Referendum protiv ćirilice treba održati. Treba omogućiti građanima da pokažu ne samo koliko im je to važno (što će se vidjeti iz izlaznosti) nego i što misle o pravima manjine, u ovome slučaju pravu na korištenje svoga jezika i pisma. Treba vidjeti je li većini hrvatskih građana to vrijednost ili ugroza.

 

I u tom pogledu treba zahvaliti Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara, jer nas u ovo zimsko doba podsjeća da ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag.

 

Nitko nema moralno pravo skrivati naš trag, štititi Hrvatsku od Hrvata, kao što nitko nema moralno pravo štititi ikoga od sama sebe – osim ako je taj i medicinski i zakonski pronađen maloumnim, neubrojivim.

Treba vidjeti što hrvatski građani misle o pravima manjine, je li većini njih to vrijednost ili ugroza (…) – ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag

 

Tko god lukavstvom ”spasi” Hrvatsku od referenduma protiv ćirilice – Ustavni sud, Vlada, Predsjednik Republike, Duh Sveti – proglasio je Hrvate eo ipso maloumnima.

 

Nitko na to nema pravo, osim sudskog vještaka (a i tomu smo svjedočili: psihijatar Jovan Rašković, sudski vještak, ustvrdio je: ”Srbi su lud narod” – ali taj pokušaj iznalaženja olakotne okolnosti nije ni njima prošao; ne žele zar Hrvati posegnuti za istovrsnom izlikom, još jednom oponašati Srbe?).

 

Naravno da je odgovornost za manjinu uvijek na većini – i etička, i moralna, i pravna; naravno da većina nema pravo manjinu ni protjerati, ni nasilno asimilirati (čemu teži referendum s elementima kulturocida, kojemu je glavni sponzor ”Katolička crkva u Hrvata”, većinska po popisu i samohvali), kamoli pobiti (iako ne bila prvina).

 

Naravno da se za prava manjina zauzima i Europska unija, te je i jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske bio da naša država ojača i ozakoni manjinska prava, pa i ovo koje se referendumom kani smanjiti.

 

Ne vrijedi europsko pravilo, zapravo ni jedno ino ako ljudi ono što je njime zabranjeno ne smatraju zlim po sebi, ako ne odustaju od toga zato što je zlo, a ne zato što je zabranjeno.

Tko ne ubija samo zato što se boji da bi bio uhvaćen i kažnjen jest, doduše, manje štetan od ubojice, ali nije ništa manje zao, a još je i šuft i licemjer

 

Tko ne ubija samo zato što se boji da bi bio uhvaćen i kažnjen jest, doduše, manje štetan od ubojice, ali nije ništa manje zao, a još je i šuft i licemjer.

 

A licemjerna je i država koja svoju suštinu prikriva (sjetimo se izvrsnog Ustava SSSR-a iz 1936. i zločinačke prakse koja se pod njim provodila).

 

Jednu prevaru smo već aranžirali, ne susprežući se od lukavstva: promijenili smo ustavna pravila o referendumu da bismo se ušuljali u Europsku uniju, iako većini stanovništva do toga uopće nije bilo stalo (pa nije ni izašla na referendum). Ta većina, zbrojena s manjinom koja je bila otvoreno protiv, jasno je rekla: nas ta europska civilizacija ne zanima, čak nam smeta, iritira nas.

 

Kako je rekao opjevani fra Jozo Zovko: ”Ako je to Europa, bolje da i nismo u njoj!” – ne rekavši kamo bismo: možda natrag u srednju Aziju, u zabit iransko-afganske periferije?

 

Eto, i o tome treba referendum. Ako nas ondje referendumom ne odbace.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista)