Ovih dana Bleiburg i ono što se događa oko njega udarna je tema većine austrijskih medija. Razlog tome su brojna priopćenja za javnost Katoličke Crkve u Koruškoj, austrijskih europarlamentaraca, premijera Koruške (ekvivalent župana), austrijskog kancelara, gradonačelnika Bleiburga… [Read more…]
Protiv ustaških provokatora, u Bleiburgu i u Hrvatskoj
Zoran Pusić
Foto: D. Kovačević
Ovih dana Bleiburg i ono što se događa oko njega udarna je tema većine austrijskih medija. Razlog tome su brojna priopćenja za javnost Katoličke Crkve u Koruškoj, austrijskih europarlamentaraca, premijera Koruške (ekvivalent župana), austrijskog kancelara, gradonačelnika Bleiburga… [Read more…]
Ivo Banac i Tito: za po doma i za šminkanje u svijetu
Strašno sam umoran – kaže jedan od likova u posljednjoj epizodi treće sezone televizijske serije Fargo. On je žrtva. Obraća se glavnom zlikovcu koji mu je preuzeo život i posao, uništivši u njemu svaku pomisao na mogućnost otpora. [Read more…]
Karamarko i Brkić obnavljaju diskurs Hitlera iz ’30-tih
Na odličnoj karikaturi najstarijeg živućeg i aktivnog karikaturista kojeg ima Hrvatska, našega suradnika (karikaturist i kolumnist) Borivoja Dovnikovića – Borde, dobro se opisuje trenutno stanje duha u Hrvatskoj: Hitler i Pavelić su na oblaku, a nacistički vođa, [Read more…]
Tvrtko Jakovina: ”Domoljubna paradigma je da svi misle kao Banac”
Tvrtko Jakovina
Foto: Telegram.hr
U samo nekoliko dana nakon formiranja nove Vlade doživjeli smo u Hrvatskoj snažan ideološki revival desnog, proustaškog i ustaškog ekstremizma. Više tisuća ljudi u Zagrebu je na prosvjedu izvikivalo ustaški pozdrav, najavljuje se lustracija u medijima, u fokusu se zbog svoje prošlosti našao ministar kulture Zlatko Hasanbegović. O tim smo temama razgovarali s povjesničarom, ali i angažiranim intelektualcem i antifašistom Tvrtkom Jakovinom. [Read more…]
Ivo Banac, najpoznatiji konvertit novije generacije
Goran Borković
Foto: Ladislav Tomičić
Ivo Banac najpoznatiji je hrvatski konvertit novije generacije. Za razliku od prethodnika koji su, najčešće, prelazili iz komunističkog u nacionalistički tabor uoči i za vrijeme rata, Banac je ideološki habitus promijenio preko noći. I evo ga uoči izbora kao jedne od udarnih HDZ-ovih uzdanica čiji su tekstovi, o čemu god bili, predvidljivi poput pornića: [Read more…]
Dokle teror aparatčika u Državnom arhivu?
Ivica Grčar
U prethodnoj kolumni objavio sam da je Vlatka Lemić, ravnateljica Hrvatskog državnog arhiva, usporavala i pokušala zaustaviti novinarsko istraživanje arhivske građe.
Pokazalo se, međutim, da arhivsko gradivo u Hrvatskom državnom arhivu nerijetko nije dostupno ni ostalim korisnicima, a ne samo novinarima. [Read more…]
Tuđmanova reinkarnacija
Od kad je stao na čelo HDZ-a, Tomislav Karamarko kune se da će hrvatske demokratske zajedničare vratiti Tuđmanovim stranačkim korijenima. U najnovijoj epizodi sapunice o reinkarnaciji Tuđmanova HDZ-a – postizborno provođenje antikomunističke i antijugoslavenske lustracija – uz bok Karamarku stali su Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac.
I nakon što protrljate oči, uštipnete se, zabijete iglu u butinu, zbilja je tako – Karamarko s Čičkom i Bancem oživljava Tuđmanov HDZ. Ljudi, zar je to moguće, uskliknuo bi Mladen Delić.
