autograf.hr

novinarstvo s potpisom

Hrvatska se mora otvoriti

Autor: / Leave a Comment

Zdenko Duka

Zdenko Duka

Hrvatski desničari su se spremno uključili u svjetske i europske trendove ksenofobije prema izbjeglicama i migrantima. Oni su jedno vrijeme u tome zaostajali jer su uvjerljivo glavni objekt mržnje sve vrijeme bili, pa i dalje su, Srbi, mrska Jugoslavija i Jugoslaveni, ma što to zapravo danas značilo. Mrska meta možda dobrim dijelom i zbog toga što je većina stanovništva Hrvatske u Jugoslaviji živjela materijalno bolje i perspektivnije, no što živi danas u Hrvatskoj. Ali, kako je ono rekao Kuzma Kovačić, autor spomenika Franji Tuđmanu, bilo je to ”ropstvo hrvatskog naroda”. [Read more…]

Zašto ne bistrimo stavove prije braka/partnerstva?

Autor: / Leave a Comment

Nataša Barolin Belić

Nataša Barolin Belić

Sjedila sam neki dan s mužem na kavi i za stolom kraj našeg nekoliko mladih žena je vodilo glasnu diskusiju koju su čuli ljudi za svim obližnjim stolovima. Jedna od njih je bila jako ljuta na svog muža jer joj je rekao da bi išao s prijateljima 5 dana na jedrenje. Ona nije mogla razumjeti kako on ima želju, sad kad su u braku (iz razgovora je bilo očito da su u braku od nedavno), biti 5 dana na jedrenju bez nje? [Read more…]

Glede mede

Autor: / Leave a Comment

????????????Prvi je Ted došao na velike ekrane u ljeto 2012. na valu stonerskih komedija najnovijeg vala američke filmske komedije, možda najvulgarnije i najprizemnije otkako je ima, ali ujedno i razorno sposobne progovoriti o tabuima i spornim društvenim pitanjima. Zaboravimo Cheecha i Chonga [Read more…]

Svjetska etika (8)

Autor: / Leave a Comment

DEKLARACIJA  O  SVJETSKOJ  ETICI

Parlament svjetskih religija
Chicago,  4. rujna 1993.

***

III . Četiri neopozive smjernice (nastavak).

  1. Obveza njegovati ravnopravnost i partnerstvo između muškaraca i žena

[Read more…]

Udovice s rentom

Autor: / Leave a Comment

Grozno je kad se ljubav mjeri novcem i zakonima. Ustavni je sud procijenio da su neke ljubavi vječne. Braniteljske. I da će se ta vječnost iskazivati na računima. Točno je da su neke ljubavi vječne, ali je bezvezno da ih moraju plaćati porezni obveznici.

 

Tada, naime, na ljubav stavlja etiketu s cijenom, a teško je zamisliti ikoga među onima koji nose toge u Ustavnom sudu da se kuže u ljubav.

Grozno je kad se ljubav mjeri novcem i zakonima. Ustavni je sud procijenio da su neke ljubavi vječne. Braniteljske. I da će se ta vječnost iskazivati na računima. Točno je da su neke ljubavi vječne, ali je bezvezno da ih moraju plaćati porezni obveznici. Tada, naime, na ljubav stavlja etiketu s cijenom, a teško je zamisliti ikoga među onima koji nose toge u Ustavnom sudu da se kuže u ljubav

 

O takvoj ljubavi Gobac ne bi nikada pjevao, eventualno bi joj se narugala Dubioza. Očito, ustavni suci ne razumiju pošteno ni pošteni život, ali se razumiju u novce koje bi branitelji i svi s njima povezani mogli dobiti.

 

Ustavni sud je, naime, u danima kada je odlučio Glavaša pustiti na slobodu i suspendirati Obiteljski zakon, poučio Freda Matića, ministra branitelja, o nužnoj ravnopravnosti među udovicama branitelja.

