novinarstvo s potpisom
Marinko Čulić
Kada sam svojedobno studirao na Fakultetu političkih nauka (danas znanosti), geopolitiku je predavao izuzetno živopisan profesor (sam je popravljao rasklimane naočale bakrenom žicom), ali zanimljiv je po još nečemu. Predavao je Geopolitiku i geostrategiju prema teoriji Halforda Johna Mackindera da se kopneni dio planete Zemlje dijeli na dvije ključne sastavnice. [Read more…]
Milan Rakovac
Bad and good news, bad news first. Piše ovih dana talijanski reporter Francesco Batistini s lica mjesta, užasnoga mjesta:
Sale la tensione tra Ucraina e Russia. Il fronte passa vicino alla centrale devastata nel 1986, che Kiev vuole presidiare: ‘Non importa se la regione è contaminata, anche questa è Ucraina. E ci sono mille ragioni perché i russi non ci rimettano mai più piede… Morire per Chernobyl? ancora? Trentacinque anni dopo i tumori alla tiroide e gli sfollati, i neonati Down e le spine bifide, i cervi radioattivi e i cinghiali a due teste, gli ettari di boschi rossi e i milioni d’infettati dalla peggiore delle lebbre atomiche’… [Read more…]
Aleksandar Maršavelski
Pod utjecajem Napoleonovog građanskog zakonika u Europi se postepeno širio koncept tzv. prava krvi (ius sanguinis) u uređivanju prava državljanstva. Po tom konceptu državljanstvo se prenosi ”putem krvi” s roditelja na dijete. [Read more…]
Pokušaj da se prisjetimo prošlosti neuspješan je slično pokušaju da shvatimo razlog našeg postojanja. I jedno i drugo čini da se osjećamo kao dijete koje ponovo i ponovo hvata košarkašku loptu, a ona isklizne iz ruku svaki puta.
Josef Brodski, Less than One [Read more…]
U prva dva desetljeća 19. stoljeća Europom su harali ratovi. Sila je krenula iz Francuske, u ime bratstva, jednakosti i slobode. Ime joj je bilo Napoleon koji je naumio, današnjim jezikom rečeno, svijetu donijeti demokraciju. Cijena u ljudskim životima bila je strašna, čak i prema kriterijima genocidnog 20. stoljeća. Procjene povjesničara kreću se od tri do šest milijuna ubijenih, od čega dobru trećinu čine civili. O izbjeglicama da ne govorimo. [Read more…]
Ona stara latinska o muzama koje šute pred oružjem već odavno ne vrijedi. Osobito kad je u pitanju Rusija. Ne šuti umjetnost, a još manje šute ruski umjetnici. U svojoj politici i munjevitoj akciji pripojenja Krima Rusiji Putin je dobio javnu podršku impozantne liste ruskih umjetnika među kojima su osobito uočljivi svjetski poznati glazbenici na čelu s dirigentom Valerijem Gergijevim.
U Rusiji i u Putinovoj politici kultura je jednostavno važna državna stvar što su nedavno pokazale i ceremonije otvaranja i zatvaranja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju. Bili su to spektakularni prikazi veličine doprinosa i udijela ruske kulture u svjetskoj duhovnoj baštini. Takve skupe državne demonstracije kulturne veličine uvijek su dobar povod za diskusiju o odnosu umjetnosti i političke propagande.
Međutim, u većini zapadnih medija za takve rasprave i analize uglavnom nema mjesta ni vremena. Zapad je Olimpijske igre u Sočiju olako i najčešće posprdno nazivao Putinovim igrama.
Nikada više ljudi nije slušalo glazbu Sergeja Rahmanjinova, ali CNN je tih dana jedan od svojih udarnih termina za javljanja uživo iz Sočija iskoristio za dramatičan razgovor s američkim sportašem koji se zaglavio najprije u zahodu, a potom u liftu. No, zato je ruski glazbenik Denis Macujev, onaj koji je u Sočiju usred bajkovite scenografije i koreografije svirao Rahmanjinova, zaradio etiketu Putinovog pijanista i prije nego je potpisao otvoreno pismo podrške svom predsjedniku u vezi Ukrajine i Krima.
