novinarstvo s potpisom
Damir Grubiša
Lokalni izbori 2021. završili su čašom koja je pola puna, a pola prazna. Pola puna je za premijera Andreja Plenkovića koji je proglasio ”kolosalnu pobjedu” HDZ-a, a pola prazna je za svakoga onoga koji je priželjkivao radikalnije promjene u glasačkom tijelu. [Read more…]
Komemoracija stogodišnjice završetka Prvog svjetskog rata ostat će zabilježena po jakoj osudi nacionalizma koju je izrekao ne samo francuski predsjednik Macron već i njemačka kancelarka Merkel. [Read more…]
Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova smoglo je snage da se u izjavi za medije desolidarizira sa SAD-om, predsjednikom Trumpom i njegovom objavom o napuštanju međunarodnog ugovora s Iranom o uporabi nuklearne energije u miroljubive svrhe. [Read more…]
Ana i Otto Raffai
U Siriji bjesni rat, navikli smo na taj podatak, više nije ni vijest. Zapravo, zaboravili smo Sirijce, najviše one koji se usprkos ratu i usred njega ne odriču nenasilnog otpora. O njima čitamo katkad u stranim novinama jer naša glasila radije prenose vijesti o mrtvima i ugušenima. [Read more…]
Cijenim psihologe, psihijatre i psihoterapeute. Svećenici rade sjajan posao dajući duhovnu utjehu. No bolest trenutka je depresija. Čitam: ”Traumatski događaj, kao i genetski i okolinski utjecaji mogu učiniti osobu ranjivom za razvoj svih vrsta psihijatrijskih poremećaja, uključujući i psihozu, a kao važan psihološki mehanizam u reakciji na traumu Britvić navodi nesposobnost integracije traumatskih sjećanja, povezivanja sjećanja i osjećaja, odnosno zaboravljivost traumatskih događaja. [Read more…]
Erich Fromm
Povijesna religija uvijek je iznova kapitulirala pred svjetovnom vlašću i stupala u kompromise s njom. Nije se neprekidno i nepopustljivo suprotstavljala, kad je svjetovna vlast kršila duh religioznih ideala; naprotiv, i sama je stalno sudjelovala u tom nasilju. [Read more…]
Na dokument Hrvatske biskupske konferencije ”o rodnoj ideologiji” (potpisan 15. 10. 2014., a objavljen prije dva tjedna u ovoj rubrici) treba reagirati – i to još oštrije i sustavnije nego što je to učinio novinar tportala Gordan Duhaček (ovdje) prošle nedjelje.
Dobro je da se Autograf ogradio ”od stavova koje iznose autor ili autori Poruke koju potpisuju hrvatski biskupi” i što je autorima zamjerio odricanje od bilo kakve ”ozbiljnije znanstvene aparature”.
Svoje su znanje biti rodne teorije crpili iz dokumenata pape Benedikta XVI. i pape Franje. Uza svu Ratzingerovu teološku stručnost, on se kao stručnjak za teorije spolova nije proslavio (iako se 2004. godine upustio u pokušaj vrednovanja rodne teorije na primjeru jedne jedine teoretičarke Judith Butler).
A Evangelii Gaudium pape Franje ne cilja na teorije o spolnim identitetima, nego na evangelizaciju u globalnim uvjetima i u svjetlu kapitalističkih stranputica čovječanstva.
Erich Fromm, pak, svoju je tezu o smrti Božjeg i usmrćivanju čovjeka napisao nakon sloma fašizma, nakon doživljaja ideologije prezira čovjeka par excellence – a u Frankfurtskoj se školi bavio feminizmom, gender-teorijom i spolnim razlikama s utjecajima i posljedicama po socijalne uloge. Fokusirao se na odnose unutar obitelji, patrijarhat i podređenost žena u patrijarhalnim odnosima.
Biskupi, odnosno njihovi ghostwriteri, u svojem intelektualnom nastojanju žele pobijati rodne teorije, ali ne bi se trebali pozivati na Ericha Fromma. Upravo on je svoju psihoanalizu usredotočio na mehanizme aktivnog i pasivnog prilagođavanja biološkog aparata prohtjevima socijalne stvarnosti (Notes on Psychoanalysis and Historical Materialism, 1932.!!!)
Toliko o ophođenju s literaturom i ”autoritetima” (prema Lenjinu bi se slobodno moglo reći: Ako se literatura ne podudara s našim tezama, tim gore po literaturu!).
Autori iz HBK očito ne poznaju čak ni domaću literaturu. Recimo, izvrsni kritički osvrt na rodne teorije obavila je redovnica dr. Rebeka (Jadranka) Anić, ”Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi”, Zagreb, 2011.
