novinarstvo s potpisom
Renato Baretić
Već za desetak dana nitko o tome više neće pričati, postat će posve nebitno, postat će tek epizodica na koju se više nikome neće dati trošiti riječi ni vrijeme. Bit će važnijih i većih problema, bit će prvo godišnji (pravi ili imitacija), pa će doći kolovoški praznici i prateće skandalarije, pa turobni otrežnjujući rujan u kojem će biti odveć ružnih novih tema da bi ikome padalo na pamet prisjećati se neke ranije. [Read more…]
Renato Baretić
Povijest javnog nagovaranje na iseljavanje iz Republike Hrvatske stara je koliko i sama RH. Štoviše, čak i koji mjesec starija, jer i u prvoj izbornoj kampanji, u proljeće 1990., mogle su se čuti – još, doduše, donekle uvijene – preporuke onima kojima neće biti po volji volja hrvatskog naroda. [Read more…]
Gledam ih već mjesecima i boli me, a da ni sam ne znam gdje me to i odakle boli, izvana ili iznutra, širi li se ta bol ili zgušnjava, miruje li zloćudno ili uznemirujuće pulsira. Gledam ih i boli me, to je sve što znam.
Gledam ih i vidim na ekranu isto ono što sam prije četvrt stoljeća više puta vidio i uživo; gledam ih u kolonama, na prozorima vlakova i autobusa, u naručjima i na ramenima, ili uz noge odraslijih. [Read more…]
Izišao je prošlog tjedna na Večernjakovu portalu zanimljiv (ali i prekratak, barem za znatiželjnike mojeg soja) tekst o tome kako sve manje današnje djece i mladih ima rukopis, odnosno sve ih manje znade uredno pisati i čitati “pisana” slova, ona što smo ih uz puno muke učili žvrljati olovkom u prvim razredima osnovne škole. Tekst započinje drastičnim primjerom iz SAD-a, gdje je talijanski profesor Andrea Nardi (predaje povijest, a u Americi je na studijskom putovanju) na ploči urednim rukopisom napisao riječ “Italy”, a učenici je − nisu znali pročitati!
A zbog čega nisu znali? Zato što u školi takva slova (“spojena”, rekli su profesoru Nardiju) uopće nisu ni učili! Od 50 saveznih država, samo je u njih pet učenje pisanih slova i danas u osnovnom obrazovnom kurikulumu. Prema aktualnom Nacionalnom nastavnom planu učenje pisanih slova ne spada u preporučene korisne vještine! Majketimile, baš kao da su Deklaraciju o nezavisnosti Jefferson i ekipa sročili na iPadu i umnožili na 3D-printeru, odmah ukoričenu i s pečatom na vezici, a ne ispisali rukom i krupnim slovima “kako bi je kralj George mogao pročitati i bez naočala”!
Prije nekoliko godina, ovdje kod nas, nečiju je promotivnu kampanju obilježio oglas s fotografijom prekrasne bebe u pelenama i natpisom: “On će raditi posao koji danas još ne postoji”. Kako stvari idu − prilično je izvjesno da mali neće biti grafolog, jer i u nas taj odvjetak socijalne evolucije teče istim smjerom. Ne toliko brzo kao u SAD-u, ali teče. U hrvatskim se školama urednost i druge kvalitete učeničkog rukopisa prestaju nadzirati, korigirati i vrednovati već u petom razredu osmoljetke. Drugim riječima, znanje i vještina, tek donekle usvojeni i nipošto dovoljno uvježbani, u odgojno-obrazovnom se sustavu prepuštaju na skrb i odgovornost balavcima koji su tek zakoraknuli u pubertet, da bismo ih onda za koju godinu sačekali s provjerom na državnoj maturi. Sjajno, nema što, sjajan koncept!
Ali, opet, s druge strane − gdje današnjim klincima, pa i odraslima, na kraju krajeva, uopće još u životu treba uredan i svakome čitak rukopis? Čemu bi on iole korisnijem u današnjem svijetu mogao zatrebati, ili barem poslužiti kao pomoćno sredstvo? Razmišljam sad već četvrt sata, ogledavam se po radnom stolu prepunom papirića s kojekakvim razbacanim bilješkama (većina ih se i ne vidi, jer su prekrivene kojekakvim razbacanim isprintima, po kojima su opet nove “ručne” bilješke!) i ništa mi drugo ne pada na pamet osim − zapisivanja takvih kratkih notica koje možda nikad više neću ni pogledati. Čemu onda rukopisanje, čemu ta “spojena” slova, čemu neprekinuto povlačenje olovke po papiru, gore-dolje s lijeva na desno, kad se ista riječ može lijepo nakucati na tastaturi ili touchscreenu, i brže i svakome čitljivije?
Za četvrt stoljeća, najviše pola, izumrijet ćemo svi mi kojima je pisanje olovkom ili kredom bilo nešto važno i neophodno. Izumrijet će i sve naše prepirke o pravopisima, jedinice će se u školi dobivati zbog krivo utipkane kratice na engleskom ili smajlića koji namiguje na mjestu gdje ne bi smio jer nije politički korektan.
I to je meni skroz u redu, da ne bi bilo zabune. Prihvaćam činjenicu da su vremena nova, a ja i dalje stari, pače − sve stariji. Ne želim grintati zbog toga, želim samo malo, ovako utiho, kukati zbog strelovite, i sve strelovitije, izmjene društvenih vrijednosti tijekom svojeg sirotog životića, i mojeg i cijele moje generacije.
Previše je toga izumrlo u ovih pola stoljeća otkako sam se, ne svojom krivnjom, rodio, previše sam se koječega ucijepljenog i stečenog trebao odreći, jer to više nit’ funkcionira, nit’ ima ikakva praktično iskoristivog smisla. A nove, poželjnije kvalitete više nisam u stanju usvajati ovako brzo kako Zeitgeist zahtijeva, svakih par mjeseci novu. Ne žalim za naučenim pa pogubljenim, ili društvenom silom odbačenim, vrednotama i vještinicama, žalim zbog toga što nove više nisam u stanju prihvaćati, barem ne u mjeri u kojoj one nadiru, gradeći civilizaciju permanentnog reformiranja netom reformiranog i redizajniranja jučer redizajniranog.