Dirigenta Valerija Gergijeva već i otprije zovu Putinovim dvorskim dirigentom, osobito nakon što je uoči posljednjih predsjedničkih izbora bio jedno od najpoznatijih imena na listi od pet stotina umjetnika i sportaša koji su dali podršku Putinovoj kampanji. A kad već Putina nazivaju carem, mora mu se priznati da u kulturi ima carske kriterije i da državni novac na kulturu također troši u carskom stilu.
Riječ je o doslovno o milijardama eura. Samo izgradnja novog kazališta u Sankt Peterburgu koje je izgrađeno tik do stare zgrade Marijinskog teatra koštalo je oko petsto milijuna eura. Na otvorenju Marijinskog II dirigirao je, naravno, dugogodišnji generalni direktor te institucije Valerij Gergijev, a Putin je sjedio okružen umjetničkom elitom do legendarne balerine Maje Pliseckaje i njenog supruga, jednog od najvećih živućih ruskih skladatelja Rodiona Ščedrina.
U srazu velikog i malog uvijek je dobro držati se pravdoljubivog i čovječnog instinkta zaštite slabijeg i strogosti prema velikom. Pod takvim svjetlom treba promatrati i svaki dosadašnji i budući potez Rusije na Krimu i u ostatku Ukrajine. Naravno, slabija strana zbog svog položaja nije lišena odgovornosti. A kada u politici i predstavljanju jedne velike sile kao što je Rusija u prvi plan, usporedo s ekonomskom snagom pa i oružjem, istupa kultura, treba biti osobito oprezan, pa i podozriv.
Jesu li se umjetnici poput pijanista Macujeva, violinista Spivakova, violista Bašmeta ili najvećeg među njima maestra Gergijeva prodali državi ma kakva bila njena politika?
Rezolutan i definitivan odgovor na takvo pitanje ne može se, naravno, dati u jednom novinarskom tekstu. Ali, budući da imam sreću i privilegiju prilično dobro poznavati Valerija Gergijeva, želim ispričati priču koju sam osobno doživio, priču koja govori upravo o granici između umjetnosti i propagande i o tome što jedan umjetnik može učiniti da i onda kad iskreno vjeruje i podržava neku politiku ipak ne proda dušu i svoju umjetnost.
Koliko je Valerij Gergijev velika i važna ne samo kulturna, nego i društveno-politička figura uvjerio sam se i 2003. godine kada je Sankt Peterburg 300. godišnjicu postojanja. Samo dan prije središnje spektakularne proslave, u kojoj je Marijinski teatar sa svojim baletom, operom i orkestrom pod vodstvom Gergijeva imao glavnu ulogu, veliki je dirigent svoj orkestar poveo u kulturno-političku ekspediciju u Kalinjingrad, glavni grad regije koja je nakon raspada Sovjetskog Saveza i osamostaljenja dijela njegovih bivših republika ostao fizički odvojen od matice poput klina između Poljske i Ukrajine na obali Baltika.
Cilj je bio jasan: pokazati Kalinjingradu, nekadašnjem pruskom Königsbergu, da je politički i kulturno dio velike Majčice Rusije. Nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu u kojem su naizmjence sudjelovale sve snage u tom je gradu od slavne povijesti netaknuta ostala tek katedrala s grobnicom Immanuela Kanta. Preostale Nijemce Staljin je nemilosrdno preselio u daleki Kazahstan.
U gradu bez koncertne dvorane za taj svečani koncert bila je uređena velika sportska dvorana. U prvom redu sjedila je čitava lokalna politička vrhuška s nekoliko generala i posebnim Putinovim izaslanikom. Guverner oblasti održao je prije koncerta vatreni govor o veličini ruske nacije i kulture. Program koncerta govorio je sam za sebe. Mogli bismo ga nazvati i nacionalističkim. U prvom planu bila je svečana uvertira “1812” koju je Petar Iljič Čajkovski skladao u spomen na veliku pobjedu Rusa nad Napoleonovom vojskom, a potom još borbenija skladba o staroj slavi i ruskim pobjedama: suita Aleksandar Njevski Sergeja Prokofjeva. Velika ruska glazba za Ruse u Kalinjingradu.
Nakon političara, Gergijev je također održao govor o velikoj ruskoj kulturi te duhovnom povezivanju ruskog Kalinjingrada s ruskim Sankt Peterburgom preko glazbe ruskih velikana Čajkovskog i Prokofjeva. Ali, na kraju govora maestro Gergijev je publici, a osobito onoj u prvom počasnom redu, priredio neočekivani šok najavljujući za početak koncerta točku koje nije bilo na programu.
Nakon svih velikih riječi o Rusiji i ruskoj kulturi koja je došla zagrliti rusku braću u Kalinjingradu, Gergijev je dodatno izrekao jedan dramatičan “ali” i završio ovako: “Ne smijemo zaboraviti da je ovdje, u Königsbergu, Richard Wagner skladao svoju prvu operu i zato ćemo koncert početi uvertirom tog djela, Wagnerove opere Rienzi”.
Već i samo njemačko ime Kalinjingrada zazvučalo je poput groma usred dirigentovog govora na ruskom. U tom trenutku lica generala i političara su se sledila, a u publici je bilo lako prepoznati ono malo preostalih Nijemaca i njihovih potomaka. Niz njihova su lica potekle suze.
Premda po rođenju nije Rus nego Oset, Gergijev je jedan od najvećih i najponosnijih zagovornika i promicatelja velike ruske kulture u svijetu. Ovaj njegov čin u Kalinjingradu bio je umjetnički i državnički i samo je jedna od gesta koje govore u prilog njegovoj umjetničkoj i ljudskoj veličini.
U njegovom poimanju i umjetničkom djelovanju velika kultura nikada, ali baš nikada ne smije poslužiti ponižavanju onih koji su u nekom trenutku i na nekom mjestu u manjini, onih koji su slabi i nezaštićeni. Za dušu umjetnosti i umjetnika nema važnijeg kriterija.
(Prenosimo iz Večernjega lista)
SVE SU ŽIVOTINJE JEDNAKE
ALI NEKE ŽIVOTINJE SU JEDNAKIJE
OD DRUGIH
Poslije toga više nije bilo čudno što su slijedećeg dana svinje, koje su nadgledale posao na Farmi, imale bičeve. Nije bilo čudno kada su saznale da su svinje kupile radio, da pregovaraju o uvođenju telefona i da su se pretplatile na Džon Bul (John Bull), Tit-Bic (Tit-Bits) i Dejli Miror (Daily Mirror). Nije im više bilo čudno kada su vidjele Napoleona kako šeće vrtom s lulom u ustima — pa čak ni kada su svinje obukle odjeću iz ormara gospodina Džonsa, ni kada se Napoleon pojavio u crnom kaputu, kratkim lovačkim hlačama i kožnim gamašama, a njegova krmača-ljubimica u haljini od blistave svile koju je gospođa Džons obično nosila nedjeljom.
Tjedan dana kasnije, jednog poslijepodneva, na Farmu je stiglo više dvokolica. Delegacije sa susjednih farmi bile su pozvane da razgledaju Farmu. Svinje su im pokazale čitavu Farmu, a delegacije su izrazile veliko divljenje za sve što su vidjele, posebno za vjetrenjaču. Životinje su plijevile repu. Radile su marljivo, jedva da su podigle glave od posla; nisu znale koga da se više plaše — svinja ili posjetilaca.
To veče iz kuće se čuo glasan smijeh i pjevanje. Čuvši pomiješane glasove, životinje je iznenada zahvatila radoznalost. Što se to tamo događa, sada kada su se prvi put životinje i ljudi sastali na ravnopravnoj osnovi? Počele su, najtiše što su mogle, šuljati se prema vrtu uz kuću.
Zastale su na ulazu, plašeći se pomalo da krenu dalje, ali Klover ih je povela naprijed. Na vršcima prstiju došuljale su se do kuće, a životinje koje su bile dovoljno visoke zavirile su kroz prozor blagovaonice. Unutra je za dugim stolom s jedilo šest farmera, isto toliko uglednih svinja, a na počasnom mjestu, na čelu stola, sjedio je sam Napoleon. Svinje su se očito osjećale udobno u stolicama.
Društvo je uživalo igrajući karte, ali je na tren prekinulo igru, da ispiju zdravicu. Veliki vrč kružio je oko stola i pehari su ponovo napunjeni pivom. Nitko nije primijetio začuđena lica životinja koje su gledale kroz prozor.
Ustade gospodin Pilkington iz Foksvuda, držeći u ruci pehar. Za koji trenutak, reče, zamolit će prisutno društvo da ispije zdravicu. Ali prije nego što to učini, želi reći nekoliko riječi za koje osjeća da mu je dužnost kazati ih.
