Prije nekoliko dana dopisivao sam se s analitičarom jedne agencije o stanju u regiji. Puno smo mailova razmijenili o Srbiji, BiH, Kosovu, Makedoniji. A na mail o stanju u Hrvatskoj odgovorio je: “Pa vi zapravo i nemate vanjsku politiku”. I u određenoj je mjeri u pravu. [Read more…]
Što nakon ubojstva ruskog ambasadora u Ankari
Zlatko Dizdarević
Foto: Denis Lovrović
Tijelo Andreja Karlova, ruskog ambasadora u Ankari – ubijenog u ponedeljak uveče na podosta bizaran način – nije se još ni ohladilo a već su počele kalkulacije o tome šta će to značiti za dvije zemlje, za region, čak i za cijeli svijet. Koliko će to utjecati na dalje pozicije Putina, sve jačeg na globalnoj političkoj sceni, a koliko na Erdogana čija je agresivna ambicija sve veća, a sudbina sve dubioznija. [Read more…]
Fidel Castro ili vaši diktatori nisu bolji od naših diktatora
Miljenko Jergović
Foto: Robert Belosevic
Na Crni petak umro je Fidel Castro, i onda su se o tome raspričali svi: od Donalda Trumpa do novinskih komentatora u onoj najudaljenijoj europskoj provinciji, koji su koristili Castrovu smrt isključivo za osvjedočenje vlastite vjere. [Read more…]
Bankrot vjerovnika zbog loših plasmana
Ivica Grčar
Iznimno veliko zanimanje čitatelja izazvale su prethodne dvije kolumne o prisilnom iseljavanju ljudi iz njihovih domova radi utjerivanja dospjelih neplaćenih dugova (nerijetko se prodajom ovršene nekretnine dug ne može u cijelosti podmiriti).
Na zaista slobodnim tržištima i vjerovnici bi morali bankrotirati zbog loših plasmana kreditnog kapitala. Ali bankrot vjerovnika se izbjegava; dosljedno se primjenjuju jedino postupci bankrota dužnika. [Read more…]
Dužnici nisu jedini odgovorni
(Opaska uredništva: Rubrika ”Imam pravo” će tragom pisma čitatelja upozoravati na slabosti sustava u cijelosti i na taj način poduprijeti pojedince u njihovim neravnopravnim sporovima s puno moćnijim državnim službama, velikim bankama, ovršnom mafijom, u slučaju kršenja ljudskih prava u kompromitiranom pravosuđu, itd.
Pozivamo čitatelje da nam se javljaju. Kontakti ispod teksta.
U trećem napisu ”Imam pravo” autor piše o problemima prezaduženosti na međunarodnoj razini, koja s obzirom na prezaduženost Hrvatske nedvojbeno i u domaćem pravnom sustavu dovodi do kršenja ljudskih prava). [Read more…]
Ukradena pobjeda
I bila je vojna parada u Beogradu. Prva nakon one kojom je još blagopočivša Jugoslavija obilježila četrdesetu obljetnicu pobjede u Drugome svjetskom ratu, zajedničke pobjede svih slobodoljubivih i antifašističkih snaga u svijetu nad najvećim zlom što se nadvilo nad tim svijetom u dvadesetome stoljeću. Bila je, dakle, vojna parada.
Ne za Putina, kako su zlobno intonirali neki hrvatski mediji, mada je ruski predsjednik bio glavni i počasni gost, ali niti zato da bi se zaista prikladno i dostojanstveno obilježilo ono što se navodno slavilo: sedamdeseta godišnjica oslobođenja Beograda potkraj Drugoga svjetskog rata.
Ne, aktualna je srpska politika, prije svega predsjednik Tomislav Nikolić, iskoristila paradu da bi pobjedu što su je u Beogradu zajednički izvojevali sovjetski vojnici i pripadnici Narodno-oslobodilačke vojske (Jugoslavenske armije) doslovno ukrala i pripisala je – Srbiji. U kojem će smjeru stvari ići upozoravala je već i scenografija.
