novinarstvo s potpisom
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Ne bih glasao ni glasovao za Mirelu Holy čak ni kada bih znao da je na drugoj strani neko veće zlo. Zato što sam dotepenac, premda skoro dvadeset i osam godina živim u Zagrebu. I zato što sam instinktivno u svakoj ovakvoj priči na strani dotepenaca, svejedno jesu li oni Srbi, Hercegovci, djeca vojnih lica, Židovi, migranti iz Sirije, Bangladeša i Afganistana, dalmatinski studenti, Konavljani i Dubrovčani, Kinezi i Crnci… [Read more…]
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Predsjednik Republike veoma se uzrujao načinom na koji su preostale hrvatske novine interpretirale njegov sastanak u četiri oka s premijerom. Kaže da je to strašno, da je to “prilično ozbiljan primitivizam”. Suglasan sam s gospodinom Zoranom Milanovićem. Ono što hrvatska javna glasila danas jesu, od najneznatnijega privatnog portala sve do Hrvatske radiotelevizije, uključujući i preostale novine, uglavnom jest “prilično ozbiljan primitivizam”. [Read more…]
Foto: AB FB stranica Miljenka Jergovića
Iz krivog sam razloga bio sretan kada je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture. Ali iz istoga tog krivog razloga je i izabrana. Taj razlog bit će simbolički potvrđen četiri godine kasnije, kada se na otvorenju priredbe začuje pjesma talijanskih partizana “Bella ciao”. [Read more…]
“Malo mi je lakše otkako je ministrica za gospodarstvo, poduzetništvo i obrtništvo – dakle stručnjakinja za pravosuđe – decidirano ustvrdila kako je “svima i svakome tko živi u Hrvatskoj” jasno da u nas nema političkih progona. Eto super, ako političkih progona nema i ako se od devedesete na ovamo ništa nije ljudima događalo na vjerskoj, nacionalnoj, političkoj osnovi, onda smo mi, nek’ mi oproste stvarno bolesni, potpuno poblesavili. [Read more…]
Radimir Čačić okuplja novu stranku i to se čini kao žanrovski film, nešto kao “Dvanaestorica žigosanih”, akcijski klasik s Leejem Marvinom i Charlesom Bronsonom.
Otpadnik od Hrvatske narodne stranke naumio je uzeti političare koji su podijelili njegovu nesretnu sudbinu, bivšeg esdepeovskog ministra Slavka Linića, bivšu hadezeovsku premijerku Jadranku Kosor i još nekoliko poniženih i otpisanih starih kadrova koji ništa ne mogu izgubiti. [Read more…]
Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo njenu prvu kolumnu za Autograf.
Kada ste u novinarstvu, što honorarno, što profesionalno tri i pol decenije (od jednog davnog srpnja 1979.), kada mu vrlo bukvalno podredite privatni život uvjeravajući sve oko sebe i sebe da se jedino tako čovjek (a pogotovo žena), može baviti tim poslom, ništa ama baš ništa ne može vas pripremiti za umirovljenje. [Read more…]
“U vrhu Kukuriku-koalicije više nema nikakve dileme: njihova Vlada bit će politička, sastavljena isključivo od vodećih stranačkih dužnosnika koji su dobili povjerenje građana na parlamentarnim izborima i u njoj neće biti takozvanih izvanstranačkih stručnjaka.
Lider SDP-a i Kukuriku koalicije Zoran Milanović, tvrde upućeni, najviše insistira na takvom konceptu Vlade. Da će nova Vlada biti politička potvrdio je u razgovoru za Globus i Neven Mimica, koji je autor reforme državne uprave. ‘Ali politička Vlada ne znači nestručna Vlada’, pojašnjavaju u SDP-u. Ministri će biti utjecajni, odnosno politički jaki stranački dužnosnici koji će znati funkcionalno posložiti svoj resor i organizirati svoj tim, i to na način da taj tim može i zna provoditi politiku i program na temelju kojega je osvojena vlast. A premijer i njegov ured trebali bi biti uključeni u sve važne Vladine projekte.
Koncept političke Vlade ovoga je puta očito izabran i zbog odgovornosti koja se očekuje od ministara te zbog povjerenja koje će morati postojati između premijera i ministara” – suština je to teksta što ga je neposredno nakon izborne pobjede Kukuriku koalicije početkom prosinca 2011. godine objavio tjednik Globus. Kako tekst potpisuje novinar, koji je danas glasnogovornik Vlade, nema mjesta ni najmanjoj sumnji da je pisan rukom “visokog izvora” osobno.