Čini mu osobito zadovoljstvo, reče, a uvjeren je, i ostalim prisutnima, što osjeća da je dugom razdoblju nepovjerenja i nerazumijevanja došao kraj. Činjenica je da nekada — ni on, ni bilo tko iz prisutnog društva nije dijelio takve osjećaje – poštovane vlasnike Životinjske farme susjedi su gledali, on ne bi rekao s neprijateljstvom, ali možda s izvjesnom dozom sumnje.
Dogodili su se nemili događaji, kružile su nepoželjne ideje. Smatralo se da je Farma koju posjeduju i nadziru svinje nenormalna pojava koja bi mogla uznemiriti susjedstvo.
Suviše je farmera smatralo, bez pravog uvida u stvari, da će na takvoj Farmi prevladati duh slobode i nediscipline. Oni su bili uznemireni zbog mogućeg utjecaja na njihove životinje, ili čak na njihove nadničare. Ali, sve te sumnje sada su raspršene.
Danas su on i njegovi prijatelji posjetili Životinjsku farmu, svojim očima razgledali svaki njen kutak, i što su vidjeli? Ne samo najmodernije suvremene metode, već disciplinu i red koji bi morali biti uzorom svim farmerima. On je, vjeruje, bio u pravu kada je tvrdio da niže životinje na Životinjskoj farmi rade više a dobivaju manje hrane nego bilo koje životinje u okrugu. Zaista, on i njegovi kolege posjetioci danas su uočili mnoge stvari koje namjeravaju odmah uvesti na svojim farmama.
Završio bih svoje primjedbe, rekao je, naglašavajući još jednom da prijateljstvo između Životinjske farme i njenih susjeda postoji i mora postojati. Između svinja i ljudi nije bilo, niti ima potrebe da bude bilo kakvog nesklada u interesima. Njihove borbe i njihove poteškoće jednake su. Nije li problem rada svagdje isti?
Postalo je očito da je gospodin Pilkington htio izreći neku brižljivo pripremljenu dosjetku o društvu, ali ga je za trenutak isuviše obuzelo zadovoljstvo da bi je mogao kazati. Pošto se iskašljao, od čega su mu podvoljci postali purpurni, uspio je izreći: ”Ako vi imate vaše niže životinje s kojima se borite”, reče, ”mi imamo naše niže klase!” Ta bon mot dovela je stol do urlanja; a gospodin Pilkington je još jednom čestitao svinjama na oskudnim obrocima, dugom radnom danu i nemilosrdnosti koju je primijetio na Životinjskoj farmi.
A sada, reče, zamolio bih društvo da ustane i provjeri da li su čaše pune. ”Gospodo”, zaključi gospodin Pilkington, ”gospodo, nazdravljam vam: za napredak Životinjske farme!” Nastalo je oduševljeno klicanje i toptanje nogama. Napoleon je bio toliko radostan da je ustao i obišao čitav stol da se kucne s gospodinom Pilkingtonom prije nego što ispije svoj pehar. Kad su se povici utišali, Napoleon, koji je ostao na nogama, saopći da bi i on želio kazati nekoliko riječi.
Poput svih Napoleonovih govora, i ovaj je bio kratak i jezgrovit. I on je, reče, sretan što je razdoblju nerazumijevanja došao kraj. Dugo vremena čuli su se glasovi — koje su, on ima razloga da tako misli, širili neki zlobni neprijatelji — da je u njegovim, kao i u nazorima njegovih prijatelja, bilo nečeg rušilačkog, pa čak i revolucionarnog. Čak se govorilo da su pokušavali pobuniti životinje na susjednim farmama. Ništa ne može biti veća laž!
Njihova jedina želja, sada i u prošlosti, bila je da žive u miru i normalnim poslovnim odnosima sa susjedima. Farma, koju ima čast da nadgleda, dodade, jest kooperativno poduzeće. Mjenice, koje su u njegovu posjedu, zajedničko su vlasništvo svinja.
On ne vjeruje, reče, da je preostala i jedna od starih sumnji, ali u svakidašnjim poslovima Farme napravljene su nedavno neke izmjene koje će još više učvrstiti povjerenje. Do sada su životinje na Farmi imale prilično luckast običaj da se jedna drugoj obraćaju s ”druže”. S tim treba prekinuti.
