novinarstvo s potpisom
Dejan Jović
Foto: Osobna arhiva
Pravi – i sve oštriji, a donekle i bizarniji – ”sukob na desnici” odvija se već nekoliko godina unutar Srpske pravoslavne crkve, kao i unutar historiografskih institucija i među nekim istoričarima, u vezi sa brojem žrtava u jasenovačkom logoru. Tema je, dakle, stara – ali je ovih dana dobila novi zamah, pa se radi o trenutno najzanimljivijoj – a dugoročno potencijalno i najrelevantnijoj – polemici koja se vodi u Srbiji. [Read more…]
Slika: Pixabay
Uvijek sam se ložio na spoj tehnologije i filozofije, iliti usku granicu gdje tehnologija prestaje i počinje filozofija i zanimljive društvene pojave. A umjetna inteligencija upravo živi na toj granici… i neki se boje da ju je spremna prijeći!? [Read more…]
Mirko Mlakar
Ruska ”specijalna vojna operacija” započeta 24. veljače – a to je događaj u 2022. godini koji nadilazi istočnoeuropske i uopće europske okvire – ne prolazi bez podrške iz Ruske Pravoslavne Crkve (RPC), tj. Moskovske patrijarhije (patrijaršije). [Read more…]
Kraljica Elizabeta II. (Foto: Pixabay)
Pomislim li na kraljicu Elizabetu II, pred oči mi dođe glumica Olivia Colman. I uzalud ću se truditi da je smetnem s uma, ili da umjesto nje ugledam neku drugu. Ova je pučanka, kći medicinske sestre i geodeta iz neke tamošnje provincije, trajno upisana kao engleska kraljica Elizabeta II. [Read more…]
Predrag Matvejević (Foto: Hrvatska enciklopedija)
Rim, 14. ožujka 2007.
Ovo sam pismo počeo pisati nakon što je prošle godine Ana Stepanovna Politkovskaja ubijena revolverskim hitcima, u liftu, u svome stanu, u moskovskoj ulici Lesnaja. Upućujem Vam ga uoči Vašega dolaska u Rim, gdje već više od deset godina živim ”između azila i egzila”. [Read more…]
Aleksandar Maršavelski
U medijima se proteklih dana dosta raspravljalo o kaznenoj odgovornosti onih koji su sudjelovali u poslijeratnoj obnovi stambenih objekata na Baniji i Kordunu, a koji su u posljednjem potresu teško oštećeni ili srušeni. [Read more…]
Zagrepčanin Ferdo Schreiner bio je kemičar. Studij je završio u u Pragu. Obitelj mu je posjedovala tvornicu keramike “Zagorka” u Bedekovčini, koju je doskora preuzeo. Jedva je navršio 40 godina, kada je vlak u kojem je Schreiner transportiran prema sjeveru Europe, prolazio je baš kroz Bedekovčinu.
Bilo je ljeto, stisnuti Židovi u stočnim vagonima mučili su se bez vode. Ferdo je ugledao svoju tvornicu, jezera koja su bila uz pogone i povikao susjedi Đurđi pl. Toldy da mu pomogne. Djevojka je kasnije postala pjesnikinja, napisala je “Transport očaja” u kojem se prisjećala povika iz vagona: “Vode, vode, vapaj sam čula / u vagonu jednom. S druge strane transporta / bila je njihova tvornica / njihov dom / nekoliko zdenaca / bajeri puni vode / a oni su žeđali, oni su patili… Potrčala sam do zdenca / posudu za vodu nisam imala / transport je krenuo / da stane, iz sveg glasa sam vikala / vode, Đurica, vode / vapaj taj nikada nisam zaboravila.”
Kolona za likvidaciju
U jednom transportu prema Auschwitzu bio je i Arek Hersh, Židov iz poljskog Sieradzua. “Vlak se zaustavio. Mirovao je deset minuta i potom začusmo njemačke glasove i škripu vrata što se otvaraju. Unatoč strahu preklinjali smo ih da požure, da dođu do naših vrata”, pisao je Hersh.
Ponovo vidjeti sunce ili barem udahnuti svježeg zraka bilo je važnije nego strah od onoga što je slijedilo. Nijemci su pridošle u Auschwitzu odvajali u dvije kolone. Lijeva, sa starcima, djecom i ženama, odlazila je u smrt, zapravo, odmah. Desna, s muškarcima u snazi, najprije je čišćena od svega što su ponijeli: nakita, satova, novca i odjeće.
Nemir je bio užasan, jer su se odvajali muževi i žene, majke i djeca. Često oni koji su odlazili prema plinskim komorama nisu bili ni tetovirani ni prebrojavani. Ponekad je onima koji su dolazili priređivana dobrodošlica. Zbor je pjevao arije iz popularnih komada, kao što su “Vesele udovice” ili “Hoffmannove priče”.
Njemačka antisemitska politika neprestano je snažila od dolaska Hitlera na vlast 1933., ali kulminirala je između ljeta i prosinca 1941. Od tada nadalje istrebljenje jednog naroda postaje totalno, pretvara se u planirani, birokratski, precizno organizirani proces.
U Auschwitzu su stradavali Židovi iz Rusije, Hrvatske, Slovačke, Belgije, Nizozemske, Francuske… Prva skupina “stranih”, ne poljskih, Židova u Auschwitz je poslana iz Beuthena 15. veljače 1942.
Primo Levi transportiran je u logor iz Torina 1944. godine. Iza talijanskih Židova slijedili su oni iz Grčke. Levi je pisao da je bio sretan jer je sa sve većim ratnim porazima i gubicima ljudstva Njemačka trebala dulji životni vijek robovske radne snage, pa su se i uvjeti ponešto popravili.
Do tada su robovi preživljavali uglavnom šest mjeseci. Potom bi bili toliko istrošeni ili bolesni da su prenošeni u barake za iznemogle ili odmah u smrt. Najužasniji je ipak bio postupak sa Židovima iz Mađarske, koji su u velikim transportima u Auschwitz slani tek krajem 1944. Tada je u samo dva mjeseca ubijeno 400.000 ljudi.
O Auschwitzu su mnogi u Njemačkoj i okupiranoj Europi znali puno, i to gotovo odmah nakon što su se zločini počeli događati. Vojnici su pričali o iskustvima nakon napada na SSSR. Kako je u svom dnevniku zapisao Gleise von Horstenau, njemački general u Zagrebu, u vojnom odmaralištu Semmeringu, jedan bečki trgovac koji je postao vojnik SS-a ljutio se na nadređene što nisu prihvatili njegov savjet da se od ubijenih leševa najprije napravi sapun, a da se tek onda spale.
Nagrađen je jer je patentirao da se bacač plamena može koristiti u spaljivanju leševa i spaljivanju tragova. S logorima se trgovalo, isporučivana je ljudska kosa u tonama. Njemačka administracija nije naplaćivala nepotrošenu struju, pa su svi, kolporteri ili susjedi, mogli jasno postavljati pitanja o nestanku ljudi iz stanova u susjedstvu. Mnogi naravno, nisu postavljali takva pitanja, jer se s holokaustom odvijala i epohalna promjena vlasništva, eksproprijacija imovine koju nisu proveli komunisti, nego Hitler i njegovi sljedbenici.
U dnevnicima 70 Nizozemaca nežidova vođenima tijekom rata trećina je odmah po odvođenju židovskih susjeda znala kamo su otišli, pa i koja im je vjerojatna sudbina. Samo oni koji su se pravili glupi ili su toliko beskrajno vjerovali u sustav mogli su se pretvarati da ništa ne vide.
Među svim nacističkim logorima Auschwitz je sinonim, najvažnije mjesto koje sublimira sva stradanja u Holokaustu, premda je bilo i opasnijih logora, iz kojih se nikada nitko nije vratio živ, kao Sobibor, Treblinka, Belzec… Datum ulaska Crvene armije u Auschwitz prije sedamdeset godina, 27. siječnja 1945., postao je Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.
Istrebljenje Židova
Židovi su tijekom Drugog svjetskog rata stradali najviše. U Europi ih je na područjima koja su držali Nijemci ubijeno 80 posto. Njihovo stradavanje zapamćeno je dramatičnije od stradavanja ostalih skupina, dobilo je univerzalni karakter, jer je stradao kolektiv koji je sam bio povezan. Klasne žrtve, bolesni, postali su skupina jer su ih drugi učinili zajednicom, izvana.
Židovi su imali osjećaj pripadnosti. Istrebljenje cijele skupine, dosljednost u provođenju, njegovo kratko trajanje nije se dalo logično obrazložiti, pa čak ni kada se vjerovalo u židovsku svjetsku vladu, kontrolu svega na svijetu. Antisemitizam je u Europi postojao oduvijek, ali sudbina židovstva u Auschwitzu i drugim logorima nije prouzročena činjenicom da su nekad srednjovjekovni vitezovi, križari, uz Rajnu vježbali ono što su namjeravali učiniti sa Saracenima, muslimanima tako da su masakrirali Židove.
Nikakva povijesna mržnja nije bila razlog Holokausta. U Hitlerovo doba dogodila se izdaja civilizacije koja je pogodila najviše Nijemce, ali je ostala dio ukupnog kršćanskog, europskog narativa.
Ugušena pobuna
Auschwitz (Oswiecim) tijekom Drugog svjetskog rata formalno je na teritoriju Reicha. U gradiću pedesetak kilometara udaljenom od Krakova prve barake sagradile su, još prije Velikog rata, austrougarske vlasti. Potom je u pretežito židovskom gradiću organizirana vojarna Poljske Republike.
Heinrich Himmler zapovjedio je da se koncentracijski logor tamo uredi 1940. Kada je progon Židova već započeo i pretvorio se u holokaust, Auschwitz je još uvijek prije svega logor za političke zatvorenike, Poljake i tek tada Židove. U ožujku 1941. Himmler je posjetio logor i od zapovjednika Rudolfa Hössa zatražio da se proširi.
Auschwitz je robovskom radnom snagom opskrbljivao tvornicu umjetne gume. Novi logor u listopadu 1941. počeo se graditi u obližnjem Birkenau (Brzezinka), najprije za sovjetske ratne zarobljenike. Riječ je bila o golemom kompleksu u kojem se moglo smjestiti 100.000 ljudi.
Potom je krajem 1942. logoru dodana još jedna lokacija u Monowicama. Auschwitz 1, 2 i 3 na različite su načine promijenili područje. Iseljeno je cjelokupno stanovništvo iz regije. Logor je postao najvažniji među sličnim mjestima u sustavu. U šumi blizu Birkenaua sagrađene su plinske komore, a u proljeće 1943. četiri krematorija, koji su postali glavna mjesta likvidacija. Liječnik Josef Mengele u bloku 31 eksperimentirao je na logorašima.
U logoru je bio i zatvor za pripadnike SS-a koji su počinili posebna zlodjela, mjesto za Jehovine svjedoke, koji su sebi mogli pomoći tako da se odreknu vjere.
Kada su vojnici Crvene armije krajem 1944. nacističke snage potisnuli sasvim blizu logora, Nijemci su dio zatočenika vlakovima, a onda u marševima prebacivali u dubinu Reicha, kako bi u tamošnjim logorima mogli nastaviti raditi i umirati. Na putu je stradalo 58.000 ljudi.
Strah da se Nijemci žele riješiti baš svih izazvao je početkom listopada 1944. pobunu Sonderkommanda, pripadnika radnih jedinica sastavljenih od logoraša. Sve je bilo uzalud. Oko 200 pobunjenih je ubijeno. Kada je potkraj siječnja 1945. logor oslobođen, u njemu je bilo 7650 zatvorenika. Prosječno je četvero od deset preživjelih logoraša umiralo u nekoliko tjedana nakon oslobođenja. Bili su posve upropašteni i psihički i tjelesno, tada nije bilo liječnika koji su takve bolesnike znali liječiti.
Odmazda nad djecom
Tragovi zločina nisu se mogli skriti, ne samo zato što su neki preživjeli ili Nijemci govorili već zato što su pojedini logoraši pisali, pa zakapali svoje poruke. Salmen Gradowski u rujnu 1944. u rupe u koje su stavljane hrpe pepela spaljenih tijela skrio je svoju poruku. Upozorio je buduće istraživače da pregledaju sve, da preruju zemlju kako bi pronašli ostatke dokumenata, zube.
Namjerno su ljudski zubi rasijavani posvuda ne bi li ostalo što više dokaza o brojnosti onih koji su iz različitih dijelova Europe u Auschwitzu nestali. Pripadnik Sonderkommanda zapisao je i zakopao tekst, pronađen 1962., o tome kako je izvršena odmazda nad 600 mađarskih Židova, mlađih od 16 godina. Opisao je kako su djeca, kad su shvatila da odlaze u smrt, gola, počela vrištati, trčati, preklinjati za život, ali svi su ubijeni.
Nove su poljske vlasti, uz suglasnost sovjetskih drugova, odmah lansirale kako je u Auschwitzu stradalo četiri milijuna ljudi. Izračunali su pune kapacitete krematorija i dalje tijekom hladnog rata operirale s uvećanom brojkom. Trebalo je tako pokazati da su Slaveni, Rusi i Poljaci bili glavne žrtve.
U logoru su organizirane posebne sobe za svaku pojedinu naciju čiji su pripadnici stradali. To je također bio način da se pokaže da su stradavali i drugi, ali i put da se Židovi svedu samo na jednu od ubijanih skupina. Tada se uglavnom govorilo o apstraktnim “žrtvama fašizma”, bez jasne podjele odakle su dolazili i što su bili, bez pojedinačnih sudbina. Silno se inzistiralo na žrtvama koje su bile članovi komunističkih partija.
Prije 25 godina broj stradalih odmah je prepolovljen. Danas se drži da je u Auschwitzu ubijeno milijun Židova, 75.000 Poljaka, 21.000 Roma, 15.000 vojnika Crvene armije.
Oni koji nastoje umanjiti zločine nacista spremno će istaknuti da logor s orkestrom koji je pjesmom dočekivao zatočenike nije pravi logor, svakako nije mogao biti logor smrti. Katolički fundamentalisti, kojima ne smetaju razlozi zašto su poljski i sovjetski komunisti napuhali broj stradalih, spremno će prihvaćati takve brojke kako bi dokazali da je Auschwitz prije svega mjesto stradanja Poljaka, pa se uz logor povremeno zabijaju križevi.
Drugi će tvrditi da je logor služio i Sovjetima nakon što su ga zauzeli, sve do 1947., kada je pretvoren u muzej. Takve interpretacije izazivaju negodovanje mnogih, osobito Izraela, čiji đaci svake godine u velikom broju posjećuju mjesto koje je postalo simbol Shoa. Poljacima, opet, smeta što su uz izraelske đake i agenti izraelske tajne službe, koji su vidljivi, koji pokazuju da nemaju povjerenja u poljsko osiguranje.