Nisam ni konzervativac ni klerikalac niti desničar, to sam valjda uspio dosad posvjedočiti svakomu tko razumije hrvatski, ali svejedno se čudim nad svim obrazovnim sustavima i svim tim kurikulumima u kojima se, pred današnjim učenicima, u javnim školama, više vremena posvećuje poučavanju o rukodrkanju nego o rukopisanju.
Neka djeci i masturbiranja i kontracepcije u nastavnom programu, nemam ništa protiv, malo mi jest nelagodno, ali znam da svako vrijeme nosi svoje, međutim − dajte im onda omogućite (ili ih sugestivno natjerajte!) da bilješke s predavanja o tome na satu zapisuju u neki tajni blokić, rukom i olovkom, jer u mobitel i tablet ne smiju, to im noću kontroliraju i roditelji i NSA. Naučite ih, barem na zdravstvenom odgoju, čitljivo pisati rukom i olovkom, zatrebat će im ta vještina i taj blokić kad posvud nestane struje. A taj dan, prilično sam siguran, nije jako daleko.
Malo je na ovom svijetu stvari koje sasvim razumijem. Ne smijuljite se sad tako zlurado i nestrpljivo, neću vam ovdje otkrivati detalje s tog šturog popisa. Radije bih o stvarima koje apsolutno ne razumijem, ali ih prihvaćam jer to želim, ili samo moram. Život bez mobitela, recimo, danas više ne mogu zamisliti, a bio mi je tako jednostavno moguć još do prije petnaestak godina.
Onaj Renato s kraja prošlog milenija zacijelo bi se čudio tome što ovog sadašnjeg Renata nimalo ne čudi to što − ako sa svoga mobitela s pozivnim brojem 098 nazove svojeg priku kojemu je pozivni broj 091 − radiotelefonski signal prvo ode u Njemačku, otamo u Austriju, pa se onda ukrižaju u Zagrebu i krenu nazad u Split, u prijateljev džep, i sve to za maksimalno desetak sekundi, koliko treba do prvog zvona u susjednom kvartu. (A Ameri i naši, i tko zna tko sve ne, krenu s automatskim lociranjem i prisluškivanjem enkriptiranih poruka tipa “E, di si?”, “A di bi bija?”… Edisi, adibibia, hmmm, ima tu nečega, da nije Adis Abeba?)
Velim, današnjeg mene uopće ne čude te stvari. Prihvatio sam ih i ne mislim nimalo o njima. Baš kao što sam jednom pradavno, susrevši po drugi put uživo Olivera Mlakara, prestao razmišljati o tome kako ga, toliko visokog, uspiju smanjiti za pokazivanje na ekranu, a onda opet vratiti u normalne dimenzije. Prihvatio sam to da neke neizbježne stvari nisam sposoban razumjeti, pa ne pitam previše i ponašam se kao svi ostali. I glede mobitela, i glede interneta, i glede D’Hondtove metode brojanja izbornih glasova, i glede entropijsko-implozivnog ustroja BiH, i glede manje-više svega na što se pogled može baciti.
Pa ipak, s vremena na vrijeme, ne imajući pametnijeg posla, upustim svoje skromne kapacitete u razmišljanje o nekim takvim pojavama koje većina vas, uvjeren sam (i posljedično posramljen), apsolutno razumije. Zadnjih me dana, recimo, baš zanima taj famozni “certifikat o energetskoj učinkovitosti” građevina i stambenih jedinica. Dokument bez kojeg od prošle srijede ne možete prodati ni stan niti kuću, niti bilo kakvu građevinu (vjerojatno niti štalu, ako je veća od 50 četvornih metara) ukoliko ne želite platiti paprenu kaznu. Državi, naravno.
Nikako da dokučim što ću dobiti plaćanjem tog certifikata, osim privilegije da ne platim kaznu ukoliko nisam platio certifikat. Kužite? Odasvud govore da je to EU-propis i da tako mora biti, a niotkud još nisam čuo − zašto? Koja je svrha kupovine tog nimalo jeftinog papira, čemu on služi? Da bih ja doznao koliko žarulja imam u stanu i koje su snage? Da bih imao i službeno ovjerenu potvrdu da mi prozori ne dihtaju sto posto, ili da su mi tri petine stana obložene hrastovim parketom, jedna bukovim, a ona posljednja keramičkim pločicama strane proizvodnje? I što kad prikupe te podatke od svih nas? Što će s njima raditi, osim što će ih registrirati i čuvati u nekoj Agenciji za procjenu učinaka evaluacije certificiranja energetske učinkovitosti?
Čitao sam novine, guglao na sve strane, pitao sam ljude da mi objasne, ali nitko mi nije znao uzvratiti ničim pametnijim od one pučke mudrolije: “Ko ne plati kurbu, platit će likara”…
Hajdmo pretpostaviti sljedeću situaciju: naručim ja ovlaštenog certifikatora (Danijela Srba, na primjer, on mi djeluje nekako najstručnije, pohvalio se u novinama) i, kad dođe u moj ured za dobrodošlicu, počastim ga kao rod rođeni dok on nekoliko sati proučava energetsku učinkovitost mojeg stana. Dan prije u auto skrijem (nipošto ne dolje u drvarnicu, nisam ni ja lud, drvarnica se računa kao dio stana, ha!) prenosivi uljni radijator, fen, dva od tri kompjutera, električni brijač, liniju sa zvučnicima, usisivač i sve električno bez čega se može preživjeti jedan dan, a da ne bude sumnjivo. Jer, imajte na umu − Danijel u gostima ovlašten je, pače i obvezan, popisati sve što u mojem domu troši ikakvu energiju.
I onda on ode, nakon što smo se do sita napričali o koječemu, pa mi za tjedan dana pošalje, što? Certifikat! The certifikat! A onda, u tom svetom zapisu, jao, sramota me i reći: nijedna pametna žarulja najnovije generacije, nijedna perilica koja otklanja najtvrdokornije mrlje i na najnižim temperaturama uz minimalan utrošak struje i vode, prozori i vrata apsolutno nekompatibilni sa suvremenim stečevinama termoizolacije… Ukratko, energetska učinkovitost − “D”. Užas! Kako ću to izgovoriti pred djecom?! Hoće li s tom traumom pobjeći od kuće i potražiti neki sretniji dom i energetski učinkovitijeg ćaću?
Ipak, tu je, pri dnu certifikata i propisani dobrohotni zaključak: postoje potencijali za poboljšanje energetske učinkovitosti objekta − zamijeniti zemaljske žarulje klingonskima; promijeniti kompletnu vanjsku stolariju; termoizolacijski obnoviti fasadu s obje strane; zamijeniti obje perilice i bojler nekima iz “AAA” razreda, te nabaviti energetski štedljivije zvonce na ulaznim vratima.
A na dnu, jasno − uplatnica na cirka dvije tisuće kuna. Uplatnica za papir koji, na kraju priče, kad platim certifikaciju, mogu samo okačiti o svoj energetski učinkovit, hm, ne znam, frižider. Jer, budimo realni, ničemu mi pametnijem u Hrvatskoj on ne služi. Može mi samo sniziti cijenu stana, ako ga odlučim prodavati kad mi isteknu još ove tri godine kredita…
Ili pak zamislimo nezamislivo: plate mi svi koji su mi dužni, plus oni koji su mi dosad izbili sigurne novce iz ruku, pa tako obogaćen kupim i učas ugradim alu-prozore koji dihtaju kao na svemirskom brodu, zamijenim sve zemaljske žarulje kriptonskima, perilice iznesem na balkon i prekrijem ih solarnim panelima, pa poželim prodati takav stan. Ali, na certifikatu energetske učinkovitosti i dalje mi piše ono prokleto “D”! A hrvatsko euro-tržište u međuvremenu je skroz promijenilo navike: kupce više uopće ne zanima ni lokacija, ni kvadratura, niti cijena četvornog metra, nego svi samo drve po toj certificiranoj energetskoj učinkovitosti, ona je jedino što ih zanima!
Imam li ikakva izbora osim ponovo nazvati certifikatora Danijela?
− Alo, bećaru, Renato je… Dobro su, hvala, mala je napravila pirsing na obrvi, sunac joj ljubim, al inače je sve okej… A tvoji? Ajde, super. Nego, evo, ja uredio sve po tvojoj preporuci iz onog centri, cet, rifikata onog. I sad prodajem stan, al poprilično mi ruši cijenu ono tvoje “D”…
− Što, treba vam novo certificiranje?
− Pa ne znam jel treba, pa zato… Al… Koliko bi to ispalo, okvirno?
− Cijena? Prava sitnica!
Eto, to je jedina meni dokučiva svrha certifikata energetske učinkovitosti: uvaljaju ti prvi, da bi ti uskoro zatrebao novi. Zvuči poznato?
U vrijeme kad je postajalo sve jasnije da će moj prethodni poslodavac poslovno prdnuti u rosu i ostati mi dužan lijepu gomilicu već zarađenih honorara, upustio sam se u pokušaj malo intenzivnijeg utjerivanja duga. Za nevolju, s druge je strane telefonske i e-linije bila jedna silno ljubazna gospođica, ne pamtim joj više ime, neka mi oprosti ako ovo čita, premda sumnjam.
– Jeste li možda zainteresirani za karticu za gorivo? – upitala me u prvom razgovoru, nakon što mi je objasnila da redakcija više nema nikakve gotovine i da oglašivači više ne plaćaju novcem, nego svojim uslugama. Objasnio sam joj da živim u relativno malom gradu, gdje devedeset posto svojih obaveza obavljam pješice, i da mi 45-litarski rezervoar u autu zna potrajati i po dva mjeseca. Osim toga, u ugovoru mi lijepo piše da radim za novac, a ne za naftne derivate. Samo za novac. Proizvodim uredno posložena slova, što skladnije poredana, na vrijeme, i samo za novac. Tako piše.
– Hm, da… – uzvratila je, inteligentno zaključivši: – Pretpostavljam da vam onda ne igra ni varijanta da uzmete nekakav novi auto na korištenje… Ništa, molim vas, dajte mi nekoliko dana da vidim što se dade učiniti.
I evo je, zbilja, za dva dana: – Halo, a recite mi je l’ bi možda mogla dječja soba?
– E, to bi već moglo! Jedino ne znam kako ćete riješiti građevinsku dozvolu, jer to bi malo stršalo iz gabarita zgrade…
– Joj, vi se stalno zezate! Mislila sam na ormare, krevetiće, radne stolove… Namještaj, razumijete?
Ponovo sam je uputio na savršeno jasan “brojke i slova” ugovor između mene i našeg zajedničkog poslodavca, pa još dometnuo neka ga, poslodavca – jer ja do njega nisam uspijevao doprijeti – pita kako bi reagirao i što bi u novinama na mojoj stranici objavio kad bih mu ja sljedećeg tjedna umjesto tri i pol kartice teksta poslao, recimo, tri i pol para baletnih papučica, ili tri i pol slamnata šešira?
Zadnji put kad smo pričali, ponudila mi je kompletni wellness-tretman za gospođu. U Zagrebu, jasno. Tjedan potom sve je otišlo do sto vragova, novine su propale, izdavač mi je ostao dužan respektabilnu svotu eura za par mjeseci rada, a k tome sam i javnoj bilježnici morao dati skoro tisuću i pol kuna za podizanje ovršnog zahtjeva, ili kako se već to zove, da slučajno Linićevima ne bi palo na pamet da mi rebnu još i porez na izdane a nenaplaćene račune. Sva sreća da mi je odvjetnica frendica, pa mi nije naplatila i svoj trud oko svega toga.
Zašto vas danas davim sa svim time? Zato što su me na to potakle vijesti o DORH-ovoj akciji “Hipokrat” i komentari nakon njih. I zato što sam danas, konačno, potpuno uvjeren u to da je najveća hrvatska kulturna vrednota koju smo unijeli u Uniju – kultura muljanja. Kad je meni završilo ovo gore s dječjim sobama, autima i wellnessima, požalio sam se jednom dragom kolegi, također neplaćenom novinaru, samo malo starijem, ali i dosta iskusnijem. Prvo me izvrijeđao na pasja kola, a onda: trebao si, rekao je, uzeti bilo što od ponuđenoga, pa preprodati. “Kome ću preprodat auto koji sam dobio na korištenje, bog te tvoj?”, upitao sam ga, totalno zblešen.
