Koliko je u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj?
Ima par dana da ovo načelno, retoričko pitanje više nije ni načelno, a bogami ni retoričko.
Točno onoliko, naime, koliko je Bosancima i Hercegovcima gore nego nama, toliko Hrvatsku dijeli od ulične provale bijesa; točno toliko još treba da nemoćni gnjev njenih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih građana postane vrlo, hm, moćan.
Da sam, naime, na mjestu Milanovića, Linića i ostalog društva iz tinela Banskih dvora, to bi mi pitanje bilo mnogo važnije od svih pitanja s aktualnog sata i svih pitanja Mislava Bage, svakako važnije od svih trideset točaka s dnevnog reda posljednje sjednice Vlade, na kojoj su se Milanovićevi ministri – dok su u Tuzli, Zenici i Sarajevu gorjele zgrade “institucija sistema” – raspravljali o darivanju rashodovanog oružja vojsci Republike Mali i Konvenciji o partnerstvu u području učenja francuskog jezika u hrvatskoj diplomaciji.
Točno onoliko, naime, koliko je Bosancima i Hercegovcima gore nego nama, toliko Hrvatsku dijeli od ulične provale bijesa; točno toliko još treba da nemoćni gnjev njenih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih građana postane vrlo, hm, moćan
Koliko je, dakle, u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj? Ili – da preformuliram – koliko je Bosna i Hercegovina iza Hrvatske? U ovoj geostrategiji, naime, ne važi matematika fizičkog kalendara: onoliko koliko je Bosna iza Hrvatske, za toliko je njezin gnjev ispred hrvatskog. Znamo da je to malo, ali – koliko je to malo?
Jesu li to tjedan ili dva, je li pet-šest mjeseci ili cijela godina? Ona jedna godina, recimo, koja je protekla između rata u Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini?
Ima jedna zgodna rečenica iz toga vremena, opće mjesto memorije devedesetih, kad su se televizijske vijesti sa slavonskih, banijskih i dalmatinskih ratišta u Bosni i Hercegovini gledale s naivnom vjerom kako su takve stvari kod njih posve nemoguće, jer to nije njihov rat.
“To nije naš rat”, izgovarali su jednako rudari iz Kreke i studenti filozofskih fakulteta, političari u sivim odijelima, pjevači narodne muzike i domaćice na kafi, posve sigurni da se to tiče Srbije i Hrvatske, Miloševića i Tuđmana i da nema nikakve veze s njima. I jednako toliko u strašnom krivu, još samo mjesec-dva prije nego što će izgorjeti bosanski gradovi nespremni da vide kako se ta stvar “između Srba i Hrvata” zapravo najviše tiče upravo njih.
U paradoksalnom historijskom obratu, gotovo četvrt stoljeća kasnije gledaju Hrvati i Srbi televizijske vijesti iz Bosne i Hercegovine s jednako naivnom vjerom kako su takve stvari kod njih posve nemoguće, jer to nisu njihove demonstracije.
Koliko je Bosna iza Hrvatske, za toliko je njezin gnjev ispred hrvatskog. Znamo da je to malo, ali – koliko je to malo? Jesu li to tjedan ili dva, je li pet-šest mjeseci ili cijela godina? Ona jedna godina, recimo, koja je protekla između rata u Hrvatskoj i rata u Bosni i Hercegovini?
“To nije naša revolucija”, izgovaraju doslovno iste riječi, recimo, intelektualci poput Nina Raspudića i političari poput Mile Dodika, posve sigurni da se to tiče samo Bošnjaka i da nema nikakve veze s njima.
“To nije naša revolucija”, misle tako i Hrvati i Srbi, nespremni da vide ono što bi slijep vidio, da vide, dakle, kako ta stvar “između Bošnjaka” nikakve veze s Bošnjacima, Srbima i Hrvatima nema, da nema veze s muslimanima, katolicima i pravoslavcima, zastavama i grbovima, jer nisu u Tuzli, Zenici i Sarajevu bošnjački demonstranti palili zgrade bošnjačkih vlada, već su demonstranti palili zgrade vlada. Jer nisu na Balkanu samo Bošnjaci osiromašeni, nezaposleni, prezaduženi i temeljito sjebani.
Što je Sejo Sekson rekao Neletu Karajliću kad je ovaj devedeset i druge pobjegao u Beograd, poručivši da to “nije njegov rat”: “Jok, nego je moj”.
O da, braćo, to je vaša revolucija, to su itekako vaše demonstracije. Nikakve veze to nema s vašom nacionalnom i vjerskom pripadnošću, s biskupima, referendumom, obitelji, istospolnim zajednicama ili ćirilicom, nema čak nikakve veze ni s tim tko je trenutačno na vlasti.
Kad eksplodira rezignacija iz one druge opće rečenice – “Svi su oni isti” – malodušnost koja je balkanske političke elite sve ove godine držala na sigurnoj udaljenosti od njihovih birača, jednako će im i tada svi oni biti isti.
U paradoksalnom historijskom obratu, gotovo četvrt stoljeća kasnije gledaju Hrvati i Srbi televizijske vijesti iz Bosne i Hercegovine s jednako naivnom vjerom kako su takve stvari kod njih posve nemoguće, jer to nisu njihove demonstracije
O da, gospodo, nadvijat će se onda gusti crni dim nad Zagrebom, i nad Rijekom, i nad Splitom i nad Osijekom, gorjet će zgrade Vlade, ministarstava i “institucija sistema”, gorjet će lijepe austrijske zgrade i lijepe austrijske banke, lepršat će zrakom nagorjeli bezvrijedni papiri s izmjenama i dopunama zakona, bježat ćete na stražnje izlaze kao štakori, letjet će kamenje i molotovljevi kokteli, zavijat će sirene, gorjet će policijski automobili, dežurat će cijele noći službe Hitne pomoći.
I da, naravno da takozvani huligani neće kod kuće gledati televiziju i komentirati na Fejsu: radit će bejzbol palice i lanci, i “ubij” i “zakolji”, gorjet će i arhivi i spomenici, gorjet će i neotplaćeni jeftini automobili radničke klase i automobili Hitne pomoći, najebat će i nedužan svijet, iz spaljenih trgovina i demoliranih shopping centara neki će klinci pod kapuljačama iznositi televizore, patike i skupe mobitele, pa se po Facebooku kurčiti svojim plijenom, stvari će – kako se to lijepo kaže – izmaknuti kontroli.
Naravno da će izmaknuti kontroli, što ste očekivali?
I lešinarski nagon “pasa revolucije” jednako je iz vašeg mandata kao i nemoćni gnjev obespravljenih, i za njega ste krivi i odgovorni kao i za očaj onih osiromašenih, nezaposlenih, prezaduženih i temeljito sjebanih s druge strane policijskog kordona. Ukratko, to je vrlo vaša revolucija.
Koliko, dakle, sati pokazuje vaš “aktualni sat”? Na ovome je samo jedno pitanje: Koliko je, gospodine predsjedniče Vlade, u Bosni i Hercegovini gore nego u Hrvatskoj?
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Još tekstova ovog autora:
- Rio Tinto, nešto bih te pit’o
- Vještica Marija
- Aviondžije
- Ezan za mirjanu h.
- Pravo na virus: moralno ili banalno?
- Uzavrele strasti
- Tko je ubojica? Otvoreno pismo ministru Davoru Božinoviću
- Leš grada kojeg su ubijali polako
- Vukovar: spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini
- Pucanj u noći
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.