Drugi ističu da je čudno zašto nikada nije bombardiran logor, iako su postojale i snimke iskrcavanja jednog transporta zatočenika, što bi trebalo dokazivati zapadnu indolentnost prema zločinu. Činjenica ostaje da je u jednom logoru u nešto više od tri godine ubijeno preko milijun ljudi, a to je nešto važnije od zbora, poglavito kada se on izvuče iz konteksta.
(Prenosimo iz portala Jutarnjeg lista).
KO JE UBIO ČOVEKA KOJI JE VOLEO LJUDE ?
Na pismu poslatom iz Šapca – moja adresa. U koverti desetak fotografija različitih formata. Na njima vojnici u stroju ili kako maršuju, a predvodi ih kapetan Velimir Čikarić. Čovek za koga nisam ni znao, dok ga u svojim sećanjima za DANAS, kao primer teškog ranjenika, nije pomenuo doktor Edo Jaganjac, hirurg u sarajevskoj ratnoj bolnici.
Zapravo, sećajući se ratnih užasa, života i smrti u opsednutom gradu, ni doktor Edo, ni sestra Senči, ni hrabri vozač Mirso… u početku se nisu mogli setiti imena kapetana… Zato sam pisao POTRAGU, tekst koji je izazvao brojna reagovanja i ponudio nova svedočenja…
Ko je i kakav bio Velimir Čikarić, kapetan JNA, za čiji su se život u sarajevskoj ratnoj bolnici, cele noći 23. maja 1992, borili doktor Jaganjac i njegovi saradnici? Ko je pucao u čoveka koga su prijatelji, kolege, vojnici i komšije zvali kapetan Čiki, ili samo – Čiki?
***
Šest meseci sam proveo u kasarni Maršal Tito u centru Sarajeva a starešina mi je bio kapetan Velimir Čikarić Čiki, piše mi u mailu Vladan Ljubičić, izvršni direktor fabrike Čokolend u Paraćinu. – Kasarna je praktično bila jedna velika škola za pitomce srednje škole, akademije i nas koji smo se obučavali za oficire u rezervi. Kapetan Čikarić je bio jedini plavac u kasarni.
Plava uniforma ga jeste činila lako uočljivim u sivo-maslinastom okruženju, ali se on od drugih razlikovao pre svega po atletskoj konstituciji, pravilnim a oštrim crtama lica, držanju … Svašta nas je učio… Da pucamo, bacamo bombe… a sve bez bilo kakvog incidenta. Bio je ozbiljan i strog oficir ali nije vikao na vojnike. Svih nas tridesetorica u vodu smo ga obožavali! Čiki je bio gospodin čovek!
***
Mirko Jelčić, Sarajlija iz Praga, omogućava mi kontakt sa Čikarićevim bliskim prijateljem u Sarajevu. – Bili smo komšije ovdje na Breki, kaže Mlađo koji je sve vreme opsade proveo u gradu. – Čiki je bio raja i volela ga je raja. Bio je boem, dobar čovek, voleo je ljude… Volio je kafanu, imao jednu svoju… Volio je da peca, išao na pastrmku, a što ulovi donese mojoj djeci…
Je li pričao o ratu? – pitam. – Nije volio rat, kaže Mlađo. – Ma, bio je potpuno antiratni čovjek! Još dok su dolazili kući on je odbio da po gradu ide u uniformi. – Kada pekari budu išli na posao u uniformi, govorio je, tada ću i ja! – Još prije no što se nije moglo izić iz grada dolazio je vojni bezbednjak i raspitivo se po komšiluku… Šta Čiki govori, dal nekoga napada … On je bio protiv rata i njegovi su to znali!
***
Neki od vojnika kapetana Čikarića, i posle više od četvrt veka od služenja vojske u JNA, i danas su u međusobnim kontaktima. Zahvaljujući tome, od Vladana iz Paraćina dobijam broj Krešimira Mažara iz Zagreba… Razgovaramo… Krešimir trenutno nema posla, a ima troje dece… Teško se živi… Ljudi su mislili da će ulaskom u Evropsku uniju rešiti sve probleme… Kapetan Čikarić?… Čiki je bio izuzetan čovek!
***
Za Sašu Todorovića, mog kolegu iz Knjaževca, nema novinarskog posla u njegovom gradu. Radi nešto u tamošnjoj fabrici obuće… Pročitao je tekst u Danasu i šalje mi fotku na kojoj se vidi Kapetan i on dok potpisuje svečanu obavezu u kasarni Maršal Tito u Sarajevu.
Piše mi: – Poslednja sam generacija u SFRJ koja je svoj “dug prema domovini” odužila u miru. U JNA sam otišao septembra 1989. Činjenica da odlazim u Sarajevo izgledala mi je kao pun pogodak. Obožavao sam ovaj grad, njegov rokenrol, Novi primitivizam, Top listu nadrealista, Zimsku Olimpijadu, njegovu bajkovitost, mešavinu kultura, vera i običaja…
Kao Jugosloven po opredeljenju, iako su mi oba roditelja Srbi, smatrao sam Sarajevo primerom tolerancije i Juge u malom… A tek moj komandir voda kapetan Čikarić! Bio je jedini plavac, ne samo u ŠRO, nego u celom Centru srednjih vojnih škola i akademija u Maršalci… Bili smo ponosni na njega, bio je prepoznatljiv, a samim tim i mi ko njegovi pitomci… Na logorovanju nam je pričao da je iz Šapca rodom, da trenira karate i da je nosilac crnog pojasa… Mislim da sam tada čuo i da je razveden a da nema decu…
***
U vreme kada je kapetan Čikarić teško ranjen 22. maja 92. u kasarni Maršal Tito, rat u Sarajevu već uveliko traje. Samo u aprilu te godine u gradu je poginulo 225 ljudi, ali će 2. maj 92. ostati zabeležen u istoriji kao poslednji pokušaj još uvek formalno postojeće JNA da zauzme centar grada, podeli ga i stavi pod svoju kontrolu. Napad je počeo u ranim jutarnjim satima granatiranjem sa mesecima već utvrđenih položaja na brdima oko Sarajeva.
Čitav sat ipo Mladićevi i Karadžićevi artiljerci tuku iz stotina tenkova i drugih oruđa po Predsedništvu, Skupštini, Narodnom pozorištu, Domu sindikata, Većnici… Po najužem gradskom jezgru, po opštini Stari Grad ali i po Novom Sarajevu i drugim delovima grada. Artiljerijski nastavak ostvarivanja nečijeg monstruoznog plana koji će se ispostaviti kao najduža opsada jednog grada u novijoj istoriji: – Sarajevska opsada od 1.425 dana!
***
Potpukovnik Uroš Domazet, načelnik kadetske službe Vojne akademije u Beogradu, bio je kapetan JNA u sarajevskoj kasarni Maršal Tito u vreme početka rata u BiH. Kolega i prijatelj kapetana Čikarića, ne malo se iznenadio kada sam ga pozvao i rekao mu šta želim. – Da, kapetan Velimir Čikarić jeste bio moj prijatelj… i jeste teško ranjen u kasarni, ali – naglašava – ne tako kako vi to iznosite u vašem tekstu!
Šta vas, zapravo, zanima ? – Zanima me, kažem, vaše viđenje… Kako kapetan Čikarić jeste ranjen ? – Ako vas to zanima, kaže potpukovnik, o tome ne možemo ovako preko telefona.