“Ima kome triba i ko će i platit, i sve pošteno vratit. Njemu auto na par miseci, tebi tvoja lova, i bog te veselija!”, veli on. “Ali ja ne znam takve ljude!!!”, cvilim ja, sve manji. “To ti je zato šta me nikad ne zoveš na pivu”, glasio je zaključak iskusnijeg i vještijeg novinara. “Dječja soba, ista stvar: mijenjaš za gepek smrznute piletine, to trampiš za dvije vešmašine i bojler, onda još to za deset kašeta lubina iz ribogojilišta i – eto tvojih para! Nisu sve, pogubi se nešto putem, al’ bolje išta nego ništa. Ovako ti nemaš ništa, a paru je maznija neko drugi. Tako to ide, a šta si ti drugo mislija?”
Reminisciram tu scenu (a završila je mojim gründgens-höfgenovskim vapajem “Ali ja sam samo novinaaaar!”) dok razmišljam o liječnicima koji su ljudima propisivali lijekove koji im možda uopće nisu potrebni – štoviše, možda su i totalno kontraindicirani nekoj drugoj istovremenoj terapiji! – samo zato da bi dobili bonove nekog velikog trgovca ili povoljni aranžman neke turističke agencije.
Što je to prozvana farmaceutsko-posrednička firma navodno prodala trgovačkom lancu ili nekoj turističkoj agenciji da bi zauzvrat dobila toliku kompenzaciju za velikodušno dijeljenje svojim kooperantima u ordinacijama opće medicine? Generičke lijekove sigurno nije. Možda smrznutu piletinu i kartice za gorivo? Namještaj za dječje sobe? Perilice rublja? Neplaćene novinarske tekstove?
Fascinantan je taj naš lanac muljanja, bez ijedne karike koju nije nagrizla hrđa. Na kraju krajeva – zašto se tih tristotinjak optužnica objavljuje tek nakon što je Ustavni sud ukinuo, proglasivši je neustavnom, Vladinu odredbu o radnoj obvezi za liječnike i medicinsko osoblje? A već godinu dana sve se zna, jer je cijeli marifetluk razotkrila novinarka (nadam se da je barem ona dobila sve honorare!) Nataša Škaričić, i već godinu dana to se kiseli po DORH-ovim ladicama, da bi tek sad bilo izvučeno i zvonko tresnuto o stol, pred kamere i mikrofone.
I zašto su istragom obuhvaćeni isključivo liječnici opće medicine, a ne i specijalisti? Hoćemo li to doznati usko(k)ro, ili tek nakon što se prejako naroguše prosvjetari, pa odabrani mediji krenu spektakularno otkrivati kako su ih sve potkupljivali nakladnici (ali samo neki) školskih udžbenika?
Hehehe, ovo je bila dobra fora: “Tražit ćemo prijevremene izbore u svibnju, vlada će ostaviti spaljenu zemlju!”
Ali nije ni ova loša: “Ponosan sam na pola puta koalicije, izvlačimo se iz depresije i recesije.”
A gle ovu: “S SDP-om, za kojeg ne znamo je li socijalna demokracija ili jugonostalgija – koalicija ne dolazi u obzir.”
Može čak i bolje: “U ovome što se događa u hrvatskom društvu ne vidim nikakvu opasnost ili ekstremizam. Ne vidim ekstremizam, ponavljam, ali vidim duboko ljudsko nepoštenje i prijetvornost, a to je katkad i gore.”
A i bolje od boljega: “Hrvatska je dobila novi zamah da ide prema ciljevima koje je postavila. Vladina je odgovornost da suzbije kreiranje politike pesimizma i klime u kojoj se guši poduzetništvo. Suprotstavit ćemo se nihilizmu i destrukciji, izvući Hrvatsku iz problema u kojoj smo je naslijedili.”
Pobjednička lenta za najbolju foru ipak ide ovoj: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja.” Nema bolje!
Premda, vjerojatno, nikome u Hrvatskoj ne bi bilo čudno kad bi svi ovi citati dolazili iz usta jednog jedinog domaćeg političara, pa čak i tijekom jednog te istog govora (na svašta smo se već navikli), ovdje se ipak radi o riječima troje najistaknutijih stranačkih čelnika u Hrvata, izgovorenima doduše u istom danu, ali na tri različite lokacije.
Ono o izvanrednim izborima, spaljenoj zemlji i jugonostalgičarstvu izjavio je Tomislav Karamarko, predsjednik stranke koja je 17 godina žarila i palila Hrvatskom i uredno odavde slala scheveningenske cimere Šešelju, Miloševiću i Šljivančaninu da tamo s njima mogu igrati odbojku i kuhati blagdanske obroke. Tako je ove subote zborio šef stranke koja višekratno nije priznavala ni rezultate redovnih izbora, a kamoli prihvaćala zahtjeve za izvanrednima; stranke koja u oporbi redovito gazi sve ono na što se klela dok je bila na vlasti, i obrnuto.
Ono pak o ponosu na pola koalicijskog mandata, izlaženju iz depresije i recesije, te neprimjećivanju ikakvog ekstremizma ili opasnosti u hrvatskoj svakodnevici provalio je, otprilike u istim minutama subote, Zoran Milanović na početku sjednice Glavnog odbora SDP-a koji je samo malo kasnije, na zatvorenoj sjednici, bez prava na iznošenje ikakve obrane, ili pružanja prilike barem za “drugarsku samokritiku”, izbacio iz članstva Aleksandru Kolarić i Željka Pinjuha, premda su njih dvoje “zgriješili” jedino u tome što se nisu slagali s predsjednikom, nego su javno iskazali svoj stav. Toliko o “dubokom ljudskom nepoštenju i prijetvornosti”.
Treću foru, onu o Hrvatskoj koja je “dobila novi zamah da ide prema ciljevima koje je postavila” i odgovornosti Vlade “da suzbije kreiranje politike pesimizma i klime u kojoj se guši poduzetništvo” ispalila je u isto vrijeme na trećem mjestu Vesna Pusić, predsjednica stranke kojoj je (stranci, ne predsjednici) u mislećem puku odavna prišiven nadimak – klanovski zavod za zapošljavanje. Toliko o suzbijanju pesimizma i gušenja poduzetništva.