Od kad je stao na čelo HDZ-a, Tomislav Karamarko kune se da će hrvatske demokratske zajedničare vratiti Tuđmanovim stranačkim korijenima. U najnovijoj epizodi sapunice o reinkarnaciji Tuđmanova HDZ-a – postizborno provođenje antikomunističke i antijugoslavenske lustracija – uz bok Karamarku stali su Ivan Zvonimir Čičak i Ivo Banac
Moguće je jer je i u Tuđmanovoj Hrvatskoj sve bilo moguće. I Tuđman je pokušavao surađivati s Čičkom i Bancem, ali nakon višekratno neuspjelih pokušaja, političkim miljama su se udaljili i do Tuđmanove smrti kad god su i gdje god su mogli međusobno su se čerupali do gole kože.
Uostalom, i Karamarko je već u ranoj fazi tuđmanizma pao u Tuđmanovu nemilost, zbog čega se potucao po političkom prostoru uz rubove HDZ-ove politike. Sada kad se vratio u središte i na vrh HDZ-ove politike uvjerava javnost i birače da će reinkarnirati Tuđmanov HDZ, ali i svojom nadnaravnom medijacijom uspostaviti post mortem suradnju pokojnog Franje Tuđmana s Ivanom Zvonimirom Čičkom i Ivom Bancem. I to na lustraciji koju Tuđmanov HDZ, navodno, nije proveo kad je to trebalo učiniti – u osvit stvaranja višestranačke demokratske hrvatske države.
U troglasu s Karamarkom, Čičak i Banac danas tvrde da Tuđman nije proveo lustraciju i najavljuju njezino provođenje četvrt stoljeća kasnije jer komunistički i jugoslavenski zlodusi još vuku Hrvatsku u bezdan i beznađe. Kao čelnici Hrvatskog helsinškog odbora i niza drugih nevladinih inicijativa i udruga, Čičak i Banac su za Tuđmanova života dokazivali upravo suprotno – dokazivali su i prozivali Tuđmanov režim zbog masovnog izbacivanja politički, svjetonazorski, nacionalno i stranački nepodobnih ljudi iz pravosuđa, medija, poduzeća, stanova, vojske, policije, državnih i javnih institucija i poduzeća…
Prozivali su Tuđmanov HDZ zato što je sustavno provodio lustraciju, a da pritom nije zakonom i drugim propisima regulirao lustracijske procese. Zbog toga su i Čičak i Banac, pa i Karamarko bili “lustrirani” i prisiljeni na bavljenje politikom i javnim radom u alternativnom i nevladinom sektoru.
U troglasu s Karamarkom, Čičak i Banac danas tvrde da Tuđman nije proveo lustraciju i najavljuju njezino provođenje četvrt stoljeća kasnije jer komunistički i jugoslavenski zlodusi još vuku Hrvatsku u bezdan i beznađe
Ako su već toliko zapeli da provedu lustraciju, neka im bude, neka pobijede na izborima te u parlamentu zakonom propišu lustracijske procese i postupke. Ali zašto lažu biračima da i na taj način obnavljaju duh Tuđmanova HDZ-a? Zašto se Karamarko, Čičak i Banac danas skrivaju pod skute Franje Tuđmana kad nastoje ostvariti svoje političke ciljeve?
Revizionistički lažno javnosti prodaju svoja opredjeljenja i političku prošlost, ali i Tuđmanovu politiku i njezinu povijesnu ostavštinu.
Tuđmanov HDZ je lustrirao stotine i tisuće ljudi raznih fela koje je u državnim i javnim institucijama i poduzećima naslijedio od prethodnog režima, a mnoge je i preveo u svoje redove i upregao u provođenje Tuđmanove politike, pa Karamarko, Čičak i Banac i neće imati baš puno lustracijskog posla.