I kasnije je u mandatu premijer Milanović više puta naglašavao da je njegova Vlada politička, sa snažnim političkim osobnostima na čelu ministarstava, s punom autonomijom u radu. Vrijeme, a još više rezultati, pokazali su, međutim, kako nema riječi ni o političkoj ni o stručnoj, a ponajmanje sposobnoj, kompetentnoj i uspješnoj Vladi. Vjerojatno će zazvučati blasfemično, no u pitanju je Vlada naspram koje ismijavani kabinet Jadranke Kosor danas izgleda kao televizor u boji.
Dakle, vodi nas politička Vlada pa pogledajmo koji to giganti političke misli i djela u njoj sjede. Premijer Milanović već je nadugačko i naširoko opjevan, i još dugo će biti nadahnuće, pa ćemo ga ovom prilikom preskočiti. Nedavno je, nakon poraza na europarlamentarnim izborima, kazao da i ne pomišlja na ostavku, jer bi to bila izdaja budući da je izabran da Vladu vodi četiri godine te da ostavka nije način na koji on razmišlja. Malo kome je jasan način na koji premijer razmišlja, no svi su načisto da tome poslu nije dorastao. I lako što tako razmišljaju opozicija i javnost, ali kada mu isto to poruči polovica vlastite stranke, mudar bi se čovjek zamislio.
Pa kada je premijer potpuno zalutao u sfere koje su daleko iznad njegovih kapaciteta i potencijala, ali i interesa, očito nema nekog posebnog razloga ni da mu ministri budu bogznašto.
“Utjecajni, politički jaki stranački dužnosnici”, kako je Globus ekstatično opisivao buduće Milanovićeve ministre, danas su eonima daleko od tada iscrtavanog profila poželjnog člana Kukuriku-vlade. Posebno nakon što je Milanovićev kabinet do danas, što vlastitom voljom, što višom silom, a što ćudljivošću prvog ministra, napustilo osmero ministara, od kojih većina čak i jest imala ponešto političke osobnosti – od Linića i Čačića do Holy i Komadine.
Današnja Vlada, sa snažnom deprivacijom političke raskoši, rasuta je vojska gotovo položenog oružja, napola podignute bijele zastave, a na okupu je drži samo halapljiva želja za još godinom dana moći i povlastica. Političara od formata, imena i ugleda, ni za lijek. Rezultata, jasno je i njima samima, biti neće.
Prva potpredsjednica Vlade, HNS-ovka Vesna Pusić čelnica je stranke koja tek gdjekad, greškom valjda, nakratko uspije pomoliti nos iznad dva posto. To narodnjake ipak nije spriječilo da na unosnim sinekurama uhljebe sve što nosi stranačku iskaznicu. I u tome je sva politička veličina i dosljednost HNS-a.
Što bi čovjek uopće trebao misliti o Vladi u kojoj je Milanka Opačić potpredsjednica? Čitav život društveno-politička radnica iz, da upotrijebimo premijerov kategorijalni aparat, trećeg ešalona, koja vlastitog političkog stava do sada nikad ni o čemu nije imala prije nego što ga je šef izrekao. Radno mjesto oduvijek, naravno, Markov trg, a je li na kućnom broju 2 ili 6, potpuno je nevažno sve dok se udvornički klima glavom i gorljivo plješće glavnome.
Ni s potpredsjednikom za gospodarstvo Brankom Grčićem nismo osvojili jackpot. Izmožden mukama po softveru i u vječnoj brizi nad postojanošću frizure, važno mu je samo dočekati petak. Jer, to znači ili štekat na rivi ili partiju tenisa. Nepodijeljenu je sućut izazvao nedavnom skoro oduševljenom izjavom da bi za njega odlazak s mjesta potpredsjednika značilo rasterećenje, ali sreću još nije dočekao. Milanović za sada u takozvanoj rekonstrukciji nije uspio nikoga uhvatiti lasom na ulici i privesti ga na to radno mjesto. Grčić će još morati patiti.