Pobjedničkom forom ove stranačke subote (fakat, koji im je vrag bio da sve tri svoje glavne odbore sazovu baš istog vikenda? Slučajno, ili su se dogovarali? Je li to neki reality-show, “Blebni čim prije!”, tako nešto?) zakitio se premijer i predsjednik SDP-a, i inače poznat po jasnoći i preciznosti. Ponovimo je još jednom, jer zaslužila je: “Cilj nam je da za 15 do 20 godina Hrvatska bude skoro bogata zemlja”! U toj rečenici (vrijednoj, uzgred, cijelog jednog zasebnog eseja, ali nisam ja taj kapacitet) sažeta je kompletna hrvatska politička stvarnost, ne samo aktualna.
Cilj je kristalno definiran, a rok se mora strogo poštovati, je l’ to jasno? Nemoj slučajno da mi netko za 15 do 20 godina kaže da Hrvatska nije skoro bogata zemlja, taj odmah leti iz stranke! Pitam, je l’ jasno?
Kad tako govori premijer zemlje koja će za 15 do 20 minuta biti skoro kleroustaška i za 15 do 20 dana imati skoro 400 tisuća nezaposlenih, kad tako govori čovjek koji oko sebe u tome, u Hrvatskoj danas, ne vidi (skoro?) nikakvu opasnost ni ekstremizam, pa ovakvu besmislicu plasira kao svoj politički projekt za podizanje optimizma nacije – tad je vrijeme da provjerite gdje vam je putovnica, pa kupite putnu kartu u jednom smjeru, bilo kojem, baš kako već javno sugeriraju mladototalitaristi.
Da me nije toliko zaprepastila i razljutila, tu bih premijerovu izjavu, taj njegov Plan skoro 15 do 20 tretirao u istoj razini kao i ostale gore citirane subotnje ispraznosti i bedastoće – upravo kao ispraznosti i bedastoće, s kakvima se ozbiljnu čeljadetu ne da više ni sprdati. Međutim, osim što je najgluplja od svih nabrojanih, ona je i najviše prijeteća, jer njome nam je premijer poručio da uopće nije siguran kamo nas vodi, i da zato idemo ovako sporo. Poručio je da vrluda, tapkajući stopu po stopu, i da je ponosan što je na čelu baš takve kolone. A najveća je prijetnja u tome što, slutim, on uopće ne shvaća da je upravo to rekao!
Smrznuo sam se neki dan kad sam na jednom portalu pročitao podatak da u Hrvatskoj 28 posto birača – poreznih obveznika radi za 72 posto birača – proračunskih korisnika. Ja, dakle, kao samostalna djelatnost, svojim porezima i inim davanjima financiram poreze i ina davanja gotovo troje punoljetnih ljudi. Budući da u toj analizi nije spomenuto otkad su ti podaci, a s obzirom na rapidan rast nezaposlenosti u Hrvata, moguće je da danas svojim porezom servisiram već i cijelih troje, ako ne i više.
Tko su ti ljudi, gdje rade? Što rade? Jesu li možda u mirovini ili je tek iščekuju, otaljavajući neki besmisleni posao na samoupravljački sigurnome radnome mjestu, daleko od mojih briga, nepostojećih minusa i povremenih blokada računa? Liječe li bolesne ljude (usput: vjerojatno mi je promaknula, površnome kakav već jesam, informacija da su liječnici prekinuli štrajk i da im je ukinuta radna obveza uvedena 14. studenoga…), uče li djecu prirodi i društvu, bore li se za zaštitu prirodnih staništa ugroženih vrsta ili vode neku katoličku župu? Zbilja – tko je to troje ljudi kojima ja svojom svakodnevnom i svakonoćnom frkom osiguravam spokojniji san od svoga i plaću redovitiju od mojih honorara?
To bi također vrijedilo unijeti u Ustav, zar ne, to da svatko od nas 28 ima pravo znati komu točno od preostalih sedamdeset i dvoje idu naši novci, i za što. Ja bih, evo odmah, potpisao pristanak da i dalje radim tako, samo kada bi mi netko imenovao moje troje kumčadi. Tako da znam tko su i gdje su, da brižno pratim kako se razvijaju i kako rastu, čime se bave u radno i slobodno vrijeme, čemu streme i – naravno – na što troše novac koji su od mene dobili.
Unošenjem takve odredbe u Ustav i prateće zakone, ja bih morao steći i pravo da nadležnom tijelu jednog dana kažem: “Ej, neću više plaćati Peri, pun mi je kufer njegove lažne invalidnosti! I taj Mate, taj kenja starcima da studira, a sve mjesečne pare, i njihove i moje, već za dva tjedna sprdi u kladionici i kafiću do nje! Snježanu je zaposlilo preko ćaćine stranačke veze, a u zadnjih se godinu dana samo petnaest puta pojavila na poslu… Neću više njih, dajte mi neko drugo troje ljudi koji nekakvog vraga zbilja rade, koji pošteno doprinose zajednici široj od vlastite obitelji! Apsolutno me nije briga jesu li homoseksualci, Hrvati, Srbi, crnci, političari, vjernici, ateisti, ništa me ne zanima osim – dajte mi novo troje! Ne želim više davati svoj novac sebičnim štetočinama!”
Kada bi takav (s)ustav i zakone bilo moguće provesti i temeljito provoditi, tu bi se sigurno našlo mjesta i za kaznene odredbe, među kojima bi ključna bila preuzeta iz nogometa: dva žuta kartona (dvije porezno-obvezničke odbijenice u stilu “dajte mi nekog drugog!”) jednako – crveni. Automatsko isključenje iz igre. Pa ti, kumče naše bivše drago, pjevaj i ubuduće si sam(a) plaćaj sve to što smo ti nas dvoje dosad uplaćivali! Ništa nama ne moraš vraćati, nema potrebe, samo trebaš išetati na streljanu po kojoj smo mi godinama povazdan poskakivali da bi tebi bilo lijepo.
Zastupnici, ministri, vijećnici, općinari, udrugaši, načelnici, pročelnici, kulturnjaci, sportaši, referenti, poreznici, svećenici… svih njih sedamdeset i dvoje žive na račun nas dvadeset i osmero. A kad ja, kao pripadnik kategorija “udrugaši” i “kulturnjaci”, s vremena na vrijeme dobijem neku proračunsku siću, neku potporu ili stipendiju – ja i tad od te siće moram odvojiti za porez, prirez, zdravstveno i mirovinsko. Dakle – vratiti im dio onoga što su mi, velikodušni po svojoj hrvatskoj i kršćanskoj naravi, tako benevolentno ustupili, e da bi to opet završilo u rješavanju njihovih financijskih problema, o kojima se oni uopće ne moraju brinuti, ni oni niti referenti koji im o tome vode računa. Eh, da mi je pustiti tu ekipu malo u stvarnost, na bespuća recentne zbiljnosti tržišta rada, osobno bih uručio Orden Reda Nečega s Još Nečim svakom tko za godinu dana nijednom ne bude ovršen!