Postojao je također vrlo čudan običaj, čije je porijeklo nepoznato, da se svake nedjelje obilazi lubanja jednog nerasta koja se nalazila na postolju u vrtu. I to se mora spriječiti, a lubanja je već zakopana. Posjetioci su možda primijetili zelenu zastavu koja se vijorila na jarbolu. Ako su je vidjeli, mogli su opaziti da su s nje uklonjeni bijela potkova i rog. Od sada će zastava biti samo zelena.
Na briljantan i dobrosusjedski govor gospodina Pilkingtona, reče, on ima samo jednu zamjerku. Gospodin Pilkington je čitavo vrijeme govorio o ”Životinjskoj farmi”. On naravno nije mogao znati — jer Napoleon sada to prvi put objavljuje — da je ime ”Životinjska farma” ukinuto. Od sada će se farma zvati ”Vlastelinska farma”, što je, kako on vjeruje, njeno pravo i prvobitno ime.
”Gospodo”, zaključi Napoleon, ”nazdravimo kao i maloprije, ali na drugi način. Napunite čaše do vrha. Gospodo, evo moje zdravice: za napredak Vlastelinske farme!”
Čulo se srdačno klicanje kao i maloprije, i pehari su ispražnjeni do dna. Dok su izvana promatrale taj prizor, životinjama se učinilo da se događa nešto čudno. Što se to promijenilo u izgledu svinja? Kloverine ostarjele, mutne oči prelazile su s jedne na drugu. Neke od njih imale su pet podvoljaka, neke četiri, a neke tri. Ali, što je to izgledalo kao da se preobražava i mijenja? Pljesak se utišao, društvo je uzelo karte i nastavilo prekinutu igru, a životinje su se potiho odšuljale natrag.
Ali, zastadoše nakon dvadesetak metara. Iz kuće se čulo urlikanje. Potrčale su natrag i ponovo provirile kroz prozor. Oštra svađa postajala je sve bučnija. Galamilo se, lupalo po stolu, gledalo oštro i sumnjičavo, odlučno nijekalo. Svađa je počela u trenutku kada su Napoleon i gospodin Pilkington istovremeno odigrali pikovog asa.
Dvanaest glasova bijesno je vikalo, i svi su bili jednaki. Sada je bilo jasno što se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek.
(Prenosimo s portala 6yka.com)
Danas brakovima nije lako: ugroženi su sa svih strana. Najprije, tu su poražavajući podatci o rastavama. U nekim zemljama svaki se treći brak raspadne, u nekima već i svaki drugi. O tome se onda raspravlja kao o nečemu čudnom, kao da nije i veće čudo što pokoji brak još traje.
Srećom da ne postoje neke metode dubinske procjene postojećih brakova iz kojih bi bilo evidentno kako su se i zašto održali i što su sve partneri morali ”progutati” ne bi li njihova ozakonjena ljubav trajala zauvijek. Za mnoge brakove koji se nisu rastočili partneri i sami priznaju da traju ”samo na papiru”. Drugi, pak, funkcioniraju na nejakim ramenima tolerantnog partnera (žene ili muža), koji je svojem flamboajantnom partneru sve spreman oprostiti. Treći i ne očekuju bogzna kakvu ljubav pod vlastitim krovom, pa su, eto, nekako, opstali.
Kada bismo zatražili potpise parova čija ljubav traje koliko i njihovi brakovi, prikupilo bi ih se zabrinjavajuće malo. Nedovoljno da se brak uopće i spomene u Ustavu. Raznospolan, istospolan, kakav bilo.
U nekim američkim državama sklapaju se istospolni brakovi, u drugima ne. Problemi počinju kada istospolni par koji je sklopio brak u susjednoj državi, poželi rastavu. Taj proces zahtijeva mnogo strpljenja i putovanja i prilična je trauma: ”a samo smo se htjeli razvesti”, žale se istospolci. Istospolni brakovi i istospolne rastave: sve je isto kao u heteroseksualaca, samo kompliciranije.
Zakonom se ne može regulirati ljubav, no mogu se srediti nekretnine. Stoga je u pozadini većine brakova vlasništvo nad kućom, stanom, autom… koji se potom, odluče li se partneri rastati, trebaju manje-više pravilno raspodijeliti. Neizbježno je da se nakon rastave jedan partner osjeti ”opelješenim”, a drugomu se vrati povjerenje u pravdu. Ništa novo pod suncem – zavapio bi biblijski prorok, jer brakovi su se od samih svojih početaka pretežno temeljili na nekretninama. Posjedima, zemljištima, nekad čak i kraljevstvima.