***
– Čiki je bio pun duha, pun vica, priča mi Krešimir iz Zagreba. – Pravi čovjek, pravi čivijaš… Eto, od njega sam naučio čak i to zašto su Šapčani čivijaši… Da, voleo je žene… Bog te, kako smo živjeli!… Da mi je tada neko rekao da ćemo pucati jedni na druge…
***
– Negdje u maju, kad je već pucalo po gradu, pozove me Čiki da dođem u kasarnu, priča Mlađo. – Ja tamo, a on mi kaže da ne mogu izlaziti, i da neće više dolaziti kući … Izvadi ključeve od stana, da mi ih … – Evo ti, kaže, otvori i daj izbeglicama !
***
Beograd i Beograđani većinom se nisu proslavili svojom solidarnošću sa Sarajevom i Sarajlijama tokom njihovog ratnog pakla. Ali se ne može reći ni da nije bilo solidarnosti i nekakvog bar pokušaja otpora zločinu koji je iz dana u dan tog maja 92. eskalirao. Bilo je demonstracija, bilo je nekakvih manjih protesta… U svojim papirima nalazim tekst koji sam tih majskih dana pisao na – pisaćoj mašini…
***
APEL – ZAHTEV
Radovanu Karadžiću, Aliji Izetbegoviću i Stjepanu Kljujiću
Gospodo,
Dok vi vodite kako vodite vaše politike – nastavlja se agonija građana Sarajeva i miliona drugih ljudi u BiH. U Sarajevu se više ne strada samo od topovskih granata i snajperskih hitaca, nego se i bukvalno umire od gladi!
Vi kao da ne želite da budete svesni tih činjenica SMRTI i BEZUMLJA, a mi više ne možemo da sa užasom slušamo i gledamo tragediju ljudi u BiH – nemoćni da joj se suprotstavimo. Zbog toga, Mi dolepotpisani građani, vođeni savešću i humanošću, smatrajući vas faktički odgovornim nosiocima vlasti, od vas zahtevamo:
Omogućite nam da svojim životima zamenimo stradalnike u Sarajevu! Neka princip bude jedan za jednoga ali da prednost imaju deca, žene, ranjenici i bolesni, pitomci u kasarnama…
Zahtevamo da nam vi sa svoje strane obezbedite bezbedan ulazak u Sarajevo, a onima koje bismo zamenili – bezbednu evakuaciju iz Sarajeva!
Beograđani, ne dozvolimo da nedužni u BiH stradaju umirući i od gladi!
Pomozimo im jer će sutra i nama biti potrebna pomoć!
Građani Sarajeva – mi smo sa vama!
***
Svoju spremnost da zamene stradalnike u Sarajevu, da i sami budu taoci, tokom nekoliko dana potpisivanja ove peticije, izrazilo više od hiljadu osamstotina Beograđana i drugih građana Srbije… Na papirima čije kopije čuvam, svoj potpis su stavili i Zoran Đinđić, Vladan Vasilijević, Vesna Rakić Vodinelić, Stojan Cerović, Goran Cvetković, Primož Bebler, Dobrila Stojnić, Grujica Spasović, Zinaid Memišević, Grada Ivanić, Vartkes Baronijan, Mihajlo Kovač, Goran Denić, Živorad Kovaćević, Milica Pešić, Miljenko Dereta, Voja Žanetić, Lazar Lalić, Suzana Jovanić, Geroslav Zarić…
***
Potpukovnik Uroš Domazet, dok čekamo da se pojavi njegov kolega potpukovnik Milosav Pandžić, sa setom i toplinom priča o svom prijatelju Čikiju. – Bio je predivan čovek… Sportista, karatista… Ljudi su ga voleli… On je bio plavac zato što je neko vreme bio upravnik restorana u kasarni u Railovcu, a tamo su plavci… Bili smo kolege u Školi rezervnih oficira intendantske službe, u kasarni Maršal Tito … On je bio komandir prvog voda pitomaca … – Da li je tačno, pitam potpukovnika, da je vaš prijatelj bio izrazito antiratno raspoložen ? – Da, Čiki je bio protiv rata !
Neko ko tako voli život i ljude, takav ne može da bude za rat… – I ja sam bio protiv rata, kaže! – A da li je tačno da je Čikarić omogućavao pitomcima da napuste kasarnu… tada u maju 92? –To nije bilo u maju, nego u aprilu, kaže Domazet. – Zajedno smo ih evakuisali helikopterima u Beograd… Bili smo ovde nekoliko dana… Predlagano je i da ostanemo ali smo se vratili u kasarnu… Bilo je to krajem aprila.
***
Milosav Pandžić je potpukovnik u penziji, rodom iz okoline Kalinovika. Pukovnik Domazet mi za njega tvrdi da najbolje zna kako je kapetan Čikarić nastradao. – Pomaže bog, pozdravlja me Pandžić, i odmah nastavlja razoružavajućom iskrenošću. – Nema razgovora, kaže, ako ste u bilo kakvim vezama sa Natašom Kandić, il sa Biserko, il nekim međunarodnim organizacijama za ljudska prava… Il s onima u Hagu… To vam otvoreno kažem!… Ne čeka bilo kakav odgovor, nastavlja rafalno: – Vaš list DANAS je izdajnička novina, ja ga ne čitam… To da vam je jasno! –Jasno mi je, mislim se, da sa tobom treba da ispoljim maksimalnu profesionalnu hladnokrvnost… Trenutak odmeravanja! … Takve sam imao sa… Šešeljem… Vučićem… Dačićem i sličnom klijentelom…
Gledam Milosava Pandžića, koji se obrazovao u vojnim školama socijalističke YU, bivšeg kapetana komunističke JNA, pa pripadnika Vojske Republike Srpske, pa sada potpukovnika Vojske Srbije u penziji… Gledam pravoslavnog vernika: – Gospodine potpukovniče, mogu li da znam šta vi čitate ako već ne čitate moj DANAS?
Pandžić me za trenutak meri… Premišlja se… Iz svoje torbe vadi i pokazuje mi knjigu Zabranjena istorija Srba, autora M. Milojevića, pisana još 1872.
***
Gotovo neverovatno! Dok razgovaram sa potpukovnikom Pandžićem stiže mi SMS od Nataše Kandić. – Kao da ju je prizvao, pomislim i nasmejem se pitajući se kako bi ovaj tek reagovao da vidi poruku?… Kasnije se čujem sa Natašom… Pročitala je moj tekst i u dokumentaciji svog Fonda za humanitarno pravo pronašla slučaj kapetana Velimira Čikarića… Ništa posebno … Zabeležena kratka izjava njegove majke Dušanke… Ona kaže da joj je rečeno da je njen sin Velimir pogođen iz snajpera u kasarni u Sarajevu… I još jedan detalj – pominje se i Čikarićev brat… I telefon u Šapcu.
***
– Čiki je bio jako hrabar i ničeg se nije plašio… Ni Boga! – Priča za DANAS potpukovnik Pandžić. – Ne pamtim da je ikada sa bilo kim bio u nekom sukobu… Svi su ga cenili!… Imao je svoje jarane i, kako se šalio, svoje jaranice… Voleo je pecanje i gljive…
Ko je u njega pucao ? Snajperista, kaže Pandžić, ali se posle svašta pričalo… Kao, pucao je neki Moamer, bivši pitomac… Ne znam… ali ja i sada osećam neku odgovornost što je Čiki pogođen!… Ne sećam se čija je bila ideja da izađemo, to smo radili i ranije… to da odemo u zabranjeni pojas… da ispitamo neka mesta za eventualni proboj… Kasarna je velika, i bila je izdeljena na sektore… Na one kojima smo se smeli kretati, i one koji su zbog izloženosti snajperskoj vatri bili zabranjeni… Išli smo tako i bili raspoloženi…
Poskakivali levo, desno… On je bio s moje desne strane… I odjednom – samo se uhvati za leđa… – Pandžo, gotov sam ! – izgovori… Niti se čuo metak, niti ima krvi… Snajper iz pravca Ilidže… Možda sa Pofalića… Ja mu izvadim zavoj, raskopčam ga… On pri svesti… Sam stavlja zavoj pozadi… na samom kraju kičme… Bilo je negde oko… pola sedam, petnest do sedam… predveče.