A ako doista uspiju oživjeti Tuđmanov HDZ, onda bi ih taj i takav HDZ mogao opet lustrirati kao što ih je lustrirao dok je njime vladao Tuđman.
(Prenosimo s portala Forum.tm).
Stotinu godina atentata
Neka djela, neki čini, neke geste i kad im u intenciji to nije ni na kraj pameti, znaju tako drastično i dramatično promijeniti povijest ili sliku svijeta da to poslije zdrav razum teško može pojmiti. Jedno od takvih djela postalo je čak neizbježnom udžbeničkom lekcijom ”Sarajevski atentat – povod za Prvi svjetski rat”. Nema djeteta koje tu lekciju u prethodnoj državi u svojim školskim danima barem jednom nije moralo ne samo susresti nego i podrobno znati.
Pa ipak, malo je povijesnih događaja kao što je Atentat o kojima se izatkalo toliko kontroverznih povijesnih istina, mitoloških priča i ideoloških interpretacija u ovih stotinu godina otkako Atentat živi u našoj memorijskoj svijesti. I ova je godina, posve je sigurno, jedna od onih koja će u tu stvar dodatno unijeti i novo svjetlo razumijevanja i novi mrak ideoloških tumačenja. Na svu sreću i vrlo vjerojatno za one koji historiju čitaju kao povijest neće nedostajati ni novih priča ili pričama ”objašnjenih” ili ”razumljenih” događaja.
Izdavačka kuća Rabic iz Sarajeva koja se u BiH, među ostalim, etablirala kao izdavač cijele serije čudesno lijepih fotomonografija, koje se danas malo koji izdavač usudi raditi, a među kojima su najpoznatije ”Sarajevo”, ”Bosanski stećci” (…) odlučila se i Sarajevski atentat, i tu sarajevsku i bosanskohercegovačku činjenicu, fotomonografski obilježiti
Izdavačka kuća Rabic iz Sarajeva koja se u BiH, među ostalim, etablirala kao izdavač cijele serije čudesno lijepih fotomonografija, koje se danas malo koji izdavač usudi raditi, a među kojima su najpoznatije ”Sarajevo”, ”Bosanski stećci”, ”Sarajevska Hagada”, ”Fojnički grbovnik”, ”Stari zanati”, ”Sevdalinka”, ”Crteži Marija Mikulića”, odlučila se i Sarajevski atentat, i tu sarajevsku i bosanskohercegovačku činjenicu fotomonografski obilježiti. I tu? Da.
Ove godine Goran Mikulić, vlasnik izdavačke kuće Rabic, objavljuje čak dvije fotomonografije. Jedna, posvećena 30. obljetnici sarajevskih Zimskih olimpijskih igara – ”Olimpijsko Sarajevo za nezaborav”, već je objelodanjena, a ovih se dana u javnosti pojavljuje fotomonografija ”Sarajevo atentat – sto godina poslije”, kojoj je ”zadaća” bila iz različitih aspekata, ponajprije historiografskog i umjetničkog, a na nov autorski, esejistički ili literarni način, promišljati jedan tako značajan historijski događaj i sve one fenomene koje je, možebitno, proizveo ili eventualno imao za posljedicu u svim aspektima, u svim tim godinama i sa svim stvarnim ili mogućim referencama na današnji, suvremeni svijet.
S tom su nakanom pozvana neka ugledna imena iz regije i onih zemalja ili povijesnih prostora koje su činom atentata na određeni način dodirnute, to jest bile ili postale posljedicom.
Stota godišnjica Sarajevskog atentata 2014. uistinu je prilika da se povijesno na nov ili samo drugačiji način valorizira jedan datum, jedna povijesna činjenica. Nova istraživanja i novi historiografski pogledi na taj čin imaju brojna opravdanja i s obzirom na svijet koji je tim činom prestao postojati i svijet koji je nakon tog čina počeo nastajati, ali i s obzirom na jedan povijesni topos – Sarajevo – koji se u velikoj povijesnoj igri dva puta u jednom stoljeću, mimo svoje volje, našao u središtu, u glavnoj ulozi Velike drame.
Prvi je puta Sarajevo izišlo na veliku svjetsku povijesnu scenu Sarajevskim atentatom u lipnju 1914. Mimo vlastite želje. Neki su čak taj historijski čin skloni proglasiti stvarnim početkom 20. stoljeća. Da zlo bude veće, povijest se poigrala ili je opet prst sudbine učinio da Sarajevo i njegova gotovo mitska opsada od preko 1400 dana iz vremena jugoslavenskih ratova i zatvore to, barem u europskim razmjerima, najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva
Prvi je puta Sarajevo izišlo na veliku svjetsku povijesnu scenu Sarajevskim atentatom u lipnju 1914. Mimo vlastite želje. Neki su čak taj historijski čin skloni proglasiti stvarnim početkom 20. stoljeća. Da zlo bude veće, povijest se poigrala ili je opet prst sudbine učinio da Sarajevo i njegova gotovo mitska opsada od preko 1400 dana iz vremena jugoslavenskih ratova i zatvore to, barem u europskim razmjerima, najkrvavije stoljeće u povijesti čovječanstva. I opet se u svemu tome Sarajevo nije ništa ili gotovo ništa pitalo.
Da sve ipak ne bude sudbinski tako crno, treba podsjetiti da je Sarajevo jednom u svojoj povijesti bilo i centar svijeta u najpozitivnijem smislu te riječi, u njezinu iskonskom značenju što ga i simbolički i stvarnosno znači – Olimpijada. Bilo je to u veljači 1984. kad je Sarajevo pokazalo da, kad samo o sebi odlučuje, može i zna istupiti na svjetsku pozornicu u veličanstvenu sjaju, onom koji danas, trideset godina poslije, djeluje tako nestvarno i bajkovito, pa ipak ne stoga manje istinito. Četrnaeste Zimske olimpijske igre 1984. pronijele su ime Sarajeva u punom njegovu sjaju do krajnjih granica planeta.
Fotomonografija o 30. obljetnici Olimpijade je, kako rekoh, nedavno izašla. Ova o lošijem dijelu te povijesti, točnije o Atentatu – izlazi.
Radove onih koji su odgovorili ”zadaći” fotomonografije donosi nadasve prelijepo oblikovana knjiga. Ona svojim prilozima pokazuje da ne želi ni postavljati pitanja ni davati odgovore, nego tek, obilježavajući godinu u kojoj je glavni grad BiH zakoračio u svjetsku povijest, iznova, makar i u malome, misliti stoljeće koje je otada prošlo, neke njegove mijene i nas u njemu, u njima, te zajedno s drugim knjigama komemorirati jednu važnu povijesnu obljetnicu.
Prvi dio donosi četiri historiografske studije koje su napisali Latinka Perović (Beograd): ”Srbija na početku XX veka – u ogledalu jednog zaturenog istorijskog izvora drugog reda”, Ivo Banac (Zagreb): ”Sarajevo 1914.: trijumf amaterizma”, Ivo Goldstein (Zagreb – Pariz): ”Jugoslavija kao posljedica Sarajevskog atentata – idealan državni okvir, umjetna tvorevina ili tamnica naroda?“ te Milan Zemko (Bratislava): ”Srednja Europa u vrtlogu povijesti između Sarajevskog atentata i europske integracije”
U knjizi se nalaze, samo za ovu prigodu, ekskluzivno napisani tekstovi: raznoliki historiografski pogledi kao mogući ram za sliku jednog povijesnog čina, ali i literarizaciju nekih njegovih aspekata kao dar čitateljskoj imaginaciji onih koji su svjesni da su knjige tu da bi bile čitane, a ne da bi rješavale sudbinska pitanja svijeta.
Nevelika opsegom, fotomonografija o Sarajevskom atentatu stotinu godina nakon njega okuplja iznimno značajna imena i jednako tako teme.