Strahovito porazni aktualni podaci o podobrazovanosti i neosposobljenosti za običan život naših potomaka, o njihovim šansama na hrvatskom tržištu rada i o perspektivi koje nema osim u (više sreće drugi put!) svojeručnom prelijevanju tuđih bojnih otrova iz šupljeg u prazno, govore nam da tu jezivu spiralu parazitiranja treba što brže prekinuti, ili bar što više ubrzati, da što prije spuzne do otrežnjavajućeg dna.
S moga radnog stola na petom katu pogled puca na neuredni parkić, urešen tek s četiri kontejnera uz rub. Budući da mi je prozor stalno otvoren, svako malo me prene zvuk rovanja i kopanja po nekom od tih kontejnera. I znate što sam primijetio? Dobna granica tragača za plastičnim bocama vidno se spustila: prije šest, sedam godina, kad je počelo to otkupljivanje odbačenih flaša i limenki, ogromna većina nesretnika nadvinutih nad naše smeće bili su stariji ljudi, gotovo nitko ispod 60.
Danas prevladavaju oni između 40 i 50 godina, ne samo pod mojim prozorom, a ima već i mlađih. Prvo troje koji se od ovog trenutka pojave u parkiću sa svojim vrećetinama i zašiljenim štapovima – eto, to je to troje prema kojima bih ja, kad se već mora, preusmjerio novac iz svojih poreza i inih davanja, daleko radije nego Narcisima iz našeg sokaka.
Hrvatska je danas razapeta između uličnog fašizma i kontejnerskog flašizma, između stadionskog nacizma i dužnosničkog narcizma, a ja to moram sufinancirati iako me nitko nikad nije pitao želim li. Ne želim!!! A svejedno moram… I onda se još nađu mrmoti koji mi, nesvjesni da citiraju staru komunističku mantru, poručuju da se slobodno odselim ako mi se ovdje ne sviđa. Alo, budale, pa da ja i preostalih 27 zbilja odselimo, ej, pa vas bi sedamdeset i dvoje učas pocrkalo od gladi!
Uf, uf, uf… Taman sam lijepo bio u notesić skicirao konture za današnju kolumnu (ujedinjenje konzervativaca, Hrvatska prekrivena predizbornim jumbo-plakatima široko nasmiješene gospođe Markić, gospodina Karamarkića i uz njih, na primjer, krezuboga seljačkog vođe Pokrovca, pod jednostavnim i svakom razumljivim sloganom “Za Lijepu našu”), kadli me iza kantuna dočekao cijenjeni kolega i dragi znanac Zdravko Zima, armagedonski razgnjevljen mojom prošlotjednom ovdašnjom usputnom rečenicom, citiram kako je, u zagradama, bilo i objavljeno “(pas mater svima takvima, ovim trećima, i na izborima i na referendumima, što se mene tiče!)”.
Ovi “treći” iz te rečenice, to su oni koji 1. prosinca nisu izašli na referendum, a i izbora se gnušaju. Zdravko je Zima toga dana bio jedan iz te prijeteći velike mase apstinenata (62 posto, debela većina!) i osjetio se osobno pogođenim jer sam mu, eto, tom usputnom eliptičnom rečenicom uvrijedio pokojnu majku. I uzvratio mi ovdje, u svojoj kolumni od petka, vrhunski domišljato metaforičnim “bumerangom”, pa smo si sad valjda egal, jer je i moja majka pokojna.
Bio je to tmuran i leden dan u Splitu, “škura bura” kažu svi uz naše more, ali ja sam svejedno izašao, otišao do kvartovske osnovne škole i glasao “protiv”, iako sam prije nekoliko godina, zbog novinskoga teksta, ponio titulu jednog od deset najvećih homofoba u Hrvatskoj, (što je bila drska homo-udrugaška budalaština na koju je danas suvišno trošiti dodatne riječi, pogotovo nakon oslobađajuće odluke Suda časti HND-a) i time ostao zadugo obilježen kao netko komu ne treba postavljati, je li, neka pitanja. Pa sam zbog te titule zadugo ostao i prikraćen za podržavanje splitske povorke ponosa, jer bih u tom slučaju ispao ili dvoličnjak, ili pepelom posut pokajnik.
A glasao sam “protiv”, ponajprije iz istog razloga zbog kojeg je Zima ostao kod kuće: da bih pokazao srednji prst licemjernoj “Ku-ku” vladi (ono “riku” odavna je otpalo, ostalo je samo kukavičko kukanje), čija me je debilna, tobože lukava, ali ipak samo debilna, odluka o ukidanju minimalnog broja glasača izašlih na referendum onemogućila da ostanem doma te nedjelje i da me baš boli vitalni organ za sve one koji će izaći i glasati “za”.
Naime, da je za uspjeh referenduma i dalje ostalo nužno 50 posto upisanih birača, plus još jedan, tada bi sve LGBT i ine udruge nagovarale svekoliko građanstvo da ostane doma. Isto bi činili i mediji koji su sada, ruku na srce, doista bili žestoki agitatori za “protiv”. I većina bi glasača – ja prvi! – kao i sad, ostala doma, na toplom, a taj besmisleni podzemno-nacistički referendum ne bi imao nikakve šanse za prolaz u sljedeći krug natjecanja sa zdravom pameću. Propao bi zbog nedovoljnog odaziva.
Nažalost, imamo dovoljno strateški insuficijentnu vlast, pa se – isključivo zahvaljujući njoj i njezinoj državničkoj nedoraslosti – dogodilo ovo što se dogodilo: i ja sam, eto, morao izaći u ledeno popodne s bockavom nakošenom kišom, da bih svojim glasom “protiv” pridonio oponiranju tupavim konzervativcima i glupavoj vlasti i blentavim ovcama koje misle da se to njih nimalo ne tiče jer se ništa neće i ne može promijeniti, pa zato ostaju mirno blejati u toru, iako su na njemu vrata širom otvorena.