***
Nakon našeg prvog, dramatičnog telefonskog razgovora, Vlasti Čikariću iz Šapca mejlom sam poslao tekst o njegovom starijem bratu Velimiru. Priča mi da je plakao dok ga je čitao… Da mu je još teže bilo dok ga je čitao majci…
– Razumeš, prijatelju, mi ništa nismo znali za to što se dešavalo u bolnici… za vreme operacije… Nama je rečeno samo da je poginuo od snajpera… na poligonu… u kasarni… Kada su ga helikopterom prebacili na VMA, mislim 23. maja… doktor Stanković je izvršio obdukciju. Razgovarali smo i rekao mi je da moj brat nije imao ni minimu šansi da preživi… Taman da je pogođen tu ispred VMA, tako je rekao.
***
Doktor Edo Jaganjac smatra da je kapetan Čikarić još i imao šanse da preživi da je ranije prebačen u bolnicu… A ne tek oko ponoći, pet sati nakon ranjavanja!… Za to vreme je izgubio ogromne količine krvi.
Zar se moralo toliko čekati? Bili smo u ratu, kaže Pandžić. – I to se jedva ispregovaralo.
***
Čikarićev prijatelj Mlađo ima drugačija saznanja. – Oni su tamo u kasarni satima čekali da dođe helikopter da Čikija prebaci u Srbiju… Da nije bilo generala Jove Divjaka… koji je zvao doktora Nakaša, načelnika bolnice… ne bi ga prebacili ni u bolnicu!… A u Čikija je pucao bezbednjak… i to iz neposredne blizine…
Zašto? – Zato što je Čiki omogućavao pitomcima da beže iz kasarne… Da dezertiraju! … Zato je došao u sukob sa tim nekim bezbednjakom… i ovaj je u njega pucao!
***
SMS od Vlaste Čikarića iz Šapca: Prijatelju, mama mi baš sada javi da ti je poslala slike kao vrednosno pismo. Znači, očekuj ih u petak… Svako dobro želim tebi i tvojim bližnjima! – Vlasto, svako dobro tebi i tvojoj majci!
***
Tokom opsade koja je trajala bezmalo četiri godine – od aprila 92. pa do februara 96, u Sarajevu je ubijen 11.541 čovek! Računa li se među ovim žrtvama i Velimir Čikarić Čiki – čovek koji je voleo ljude?
DANAS, Beograd, 18/19.01.2015.
Šta je Ajnštajn hteo da dokaže kada je tvrdio:
Rat je kada se ubijaju ljudi koji se ne poznaju,
po naređenju ljudi koji se dobro poznaju,
ali se međusobno ne ubijaju!
To sam se pitao dok sam čitao tekst doktora Ede Jaganjca, hrabrog i slavnog ratnog hirurga, koji ni sam ne zna koliko je, zajedno sa svojim kolegama, spasao ljudskih života tokom sarajevskog ratnog pakla. U svojim SEĆANJIMA za DANAS on, između ostalog, piše:
***
Svi znaju da postoje nerješive, smrtonosne povrede. Jedna od njih je povreda karlice sa nezaustavljivim krvarenjem iz tzv presakralnih venskih plexusa. Preporučeni postupak je loš i bespomoćno smo bezbroj puta gledali kako nam takvi pacijenti odlaze. Prvi medju takvima je bio kapetan JNA iz kasarne Maršal Tito, komandant artiljerije koji je odbio da bombarduje grad. Kaznili su ga tako što su pucali u njega i pozvali hitnu pomoć. Da, u to vrijeme je vojska već bila napustila bolnicu, ali je ostala u kasarnama. Vozači iz hitne pomoći nisu htjeli rizikovati život zbog ranjenog oficira JNA. Ipak su pozvali nas, bivšu vojnu bolnicu i naš vozač Mirso je pristao da vozi. Dobio je pratnju – dva vozila policije, koji su usput šmugnuli i nisu ni stigli do cilja.
Mirso je hrabro ušao u kasarnu i preuzeo ranjenog oficira bez komplikacija. Ranjenik je bio pri svjesti. Obradovao se kad je vidio svoje stare prijatelje, bivše vojne doktore – Vuju, Naleta i Tambu. Operisao ga je Ranko Vujović zvani Vuja, bivši pukovnik JNA i tadašnji načelnik hirurgije u Gradskoj bolnici, a ja sam bio asistent. Činili smo sve što je bilo u našoj moći i nakon nekoliko napetih sati konačno je krvarenje zaustavljeno. Pacijent je dobio bar dvadeset doza krvi i ko zna šta sve još. Ali, nakon par sati su nas zvali jer jako krvari iz drenova. Opet sala, sati borbe i opet je krvarenje zaustavljeno. Treći put su nas pozvali poslije ponoći i sve se ponovilo.
Oko pola šest ujutro smo Vuja i ja, nakon cijele noći borbe, izašli iz sale u prohladno jutro ispred bolnice na cigaru. Pacijenta smo ostavili uspavanog na stolu u operacionoj sali iščekujući da li će ponovo prokrvariti. Uz sav naš trud i veliku želju da ga spasimo, nismo uspjeli. Kapetan je svoju hrabrost i ljudskost platio životom.
***
Da li samo nepoznati ili i poznati pucaju jedni u druge, moj Alberte ? Doktor Edo Jaganjac, koji je tokom svog ratnog staža operisao više od dve hiljade ranjenih !!! nije mogao da se seti kako se zvao hrabri kapetan. Pamti da je to bio elegantan čovek, da je, i pored teške rane, bio svestan, da su razgovarali, ali kako se zvao … Edova sećanja pisana za DANAS su, kao i njegov život, priča o Dobru i Zlu. Nežna i strašna kao i njegova Sarajevska princeza, delo o životu i smrti u opsednutom gradu, čiji su junaci njegove kolege i prijatelji i njima suprotstavljena bezdušna birokratija tzv međunarodnih predstavnika. Lepo i potresno, ali, kako da objavim SEĆANJA bez imena hrabrog kapetana ? Dado smo se u potragu i Edo, i ja.
***
Vlada Gogić, mladi ekonomista, sekretar NOVE stranke, bio je treći osnovne kada je počeo rat u Sarajevu. Njegova mama Svetlana bila je lekar u ambulanti na aerodromu i nije priznavala ni barikade, ni podele na ove i one. Vladin otac, Rajko Gogić, potpukovnik JNA, bio je načelnik Centra vojnih škola u Sarajevu… Dok je bilo Centra. Vlada se seća kako je sa sestrom Jelenom napustio svoj rodni grad 5. aprila 92, a onda se više nije moglo izaći… Zna mnoge. Raspitaće mi se za kapetana.
***
Senči, medicinska sestra na hirurgiji u Gradskoj ratnoj bolnici, jedna je od junakinja i Sarajevske princeze, i opsednutog grada. U Edovoj knjizi ona je oličenje lepote, dobrote, požrtvovanosti … svega najboljeg!
