbornih glasova, i glede entropijsko-implozivnog ustroja BiH, i glede manje-više svega na što se pogled može baciti

 

Pa ipak, s vremena na vrijeme, ne imajući pametnijeg posla, upustim svoje skromne kapacitete u razmišljanje o nekim takvim pojavama koje većina vas, uvjeren sam (i posljedično posramljen), apsolutno razumije. Zadnjih me dana, recimo, baš zanima taj famozni “certifikat o energetskoj učinkovitosti” građevina i stambenih jedinica. Dokument bez kojeg od prošle srijede ne možete prodati ni stan niti kuću, niti bilo kakvu građevinu (vjerojatno niti štalu, ako je veća od 50 četvornih metara) ukoliko ne želite platiti paprenu kaznu. Državi, naravno.

 

Nikako da dokučim što ću dobiti plaćanjem tog certifikata, osim privilegije da ne platim kaznu ukoliko nisam platio certifikat. Kužite? Odasvud govore da je to EU-propis i da tako mora biti, a niotkud još nisam čuo − zašto? Koja je svrha kupovine tog nimalo jeftinog papira, čemu on služi? Da bih ja doznao koliko žarulja imam u stanu i koje su snage? Da bih imao i službeno ovjerenu potvrdu da mi prozori ne dihtaju sto posto, ili da su mi tri petine stana obložene hrastovim parketom, jedna bukovim, a ona posljednja keramičkim pločicama strane proizvodnje? I što kad prikupe te podatke od svih nas? Što će s njima raditi, osim što će ih registrirati i čuvati u nekoj Agenciji za procjenu učinaka evaluacije certificiranja energetske učinkovitosti?

 

Čitao sam novine, guglao na sve strane, pitao sam ljude da mi objasne, ali nitko mi nije znao uzvratiti ničim pametnijim od one pučke mudrolije: “Ko ne plati kurbu, platit će likara”…

 

Hajdmo pretpostaviti sljedeću situaciju: naručim ja ovlaštenog certifikatora (Danijela Srba, na primjer, on mi djeluje nekako najstručnije, pohvalio se u novinama) i, kad dođe u moj ured za dobrodošlicu, počastim ga kao rod rođeni dok on nekoliko sati proučava energetsku učinkovitost mojeg stana. Dan prije u auto skrijem (nipošto ne dolje u drvarnicu, nisam ni ja lud, drvarnica se računa kao dio stana, ha!) prenosivi uljni radijator, fen, dva od tri kompjutera, električni brijač, liniju sa zvučnicima, usisivač i sve električno bez čega se može preživjeti jedan dan, a da ne bude sumnjivo. Jer, imajte na umu − Danijel u gostima ovlašten je, pače i obvezan, popisati sve što u mojem domu troši ikakvu energiju.

Nikako da dokučim što ću dobiti plaćanjem tog certifikata energetske učinkovitosti, osim privilegije da ne platim kaznu ukoliko nisam platio certifikat. Pitao sam ljude da mi objasne, ali nitko mi nije znao uzvratiti ničim pametnijim od one pučke mudrolije: “ko ne plati kurbu, platit će likara”

 

I onda on ode, nakon što smo se do sita napričali o koječemu, pa mi za tjedan dana pošalje, što? Certifikat! The certifikat! A onda, u tom svetom zapisu, jao, sramota me i reći: nijedna pametna žarulja najnovije generacije, nijedna perilica koja otklanja najtvrdokornije mrlje i na najnižim temperaturama uz minimalan utrošak struje i vode, prozori i vrata apsolutno nekompatibilni sa suvremenim stečevinama termoizolacije… Ukratko, energetska učinkovitost − “D”. Užas! Kako ću to izgovoriti pred djecom?! Hoće li s tom traumom pobjeći od kuće i potražiti neki sretniji dom i energetski učinkovitijeg ćaću?

 

Ipak, tu je, pri dnu certifikata i propisani dobrohotni zaključak: postoje potencijali za poboljšanje energetske učinkovitosti objekta − zamijeniti zemaljske žarulje klingonskima; promijeniti kompletnu vanjsku stolariju; termoizolacijski obnoviti fasadu s obje strane; zamijeniti obje perilice i bojler nekima iz “AAA” razreda, te nabaviti energetski štedljivije zvonce na ulaznim vratima.

 

A na dnu, jasno − uplatnica na cirka dvije tisuće kuna. Uplatnica za papir koji, na kraju priče, kad platim certifikaciju, mogu samo okačiti o svoj energetski učinkovit, hm, ne znam, frižider. Jer, budimo realni, ničemu mi pametnijem u Hrvatskoj on ne služi. Može mi samo sniziti cijenu stana, ako ga odlučim prodavati kad mi isteknu još ove tri godine kredita…

 

Ili pak zamislimo nezamislivo: plate mi svi koji su mi dužni, plus oni koji su mi dosad izbili sigurne novce iz ruku, pa tako obogaćen kupim i učas ugradim alu-prozore koji dihtaju kao na svemirskom brodu, zamijenim sve zemaljske žarulje kriptonskima, perilice iznesem na balkon i prekrijem ih solarnim panelima, pa poželim prodati takav stan. Ali, na certifikatu energetske učinkovitosti i dalje mi piše ono prokleto “D”! A hrvatsko euro-tržište u međuvremenu je skroz promijenilo navike: kupce više uopće ne zanima ni lokacija, ni kvadratura, niti cijena četvornog metra, nego svi samo drve po toj certificiranoj energetskoj učinkovitosti, ona je jedino što ih zanima!

 

Imam li ikakva izbora osim ponovo nazvati certifikatora Danijela?

 

− Alo, bećaru, Renato je… Dobro su, hvala, mala je napravila pirsing na obrvi, sunac joj ljubim, al inače je sve okej… A tvoji? Ajde, super. Nego, evo, ja uredio sve po tvojoj preporuci iz onog centri, cet, rifikata onog. I sad prodajem stan, al poprilično mi ruši cijenu ono tvoje “D”…

− Što, treba vam novo certificiranje?

− Pa ne znam jel treba, pa zato… Al… Koliko bi to ispalo, okvirno?

− Cijena? Prava sitnica!

 

Eto, to je jedina meni dokučiva svrha certifikata energetske učinkovitosti: uvaljaju ti prvi, da bi ti uskoro zatrebao novi. Zvuči poznato?