Prije početka – Nikolićev govor. Puna usta Srbije, srpske vojne slave i srpsko-ruskoga savezništva. Ni jednom riječju nisu spomenuti partizani, Jugoslavija, Narodno-oslobodilačka vojska, odnosno Jugoslavenska armija. Da u takvome govoru za Tita nije bilo mjesta, razumije se samo po sebi. No, nastavljeno je zloupotrebljavanje Koče Popovića, Srbina, Jugoslavena, komuniste, španjolskog borca, jednoga od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, poslijeratnog načelnika Generalštaba JNA i dugogodišnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova
Pred svečanom tribinom – red vojnika u uniformama srpske vojske iz Prvoga svjetskog rata. To, kao, zbog toga što se tom paradom obilježavala i stota obljetnica početka prvoga Velikoga rata, mada to s oslobođenjem Beograda godine 1944. nema ama baš nikakve veze.
Prije početka – Nikolićev govor. Puna usta Srbije, srpske vojne slave i srpsko-ruskoga savezništva. Ni jednom riječju nisu spomenuti partizani, Jugoslavija, Narodno-oslobodilačka vojska, odnosno Jugoslavenska armija. Da u takvome govoru za Tita nije bilo mjesta, razumije se samo po sebi. No, nastavljeno je zloupotrebljavanje Koče Popovića, Srbina, Jugoslavena, komuniste, španjolskog borca, jednoga od najpoznatijih partizanskih zapovjednika, poslijeratnog načelnika Generalštaba JNA i dugogodišnjeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova.
Nesretni je Koča (koji je u Beogradu upravo dobio i svoju ulicu, preimenovanjem dosadašnje Zagrebačke) postao samo ime, navedeno u nizu onih koji bi trebali biti uzor današnjim srpskim vojnicima. Tužna sudbina jednoga velikog čovjeka o kojemu onaj koji ga je na paradi spomenuo (kao ni mnogi u novim državama na tlu bivše federacije) vjerojatno ne zna ništa, osim da je to bila ”neka partizančina i komunjara”. Ali, rodom je bio Srbin, pa je za ovu priliku dobro poslužio.
U skladnome zboru kritičara vojne parade, a zapravo Putinove prisutnosti na njoj, svima su ti ”detalji” promakli. A vjerojatno ih i ne zanimaju, baš kao što ih ne zanima ni stvarni povod – godišnjica oslobođenja Beograda od naci-fašizma. Nije taj povod očito zanimao ni američkog ambasadora u Srbiji koji se, mada pozvan, na paradi nije pojavio.
Pa čovjeku dođe da se zapita: je li današnja američka administracija svjesna protiv koga su se i u savezu s kime Amerikanci borili u Drugome svjetskome ratu? Svjesni vjerojatno jesu, ali da bi voljeli zaboraviti – voljeli bi svakako. Ne koristi tu ni činjenica da legenda američke diplomacije, Henry Kissinger (koji baš u ime te Amerike ima svašta na duši) upozorava kako ”Putin nije Hitler” i kritizira sadašnji američki odnos prema Rusiji.
Ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće. No, u atmosferi beogradske vojne parade to i jest bilo vrhunsko dostignuće. Kao i postavljanje stvari na svoje mjesto, što se tiče Drugoga svjetskog rata. Sovjetski je savez ponio najveći teret toga rata, rekao je Putin. I to je činjenica. Zapadni su Saveznici dali veliki doprinos pobjedi nad naci-fašizmom i zbog toga im pripada zahvalnost, dodao je Putin
U tome skladnome i nedvojbeno instrumentaliziranome zboru kritičara nije, naravno, bilo mjesta da se iz Putinovog govora (ta, tko će još slušati tog zloduha, novovjekog patrijarha nad patrijarsima i kako mu sve ne tepaju) izdvoje neke itekako bitne činjenice. A kao prvo i u ovome kontekstu najvažnije: ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju.
Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće. No, u atmosferi beogradske vojne parade to i jest bilo vrhunsko dostignuće. Kao i postavljanje stvari na svoje mjesto, što se tiče Drugoga svjetskog rata. Sovjetski je savez ponio najveći teret toga rata, rekao je Putin. I to je činjenica. Zapadni su Saveznici dali veliki doprinos pobjedi nad naci-fašizmom i zbog toga im pripada zahvalnost, dodao je Putin.
I to je činjenica. I, napokon, ključna poruka: ”Mi pobjedu nikada nismo dijelili na našu pobjedu i pobjedu onih drugih. To je zajednička pobjeda.” I to je rekao Putin. Ali, ništa od toga dežurne kritičare ruskoga predsjednika i njegove politike ne zanima.
Oni ”znaju” tko je Putin i ništa ih u tome njihovome blaženom znanju ne može pokolebati. Pa zato i ne čuju ono što bi trebali čuti. A sva je prilika da to ”nisu čuli” ni Tomislav Nikolić i njegovi pristaše, kradljivci pobjede koja je u tadašnjoj Jugoslaviji bila zajednička pobjeda svih njezinih naroda i svih pojedinaca, antifašistički orijentiranih.
Ne znaju ti koji tako besramno kradu pobjedu i prisvajaju je (samo) za sebe, da je sovjetska armija na svojem pobjedonosnom pohodu prema Berlinu samo u jednu zemlju ušla na temelju sporazuma s vodstvom pokreta, višenacionalnoga pokreta, koji se u toj zemlji godinama borio, sve više jačajući, protiv naci-fašizma (i onih iz domaćih redova koji su ga podržavali).
Ruski se predsjednik nije ustručavao spomenuti ni partizane, ni Jugoslavensku armiju, ni Jugoslaviju. Eto, daleko smo dogurali, kada se priznavanje povijesnih činjenica mora tretirati kao vrhunsko dostignuće (…) Povijesni revizionisti, oni koji silom funkcije i uz blagoslov i po uputama krojača novog svjetskog poretka pišu novokomponiranu povijest – neće. Upravo zato, ove je retke trebalo napisati
Da, Jugoslavija je bila jedna, jedina zemlja u koju su sovjetske trupe ušle s dozvolom i iz koje su izašle na temelju sporazuma koji im je dozvoljavao ulazak. U sve ostale do tada okupirane zemlje istoka i jugoistoka Evrope Sovjeti su ulazili slijedeći svoje vojne (ali i političke) planove. Ulazili i ostajali. U Jugoslaviju su ušli i iz nje izašli, nakon što su – i to je povijesna istina – dali veliki doprinos i pretrpjeli velike žrtve u borbama za oslobođenje Beograda i na Sremskome frontu.
Na vojnoj paradi u Beogradu predsjednik Srbije pokazao se kao zaslijepljeni nacionalista, a ruski predsjednik – kao realan političar, državnik. Sviđalo se to nekome, ili ne, tako jest. Naravno, svatko tko polazi od činjenica i od realne procjene kako zbivanja u Drugome svjetskom ratu, tako i svega što se danas događa oko Ukrajine (ali i u Ukrajini), kao i na relaciji Zapad – Rusija, to će priznati.
Povijesni revizionisti, oni koji silom funkcije i uz blagoslov i po uputama krojača novog svjetskog poretka pišu novokomponiranu povijest – neće. Upravo zato, ove je retke trebalo napisati.
I na kraju, još jedan detalj, gotovo karikaturalan. Za cijelo vrijeme vojne parade u Beogradu (srpske parade u slavu srpske pobjede) veliki je orkestar svirao poznate marševe i melodije iz vremena Narodno-oslobodilačke borbe i Jugoslavije (Bilećanka, Po šumama i gorama, Čelična krila naše armije itd), uključujući i onaj što je intoniran na svakome svečanome dočeku predsjednika i maršala Tita. Tako da su se, izuzmemo li partizanske zastave ”utopljene” u ešalonu zastavnika, i NOB, i Jugoslavija, i Tito ”prošvercali” na proslavu njima ukradene pobjede samo kroz glazbu.