 

Matić je krajem 2012. promijenio dotadašnji zakon i omogućio da one koje zasnuju novi brak nastave ostvarivati prava koja su imale kao udovice branitelja. Htio je uskladiti propise sa životom i omogućiti ženama koje su u vezi s nekim drugim muškarcem da tu vezu i formalno definiraju brakom. Htio je da se prestanu skrivati pred zakonom.

 

Omogućiti ljudima da se javno vole inače bi bilo jako plemenito, ali kako je jedini motiv ovakve odluke novac, onda tu nema ničega od tog divnog pojma.

 

Jednostavno, kada žena izabere muškarca za brak, onda je izabrala i život koji joj taj muškarac može donijeti, koji zajedno mogu ostvariti. Ako pak, oboje imaju financijsku korist od nekog drugog muškarca, a ta je korist povezana s činjenicom da ne smiju pokazati da su zajedno, netko je tu glup, a netko nepošten.

 

Udovica i njen izabranik pritom postaju banalni ljubavnici sa sponzorom, a kombinacija u kojoj je sponzor država, samo još jedna u nizu.

Sada, pak, jedino “civilne” udovice ostaju u novom braku bez prava na mirovinu pokojnog supruga. To je logično. Udovice branitelja sada primaju rentu. Građani dobivaju račune. Ljubav je nestala. Zamijenio ju je interes. Petparački ljubavnici su sada legalni. Još jeftiniji

 

Matić je omogućio udovicama da zadrže mirovinu i sva druga prava iako su u novom braku. No, budući da je to omogućio samo onim udovicama koje stupe u brak nakon donošenja novih propisa, nakon prosinca 2012., Ustavni sud je osporio takvo razmišljanje i omogućio svim udovicama u braku da primaju mirovinu po pokojnom suprugu.

 

Ustavni sud je, jednostavno, podsjetio Matića da su udovice branitelja i prije sklapale nove brakove i zbog toga gubile mirovine. I odlučio je i njima dati novac.

 

Bravo! Tako je Hrvatska jednu bizarnu stvarnost zamijenila drugom, a sve kako bi se legalno muljao zakon. Stoga sada muljamo zdravu pamet i dosta lijep osjećaj, ljubav.

 

Sada, pak, jedino “civilne” udovice ostaju u novom braku bez prava na mirovinu pokojnog supruga. To je logično. Udovice branitelja sada primaju rentu. Građani dobivaju račune. Ljubav je nestala. Zamijenio ju je interes. Petparački ljubavnici su sada legalni. Još jeftiniji.

 

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Manje mržnje a više ljubavi

Autor: / Leave a Comment

Srpski patrijarh Irinej sa svim arhijerejima Srpske pravoslavne Crkve uputio je božićnu poslanicu svećenstvu, monaštvu i svim vjernicima.

 

U poruci se ističe da se na Božić javljaju, otkrivaju i daruju tri osnovne svetinje ljudskog i sveukupnog postojanja: svetinja oca i očinstva, svetinja majke i majčinstva, svetinja djeteta i djetinjstva. Stoga se ističe da je obitelj osnovna stanica Crkve Božje, slika Božje Trojedine ljubavi.

 

Kada ljudi poriču i zaboravljaju Boga ljubavi, raspada se obitelj kao njeno zemaljsko ostvarenje i javljanje – to jest, zajednica muškog i ženskog kao sveta Tajna ljubavi i rađanja za život vječni.

Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu

 

Što je manje vjere u Boga, što je manje Boga i Božje ljubavi u ljudima, to je sve manje ljubavi u ljudskim odnosima; sve je manje istinske ljubavi u braku, obitelji, društvu – to sve više među ljudima i u ljudima caruje lažna ljubav i samoljublje.

 

Ljudsko biće je po prirodi i pozivu stvoreno za ljubav. A kao što ljudski organizam treba zdravu hranu, to čovjek, gubeći pravu ljubav i zdravu hranu, zamjenjuje ih surogatima ljubavi i hrane. Takav čovjek postaje nesposoban shvati i prihvati vječnu Istinu, upozorava se u poslanici.