Dok stari Grci, predani politici i mladićima, brak shvaćaju kao nužno zlo, pa čak i mudri Aristotel ženu zove ”pametnom životinjom”, Rimljani su, u skladu sa svojom sklonosti k cestama i zakonima, regulirali brakove, pa čak i počeli uživati u ležernom životu u svojim ljetnikovcima, uza suprugu i djecu.
U srednjem vijeku nikomu nije bilo nakraj pameti da brak poistovjećuje s ljubavlju, jer se on među velikašima sklapa iz važnijih razloga: u korist povećanja posjeda i stvaranja zdrava potomstva. Nerotkinjama se nije pisalo dobro pa su uvijek one bile krive ako ne bi rodile sinove. Mučio je taj problem i Mariju Antoanetu, čiji je brak prilično dugo bio ”bijel”, a kad je napokon stvorila obitelj, glavu joj je odrubila revolucija.
Brak i ljubav počeli su se u mašti povezivati tek sredinom prošloga stoljeća, s razvojem marketinga, kada se u američkim oglasima za kućanske aparate pojavila savršena kućanica u zvonolikoj suknji koja je upravo spremila večeru prezaposlenome mužu i dječici. Slika idiličnog života američke kućanice koja besprijekorno odjevena peče palačinke u svojoj divnoj kuhinji opremljenoj poput svemirskog broda gotovo je natjerala čovječanstvo da povjeruje kako je normalno i prirodno dobro utvrditi ljubav sa svih strana i zapečatiti je prstenom i obećanjima pred svećenikom.
Pedesetih godina prošlog stoljeća počelo se zaboravljati kako brak i ljubav nisu baš osobito slični; jedno je društveni dogovor, a drugo intimna stvar.
U Veneciji se, stoljećima prije Napoleonova upada, mišljenje o braku tako rastočilo da je imati ljubavnika/ljubavnicu bilo pitanje dobra ukusa, stvar bontona. Nije Mlečanima trebao karneval da bi se razuzdano ponašali, što jasno vidimo iz biografije uzoritog Mlečanina Casanove.
Viktorijanska su gospoda svoje večeri uredno provodila po bordelima, premda u prirodi nisu mogli podnijeti ni pogled na ženski gležanj.
I tako su brakovi funkcionirali: uz asistenciju ljubavnika, ljubavnica, bordela, tako da bi jedan partner radio što god bi htio, a drugi se pravio da to ne vidi. Karl Gustav Jung bio je besprijekoran obiteljski čovjek, s brojnom djecom, silno utučen nakon ženine smrti, pa nećemo valjda komentirati njegov običaj da spava s većinom naočitih pacijentica.
Time ulazimo u još jedan problem: brak, u idealnom smislu, podrazumijeva monogamiju, a ljudski rod nije baš poput jedne vrste crijevnih bakterija koje cijeli život provode u paru, u crijevu. Možemo se tješiti da ima monogamnih ljudi, samo što ih mi još nismo sreli.
No dok se raspravlja o tome treba li Ustavom zabetonirati hrvatski brak ili ne, te što će to značiti za istospolne zajednice i koliko to zadire u prava manjina, kao da zaboravljamo da dobri stari brak, onakav kakav je bio brak američkih kućanica iz pedesetih godina 20. stoljeća, jedva diše – ako je ikada i disao. I samo ga guranje pod tepih te suhe činjenice i vatreni angažman oko nekih drugih tema može još neko vrijeme održati.
Trebam li za kraj dodati da se u razvijenim (čitaj: sjevernijim) zemljama Europske unije sve više mladih odlučuje na samački život? Jednostavno ne podnose ideju dijeljenja kreveta/sobe/kuće/laptopa/stola/doručka, pa provode ugodne, samotne noći pod dekicom ispred upaljenog televizora, pitajući se što je uopće bilo svim tim jadnim parovima kad su se odlučili vjenčati. Stoga, poželimo braku mnogo sreće i što dulji rok trajanja, premda za dobar brak vrijedi isto što i za Borgesov Mjesec iz pjesme ”Šifra”: ”Treba ga dobro pogledati, jer možda ga vidimo zadnji put”…