Tužno i smiješno? Da, svakako! Istinito? Da, na žalost.
(Prenosimo s portala Novosti).
Merkel, Izrael i Palestina
Njemačka kancelarka Angela Merkel doputovala je u ponedjeljak navečer u prijateljski posjet Izraelu u pratnji svog kabineta na susret sa cijelim kabinetom premijera Benjamina Netanyahua da pokrene pregovore s Palestincima, a razgovaralo se o iranskom nuklearnom programu.
“Kancelarka je prijateljica Izraela. Puno puta je bila protiv bojkota i pokušaja bojkota Izraela, što zaslužuje naše priznanje”, rekao je Netanyahu na sastanku svoje stranke Likud u parlamentu. On je aludirao na opasnost međunarodnog bojkota Izraela u slučaju neuspješnih pregovora s Palestincima, što je prijetnja koju su posljednjih tjedana često spominjali izraelski čelnici i mediji.
Merkel, u pratnji 14 ministara i dva šefa pokrajinskih vlada (Sigmar Gabriel, vicekancelar i ministar gospodarstva nije bio na putu jer je spriječen zbog bolesti), potpisala je niz sporazuma o suradnji u područjima sigurnosti, diplomacije, gospodarstava, pravosuđa, znanosti i kulture, precizirao je Netanyahuov ured. Merkel se protivi bojkotu izraelskih proizvoda koji se već razvija u Velikoj Britaniji, Danskoj, a priprema se u Finskoj, Švedskoj i u zemljama Beneluxa.
Angela Merkel se protivi bojkotu izraelskih proizvoda koji se već razvija u Velikoj Britaniji, Danskoj, a priprema se u Finskoj, Švedskoj i u zemljama Beneluxa
Prošle nedjelje je Netanyahu ponovo rekao da je zabrinut pravcem pregovora skupine 5+1 (SAD, Francuska, Velika Britanija, Rusija, Kina i Njemačka) i Irana. “Iran postiže sve i ne daje praktično ništa. Zabrinjava me činjenica da Iran smatra da može izvesti svoj plan i postati zemlja na pragu nuklearne sile”, naglasio je.
U pogledu mirovnog procesa na Bliskom istoku kancelarka je ponovila svoju podršku naporima američkog državnog tajnika Johna Kerryja da se postigne sporazum između Izraela i Palestinaca. Merkel je izrazila veliku podršku Izraelu, ali je jasno rekla da Berlin ne odustaje od politike ”dviju država”, to jest od potrebe da i Palestinci dobiju svoju.
Kao znak velikog priznanja izraelski predsjednik Shimon Peres je odlikovao njemačku kancelarku najvišim izraelskim odlikovanjem ”Medaljom predsjednika” (Itur Nesi Medinat Jisrael) koju do sada nije dobio nitko od europskim političara, a od svjetskih su je dobili samo Henry Kissinger, Bill Clintom i Barack Obama.
Kao znak velikog priznanja izraelski predsjednik Shimon Peres je odlikovao njemačku kancelarku najvišim izraelskim odlikovanjem ”Medaljom predsjednika” (Itur Nesi Medinat Jisrael) koju do sada nije dobio nitko od europskim političara, a od svjetskih su je dobili samo Henry Kissinger, Bill Clintom i Barack Obama
Poseban znak izuzetnih odnosa Izraela i Njemačke, što je, začudo, ignorirao veći dio svjetskog tiska, je dogovor da od sada Njemačka diplomacija preuzme konzularne poslove Izraela svugdje gdje Izrael nema svojih diplomatskih misija, a postoji potreba za tim. ”Unatoč hororu rata i holokaustu, Izrael i Njemačka izgrađuju posebno i uzorno prijateljstvo koje je primjer i nada za cijeli svijet”, izjavio je Netanyahu.
Takve velike konzultacije izraelskih i njemačkih vlada počele su 2008. u povodu 60. godišnjice osnutka izraelske države. Od tada se vlade susreću na godišnjoj bazi, jednom u Jeruzalemu, jednom u Berlinu. Na ovotjednom susretu se odlučilo započeti s pripremama za proslavu 50. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa dviju država (2015. godine).