Šaljem joj e mail:
Draga gospođo Senči, ja sam … Divim se vašoj hrabrosti i humanosti … U nameri da saznamo ime i otkrijemo istinu o čoveku koji je odbio da puca po Sarajevu i ubija ljude, ja Vas najlepše molim da mi i vi iznesete svoja sećanja na hrabrog kapetana. Svako dobro…
***
Senčijev odgovor:
Gospodine Rade, kao prvo, hvala na lijepim rečima i lijepom pozdravu… Ja sam i svom dragom prijatelju dr. Edi naglasila da sam iz nekog razloga zaboravila imena čak i kolega sa kojima sam radila sve to vrijeme … Dovoljno da vam kažem, da je kroz moju smjenu za dvije godine i nešto više što sam bila u ratu prošlo sedam hiljada ranjenih i sl… Nisam brojala mrtve … Ne sjećam se čak da su prošli i moje školske kolege i prijatelji kroz taj spisak, poneko mi to potvrdi preko facebooka… Naravno, užih članova familije se sjećam jer to, ipak, najvise boli…
***
Senči se seća:
Mnogih situacija se sjecam, a vrate se na pomen, kao i ta za nesretnog kapetana, ne znam zašto mislim sve vrijeme da je bio kapetan prve klase… Ako poznajete Sarajevo, kasarna Maršal Tito je u samom centru grada i bila je povezana logistički sa vojnom bolnicom, relativno su blizu … Normalno da je bilo previranja i unutar JNA. Kao što znate bolje od mene, nisu svi srpski oficiri bili za taj tip akcije …U to vrijeme u Sarajevo su prebačeni bili i tzv niški specijalci koji su već, jadni, imali dve godine raznoraznih borbi i zadataka (?) u Sloveniji, potom Hrvatskoj, a onda su ih prebacili u Sarajevo, samo su osvanuli … Svi smo ih se bojali ali, bogami, i oficiri i te kako…
***
Čitam dalje:
E, sada u svim tim momentima i kuhanjima, propagande i antipropagande … dovezli su nam tog oficira, kapetana sa teškim ranjavanjem … Relativno iz bliza kako su rekli hirurzi, vojni u to vrijeme … Ne sjećam se svih dijaloga sa tim čovjekom. Znam da je potvrdio da je ranjen u krugu kasarne, a da li je to uradio Knindža, specijalac ili neki njegov nadrđeni ili podređeni …. e, to ne mogu reći jer se ne sjećam … Lijep pozdrav Rade i ako mogu ipak pomoći na neki način, tu sam.
***
Odgovarajući Senči na e mail, shvatim da čak ne znam ni gde i kako ova divna Sarajka živi. Ipak je sreća, pomislim, da se svih ti imena ne seća… Sedam hiljada ranjenih za nešto više od dve godine!!! … Može li se to pojmiti? … Nisam brojala mrtve… Ko li joj je stradao od članova porodice?
****
Pan doktor Edo Jaganjac, zvanično, već dve decenije poznati češki traumatolog u praškoj Univerzitetskoj bolnici Motol, u potrazi za imenom bezimenog heroja, priseća se kako je taj čovek nastradao.
– Kapetan nam je rekao da je u njega pucao Knindža, odnosno, borac iz Hrvatske, kako smo ih zvali po Kninu. Tamo se već godinu dana ratovalo, a onda su ih poslali i u Sarajevo. Kao, došli u pomoć JNA…
***
Mirso Pelko, koga svi zovu Majer, vozač sarajevske Gradske bolnice, još jedan je od istinskih a nepoznatih ratnih heroja. Pošaljem mu SMS, pomenem doktora Edu, kapetana… A Mirso, kao da smo ratni drugovi! … – Ako ste u Sarajevu, da se vidimo? … A, iz Beograda zovete! … Ovako je bilo… Zove mene doktor Abdulah Nakaš, kaže… Idi u Maršalku neko je tamo ranjen … Kad tamo… ko si, šta si… Kažem, ja vozim ljude… gledam da pomognem i našima, i vašima… Ako je tako… Uneše kapetana u kola, bio je teško ranjen… Pri svjesti, al ništa nije govorio… Ne mogu da se sjetim kako se zvao… znate kolko sam ih prevezo… Ne znam ni ko ga je ranio, nismo pričali…
***
Tamo je u kasarni, ko i u gradu, svega bilo, objašnjava Mirso. – Dok je nisu napustili početkom juna 92, ja sam išao deset puta po ranjene iz kasarne … Da, da moj prijatelju!… Deset ranjenih, deset pitomaca… General Baroš, komandant kasarne mi je zahvaljivao i čestitao što dolazim: – Svaka ti čast, momče! Ti imaš muda, govorio je … Ko je ranio pitomce? … Veruj mi, ne znam!
***
E mail od Senči:
Ja živim od 94. u Trstu, imam dvije ćerke bliznakinje rodjene 95. Kao i većina našeg svijeta koja se rasula po svijetu, ne radim svoj posao. Tezgarim i pomažem mužu kada ima više posla. Uglavnom, ne žalim se, po prirodi sam, valjda, skromna… Cijeli dan razmišljam o tom kapetanu … Jedina slika koja mi dolazi je kako leži na operacionom stolu… Ma sve su probali i on je hrabro izdržao sve … Nemate pojma kakva je u tom momentu ekipa lavova hirurga bila oko njega… Pukovnici JNA u sanitetu nisu bili bezvezni stručnjaci… Na žalost, profesionalci znaju kako raniti a da se osoba muči i da joj nema spasa… To sam vidjela dosta puta … Ranjavanje kroz vrat, i kroz kuk u pleksus.
***
Vlada Gogić nema bilo kakvih saznanja o kapetanu. Razgovarao je sa nekoliko poznanika svojih roditelja, ali, niko ništa. Mislio je da pita i generala Miloša Baroša, komandanta kasarne Maršal Tito, ali … general je umro.
***
Zove me Mirso Pelak:
– Molim vas, ako možete da objavite… Moje Ljubinje je bilo nešto neviđeno tokom rata… Znate, u njemu su Srbi apsolutno većinski, ali ni jednom Muslimanu nije falila ni dlaka s glave! … Ma, ni jednom! Takvi su moji prijatelji i susedi Srbi u Ljubinju, a tako nečeg nije bilo u cijeloj Bosni! … Jestel nešto saznali za kapetana? … Ništa! … Hajte, pa kad dođete u Sarajevo, obavezno da se nađemo!
Obećavam!
***
Još jedan e mail od Senči :
… Da znate, u mojoj porodici svi smo radili za JNA. Nekako figurativno rečeno, bila nam je neka vrsta majke, a jako boli kada majka izda… Otac mi je poginuo u Sarajevu od granate… navođene… Od iste mi je teško ranjen i brat, koji je radio u namjenskoj proizvodnji, u tehničkom birou…. Možda je i nju, tu granatu … crtao! … Skoro pa smiješno! …. Eto, izbacih i ovo, onako u dahu… Pozdravljam vas puno!
***
SMS iz Praga :
Baš bi bilo super da Čovjek, istina izađe na videlo makar i ovako sa zakašnjenjem.
Edo
***
Konačno, zove me Vlada Gogić. Njegovi pouzdani izvori kažu da se hrabri kapetan zvao Velimir Čikarić. Plavac, verovatno komandir voda pitomaca u kasarni Maršal Tito… Ne zna više detalja, ali ovo što ima je pouzdano… Kakvo olakšanje! U DANASU od 5. – 6. decembra objavljujem SEĆANJA dr. Ede Jaganjca, ali i sa imenom kapetana Velimira Čikarića.