Ranko Ostojić, koji čak ni za svoje matične, splitske SDP-ovce nije relevantna politička figura, na mjesto potpredsjednika Vlade postavljen je da bi se bavio isključivo ulaskom Hrvatske u schengenski režim. Skoro pa se tinta potpisa na imenovanju nije ni sasušila, a već mu je premijer taj jedini potpredsjednički posao oduzeo i Schengen u potpunosti premjestio u svoju nadležnost. Ministar je to i potpredsjednik kojemu, zajedno s njegovim predsjednikom, nikako nije jasno što je sporno u tome da bude podstanar u stanu novinskog izdavača i vlasnika EPH Nine Pavića.
Politički kuloari šuškaju da je Milanović proljetos, valjda u trenutku očaja (ili rastrojstva), potpredsjedničko mjesto u Banskim dvorima nudio čak i Nikici Gabriću, što je ovaj ipak odbio.
U političkoj Vladi Zorana Milanovića mjesto su našli i političari od formata poput Mihaela Zmajlovića, Siniše Hajdaša Dončića, Gordana Marasa, Arsena Bauka i Ante Kotromanovića, čija se svaka s pažnjom sluša i smjerno slijedi. Poseban zgoditak svakako je Tihomir Jakovina, kojega je Milanović “otkrio” na nekakvom okruglom stolu i tom političkom Kolosu dao u ruke poljoprivredu cijele države, iako ovaj sirotan nije bio u stanju voditi i spasiti ni vlastitu seosku poljoprivrednu apoteku. Ogrezlog u sukobima interesa, odrekli su ga se i brojni bliski suradnici koji su vrlo brzo od njega pobjegli glavom bez obzira.
Ministra branitelja Predraga Matića politička će povijest pamtiti po važnim i vlažnim snovima o Claudiji Schiffer i selfijima s Brangelinom. Čovjek je očito groupie slavnog para i ne propušta priliku za fotku i autogram.
Među novim akvizicijama ne možeš odlučiti čijoj bi se političkoj mudrosti, viziji i autoritetu prije priklonio. Onoj “stranačkog” ministra zdravlja Siniše Varge za čiji smo PTSP od bolničkog brijanja međunožja saznali i prije nego što smo mu ime uspjeli upamtiti, ili nestranačkog ministra obrazovanja i znanosti Vedrana Mornara, koji se “ne bi mogao pogledati u ogledalo da je odbio premijerovu ponudu” i odmah pohitao na Kaptol po mišljenje o zdravstvenom i građanskom odgoju. Iz njegova prvog javnog nastupa na matičnom saborskom odboru nije bilo jasno je li riječ o kandidatu za ministra ili mladomisniku.
Osim vlastitih, sebičnih interesa koji ih još uvijek poput amalgama vežu i drže na okupu, ovu Vladu na životu održava i tek nekolicina zabludjelih, rijetkih hagiografa i medijskih snajperista.
Suprotno najavama prije početka mandata, Milanovićeva Vlada nikako nije “politička, sastavljena isključivo od vodećih stranačkih dužnosnika koji su dobili povjerenje građana na parlamentarnim izborima”. Nije to politička Vlada, ni Vlada eksperata. Vlada je to političkih marginalaca, anonimaca, pikzibnera, slinavaca i klimavaca, lako zamjenjivih kada bi tko pristojan htio imati posla s Milanovićem, koji se zubima i noktima drže za još ovo malo vlasti i privilegija što im je preostalo jer znaju da takva Kairosova čuperka za njih nadohvat ruke više nema.
(Prenosimo s portala forum.tm).
Kamere, mikrofoni, novinari baš i nisu uobičajena slika na ulicama Gline. No, u ponedjeljak 9. lipnja onamo ih je privukao dolazak hrvatskog predsjednika, kojeg su čekali pred ulazom u Hrvatski dom.
Začudo, Josipovića nitko nije pitao o Milanoviću, Liniću ili Karamarku, nego samo o Natku Devčiću, skladatelju rođenom prije sto godina kojem se te večeri svečanim koncertom u Glini odavala počast.
Josipović je i prije tri godine bio u Glini na jednom glazbenom zadatku. Tada je došao na koncert koji je Glini, skupa s novim pianinom, darovao Hrvatski kulturni klub iz Zagreba. U obje prilike uvjerio sam se da je domaćinima uistinu bilo stalo ne samo do predsjedničkih posjeta nego i do njihovih povoda i razloga.