Merkel i Netanyahu sa svojim ministrima su razgovarali i o sukobu u Siriji, situaciji u Egiptu, nuklearnom programu u Iranu i situaciji u regiji (napetosti u Libanonu, gdje je u ponedjeljak Izrael opet napao snage Hezbollaha) te, naravno, o politici stvaranja palestinske države s obzirom na to da se njemačka kancelarka protivi širenju izraelskih naselja na okupiranim područjima.
Dogovorena je i mjesečna isplata invalidnine od 200 eura za sve prisilne radnike u židovskim getima za trajanja Drugog svjetskog rata, što ima veliki emocionalni učinak. Otišlo se i korak dalje u programima razmjene studenata, podrške starijim osobama i u zajedničkim humanitarnim programima Njemačke i Izraela u nekim afričkim zemljama.
Poseban znak izuzetnih odnosa Izraela i Njemačke, što je, začudo, ignorirao veći dio svjetskog tiska, je dogovor da od sada Njemačka diplomacija preuzme konzularne poslove Izraela svugdje gdje Izrael nema svojih diplomatskih misija, a postoji potreba za tim. ”Unatoč hororu rata i holokaustu Izrael i Njemačka izgrađuju posebno i uzorno prijateljstvo koje je primjer i nada za cijeli svijet”, izjavio je Netanyahu
Njemačka smatra da Iran nije samo potencijalna prijetnja Izraelu nego i europskim zemljama, rekla je u ponedjeljak njemačka kancelarka Angela Merkel na zajedničkoj konferenciji za novinare s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Jeruzalemu.
Njemačka, ipak, nije poduprla zahtjev svog domaćina da Teheran obustavi sve osjetljive nuklearne projekte u skladu s budućim sveobuhvatnim sporazumom sa svjetskim silama. Ona je važan partner Izraela u Europi, gdje Netanyahuova vlada gubi potporu zbog teških mirovnih pregovora s Palestincima. Zbog toga se izjave Merkel mogu smatrati i stavom Europe prema bliskoistočnim pitanjima. “Mi vidimo prijetnju ne samo kao prijetnju za Izrael, nego kao širu prijetnju i za Europu”, rekla je Merkel dodajući da će Njemačka ustrajati na razgovorima međunarodne zajednice i Irana o njegovim nuklearnim aktivnostima.
Privremeni sporazum Irana i svjetskih sila Netanyahu je ocijenio “povijesnom pogreškom”, jer su sankcije Teheranu ublažene, a ostavljena je sva infrastruktura za obogaćivanje uranija i moguću proizvodnju plutonija. “Mislim da je to pogreška”, rekao je Netanyahu. “Svi čelnici s kojima sam razgovarao na Bliskome istoku slažu se s tim stavom neovisno o tome kažu li to javno. Zašto? Jer ako Iran zaista želi civilnu nuklearnu energiju, onda mu ne treba obogaćivanje. Ne trebaju mu centrifuge”, dodao je.
Upitana slaže li se s time Merkel je odgovorila: “Očito je da postoji razlika u mišljenjima oko tih pregovora i treba li ih nastaviti. Mi smo krenuli putem smanjenja obogaćivanja, taj put je u tijeku i vjerujem da možemo uspjeti”. “Možemo očekivati neku vrstu osigurača kako bi bili sigurni da Iran u kratkome roku ne postigne nuklearnu sposobnost”, dodala je aludirajući na dogovoreno snižavanje razine obogaćivanja uranija i pojačane nuklearne inspekcije. “Pitanje je hoćemo li biti u stanju postići rezultat koji je bolji od trenutnog stanja stvari. Odlučili smo da je bolje sudjelovati u pregovorima, jer vjerujemo da je to bolje od statusa quo“, istaknula je njemačka kancelarka.
(Tekst je izvorno napisan za tjednik Express)