 

U poslanici se odgovara na pitanje “nije li naše vrijeme ponovno krenulo putem smrti, putem zamjenjivanja istine Božje lažju, putem služenja tvari umjesto Tvorcu?”

 

Zaista, čovjek je danas u opasnosti više nego ikada zamijeniti Boga sotonom, lažnim božanstvom i lažnim znanjem. Kad god je u povijesti čovječanstvo kretalo tim putem, neminovno se nalazilo u predvorju svoje katastrofe i pred propašću svoje civilizacije.

Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova

 

Naše slavljenje Božića, kao slavljenje Boga ljubavi i istinske čovječje ljubavi, kao i svetinje rađanja za vječni život, događa se u vremenu čovjekove uporabe, ali i zlouporabe Božjeg davanja i darova.

 

Ta zlouporaba neminovno izaziva poremećaj osnovnog poretka i pravila življenja, uzrok je zla i mnogih bolesti, ugrožava zdravlje kako čovjeka tako i prirode, i dovodi do gubljenja smisla života.

 

Odbacivanje i gaženje drevnih kršćanskih i sve čovječanskih moralnih osnova života, i na njima građenog istinskog ljudskog postojanja i dostojanstva, vodi poremećaju same naše prirode i života, ističe se u poslanici, te podsjeća kako Kristovo rođenje poziva na povratak iskonskim moralnim vrijednostima, na suzdržljivost, na mudro življenje mladih, na svetinju braka, na post i molitvu.

 

Molimo se novorođenom Kristu da u godini koja dolazi bude manje nemira a više mira, manje mržnje a više ljubavi, manje nesloge a više sloge, ističe se u poslanici.

 

(IKA)

Prigovor jednog biskupa

Autor: / Leave a Comment

Stefan Oster, novi inteligentni biskup Passaua, već je brižno upozorio. Biskupska sinoda u Rimu u listopadu ove godine, na kojoj se raspravljalo o očitom jazu između nauka Crkve o seksu, braku i obitelji i razmišljanja i ponašanja velike većine katolika sigurno nije donijela bitnu promjenu katoličke doktrine. “Mnogi će kritičari biti razočarani”, dao je do znanja novi nosilac nade konzervativaca.

 

Sada bi se razočaranima mogao priključiti i Osterov brat po službi Johan Bonny, biskup iz belgijskog industrijskog grada Antwerpena.

 

Ovaj 59-godišnjak se žali, i to u iznimno jasnom i razumljivom tekstu, da su pape Pavao VI. i Ivan Pavao II. svojedobno nametnuli “čvrstom rukom” svoje moralno-teološke pozicije i time se postavili iznad načela kolegijalnosti koji se proklamirao i provodio na Drugom vatikanskom saboru: Pavao VI. time što se svojom zabranom umjetnih metoda kontracepcije u svojoj enciklici “Humanae vitae” postavio protiv većine stručnjaka; a Ivan Pavao II. jer je u svom učiteljskom spisu “Familiaris consortio” ignorirao crkveni nauk o savjesti svake osobe kao posljednjem utočištu u moralno-etičkim pitanjima.

Seks, brak i obitelj: jaz između nauka i života sve je veći, kritizira belgijski poglavar John Bonny – i ulazi u sukob s rimskim učiteljstvom (…) Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha

 

Time su pape produbile jaz između doktrine i života u Katoličkoj crkvi, zaključuje Johan Bonny. “Vrlo sam zabrinut zbog činjenice da je nedostatak kolegijalnog temelja odmah doveo do napetosti, sukoba i lomova koji nisu prevladani”, piše biskup u svojoj analizi od 27 stranica. Da, taj jaz se nije iz godine u godinu smanjivao, nego je naprotiv postajao sve veći. “Ova podjela ne smije ostati”, Bonny programatski ističe do čega mu je stalo.