Gradonačelnik Milan Bakšić i svi ljudi koji se okupe u ovakvim prilikama – profesori, predstavnici glinskog ogranka Matice hrvatske, zainteresirani građani, pa čak i učenici dovedeni na priredbe, pokazali su da im je važan i novi klavir, kao i čuvanje uspomene na jednog od svojih sugrađana zaslužnih za hrvatsku kulturu.
Pri tom je pijanist, skladatelj, pedagog, glazbeni teoretičar i akademik Natko Devčić (30. lipnja 1914. – 4. rujna 1997.) već kao mladić napustio Glinu i zauvijek se odselio u Zagreb. Međutim, njegova udovica, gospođa Beata Devčić, glasovita zagrebačka profesorica glazbe, najbolji je svjedok i nastavljač ljubavi svoga supruga prema rodnom gradu. Kao počasna gošća bila je osobito dirnuta svečanošću koje su zajednički organizirali Grad Glina, Hrvatskog društvo skladatelja, HAZU i Ministarstvo kulture RH.
I ova svečanost, baš kao i onaj dirljiv koncert pijanistice Mire Flies Šimatović s prvacima zagrebačke Opere prije tri godine, imali su još nešto zajedničko: ideju da je Zagreb, kao središte hrvatske države i kulture, dužan sa zahvalnošću uzvraćati provinciji na ljudima kakav je bio Natko Devčić i kakvih je mnogo. Dovoljno je uzeti u ruke bilo koji leksikon znamenitih Hrvata i pogledati mjesta njihova rođenja. Zagreb, baš kao i svako državno središte, privlači i usisava sve najbolje iz cijele zemlje, prema njemu s raznovrsnim talentima, željama, snovima i ambicijama hrle nadarena djeca iz svakog zakutka i zaselka domovine.
Ali, u današnje se vrijeme u tom istom Zagrebu i njegovim velebnim ustanovama i velevažnim institucijama dičnih imena sve rjeđe javlja svijest o tome da je metropola svojim provincijama dužna ne samo zahvalnost nego i ulaganje u nove naraštaje.
Da, nadarena djeca se rađaju i predstavljaju čudo i za svoje roditelje. Ali, ako im se ne pruži barem minimalna prilika za prepoznavanje svojih talenata, ako se za cijelog svog djetinjstva i mladosti ne susretnu s ljudima, djelima i primjerima koji im mogu razbuditi maštu i potaknuti znatiželju i ambicije, iskra duha ili možda čak genija u njima ostat će neotkrivena, skrivena i na kraju će utrnuti skupa sa životom koji se mimoišao sa svojom sudbinom. Valjda nitko ne misli da djeci danas na tom putu mogu pomoći i oplemeniti ih pametni telefoni, današnji mediji i internet?
Uostalom, vratimo se opet na te velebne i velevažne naše zgrade, ustanove i državna ministarstva i pročačkajmo po njihovoj povijesti, počevši od imena utemeljitelja i datuma nastanka.
Kada bi hrvatska država za svoje današnje “provincije”, gradove, prekobrojne općine i sela, činila barem deseti dio onoga što je u tom pogledu za svoju hrvatsku provinciju činio carski Beč, gdje bi nam bio kraj? Ima stvari u kojima i okupatori mogu dati dobar primjer.
Glina je grad u kojem se, s pravom, vole hvaliti svojom kulturnom prošlošću, usko vezanom uz vojnu povijest. Josip Jelačić je iz glinskog garnizona otišao na mjesto hrvatskog bana, ostavivši za sobom, među ostalim, lijepo uređen glavni gradski perivoj. Mnogi su se austrougarski oficiri bavili i glazbom, a među njima je bio i Josif Runjanin.
Upravo je u Glini, kaže predaja, prvi put zasvirana i prema Runjaninovim notama otpjevana Mihanovićeva Hrvatska domovina, Lijepa naša. Zbog toga Glina s pravom pokušava doći do pozornosti hrvatske javnosti i hrvatske države i kao grad hrvatske himne. Gradonačelnik Bakšić ima čak i jednu vrlo originalnu ideju o festivalu himni, a sa suradnicima je razvio i koncept projekta integriranog razvoja pod naslovom “Glina – riznica nacionalnog identiteta”.