I onda mi se pravedničkim glasom javi dragi Zima, javni pravobranitelj svih zimogroznih koji su te hladne nedjelje ostali doma na toplom, pa me optužuje kao kolaboracionista, skoro pa čelnog pobočnika osovine Markić-Milanović.
Aha, znači, zbog mene se, a ne zbog Zime i njemu sličnih toploljubnih nedjeljnih papučičara, sad besmisleno i beskorisno mijenja Ustav naše zajedničke države: zbog mene koji sam bio protiv toga da ga se mijenja, a nipošto ne zbog Zime i sličnih zimogroznika, koje je doma živo bolio vitalni organ hoće li se Ustav mijenjati ili neće, jer evo, ne znam, baš ide repriza “Sulejmana”!
Zgodno je to kako se svakojaki preplašenci pravdaju nakon bitke u kojoj nisu niti sudjelovali. Još bi se i dalo podnijeti kad bi se samo pravdali, ali – ne! Oni tom svojem dezerterluku žele dati još i vrhunaravnu moralno-politički-vaspitnu aureolu! Oni jedini imaju pravo! A mi koji odabiremo stranu, umjesto da strana odabire nas, e – mi imamo krivo. Jaka fora!
Prije pet godina bio sam jedna od dvanaest splitskih javnih osoba koje su se prije lokalnih izbora usudile javnim pismom poručiti biračima, ukratko: “Glasajte bilo za koga, samo ne za Keruma, taj će upropastiti i grad i sve nas”. Onda je Kerum ipak postao gradonačelnikom, a kao glavne krivce svakorazna je medijska kukavelj naknadno proglašavala baš – nas dvanaestero! I tad je glasajuća manjina bila nadglasala bezvoljnu apstinentsku većinu, baš kao i sad. A ja sam oba puta kriv, samo zato što sam jasno i javno izrekao svoj stav, umjesto da sjedim doma, u bezvoljnoj apstinentskoj anonimnosti.
Zima je, naravno, daleko iznad te kategorije, ali to više me čudi što svoje rezignantno “ma baš me briga, ionako je sve svejedno” proglašava moralno i politički vrednijim od mojega “protiv”. Ja sam se, Zdravko, izjasnio kad je trebalo, a ti nisi, nego mudruješ naknadno! U tome je razlika. Bio sam kroz zadnja tri desetljeća u podosta polemičkih čarki ove naravi, i nejavnih i općepoznatih. Iz svih me je iznijelo kao ranjenika, iz nekih i na štitu, okej, ali ni iz jedne bez ispaljenog metka. A ti sad rafalno pucaš em ćorcima, em na opustjelom bojištu. Treba li ti to doista? Tebi, jednom Zdravku Zimi?!
Sranje je sve ovo oko nas, znamo to obojica. Ali, kad malo razmisliš, i ti ćeš shvatiti: ako ljudi ostaju iza zatvorenih vrata, jer je vani hladno i sve je ionako svejedno, najdalje do kud u svom stanu mogu otići jest – zahod. Sve dok netko čizmom ili kundakom ne razvali i ta vrata.
Ja Hrvatsku u svakom trenutku volim točno onoliko koliko je mrzim, uvijek ti je to u livelu kod mene, mjehurić u razulji uvijek je točno po sredini. Zvuči neobično, znam, ali jest tako: što je manje volim, to je manje i mrzim, i obrnuto – što mi je draža, to mi je mrskija. Kako koji dan! Isto bi bilo i da sam Finac, Amerikanac, Srbin ili Japanac.
Ne tvrdim da je to normalno, ali znam jedno: do smrti neću biti voljan, ma koliko mi se ruka trzala prema ručkici na lancu, za Hrvatskom pustiti vodu. A baš to radite svi vi koji ne izlazite na izbore ili referendume, sablažnjavajući se s visoka nad svim tim naivcima koji su popušili foru, pa se nadaju da se uopće išta može promijeniti. I uvijek, uvijek to radite naknadno! Nikad unaprijed, u jeku kampanje! Vi šutite sve vrijeme, i u kampanji i na dan možebitne promjene, a tek nakon objave službenih rezultata sjetite se koliko ste pametniji od nas. Alo?! O čemu mi pričamo?!
P. S.: Zašto neljubaznoj teti na šalteru u Erste banci u Praškoj nisi triput napadno ponovio “Dobar dan”? I poslije “Hvala”, pa i pet puta ako treba, dok ne uzvrati na neki verbalni način, bilo kako? Ja to, kad se nađem u sličnim situacijama, uredno naglas radim, majke mi pokojne. Ne zato da ih ponizim, nego da ih natjeram da bar pet sekundi razmišljaju. Nije teško, vjeruj mi, dovoljno je samo upotrijebiti svoj glas.
P. P. S.: Što ćeš, Zdravko, učiniti ako i ćirilofobijom zakamuflirani manipulatori uspiju progurati svoj referendum? Hoćeš li izaći i nekako glasati, ili opet izvesti šimunićevski vještu varku tijelom? Ono, kao: “Ajte vi na referendum protiv nacista, sad ću ja za vama, hoću ozbiljno, samo da nađem gdje mi je taj vražji kišobran…”? I opet poslije optuživati mene zato što sam glasao protiv ukidanja ćirilice ondje gdje je po zakonu mora biti? Možda me, kakvo se vrijeme sprema, čak i prijavljivati DORH-u: “Evo ga, inspektore, taj je također glasao protiv…!”
P. P. P. S.: Kad sam se već taknuo nogometa, tvoja tugaljiva tvrdnja da ovi idiotizirani mladofašisti s tribina, tobože beskrajno pravdoljubivi i surovo potlačeni zagovornici pravne države, naime, kako ti veliš “navijači, revoltirani stanjem u nogometu i/ili u društvu, završavaju u reštu”, jako – rekli bi Dalmoši – dava na najgori od svih domobranluka, onaj birtijski, bez uniforme, s figama u oba džepa ispred šanka. Dragi moj Mamićev imenjače, onda si odi lepo k Žnidaršiču, on jedva čeka tvoju novu priču o tome kak bi se ti kakti lav boril v Abesiniji.