 

Što čini tekst koji je, po vlastitom iskazu, belgijski biskup napisao u vlastito ime tako znakovitim: u njemu se poglavar iskreno, ozbiljno i autentično suočava s današnjom životnom stvarnosti. Poznaje brige, probleme i stavove ljudi. S mnogima je razgovarao osobno, a drugi su mu pisali.

 

Ta životna stvarnost, koju impresivno opisuje belgijski biskup uz pomoć mnogih primjera, je previše složena da bi se svela pojednostavljeno na samo jedan učiteljsko normativan nazivnik. Biskup cijeni u tom kontekstu dobro utemeljene argumente onih koji se ne slažu s katoličkim seksualnim i bračnim moralom, jer ih smatraju nerealnima u stvarnom životu. Previše braće vjerojatno u tome neće stati na njegovu stranu jer im nedostaje hrabrosti – nažalost.

 

Ovaj Belgijanac prigovara prvenstveno zato što predstavnici učiteljstva u potpunosti zanemaruju savjest osobe kao posljednji i konačni autoritet u prosuđivanju svakog vjernika.

 

Citirao je iz izjave belgijskih biskupa koji su objavili 1968., nakon objavljivanja “Humanae vitae”: “Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje.”

 

Slično su tvrdili njemački biskupi u svojoj  “Koenigsteinerskoj izjavi”. Da su zainteresirane strane tu izjavu u posljednjih nekoliko godina više puta dovele u pitanje, govori puno o unutarnjoj klimi u njemačkoj Crkvi.

Ako je netko tko je upućen u tematiku i sposoban da, nakon ozbiljnog razmišljanja i propitivanja pred Bogom, sigurno, utemeljeno prosudi… te u nekim aspektima dolazi do druge odluke koja se razlikuje od naučavanja Crkve, onda ima pravo slijediti svoje uvjerenje

 

Rim i mnogi biskupi nemaju povjerenja da ljudi mogu donijeti utemeljenu odluku na osnovu savjesti. Smatraju da su budale i tako se ponašaju kada podmeću da su vjernici potpali pod utjecaj relativizma, hedonizma ili jednostavno neposluha.

 

Bonny: “Sve stoji u znaku istine… povezano je s obvezom vjernika da tu istinu usvoji i da joj odgovara”. Belgijanac se tome protivi jer čovjek danas prosuđuje vrlo diferencirano u često kompleksnim situacijama: “U traženju ravnoteže želi voditi računa o namjeri svog djelovanja i također uzeti u obzir proporcionalnost između čina i posljedice kao i osobnu životnu povijest te proces rasta koji je doživio”. Rezultat ovog prosuđivanja nije unaprijed zadan, te se razlikuje od generacije do generacije i od sredine do sredine.

 

Što je biskup očekivao od sinode? ”Da vrati savjesti njeno zasluženo mjesto u govoru Crkve.” Time se neće nužno riješiti svi problemi, mnoge procjene će i dalje biti sporne, piše Bonny, ali je to među ljudima normalno.

 

Učenje svoje Crkve o prirodnom zakonu koje osuđuje, primjerice, homoseksualne čine kao “objektivno grešne” smatra biskup Antwerpena kao i velika većina moralnih teologa previše statičnim.

 

”Na temelju prirodnog zakona određena djela su kvalificirana kao ‘dobra’ ili ‘u sebi zla’ bez obzira na njihovo osobno životno okruženje, iskustvo ili životnu priču.”

 

Takav pogled je preuzak, što biskup potkrepljuje primjerima: jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup. Ili jedan drugi par koji pokušava sve kako bi dobio djecu.

Jedan bračni par se, nakon trideset godina braka u kojem im se rodilo četvero djece, odlučuje za kontracepciju. “Može li se bez razlike reći o ovim roditeljima da su iskrivili bračnu ljubav, zanemarili bitnu povezanost između braka i plodnosti i da se nisu sasvim dali jedan drugome?”, pita biskup

 

No, to im ne uspijeva. Žena je blizu četrdesete, te su potražili “in-vitro oplodnju”. “Možemo li, generalizirajući, reći o tom paru da je zbog liječničke intervencije nekontrolirano dopustio da nad njima vlada tehnika (…) te da se njihovi postupci nalaze u suprotnosti sa zajedničkim dostojanstvom roditelja i djece?”

 

Odgovor biskupa je da takve situacije traže više poštovanja i da o njima treba suptilnije prosuditi ”nego li ukazuje diskurs nekih crkvenih dokumenata”.

 

Kršćanska etika treba “više prostora za svoje prosudbe i odluke negoli dopušta statična ili apodiktička uporaba pojma prirodnog zakona”, smatra obziran biskup, koji ovdje ukazuje na alternativne moralno-teološke pozicije. Johan Bonny kritizira s teološkog gledišta također da se katolička doktrina ”osjećaja vjere naroda Božjega” ne pojavljuje u rimskim dokumentima učiteljstva.

 

Ako većina katolika ne prihvaća određenu doktrinu, onda bi to moglo biti – kako je Međunarodna teološka komisija formulirala – izraz slabe vjere ili nedostatka otpora duhu vremena. I baš tako se problem vidi u Rimu; ali to može biti i izraz činjenice da učiteljstvo jednostavno ignorira iskustvo i osjećaj vjere kod vjernika. Tada je jaz znak da ne postoji dijalog s narodom Božjim.

 

Ova upozorenja pastira iz Antwerpena su važna, jer postoje naznake da predstavnici učiteljstva kao dijalog s narodom Božjim razumiju samo naglašeno podučavanje o tradicionalnom nauku Crkve.

 

Kako je napisao, Johan Bonny ne želi “platonsku sinodu”. Time misli: ne treba nam skupština biskupa koja naviješta samo apstraktne norme i koja nema dodira sa složenom stvarnosti života. Ne samo rimska Biskupska sinoda, nego uopće crkveno učiteljstvo mora, po shvaćanju ovog umnog čovjeka, krenuti induktivnim putem, odnosno putem odozdo. “Sinoda se mora na nov način usuditi prilaziti nauku polazeći od života.” A ne obrnuto.

 

(Za RAND i za Autograf.hr preveo Gustav Raffai. Izvor: Publik Forum, Zeitschrift der kritischen Christen, br. 17, 12. Sept. 2014)

Ruganje zdravom razumu

Autor: / Leave a Comment

Posle mnogo natezanja i nedoumica hoće li biti održan ili ne, u Beogradu je ipak održan takozvani ”prajd” ili ”gej parada”.

 

Ova šetnja beogradskim ulicama dugo je vremena prava noćna mora za vlasti i za veći deo srpske javnosti. Snažan pritisak Evropske unije da Srbija mora omogućiti i takvu vrstu ravnopravnosti i da ne može računati na članstvo u toj organizaciji ako ne ispuni uslove koji se postavljaju u jednom od pristupnih poglavlja izazvao je prave potrese u srpskom društvu.

 

Predstavnici najviše vlasti su sa očitom mrzovoljom preuzeli ovu obavezu kao nešto mučno što se ipak mora učiniti, kao ”krupnu žabu koja se mora progutati” (izraz Zorana Đinđića) šaljući poruke javnosti i svojim istomišljenicima kako oni to najrađe ne bi, ali što se mora, mora se, inače naš Titanik, koji se jedva održava na površini posle sudara sa ledenom santom ekonomske i finasijske krize, ode pod led, zauvek na dno.

Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi

 

Nekoliko stotina pripadnika gej populacije uz podršku više stranih ambasadora i nekoliko predstavnika srpskih vlasti i organizacija koje se zalažu za ljudska prava prošetalo se unapred strogo određenom trasom, obezbeđivani od nekoliko hiljada do zuba naoružanih policajaca.