Jedna stvar u tom konceptu, doduše, vrlo vidno nedostaje. Predviđeno je spomen-obilježje poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama u Domovinskom ratu kao i memorijalna prezentacija mjesta na kojem je u središtu grada stajala župna katolička crkva sv. Ivana Nepomuka, koju su tijekom okupacije srpski pobunjenici sravnili do temelja.
Ali, nekima je taj zločin, baš kao i povelik broj ubijenih Hrvata iz Gline i onih koji su još uvijek na popisu nestalih, valjan razlog da se ni jednom riječju ne spominje pravoslavna crkva koja je 1941. najprije bila poprište masovnog ubojstva srpskog stanovništa, a potom je i srušena. Umjesto nove crkve, komunističke su vlasti na njenu mjestu izgradile Spomen-dom. Nakon oslobođenja u Oluji iz te su zgrade uklonjeni svi tragovi spomena na žrtve ustaškog zločina. Devastiran je spomenički kompleks i ispred zgrade koja je preimenovana u Hrvatski dom.
O tome ljudi u Glini nerado govore, što najbolje govori da su svjesni koliko je cijela ta stvar oko pamćenja, sjećanja i počasti žrtvama riješena na, blago rečeno, nepriličan način. No, to je priča za sebe za koju će Glinjani sami, Hrvati i Srbi zajedno, morati smoći snage da je raščiste i svojoj djeci otvore put prema budućnosti u kojoj neće vladati pravilo crkva za crkvu, grob za grob.
U tom je smislu primjereno na mjestu zločina djeci ponuditi upravo glazbu, pružiti im priliku za oplemenjivanje i razvijanje talenata, dati im poticaj da grade neki novi bolji svijet.
U glinskom Hrvatskom domu i u Gradu Glini sve je spremno za otvaranje Glazbene škole, prve u tom gradu hrvatske himne. Osigurali su sredstva, obavili sve administrativne procedure, dali školi već i ime Natka Devčića, napravili audiciju i već registrirali pedesetak nadarenih djevojčica i dječaka. Imaju i profesore i novac. K tomu profesorica Devčić, itekako kompetentna za tu prosudbu, tvrdi da čak petnaestero od prijavljene djece ima apsolutni sluh.
Ali zato nikakvog sluha nema u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Sve je zapelo u nekom uredu, a odgovori na brojne upite su sve jedan birokratskiji od drugog. Pa kad to već nije riješio ministar Jovanović, eto njegovu nasljedniku Mornaru prvog, važnog i vrlo jednostavnog zadatka: dajte gradu hrvatske himne Glini glazbenu školu!
(Prenosimo s portala Večernjeg lista).
O novom srpskom premijeru Aleksandru Vučiću možete misliti što god hoćete. Imate puno pravo sumnjati u njegovu preobrazbu od četničkog vojvode šešeljevskog tipa u proeuropskog demokrata. Možete na njegovu najavu obračuna s korupcijom gledati kao na jeftinu populističku predstavu s pažljivo probranim metama.
Takvo mišljenje, uostalom, ima i veći dio mojih beogradskih prijatelja. Uostalom, možete o Aleksandru Vučiću ne misliti apsolutno ništa i praviti se da taj komad Balkana pod imenom Srbija uopće ne postoji, a ako i postoji, nas u Hrvatskoj savršeno se ne tiče. Međutim, ako vam je imalo na srcu ono što zovemo kulturom, zanimat će vas jedan Vučićev postupak o kojem u hrvatskim medijima baš i nije bilo nekog spomena.
Kada je za inauguracije nove Vlade u trosatnom izlaganju pred Skupštinom u Beogradu Aleksandar Vučić predstavljao svoj politički i premijerski program, učinio je jedan presedan: procijenjeno onako od oka, ali najmanje deset posto tog vremena i unaprijed napisanog i pripremljenog teksta posvetio je – kulturi. To je uistinu nešto novo ne samo u Srbiji nego i mnogo šire, a o Hrvatskoj da ne govorimo. I sam je Vučić u svom govoru istaknuo da nijedan predsjednik Vlade Republike Srbije prije njega sa skupštinske govornice uopće nije spominjao kulturu.
O svemu tome, ponavljam, ne morate misliti ništa, ali uzmite na znanje makar kao neku bizarnost iz istočnog nam susjedstva.
Je li za kulturu neke države i njenih naroda (premijer Vučić, naime, nije zaboravio u svoj program uključiti i brigu o kulturama manjinskih naroda u Srbiji) bolje da ju političar takvog kova spominje ili da je, baš kao i svi njegovi prethodnici, prešuti? Na to se pitanje ne može dati brz i jednostavan odgovor. Vrijeme će iskušati sve segmente Vučićeve politike, pa i onaj kulturni.
Ali, u prilog srpskom premijeru i njegovu starom i novom ministru kulture Ivanu Tasovcu ipak već sada govori jedan sasvim konkretan podatak: u proteklih devet mjeseci postotak državnog budžeta koji se izdvaja za kulturu povećan je za cio jedan posto, pa sada iznosi više od jedan i pol posto. U Hrvatskoj, ponovimo, taj omjer je niži nego ikada prije: 0,49 posto ukupnog državnog proračuna predviđeno je za kulturu. Te su brojke važnije nego što je minutaža političkih govora o kulturi.
Osim toga, Ivan Tasovac prije desetak dana drugi je put gostovao u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Prvi je put tamo bio pozvan kao direktor Beogradske filharmonije, a sada i kao ministar kulture u vladi Republike Srbije da govori o izazovima, vrijednostima i opasnostima za kulturu u globaliziranom svijetu.
Ako ništa drugo, svoju kulturnu politiku srpski su premijer i njegov ministar pošteno prenijeli javnosti, domaćoj i stranoj.
Komunikacija, komunikacija, komunikacija… ta se riječ neprestano ponavlja u komentarima i analizama slabosti hrvatskog premijera Zorana Milanovića i njegove vlade u kojoj je isti problem ima i Ministarstvo kulture. Upravljačka kriza zagrebačkog HNK samo je jedna, ali vrlo vidljiva i bolna točka hrvatske institucionalne kulture otkako je upravljanje državom, pa i onim što volimo nazivati hrvatskom nacionalnom kulturom, preuzeo SDP sa svojim koalicijskim saveznicima.
Prema oskudnim informacijama koje procure sa sastanaka koje ovih dana ima novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK, što s ministricom kulture i njenim zamjenikom, što s ljudima koji su još uvijek vršitelji svih upravljačkih dužnosti u HNK, do rezultata se dolazi sporo i teško. Ili ni sama ministrica Zlatar Violić nema jasnu sliku o tome što točno očekuje od Dubravke Vrgoč u HNK ili Dubravka Vrgoč za ministričine eventualne vizije ne mari, uglavnom, još uvijek ni umjetnici ni publika HNK ne znaju koji će ih program okupiti najesen i kako će izgledati nova sezona.
Požurivanje nije neumjesno. Ta već je kraj svibnja i pretplate su već odavno trebale biti u prodaji, a od publike se ne može očekivati da će kupovati bjanko-mjenice kao izraz slijepog povjerenja novoj upravi čiji sastav još ionako nije poznat.
Možda stvari treba dovesti do apsurda i provjeriti komu uopće u ovoj državi trebaju ti silni HNK-ovi sa svojim dramama, operama i baletima? Koliko stvari moraju postati problematične i suprotne bilo kakvoj dobroj i uobičajenoj praksi da bi se, recimo, zbog toga uznemirio i hrvatski premijer? Novac koji je tu u pitanju veći je od vrijednosti predstečajne nagodbe Spačve koja je Milanoviću poslužila kao povod da se riješi Linića.
Međutim, nema mjesta čuđenju ni zgražanju, ne događa nam se ništa što nam nije prethodnih godina bilo najavljivano, obećavano, čime nam se nije prijetilo i što smo mogli čitati iz znakova vremena. Zašto bi kultura, koja među potrebama građana ipak zauzima mjesto nekakve duhovne, intelektualne i civilizacijske nadgradnje, bila iznimka nakon što je država već u pitanje dovela i mnoge temeljne, egzistencijalne stvari u životu tih istih građana, pa i same naše živote?
Razmislite zašto je u havariji hrvatskog autobusa na talijanskoj autostradi poginuo mladić s Pelješca Matijas Grbavac? Koliko je obezvrijeđen ljudski rad i odgovornost koja uz njega ide kada je satnica neiskusnog vozača koji je skrivio nesreću petnaest kuna i kada mu je to ionako usputni dodatni posao? U sustavu u kojem tako malo vrijedi posao profesionalnog vozača autobusa ne vrijede više ni životi putnika koje on prevozi.
Zar nas već godinama ne upozoravaju da ćemo morati raditi više sati i na više radnih mjesta da bismo zarađivali manje? Zar ljudski rad i znanje nisu svakim danim u ovoj zemlji sve manje vrijedni i zar se o svim vrstama usluga koje bi država trebala pružati svojim građanima ne govori samo kao o trošku? Što se tu više uopće ima kulturno nadograđivati?
Zar nije u pravu gradonačelnik Splita (SDP-ov!) kada intendantu splitskog HNK i umjetničkom ravnatelju Splitskog ljeta Tončiju Biliću pošalje uvredljivi papir na kojem piše da za te svoje opere, za tih pet predstava Nabucca i Aide može dobiti Peristil najviše na tjedan dana? Što će komu taj Verdi kad turisti prolaznici s kruzera negoduju te manje potroše i popiju zbog tih opernih kulisa i tribina?
No, kad mu već smeta opera, gradonačelnik Baldasar (SDP-ov!) mogao bi možda s HOS-ovom bojnom ustaškog imena i znakovlja dogovoriti crnokošuljaške smotre na Peristilu. O, bila bi to i dijelu domaće publike privlačnija predstava od Verdijevih gnjavaža. Sada već bivši intendant Bilić ipak je, eto, kao zadnju milost od Baldasara dobio čak 12 dana Peristila i tako spasio barem jednu operu i još jedno Splitsko ljeto. Pitanje je samo ima li se tu još uopće što spašavati? A bilo koje protestno kulturnjačko samoukidanje ova bi vlast dočekala pljeskom i olakšanjem.
(Prenosimo s portala Večernjeg lista)
Čelnici četiriju sindikata uoči 1. maja na Mirogoju. Položili vijence na spomen-obilježja branitelja. Lumini ili kako se u ostatku zemlje veli lampaši osvijetlili su Radničku cestu u Zagrebu. Sindikalisti su svijeće palili za umrle tvornice i njihove nekadašnje radnike koji sada polako umiru po burzama diljem Lijepe naše. Gledajući i slušajući sve to, čovjek se u jednom trenutku mora pitati je li prvi dan mjeseca studenog ili prvi svibnja? Da nije bilo onih jutarnjih budnica, pa i one raritetne motorističke u Bjelovaru, s pravom smo se mogli zapitati je li, pobogu, Praznik rada ili Dan mrtvih…
Europska komisija načinila je istraživanje prema kojemu su hrvatski građani na samom dnu po kvaliteti radnog života. Iza nas su, poručuju za prvomajsko dobro jutro s HTV-a, samo grčki radnici. Pretužno!
Posvud rekvijem za radnička prava i posmrtni marš za ugasle tvrtke, svijeće za mrtvu industriju, nigdje one optimistične, drugarske svečane pjesme, što tako dobro paše uz crveni karanfil u zapučku plavih radničkih trliša: “Da nam živi, živi rad”… Ne, nitko više ne slavi rad. Oprezni smo. Ogadio nam se ovakav kakav se u Hrvatskoj nudi!
A možda su ti pogrebni rituali, to nekrofilsko štovanje smrti tek PR trikovi – pokušaj privlačenja pažnje skandalima i hapšenjima razmaženih medija.
Podsjetilo me ovo neobično obilježavanje Prvog maja na jednu zaboravljenu smrt. Točnije, na jedno brutalno ubojstvo što je obilježilo sindikalne početke devedesetih. Sredinom studenoga 1992. godine, kasno navečer, negdje oko dvadeset i tri sata, na kućnome pragu u Velikoj Gorici izboden je vođa Sindikata strojovođa Milan Krivokuća.
Trebam li uopće napominjati da je i ovo ubojstvo, poput, uostalom, onoga obitelji Zec ili Milana Levara, ostalo nekažnjeno, a njegovi počinitelji do dan danas neotkriveni. Još jedan zločin bez kazne, tako da nam na miru žive, žive ubojice!
Čovjek je potaknut lupanjem otvorio vrata, pa je zbog svog kordunaškog prezimena, pripadnosti Horvatovim socijaldemokratima, sindikalnog aktivizma u problemima bremenitim Hrvatskim željeznicama ili tek zbog puke zabave s lanca u ratu puštenih kriminalaca dobio tri smrtonosna uboda… Umire u ambulantnim kolima, na putu do bolnice. Supruzi uspijeva reći da nije prepoznao dvojac koji ga je stajao života. Ubojice obitelji Zec prepoznati su, pa opet ništa.
Na njegov grob sindikalisti ne nose lampaše i ne pale lumine pred institucijama koje su time što ih je politika upokojila do mjere neefikasnosti uskratile pravdu i obitelji Krivokuća. Devedesete lede krv i u žilama današnjih sindikalaca. No, građanski je pristojno sjetiti se Krivokućine obitelji na sindikalni blagdan, reći im da znamo kako je strašno više od dva desetljeća čekati pravdu. Kani li se ikad javnosti objasniti zašto nisu procesuirane ubojice sindikaliste s Korduna, dvojac koji je nožem utjecao na sindikalni pokret u Hrvatskoj.
Da je živ, Milan Krivokuća imao bi danas 66 godina i vjerojatno bio u mirovini. Da je živ…
No živ nije. Ni on, ni dobar dio hrvatskih tvrtki koje su u njegovo vrijeme hranile brojne obitelji. Na Radničkoj cesti, na kojoj su se nekad šepurila zvučna industrijska imena, danas stoluje Hrvatska udruga poslodavaca. Poslodavci u ulici-simbolu hrvatske industrije, Radničkoj cesti, nije li to apsurd kojemu bi se i Eugene Ionesco veselio…
Nedavno, u emisiji Poslovni tjedan zamjenik ministra financija Boris Lalović veli da je Hrvatska u krizi izgubila sto tisuća radnih mjesta, gotovo cijeli jedan proračun! Ej ljudi, cijeli jedan veliki grad radnih mjesta samo da nam živi, živi kapitalizam na lupeški način HDZ-a. I još se usude ponovo se nuditi kao spasitelji. Obraz k’o džon.
Izgubljen je trajno jedan cijeli proračun, ali su gotovo svi sindikati jedinstveni oko toga da neće pristati na preseljenje dvadeset tisuća ljudi iz javnoga u privatni sektor. Moja bi pokojna baka rekla “Dabogda im to bio najveći problem”. Ne žele to oni iz sektora zdravstva, a outsourcing je trenutno riječ kojom na smrt straše i radnike koji čiste i održavaju škole. Znam, iz sindikalnih fotelja svijet izgleda drugačije, ali je nemoguće ne vidjeti neprirodan i nepravedan omjer zaposlenih u javnom i privatnom sektoru. Zaštićenost jednih i vjetrometinu na kojoj su ostavljeni drugi.
Uloga je sindikata izboriti se da svi ti ljudi, kad jednom prijeđu privatniku, dobiju slična ili ista prava kao u javnom sektoru. Ne razumijem, zar su radnici kod privatnika bića drugog reda, zar njih ne vrijedi sindikalno okupljati i štititi? Nije li za sindikate izazov za tih dvadesetak tisuća unaprijed pregovarati, uvjetovati da budu maksimalno zaštićeni od potplaćenosti, izrabljivanja, mobbinga. U ovom općem beznađu, gospodarskome mrtvilu, ta upotreba straha u sindikalne svrhe nema opravdanja. Nepristojno je to dodatno sindikalno strašenje ljudi koji i tako neće imati izbora kad proces krene. Ono samo sindikalistima stvara iluziju da nešto rade.
Iluzija i opsjenara bilo dovoljno, previše u proteklih dvadesetak godina. U danim okolnostima mora se pokušati maksimalno zaštititi krizom izmrcvarene radnike. Ne svijećama i milenijskim fotografijama, već dobro pripremljenim pregovorima i dogovorima s njihovim sadašnjim i budućim – privatnim poslodavcima. Sve ostalo je puka tlapnja i politiziranje sa zaštićenih sindikalnih pozicija.
Jednako i s prvomajskim crvenim kartonom Vladi – zahtjevom četiriju središnjica da Kukuriku vlast odstupi i raspiše izvanredne izbore. Do neba neodgovorno! Pošteno bi bilo da svom članstvu kažu kako će i oni koji eventualno dođu iza Milanovićeve ekipe morati dovršiti započete reformske procese ukoliko se, naravno, ne želi za neke buduće praznike rada paliti lampaše za domovinu umrlu na Europskoj cesti.