Rijetko se slažem sa stavovima svojeg davnog znanca, još iz maturantskih dana, Romana Bolkovića. Također, znam da nije umjesno prema poslodavcu reklamirati članak s nekoga drugog portala, ali ovaj put moram biti sasvim izvan svoga svjetonazorja i boljih običaja: pogledajte i probajte temeljito razumjeti ovaj Bolkovićev članak: ”Biste li radije da vaš sin oženi Srpkinju ili Hrvata“.
Suglasili se s njim ili ne, ne možete dalje ako ne priznate da je riječ o najanalitičnijem tekstu koji se u zadnjih mjesec dana pojavio glede ovoga besmislenog i beskorisnog, (i za koga, čak i Markićku!), nedjeljnog referenduma. Sad je već kasno, znam, jer ovu kolumnu započinjem užežin (“uoči”, za Hrvate koji ne poznaju dijalekte hrvatskog jezika) toga nesretnog referenduma, a bit će objavljena kad se već budu debelo znali rezultati, ali svejedno mislim da je dobro pročitati je, e da biste shvatili zašto ste prekjučer zaokružili “ZA” ili “PROTIV”, ili pak u širokom luku zaobišli svoje biračko mjesto (pas mater svima takvima, ovim trećima, i na izborima i na referendumima, što se mene tiče!).
Dok vi čitate i razmišljate, nadam se, o ispravnosti svoga nedjeljnog postupka, ma kakav bio, ja se okrećem onom što mi je najbliže, jeziku. Jeste li ikad razmišljali o razlici između hrvatskih riječi “porodica” i “obitelj”? Meni je na tu razliku, još kao studentu fonetike, na Medicinskom fakultetu, na kolegiju Patologija sluha, ukazao divno šašav profesor dr. Mihovil Pansini, u nekoj sasvim usputnoj digresiji usred predavanja o, mislim, nistagmusu. Razmišljajte o riječima i njihovu porijeklu, rekao je, pa nastavio: “Obitelj”, to je skupina ljudi koja zajedno obitava, bez obzira na to ima li među njima krvne povezanosti ili nema, a “porodica”, to je zajednica, skupljena ili raštrkana, koja je povezana zajedničkim porijeklom, porodom iste prapraprabake, istom krvlju i DNK-om.
Kužite tu razliku? Porodica je krvno vezana, ali ne mora živjeti zajedno, a obitelj obitava na kupu, iako ne mora nužno biti istoga porijekla. Kužite da su totalni idioti (džaba su i krečili i učili!) svi oni lingvisti koji opušteno tvrde da je “porodica” tek srpski sinonim za hrvatsku “obitelj”? Kužite li onda, posljedično, da ime inicijative “U ime obitelji” na semantičkoj razini zapravo zagovara baš ono protiv čega se mjesecima, neznano zašto, borila? “U ime porodice”, to bi bilo jedino jednoznačno značenje njihovog, tobože prokreativnog pokreta, ali “porodica”, je li, svi znamo, to je nekakva tamo srboćirilična riječ, Hrvatima sasvim strana i nepoznata, pa su je porodoljubi u ime obitelji zamijenili tobožnjom istoznačnicom.
Konzervativci su, svi i svuda, ljudi bez sposobnosti da uoče išta pozitivno u razlikovanju i različitostima na ovom planetu i u svim društvima na njemu. Oni ne znaju i, baš uslijed tog neznanja, ne žele uživati u postojanju ičega drugačijeg od sebe. To su oni famozni “ljudi od jedne knjige”, potpuno uvjereni u to da je znanje što su ga oni sami za života prikupili i prihvatili ujedno i sve znanje svijeta, i da nikome drugome ništa više od toga nije potrebno. Oni se rijetko smiju od srca, oni još rjeđe izmišljaju nešto novo i veselo, jer njima ništa novo ne treba i ničemu se iskreno ne vesele, osim ako nije materijalne naravi.
Njihovi su ljudski kreativni potencijali zarobljeni u urušenom tunelu i oni se moraju vraćati nazad da bi bilo što stvorili, da bi uopće mogli disati. Otud, na povratku iz tog nekreativnog mračnog tunela, dolaze i svi nespretni promotivni plagijati i krađe kojima se inicijativa “U ime obitelji” služila tijekom svoje kampanje za referendum bez ikakvog praktičnog smisla, sve one ukradene ilustracije, fotke i songovi. Oni nisu u stanju smisliti ništa novo, ništa što bi bilo baš njihovo i baš simpatično. Konzervativci (pogledajte malo oko sebe, vidjet ćete to na svakom koraku) jednostavno – kao da po prirodi stvari moraju krasti i lagati. I tu nema nikakve bitne razlike: isti su u tome i kršćanski i islamski i komunistički konzervativci. I književni, i likovni i glazbeni i nogometni. Svi.
Vidio sam na internetu već nekoliko njihovih tekstova u kojima se silno čude, pa čak i zgražaju, nad činjenicom da se papom Franjom najviše oduševljavaju ljevičari, agnostici, ateisti i drugi takvi, nama slični. Pa da, zaboga, što ste drugo očekivali, vi nenasmijani ljudi?! Pa mi volimo različitost, mi joj se znamo i volimo veseliti, a Franjo je pozitivan šok koji vi nikad nećete biti u stanju niti razumjeti niti prihvatiti! Frekvencije na kojima mi funkcioniramo bliže su Franjinima od vaših, ma koliko svi šutjeli o tome. Ovaj bi Papa, da zna hrvatski, sigurno u sekundi prepoznao razliku između “porodice” i “obitelji”, i sigurno nikad ne bi blagoslovio to da pedesetak milijuna kuna ode u vražju mater kraj toliko siromašnih i potrebitih u Hrvatskoj, samo zato da biste vi mogli pokazivati svoje konzervativne, plagijatima nabildane mišiće.
I odmah bi Franjo skužio onog mojeg priku koji je neki dan (dok sam mu mljeo o profesoru Pansiniju i njegovom objašnjenju razlike između porodice i obitelji), kazao: “Ma daj, pa ovi bi stavili i ‘U ime sarme’ ili ‘U ime zimskih guma’, bilo šta, samo da im to veliko ‘U’ bude na početku!”.
Istim slovom, možda ste primijetili, započinje i riječ “Ustav”. Pa, eto nam ga, sad će nam sigurno svima sve biti lakše.