 

Sve ono što se događalo uoči, za vreme i posle ”prajda” svedočilo je, međutim, još jednom, o potpunoj nedoraslosti i nezrelosti većeg dela srpskog društva. Još jednom se pokazalo kako su aveti iz devedesetih još uvek tu, prisutne i uticajne, da su predrasude i stereotipi samo osnaženi, a da na društvenoj sceni dominiraju nasilni, frustrirani, a samim tim i veoma opasni elementi.

 

To stanje netolerancije i netrpeljivosti najbolje je u svojoj poslanici izrazio srpski Patrijarh u ime Srpske pravoslavne crkve koja po se svim anketama nalazi na vrhu institucija koje narod poštuje i uvažava. Umesto da pozove na razumevanje i poštovanje svih oblika različitosti, Patrijarh je raspirivao strasti i otvoreno prizivao nasilje.

 

Srpska pravoslavna crkva, kako je saopštio Patrijarh, osuđuje održavanje Parade ponosa kao ”besprizorni skup nametnut Srbiji i Beogradu” sa porukom da njeni učesnici ”imaju pravo da paradiraju, ali samo o svom trošku i trošku svojih nalogodavaca”. Tako govori Patrijarh koji je na čelu institucije koja je parazitska, živi od dotacija dobivenih od države, ne plaća poreze toj državi i čiji se službenici, popovi, penzionišu o trošku države. Beneficije bez presedana, povlašćenost bez presedana u jednoj siromašnoj državi.

Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno (…) To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu

 

Patrijarh dalje izjavljuje kako se gej paradom ”brak i porodica planski ruše”. Osuđuje homoseksualnost kao bolest. A u redovima njegove Crkve, među najvišim velikodostojnicima, vladikama, otkriveni su slučajevi pedofilije, zloupotrebe dece i muške prostitucije. Vladike su prošle nekažnjeno, i dalje se pojavljuju na crkvenim skupovima i svečanostima, uveliko zaštićeni, bez ijedne reči osude od strane brižnog, bogobojažljivog Patrijarha. To je nešto više od licemerja, od ruganja zdravoj pameti – to je uvreda razumu.

 

Patrijarh u slučaju održavanja parade predviđa nemire i nasilje u Beogradu, što zapravo ovakvim izjavama preporučuje i priziva podržavajući militante iz redova Dveri, Obraza i sličnih koji su uvek spremni za krstaški pohod protiv greha i grešnika, svuda osim u svojim redovima.

 

Održavanje ”prajda” na način kako je održan ponižavajući je za gej populaciju, za policiju i za srpsko društvo u celini. Ne može biti govora o nekakvoj pobedi, kako tumače organizatori šetnje, političari i neki predstavnici evropske zajednice. Izjavljivati tako nešto posle svega viđenog zaista je izvrtanje istine, iako sa dobrim namerama.

 

Pored svega toga, sam ”prajd” je ostao u senci prebijanja u još nerazjašnjenim okolnostima braće premijera Srbije i gradonačelnika Beograda od strane žandarmerije. Tom prizoru nasilja posvećeno je u medijima daleko više komentara nego samoj manifestaciji.

Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”. To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti

 

Sve u svemu, onaj ko se nadao da se nešto promenilo u društvenoj svesti, da se iskoračilo iz ograničenosti i bede palanačkog mentaliteta mogao je da se uveri koliko je bio u zabludi, kako je još uvek samo utopija dosledno poštovanje ljudskih prava.

 

Jedan od ključnih problema srpske politike i većeg dela srpske javnosti bio je i ostao odnos prema manjinama, bile one etničke, rodne, socijalne. Taj odnos, uprkos pozitivnim zakonskim odredbama, nikada nije rešavan ni rešen na pravi i zadovoljavajući način. Otuda nezadovoljstvo u Vojvodini, Sandžaku, na jugu Srbije među Albancima i među različitim manjinskim grupama. Većina, očevidno, ne razume u čemu je suštinski značaj poštovanja manjinskih prava i njihovo sprovođenje u delo.