Izvornim djelima rodne teorije biskupi se nisu zamarali; loš primjer biskupa – ocjenjivati nečije djelo, a nisu ga imali ni u rukama – slijedi i Udruga katoličkih intelektualaca.
Ideju vodilju poruke Hrvatske biskupske konferencije ”Muško i žensko stvori ih!” slijedom biskupske logike treba shvatiti kao Božju zapovijed da se drži do tradicionalnih modela ponašanja različitih za muškarce (”Indijanac ne plače”) i žene (kojima je zadatak ”plesti i tkati nebeske ruže u ovozemaljski život”).
Onako kao što je čovjek od prije 3000 godina shvatio i obnašao uloge muškarca, odnosno žene (u nomadskom sustavu, zatim u društvima polunomadskog i ranosjedilačkog pustinjskog života), trebali bismo mi poštivati ”naravni zakon”, umjesto da se, razvijajući se, po ocjeni biskupa ”stavljamo” na mjesto Boga i prisvajamo sebi ulogu svemoćnoga stvoritelja i zakonodavca (…) ”Ne sumnjamo, vjerujemo, štoviše, doživjeli smo da čovjek može organizirati život bez Boga…..”. Samo je ova konstatacija velik iskorak iz teorije koja se usredotočila na funkcioniranje muškaraca i žena unutar svojih mikrokozmosa.
Pitanje živjeti s Bogom ili bez njega društvenoj teoriji se ne nameće. No, autorima ovog dokumenta nameće se hitna potreba prisjetiti se što su naučili o vrsti i namjeni Knjige postanka i o pristupu knjigama Staroga i Novoga zavjeta: 200 godina i sve profinjenije metode tumačenja Svetoga pisma kao da su bez odjeka i traga prolazile mimo njihovih ušiju. Na biskupsko ignoriranje čovjekove evolucije upozorio je Gordan Duhaček.
Preduvjet shvaćanju sugovornika ili tuđega teksta je spremnost shvatiti sugovornika onakva kakav on želi biti ili što želi izreći. Simone de Beauvoir govorila je o tome da čovjekovo ponašanje podliježe različitim socijalnim i drugim utjecajima i da je ono što je ”tipično žensko”, odnosno ”tipično muško” splet neraskidivo povezanih prirodnih i društveno poželjnih, odnosno nepoželjnih utjecaja.
Zapravo, ona nije nikad tvrdila da se čovjek rađa kao tabula rasa. Tvrdila je da je ”muško” i ”žensko” ponašanje proizvod društvenog oblikovanja. Omiljen, ali nepošten debatni trik je pojednostavniti i izokrenuti tuđe riječi, pa zatim s tim ”proizvodom” nastalim od namjerno preoblikovanih izjava polemizirati.
Da je rod društveno konstruiran i zato podložan promjenama, ne znači da je čovjek masa koju može oblikovati i preoblikovati bilo tko i svatko po svome ukusu.
Svaki iskusni roditelj i svaki učitelj lako će pobiti takvu tezu, jer zna da odgoj i ”oblikovanje” čovjeka po nečijoj volji ima svoje granice. Bez brige, dakle; opasnost od relativizma (kojeg se naročito bojao papa Benedikt XVI.) manja je, čak i u intimnoj zajednici ljubavi: I ”proizvoljni tipovi” ”ljubavnih odnosa” i ”obitelji” počivaju na temeljima ljudskih potreba poput ljubavi, prihvaćanja, uvažavanja, kojih ni sami alternativni partneri ne dovode u pitanje.
”Taktike rodne ideologije” ne ušuljaju se u društvo kao mračne sile niti ih treba dijabolički tajno ucjepljivati ”prema točno razrađenom planu”, provoditi ”pranje mozgova” i ”promijeniti čovjeku svijest”.
Alternative braku i obitelji postojale su od pamtivijeka kao ”manjinski programi”. Unatoč tomu, brak i obitelji nisu nestali: Štoviše, alternativni oblici težu tomu da njihov odnos zrcali odnose u braku, odnosno u obitelji i da unatoč svojim različitostima ostvare temeljnu ljudsku potrebu: pripadati jedan drugome i ostvariti duboko jedinstvo u različitosti.
Koliko su vjernici stvarno zbunjeni, kako tvrde biskupi u obrazloženju svojih motiva za takav dokument? Rodne teorije su objavljene, svatko ih može proučavati. Ali biskupi ne čitaju. Nažalost, to ne čine ni oni koji se smatraju intelektualcima.