Prvi dio donosi četiri historiografske studije koje su napisali Latinka Perović (Beograd): ”Srbija na početku XX veka – u ogledalu jednog zaturenog istorijskog izvora drugog reda”, Ivo Banac (Zagreb): ”Sarajevo 1914.: trijumf amaterizma”, Ivo Goldstein (Zagreb – Pariz): ”Jugoslavija kao posljedica Sarajevskog atentata – idealan državni okvir, umjetna tvorevina ili tamnica naroda?” te Milan Zemko (Bratislava): ”Srednja Europa u vrtlogu povijesti između Sarajevskog atentata i europske integracije”.
Drugi dio knjige donosi priloge uglednih književnika koji su svojim prozama odgovorili izazovu teme: Filip David (Beograd): ”Atentat koji se nije dogodio. Pismo o jednom snu”, Svetislav Basara (Beograd): ”Monolog nadvojvode Franca Ferdinanda u čistilištu” i Miljenko Jergović (Zagreb): ”Nezemaljski izraz njegovih ruku. Skica za roman o sinu”.
Mora se reći, intrigantno za najrazličitije čitateljske ukuse, za sladokusce dobrih autora i dobrih tekstova.
Izvanredan dizajn i ove fotomonografije, kao i one objavljene u povodu 30. obljetnice ZOI 84, uradio je ugledni bh. dizajner Dragan S. Stefanović, koji dugi niz godina živi i radi u Švicarskoj.
Naravno, kao i svaka fotomonografija, knjiga je bogato ilustrirana, da, baš tako – ilustrirana i ništa više od toga, onovremenim autentičnim fotosima preuzetim iz Arhiva BiH, koji knjigama ovakvoga tipa, gdje je dominantan tekst, daju tako potreban i poželjan šarm.
Ateist na ti s Bogom
Po načinu na koji je Hrvatska televizija izvijestila svoje gledateljstvo o smrti Jacquesa Le Goffa, ni po čemu značajnog osim po tome što je volio Hrvate, napisao im jedan predgovor za neku njihovu knjigu i bio dopisni član njihove akademije, čovjek bi mogao pomisliti da je to umro Alain Finkielkraut. A ne samo da Finkielkraut nije umro, nego i nema dvojice toliko različitih ljudi, jednako opsjednutih Europom, njezinim značenjem i sadržajem.
U Finkielkrauta, međutim, svaki angažman, francuski, europski, hrvatski, potekne iz neke opsesivne mržnje – zadnjih godina, recimo, prema Arapima, Turcima, muslimanima, općenito svim nedovoljno bljedolikim – i iz izolacionizma, potrebe za ograđivanjem, zazidavanjem i razlikovanjem u odnosu na Barbare, koji mogu biti i Srbi, i Azijati, i afrički davljenici kod Lampeduze.
Sve što je pisao i govorio Jacques Le Goff o srednjevjekovnim intelektualcima, o istočnim granicama Europe ili o Hrvatima bilo je, nasuprot Finkielkrautu, obilježeno potrebom da se razumije, rekonstruira i objasni. Dakle, empatijom. Jedan je Hrvate prihvatio njedrima svoje mlijekodajne mržnje, drugi je u njima vidio svoju manju braću
Sve što je pisao i govorio Jacques Le Goff o srednjevjekovnim intelektualcima, o istočnim granicama Europe ili o Hrvatima bilo je, nasuprot Finkielkrautu, obilježeno potrebom da se razumije, rekonstruira i objasni. Dakle, empatijom. Jedan je Hrvate prihvatio njedrima svoje mlijekodajne mržnje, drugi je u njima vidio svoju manju braću.
Pisao je o trgovcima i bankarima u srednjem vijeku, o intelektualcima i o njihovom položaju, o lepri, kugi i seoskim porezima, o svetom Franji Asiškom, kojim je bio opsjednut ne kao historičar, nego kao romanopisac. Pisao je o srednjevjekovnim teolozima, blisko surađivao s dvojicom slavnih dominikanaca Marie-Dominiquem Chenuem i Yvesom Congarom.
Otac Chenu pozvao ga je da sudjeluje u radu njegova seminara, što je Le Goff s oduševljenjem prihvatio. Bilo je to vrijeme Drugoga vatikanskog koncila, na koji je Chenu bio pozvan kao expert i vrlo je aktivno sudjelovao u radu. Le Goff mu je bio sjajan sugovornik, jer je bio i upućen i očaran srednjim vijekom.
Pritom, naravno, Jacques Le Goff bio je ateist, a marksističkim učenjima koristio se doživotno kao dobrim intelektualnim alatom. Šteta što o svemu tome do Hrvatske nije došla vijest. Do Rijeke, istina, jest, i do začudno lijepog antikvarijata Ex libris, u kojemu stoluju urednici hrvatskoga izdanja Chenuovoga i Congarovog teološkog časopisa Concilium. I ako se pitate kome je u Hrvatskoj umro Jacqes Le Goff, znajte da je umro njima. I hrvatskom medijevalistu u ostavci Ivi Goldsteinu. Drugi nemaju razloga za brigu: Alain Finkielkraut je živ i zdrav i budno stražari da mu Arapi kakvom svojom ćirilicom ne opogane domaju.
Evo kako Feralov kolumnist i Jamarev bliski savjetnik, hrvatski povjesničar Ivo Banac u jednoj genijalnoj hrvatskoj rečenici ispisuje apologiju napadača na Antu Tomića: “Čini se da su u Splitu zaboravili na naše mediteranske tradicije kada su se bokarini puni govana bacali na nepopularne ljude.”
Od Fernanda Braudela historija nije nizanje datuma i događaja. Događajnoj historiji on je suprotstavio dubinsku historiju. Njegovo “Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II” početak je novoga doba u razumijevanju svijeta i teksta. Od Braudela povjesničari osjećaju potrebu da pišu kao prozaisti, da pjesnički stiliziraju svoje rečenice, pripuštaju prvo lice u historiografski tekst, povijesnu raspravu privode formi romana… Historiografija je istovremeno sociologija, antropologija, etnologija, kompendij društvenih znanosti koje obuhvaćaju i opisuju stanje epohe, određenog vremena i mjesta. A Mediteran je, znamo, gosparska hrvatska tema.
Evo kako Feralov kolumnist i Jamarev bliski savjetnik, hrvatski povjesničar Ivo Banac u jednoj genijalnoj hrvatskoj rečenici ispisuje apologiju napadača na Antu Tomića: “Čini se da su u Splitu zaboravili na naše mediteranske tradicije kada su se bokarini puni govana bacali na nepopularne ljude.” Po Bancu je svaki pokušaj razotkrivanja napadača udarac “našoj mediteranskoj tradiciji”, pri čemu je riječ “naša” umjesno upotrijebljena, budući da je u pripremama rečene “tradicije” sudjelovao sam Banac ispisujući potjernicu za Antom Tomićem u emisiji “Pola ure kulture”.
Dug je put od Braudelova Mediterana do Bančevih tradicija, ali i taj put zorno kazuje da Jacques Le Goff u Hrvatskoj nije imao kome da umre. Ili jest: Le Goff je umro onoj Hrvatskoj koju se u ime “naših tradicija” zalijeva govnima.
Le Goff očeve Europe nalazi među otvorenim duhovima srednjega vijeka. Njegova Europa je, za razliku od Finkielkrautove Europe, moguća samo kao otvoreni prostor, kao duh koji neprestano radi na vlastitom preoblikovanju i postoji u kretanju
Jedna sjajna, u Zagrebu neprevedena Le Goffova knjiga nosi naslov “Da li je Evropa stvorena u Srednjem veku?” (Srpski prijevod Clio Beograd 2010.) U naslovu je ostavljen znak pitanja, jer pisac ne daje izričit odgovor. On stiže na rodno mjesto Europe, da u pravom času, u srednjem vijeku, istraži stvar. Dok neprofesionalni čitatelj (dakle, netko tko nije povjesničar) čita Le Goffa, Georgesa Dubyja ili Braudela prije svih, ima dvostruki dojam: da se našao u vremeplovu i da čita subjektivno intoniran tekst.
Le Goff piše kao naš suvremenik iz srednjega vijeka, a knjigu posvećuje Bronislawu Geremeku, bivšem poljskom ministru vanjskih poslova i povjesničaru, jednom od najzanesenijih Europejaca našega doba. Geremek je bio francuski student i – medijevalist. Mogući odgovor na pitanje postavljeno u naslovu bio bi upućen njemu. Le Goff očeve Europe nalazi među otvorenim duhovima srednjega vijeka.
Njegova Europa je, za razliku od Finkielkrautove Europe, moguća samo kao otvoreni prostor, kao duh koji neprestano radi na vlastitom preoblikovanju i postoji u kretanju. Tako s neskrivenim oduševljenjem piše o Nikoli Kuzanskom (1401.-1464.), utjecajnom renesansnom teologu, autoru rasprave “O učenom neznanju”, koji je dopuštao intelektualni pristup čovjeka Bogu, smatrao je da Zemlja nije nepokretno nebesko tijelo u središtu Svemira, i radio je na ostvarivanju “mira u vjeri”.
Jacques Le Goff, kako za djecu tako i za odrasle, u svojim knjigama piše i o dvadesetostoljetnom grijehu Europe, grijehu totalitarizma, ali tako da vrlo jasno hijerarhizira zlo: na vrhu su Hitler i nacionalsocijalizam, sa neusporedivim zločinom holokausta. Iza su, ali nikako u istoj rečenici, zločini staljinizma, koje će ekstenzivno nabrojati, ali ih neće dovesti u istu ravan s nacizmom
Zabrinut i zaplašen pred turskim osvajanjima, Nikola Kuzanski smatrao je “da treba prevazići unutrašnje granice svakog verovanja i smatrati da u osnovi svakoga od njih postoje iste pretpostavke”. Na šokantan način, i danas duboko neprihvatljiv svim konzervativcima, izolacionistima i fundamentalistima, Nikola je slobodno, usred Le Goffova srednjeg vijeka, koji će njemu potrajati sve do devetnaestog stoljeća, propovijedao da “doktrinarna razilaženja između islama, judaizma, zoroastrizma i, čak, poganstva i filozofije, jesu samo razilaženja na obrednom planu”. Sve njih, i sve nas, u jedno veže kršćanstvo. I to je onda ono što Europu čini Europom!
Samo što između onoga što pod kršćanstvom smatra Nikola Kuzanski i onoga što je kršćanstvo takvima koji bi danas taj pojam unijeli u europski Ustav postoji tolika razlika da smo slobodni govoriti o jednoj riječi i dva suprotna sadržaja.
Jacques Le Goff, kako za djecu tako i za odrasle, u svojim knjigama piše i o dvadesetostoljetnom grijehu Europe, grijehu totalitarizma, ali tako da vrlo jasno hijerarhizira zlo: na vrhu su Hitler i nacionalsocijalizam, sa neusporedivim zločinom Holokausta. Iza su, ali nikako u istoj rečenici, zločini staljinizma, koje će ekstenzivno nabrojati, ali ih neće dovesti u istu ravan s nacizmom. Slijede fašistička Italija, Francova Španjolska i Salazarov Portugal.
Današnja Europa stvorena je iz zajedničke pobjede nad Adolfom Hitlerom. O tome je, u svome malom pariškom stanu, pisao vedar i velik pisac Jacques Le Goff. Napisao je i u nas neprevedene memoare pod naslovom “Avec Hanka” (S Hankom). Hanka je bila Poljakinja, liječnica, njegova žena.
(Prenosimo s autorova portala)