***
E mail od Ede :
Moj drug Mirko Jelčić je pročitao tekst u DANASU i rekao mi sljedeće:
Kapetan Velimir Čikarić Čiki je stanovao sprat iznad njega u Bogdana Zimonjića 1. Odlično su se družili, izlazili zajedno i posjećivali se. Bio je super čovjek, uz to lijep i visok … I ja se sjećam da je bio uredan i markantan, kao iz filmova. Mirko je čuo od susjeda da su Čikija ubili “njegovi”, jer je, navodno, nekoga branio. Eto, izgleda da je kapetan Čikarić stvarno drugi Srdjan Aleksić.
***
Dragi Edo,
Ko zna koliko je bilo Srđana Aleksića! Da li ćemo ikada saznati istinu?
Rade
***
Čujem se sa Mirkom Jelčićem. I on je jedan od Sarajlija biznismena koji žive u Pragu. Otkrivamo da se, možda, čak i znamo… Njegova sestra Vesna, vrhunski majstor tona i ja, zajedno smo realizovali bezbroj emisija u Radio Slobodna Evropa, u Pragu… Da, naravno, Mirko se seća Čikija, bili su komšije… Divan čovek, nije bio oženjen… Mogao je imati trideset i neku… Da, govorio je ekavicu i bio odnekud iz Srbije… Mirko misli – iz Šapca. Zvaće svog suseda Mladena, koji je ostao da živi u Sarajevu, a sa Čikijem se više i družio, pa ćemo se čuti… Potraga se nastavlja.
***
Od Senči dobijam poziv da budemo FB prijatelji… Prihvatam sa zadovoljstvom.
Svako dobro, ma gde bili, prijatelji!
***
DANAS, 31.12.14./3.01.2015.
U prvim satima 23. listopada 1991. grupa hrvatskih branitelja, nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem 178. Jugoslavenske ratne mornarice, nestala je u vodama blizu otoka Šipana. Bili su to diverzanti IV. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, kasnije HV, koji su nastojali zadati udarac neprijatelju u široj akciji pokušaja da se zaustavi prodor prema Pelješcu, odnosno, magistralom prema luci Ploče.
U grupi su bili Andrés Branko Pilsel (rođen u Argentini) i Miljenko Tadić (iz Splita), Hrvati, pripadnici IV. brigade, te Fernando De Lucchi i Alejandro Patrón (Argentinci), također pripadnici iste postrojbe. S njima je nestao i pripadnik posebnih postrojbi I. gardijske brigade iz Zagreba, Arnold Nožić (iz Mostara).
Približavajući se otoku Šipanu, oko dva sada iza ponoći, odakle su se namjeravali prebaciti ”iza leđa” neprijatelju, koji je dvadeset dana ranije bio zauzeo Slano i tako presjekao magistralni put prema Dubrovniku, pred njima se stvorio jugoslavenski brod koji je mještanima toga dijela Dubrovačkog primorja bio poznat po napadima na civile, što je PČ. 178 JRM još jednom dokazao pucanjem po gradskoj jezgri Dubrovnika. To najžešće bombardiranje grada zbilo se 6. prosinca 1991.
Hrvatski branitelji, vjerujući da će ionako biti potopljeni ili zarobljeni i ubijeni, prvi su otvorili vatru na jugoslavenski brod a iz njega je vraćeno smrtonosnom paljbom. Iako okolnosti nestanka petero branitelja do dana današnjega nisu sasvim poznate, prema iskazu preživjelog kormilara čamca tipa leut, Ivice Kaznačića, koji je skočio u more prije razmjene vatre, nestali su branitelji navodno razneseni u eksploziji.
Drugu verziju sam godinama kasnije čuo od jednoga mornara koji je te večeri bio na jugoslavenskome brodu 178 a kojeg sam sreo u luci Bar u Crnoj Gori – nje se bitno razlikovala. Arnold, Miljenko, Alejandro, Fernando i Branko bili su žrtve loše i nekoordinirane akcije. Dio jedne epopeje. Obitelji nestalih više ne vjeruju da je itko od njih preživio tu noć, a pomirili su se i s gorkom činjenicom da nikada neće dobiti njihove ostatke kako bi ih dostojno sahranili.
Da, dobro ste pročitali, među tim nestalim vojnicima 4. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, koji su bili na zadatku obrane Stona od neprijatelja, odnosno bili podrška braniteljima Dubrovnika, našao se i moj rođeni brat, tada dvadesettrogodišnji Branko Pilsel, za mnoge, imajući u obzir njegov ratni put, hrvatski vitez.
Mama i tata su dobili mirovinu i invalidninu. Mama k tome i manji stan na Laništu (njega smo bili prisiljeni prodati kako bih spasio obiteljsku kuću nakon razvoda od Nataše kojoj sam trebao isplatiti polovinu vrijednosti naše zajedniče kuće), a predsjednik Franjo Tuđman dao joj je i odlikovanje (uručila joj ga je tadašnja veleposlanica u Argentini, Neda Rosandić). Branko i drugi s njim stradali branitelji dobili su – zahvaljujući prijateljima, suborcima, vlastima općine Dubrovačko primorje, ali i tadašnjoj ministrici branitelja Jadranki Kosor – spomenik u uvali kod mjesta Doli, nadomak Stonu, odakle su krenuli u posljednji borbeni zadatak bez povratka.
Imam silnu potrebu da kažem nešto više o herojstvu mojega brata, neustrašivoga borcu te hrvatske brigade. Možda da, za početak, kažem nešto meni vrlo važno i povijesno neoborivo: zapadni političari su u ranu jesen 1991. godine vjerojatno bili uvjereni da je vojna mašinerija pokrenuta iz Beograda već dobila rat u Hrvatskoj.
No, taj je stav postao neodrživim već nakon dva mjeseca kada je novostvorena Hrvatska vojska zaustavila invaziju iz Srbije i oslobodila veliki dio zemlje te kada se u Dalmaciji, među ostalim postrojbama, poput Davida pred Golijatom uzdignula pesnica 4. brigade koja je uspješno pogodila diva s praćkom, ali i pokazala da se rat može voditi i bez da se osnaži anarhija u dubini društvenoga tkiva zemlje.
To se, nažalost, dogodilo kad više nije bilo generala Ive Jelića, utemeljitelja 4. brigade i njezinoga prvog zapovjednika – postao je smetnjom onima kojima je (dogovoren) produžetak rata služio tek za učvršćenje osobne vlasti i koristi.
Kada mi je moj bivši zapovjednik, general Jelić, ponudio da budem recenzent njegove knjige 4. Brigada ZNG – Čovjek i rat 90/92, te da joj napišem predgovor, znao sam da se nemam pravo dvoumiti te da moram prihvatiti tu obavezu, tešku ali i časnu, iz duga koji sam osjećao, i osjećam, prema tom čovjeku, prema suborcima 4. brigade kojoj sam se pridružio nakon bratova nestanka želeći ga ”zamijeniti” te prema uspomeni rođenoga brata Andresa Branka Pilsela koji je, s još četvoricom branitelja, poginuo kao njegov vojnik.
Ivo Jelić me još u ratu naučio postavljati pitanja koja nam daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga, kao, uostalom, i svakog građanina koji bi se usudio dovesti u pitanje naš patriotizam, čvrsto gledamo u oči. Poslije prizora iz Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Osijeka, Medačkog Džepa, Gospića, Varivoda, Grubora i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke, svijet je brzo zaboravio prizore iz Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Škabrnje, Zadra…
Ljudi poput Ive Jelića imaju pravo postaviti pitanja: Što se dogodilo? Kako to objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i nakon važnih pobjeda Hrvatske vojske u ”Bljesku” i ”Oluji”? Zašto su počinjeni zločini u Gruborima i Varivodama? Zašto su se dogodile pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave?
General Jelić me odabrao za recenzenta iako sam od djela javnosti – budući da sam bio jedan od pokretača Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava te, kao član HHO-a i kao nezavisni novinar, među prvima stao opisivati zločine što ih je počinila hrvatska ruka – bio žigosan kao izdajnik. Učinio sam to ne stoga da bi se te zločine moglo koristiti u izjednačavanju krivnje agresora i branitelja, nego da bi jednom zasvagda povijest Domovinskog rata bila oslobođena tereta pojedinačnih izdaja.
Jelić je iskreno zatražio pomoć svih svojih suradnika, pa i moju, ne bi li moguće neprecizne informacije u tekstu bile svedene na najmanju moguću mjeru. Nije to učinio iz oholosti, nego iz dubokog poštovanje za svakog svog vojnika, bio on živ, ranjen ili mrtav. Moj zadatak je bio vrednovati djelo u cjelini, nakon čitanja i vrednovanja stavova osjetiti da je riječi o konzistentnom djelu s potrebnom dozom samokritike i kritike objektivnih poteškoća što su ih stvarali neki zaista nedorasli političari, a kadikad i vojnici koji nisu znali osjećati bilo naroda koji se branio, ponegdje i protiv svake nade.
Pročitavši njegovu knjigu u miru, zaključio sam da je riječ o neobično poučnom djelu. Ne samo za one koji će tražiti sjećanja na važne vojne zadatke kakav je bila, primjerice, vrlo složena i uspješna obrana Zadra i njegova zaleđa, već i za one koje će tražiti humanističko, pedagoško, filozofsko, sociološko, psihološko, čak i teološko tumačenje fenomena rata.
Knjiga generala Ive Jelića odisala je koherentnošću i iznenađujuće svojom iskrenošću. Iskren je čak i onda kada bi kao zapovjednik mogao biti optužen za prekomjernu lakovjernost, za mekoću u zapovijedima kojima je želio – imajući viziju čovjeka koji se brani a ne osvetnika koji mora nužno ubijati – spasiti što više života i dobara.
Iako je jednim okom pratio što se događalo na relaciji Zagreb-Beograd, general Jelić morao je izvršavati zapovijedi i paziti da njegova vjernost kao vojnika ne pogazi humanost intelektualca. Intelektualac nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestajao biti.
Čitajući Jelićevu knjigu i dan-danas se prisjećam tih napetih i izazovnih dana. Poput generala Jelića vjerujem da za današnju političku situaciju u Hrvatskoj nisu krive ni međunarodne zavjere i brojni unutarnji (trebam li navesti njihova imena?!) i vanjski neprijatelji, nego naša nesposobnost da iskreno odgovorimo na pitanja: Za kakvu državu se ovaj narod borio, a kakvu je dobio? Da li je to što je dobio i ono što je očekivao i čemu se nadao?
Moj brat, vitez Branko Pilsel, nije bio zločinac ni mutikaša. On je branio slobodu običnih ljudi. Jednom je sa suborcima izvukao preko 300 štićenika iz doma za tešku bolesnu djecu u Vrlici, koji je bio pod neprijateljskom vatrom, te ih doveo sve do Splita. Ako su Hrvatima i njihovim sugrađanima doista iznevjerene mnoge nade, meni je i dalje važno znati da imamo uzore, pa i moga brata, koji poput apostola čuvaju istinu o pravom herojstvu – ono je u darivanju a ne u uskraćivanju života.
Moj brat i mnogi drugi nosili su teret brojnih dana i noći u susretu s neprijateljskom silom koja nas nije smjela pregaziti jer nam je povijest, ona drevna i manje drevna, povijest prisutna u onima čiji se život gasio pred našim očima, vikala u lice da se to ne smije dopustiti. Razmišljajući o svom bratu, shvaćam da ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao istinski herojski život.
Pitanje je, dakle: ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarja, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Nadam se i vjerujem da su mnogi među vama, čak vrlo brojni, takvi heroji te da moj brat nije umro uzalud.
O svemu tome sam razmišljao kada sam prekinuo svećeničko zvanje i odlučio pristupiti postrojbi da bih zamijenio poginulog brata, svjestan, dakako, da u sebi, kao bivši fratar, ne mogu naći onu motivaciju koja je Branka i njegove suborce tjerala da se maksimalno približe neprijateljskom tenku kako bi pogodak bio učinkovit i točan. Zapravo sam samo pokušao ispuniti ogromnu prazninu koja je nastala tragičnim nestankom brata i njegovih suboraca.
Ovo što pišem, iako je kratko, promišljeno je i više puta odvagnuto. Više sam puta gledao u sebe prije nego sam krenuo pisati, a pisao sam zato jer je trebalo reći vojnički, građanski i humani ”ne” svima onima koji su željeli propast Hrvatske, svima koji nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju porobiti naše ljude i opljačkali ih.
Ljudi, svi mi, daleko smo od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji misle da vole – nedostaje mudrosti. Takvi smo, a mene kao novinara, kao osobu koja u javnom životu Hrvatske zastupa širenje prostora solidarnosti, zanima što je potrebno učiniti da među nama zažive ideali pokretača Europskog ujedinjenja.
Jean Monet, jedan od njih, rekao je 1952.: ”Mi ne ujedinjujemo države, mi ponajprije zbližavamo ljude”. To je danas jedan od najvažnijih izazova u Hrvatskoj kao dijela Europske unije: zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, ljude koji su heroji građanskog društva.
Situacija kod nas, svjedoci smo, nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati čim se ili nakon što se uspostavi višestranačka vlast. Do te je vlasti došlo, ali ne i do oslobađanja ljudskih potencijala, a politika je ostala u rukama nekolicine koji dogovaraju razne međustranačke ortakluke.
Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime kakvog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći.
Pred nama je, kako je za vrijeme ”Marša na Washington” u ljeto 1963. rekao Martin Luther King, mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina: neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom bit će svakom zajamčena. Međutim, hrvatska je vlast mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda i lopovluk ukrali su nam sreću.
Dok bilježim u ovoj knjizi svoja sjećanja i komemoriram važne događaje, na neki način obnavljam i vjeru da banka pravde nije propala. Ne želim vjerovati da su fondovi morala ove zemlje nedovoljni. Stoga kažem da treba unovčiti ček koji će nam dati bogatstvo slobode i sigurnost pravde.
Došlo je vrijeme da Hrvatska i druge zemlje u regiji budu zemlje građanskih i socijalnih prava, zemlje u kojima će sa svake planine i otoka odjekivati sloboda. To je naša nada. To je uvjerenje s kojim stvaramo i s kojim se međusobno zbližavamo, ponajprije u Hrvatskoj i u našoj regiji, kako bismo zajedno onda sa susjedima počeli osjećati da pripadamo zajedničkom prostoru Europe. Nadam se i vjerujem da Branko, Arnold, Miljenko, Alejandro i Fernando nisu poginuli uzalud. Ne, nisu.
(Iz knjige ”Argentinski roman”, Profil, 2014).