Danas brakovima nije lako: ugroženi su sa svih strana. Najprije, tu su poražavajući podatci o rastavama. U nekim zemljama svaki se treći brak raspadne, u nekima već i svaki drugi. O tome se onda raspravlja kao o nečemu čudnom, kao da nije i veće čudo što pokoji brak još traje.

 

Srećom da ne postoje neke metode dubinske procjene postojećih brakova iz kojih bi bilo evidentno kako su se i zašto održali i što su sve partneri morali ”progutati” ne bi li njihova ozakonjena ljubav trajala zauvijek. Za mnoge brakove koji se nisu rastočili partneri i sami priznaju da traju ”samo na papiru”. Drugi, pak, funkcioniraju na nejakim ramenima tolerantnog partnera (žene ili muža), koji je svojem flamboajantnom partneru sve spreman oprostiti. Treći i ne očekuju bogzna kakvu ljubav pod vlastitim krovom, pa su, eto, nekako, opstali.

Brak i ljubav počeli su se u mašti povezivati tek sredinom prošloga stoljeća, s razvojem marketinga, kada se u američkim oglasima za kućanske aparate pojavila savršena kućanica u zvonolikoj suknji koja je upravo spremila večeru prezaposlenome mužu i dječici

 

Kada bismo zatražili potpise parova čija ljubav traje koliko i njihovi brakovi, prikupilo bi ih se zabrinjavajuće malo. Nedovoljno da se brak uopće i spomene u Ustavu. Raznospolan, istospolan, kakav bilo.

 

U nekim američkim državama sklapaju se istospolni brakovi, u drugima ne. Problemi počinju kada istospolni par koji je sklopio brak u susjednoj državi, poželi rastavu. Taj proces zahtijeva mnogo strpljenja i putovanja i prilična je trauma: ”a samo smo se htjeli razvesti”, žale se istospolci. Istospolni brakovi i istospolne rastave: sve je isto kao u heteroseksualaca, samo kompliciranije.

 

Zakonom se ne može regulirati ljubav, no mogu se srediti nekretnine. Stoga je u pozadini većine brakova vlasništvo nad kućom, stanom, autom… koji se potom, odluče li se partneri rastati, trebaju manje-više pravilno raspodijeliti. Neizbježno je da se nakon rastave jedan partner osjeti ”opelješenim”, a drugomu se vrati povjerenje u pravdu. Ništa novo pod suncem – zavapio bi biblijski prorok, jer brakovi su se od samih svojih početaka pretežno temeljili na nekretninama. Posjedima, zemljištima, nekad čak i kraljevstvima.

 

Dok stari Grci, predani politici i mladićima, brak shvaćaju kao nužno zlo, pa čak i mudri Aristotel ženu zove ”pametnom životinjom”, Rimljani su, u skladu sa svojom sklonosti k cestama i zakonima, regulirali brakove, pa čak i počeli uživati u ležernom životu u svojim ljetnikovcima, uza suprugu i djecu.

 

U srednjem vijeku nikomu nije bilo nakraj pameti da brak poistovjećuje s ljubavlju, jer se on među velikašima sklapa iz važnijih razloga: u korist povećanja posjeda i stvaranja zdrava potomstva. Nerotkinjama se nije pisalo dobro pa su uvijek one bile krive ako ne bi rodile sinove. Mučio je taj problem i Mariju Antoanetu, čiji je brak prilično dugo bio ”bijel”, a kad je napokon stvorila obitelj, glavu joj je odrubila revolucija.

 

Brak i ljubav počeli su se u mašti povezivati tek sredinom prošloga stoljeća, s razvojem marketinga, kada se u američkim oglasima za kućanske aparate pojavila savršena kućanica u zvonolikoj suknji koja je upravo spremila večeru prezaposlenome mužu i dječici. Slika idiličnog života američke kućanice koja besprijekorno odjevena peče palačinke u svojoj divnoj kuhinji opremljenoj poput svemirskog broda gotovo je natjerala čovječanstvo da povjeruje kako je normalno i prirodno dobro utvrditi ljubav sa svih strana i zapečatiti je prstenom i obećanjima pred svećenikom.

 

Pedesetih godina prošlog stoljeća počelo se zaboravljati kako brak i ljubav nisu baš osobito slični; jedno je društveni dogovor, a drugo intimna stvar.

 

U Veneciji se, stoljećima prije Napoleonova upada, mišljenje o braku tako rastočilo da je imati ljubavnika/ljubavnicu bilo pitanje dobra ukusa, stvar bontona. Nije Mlečanima trebao karneval da bi se razuzdano ponašali, što jasno vidimo iz biografije uzoritog Mlečanina Casanove.

 

Viktorijanska su gospoda svoje večeri uredno provodila po bordelima, premda u prirodi nisu mogli podnijeti ni pogled na ženski gležanj.

Time ulazimo u još jedan problem: brak, u idealnom smislu, podrazumijeva monogamiju, a ljudski rod nije baš poput jedne vrste crijevnih bakterija koje cijeli život provode u paru, u crijevu

 

I tako su brakovi funkcionirali: uz asistenciju ljubavnika, ljubavnica, bordela, tako da bi jedan partner radio što god bi htio, a drugi se pravio da to ne vidi. Karl Gustav Jung bio je besprijekoran obiteljski čovjek, s brojnom djecom, silno utučen nakon ženine smrti, pa nećemo valjda komentirati njegov običaj da spava s većinom naočitih pacijentica.

 

Time ulazimo u još jedan problem: brak, u idealnom smislu, podrazumijeva monogamiju, a ljudski rod nije baš poput jedne vrste crijevnih bakterija koje cijeli život provode u paru, u crijevu. Možemo se tješiti da ima monogamnih ljudi, samo što ih mi još nismo sreli.

 

No dok se raspravlja o tome treba li Ustavom zabetonirati hrvatski brak ili ne, te što će to značiti za istospolne zajednice i koliko to zadire u prava manjina, kao da zaboravljamo da dobri stari brak, onakav kakav je bio brak američkih kućanica iz pedesetih godina 20. stoljeća, jedva diše – ako je ikada i disao. I samo ga guranje pod tepih te suhe činjenice i vatreni angažman oko nekih drugih tema može još neko vrijeme održati.

 

Trebam li za kraj dodati da se u razvijenim (čitaj: sjevernijim) zemljama Europske unije sve više mladih odlučuje na samački život? Jednostavno ne podnose ideju dijeljenja kreveta/sobe/kuće/laptopa/stola/doručka, pa provode ugodne, samotne noći pod dekicom ispred upaljenog televizora, pitajući se što je uopće bilo svim tim jadnim parovima kad su se odlučili vjenčati. Stoga, poželimo braku mnogo sreće i što dulji rok trajanja, premda za dobar brak vrijedi isto što i za Borgesov Mjesec iz pjesme ”Šifra”: ”Treba ga dobro pogledati, jer možda ga vidimo zadnji put”…