 

Sve ono što se događalo i što se još uvek događa oko održavanja ”gej parade” samo je zaoštrilo i u prvi plan izvuklo konzervativnost i netolerantnost većinskog dela srskog društva. Iskreno, to nije nikakvo iznenađenje. Ako je Beograd uoči i za vreme parade bio grad pod pravom opsadom, sa jedne strane od policije, sa druge od ekstremističkih nacionalističkih organizacija podržanih od Crkve i znatnog broja stanovništva, to je žalosna slika stanja koje se godinama ne menja, stanja ozbiljne zaparloženosti duha, neshvatanja sveta u kojem se živi.

 

Nije problem rešen ako se upotrebi golema sila državnog prinudnog aparata da bi se omogućila šetnja jednom beogradskom ulicom u vrlo ograničenom vremenu jednoj manjoj grupi ”različitih”.

 

To nije ničija pobeda, to je još jedan poraz svih, poraz čitavog društva, ruganje zdravoj pameti.

Utopija škotske države

Autor: / Leave a Comment

Kada je 1989. pao famozni Zid, rodila se nada da će liberalne vrijednosti postati dominantne i u Istočnoj Europi i da će, osim komunizma, s povijesne scene nestati i – još opasniji – nacionalizam. Otad je prošlo četvrt stoljeća i, čini se, dogodio se obratan proces. Istočnoevropska opsesija državotvornim nacionalizmom zarazila je Zapadnu Europu i zaprijetila cjelovitosti Belgije, Španjolske i Ujedinjenog Kraljevstva, pa i Italije. Nije nemoguće da će se i u Bretanji naći dovoljan broj opsjenara koji će zapomagati kako ”sav novac ide u Pariz”, da će netko povikati da je Bavarska opljačkana od hegemonističkog Brandenburga, ili da bi pokrajini Limburg bilo neusporedivo bolje ako bi se odvojila od Nizozemske.

 

Taj začudan proces toliko je odmakao da se u Škotskoj 18. rujna održao referendum o neovisnosti. Rasprostranjena je zabluda da je referendum ”najdemokratskiji” oblik političkog odlučivanja i da referendumske odluke posjeduju neupitan, gotovo čaroban legitimitet.

Demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda

 

No demokracija nije ni puka aritmetika (tiranija) većine ni pravo na izazivanje nepotrebnih i opasnih rizika, već nadasve vladavina prava i razuma i jamstvo slobode od straha. Referendumi pak izazivaju strah. Svakojake ideje mnoštvu mogu pasti na pamet, pa i iracionalne kakva je, primjerice, osnivanje nove države ili nemoralne, poput one ustavne definicije braka koja je homoseksualne osobe učinila građanima drugog reda.

 

Pitanje državnosti – a i svako drugo političko pitanje – odveć je ozbiljno da bi se prepustilo hazardu referendumske lutrije, ”narodnoj volji” (što je samo pristojan izraz za masovnu glupost) ili dosjetki da svaki ”narod” ima pravo na ”svoju” državu. Zašto ”narod”, a ne neka druga skupina? I zašto baš državu?

 

Uspostava zasebne države iznimno je skup, riskantan i opasan pothvat. Može ugroziti pojedinačne sudbine i ljudska prava, stvoriti pravnu nesigurnost i čitav niz predvidivih i nepredvidivih pravnih, političkih, ekonomskih i tehničkih problema, a može izazvati i teritorijalni spor i rat, tragediju koju treba izbjegavati pod svaku cijenu i koju se ne isplati zazivati ni zbog čega, kamoli radi nečega poput države.

 

Posebno je odvratno to što državna osamostaljenja mogu izazvati neprijateljstvo spram pripadnika ”pogrešnih” etničkih skupina koje su se zatekle na ”drugoj strani” nove granice ili, ne daj bože, linije fronte. Etnička je homogenost pogubna za demokraciju jer dokida jedan važan oblik pluralizma, ali i samu kulturu pluralizma.

U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije

 

U etnički, religijski i rasno heterogenim državama nastaje blagotvorna interakcija raznolikosti koja samom svojom prisutnošću podsjeća da ne postoji jedna i konačna istina i u takvim državama nemoguće je pozivati se na totalitarnu floskulu ”nacionalnog jedinstva”. Heterogenost je socijalni i kulturalni supstrat demokracije.

 

Sve i kada ti rizici ne bi postojali, svako državno osamostaljenje znači i suvišno i skupo dokidanje privredne i socijalne sinergije i komadanje ekonomskih, prometnih i infrastrukturnih cjelina, umanjenje privrednih i intelektualnih resursa te nastanak malih i teže održivih ekonomskih prostora koje prati i kulturna provincijalizacija.

 

Ukratko, od toga kaprica stvarne koristi ima samo nova politička elita koja će se domoći ministarskih, ambasadorskih i generalskih položaja. U osamostaljenoj kulturnoj baruštini netalentirana piskarala postat će nacionalni klasici, a navijačke bande doći će u priliku da sline nad ”svojim” himnama i zastavama. Je li takvo što vrijedno truda i rizika?

 

Pristaše osamostaljenja katkad se pozivaju na fiskalnu pravednost, što je jedini donekle racionalan argument, ali ga je lako pobiti. Veći fiskalni kapacitet nekog područja nikada nije posljedica njegove osobite privredne kvalitete, već njegove pripadnosti većoj cjelini.

 

Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke.

Fiskalni argument se, također, može dovesti do apsurda, jer u svakoj državi postoje područja koje središnjoj riznici pridonose više nego neka druga. Trebaju li se zato Istra i Međimurje odvojiti od Like? Potpuno pravedan fiskalni sustav neostvariv je, ali ga je moguće učiniti manje nepravednim ako se trajno teži umanjenju poreza i državi koja će vršiti svoje funkcije po prihvatljivoj cijeni, a zasebna država uvijek je skuplja od zajedničke

 

Ako između nekog političkog entiteta i središnjice postoje sporovi – a uvijek postoje po prirodi stvari – oni se dadu riješiti i rješavati demokratskom procedurom u zatečenom državnopravnom okviru. Nekome se to može činiti nedovoljnim i polovičnim, ali svaki je demokratski proces po svojoj prirodi polovičan, spor i evolutivan, neovisno o tome zbiva li se u ovoj ili onoj državi.

 

Ne postoje prečaci koji neko društvo mogu preko noći dovesti do boljitka, a svako radikalno zadiranje u zatečenu državnopravnu i političku strukturu može ga samo unazaditi.

 

Zasebna država i euforija koju je u stanju izazvati nije i ne može biti jamstvo napretka. Kakvo-takvo jamstvo samo je demokracija sa svim svojim nesavršenostima, dok je uspostava zasebne države nepotrebno i rizično iskušenje koje društvo vrlo lako može odvesti na slijepi kolosijek nacionalizma i provincijalizma, tih jamstava općeg moralnog, ekonomskog i civilizacijskog sloma.

 

Prisebnoj osobi svejedno je u kojoj državi živi, pod uvjetom da je ta država demokratska i samozatajna, drugim riječima, neprimjetna.

 

Ujedinjeno Kraljevstvo jedna je sasvim pristojna država, štoviše, jedna od ponajboljih, čak i usprkos onom nepodnošljivom rojalističkom kiču. U njoj građani Škotske mogu zadovoljiti svoje interese bez posezanja za državotvornim cirkusom. Idealno društvo ionako nije moguće u bilo kojem državnom okviru.

 

Tako je kako je, bolje ne može, ali ne samo zato što je britanska demokracija, kao i svaka demokracija, nesavršena i proturječna, već zato što je ljudska vrsta nesposobna za bolji i pravedniji sustav vladavine. Utoliko je svako državno osamostaljenje samo riskantna utopijska iluzija.

 

Prenosimo s tportala).

Partnerska organizacija:

SNV

ZAHVALJUJEMO SE

potpori redakcija : Večernji list Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt