novinarstvo s potpisom
Privremena obustava mjere roditelja-odgojitelja, koja je postojala od kraja 2016. godine, zacijelo je mnoge korisnike pogodila kao grom iz vedra neba.
Što ćemo sada, zapitale su se, vjerojatno u panici, korisnice. Žene koje su se, vjerujući u pouzdanost gradskih vlasti, odlučile na treće dijete, kao i žene koje su dale otkaz svojim poslodavcima da bi sebi osigurale veću plaću nego što su imale na svojim dotadašnjima radnim mjestima. [Read more…]
Vesna Ilišin
U povodu dvadeset pet godina hrvatske neovisnosti, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo organizirao je simpozij koji se održao 6. i 7. listopada 2016. godine u Auli Sveučilišta u Zagrebu pod nazivom:
DVADESET PET GODINA HRVATSKE NEOVISNOSTI – KAKO DALJE? . [Read more…]
Dan je državnosti, ne farbajte Hrvatsku u crno!
Moja domovina! Poetski usklik hrvatskih glazbenika koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku zapjevali o ljepoti naše zemlje srdaca punih ljubavi i želje za mirom. [Read more…]
Dan je državnosti, ne farbajte Hrvatsku u crno!
Moja domovina! Poetski usklik hrvatskih glazbenika koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku zapjevali o ljepoti naše zemlje srdaca punih ljubavi i želje za mirom. [Read more…]
Dan je državnosti, ne farbajte Hrvatsku u crno!
Moja domovina! Poetski usklik hrvatskih glazbenika koji su u najtežim trenucima agresije na Hrvatsku zapjevali o ljepoti naše zemlje srdaca punih ljubavi i želje za mirom. [Read more…]
Foto: Jutarnji list
Dr. Stjepo Bartulica ima vrlo zanimljivu biografiju. Jedan od predvodnika konzervativne revolucije u Hrvatskoj odrastao je u SAD-u, u katoličkom duhu, u obitelji hrvatskih iseljenika. Početkom devedesetih dolazi u Hrvatsku. Počinje raditi u Ministarstvu vanjskih poslova, a jedno vrijeme šef mu je bio i današnji premijer Zoran Milanović. U mandatu Ive Josipovića u njegovom uredu bio je povjerenik za vjerske zajednice. [Read more…]
Papina kateheza na općoj audijenciji održanoj 3. lipnja 2015.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ovih smo srijeda razmišljali o obitelji i tu temu nastavljamo, razmišljat ćemo o obitelji. Od danas pa nadalje ćemo u našim katehezama razmišljati i promatrati ranjivosti s kojima se suočava obitelj, u uvjetima života koji je stavljaju na kušnju. Obitelj ima mnoge probleme koje je stavljaju na kušnju. [Read more…]
Subota je 7. februara. Čitam u e-novinama, demonstranti se razilaze, razišli su se već oko 15.00. Svi. U Sarajevu ih je bilo 200-tinjak, tek malo više u Tuzli, u Zenici pedesetak, u Mostaru baš toliko, u Bugojnu petnaestak kao i u Banja Luci, u Bihaću tek sačica.
Sve u svemu niti hiljadu/tisuću stanovnika nije izašlo da iskaže nezadovoljstvo stanjem u zemlji, nezadovoljstvo položajem potlačenih, ojadjenih, pokradenih.
Skoro da nema protesta, a pola je miliona nezaposlenih, pola miliona studenata koje taj status uskoro sljeduje, pola je miliona penzionera s primanjima od par stotina maraka za cijelu porodicu. Posebno me čudi da nema protesta od strane pola miliona zaposlenih u privatnom sektoru, ljuto tlačenih i izrabljivanih, da se shvatimo.
Teško je za povjerovati, meni skoro nemoguće. Tražim objašnjenje za čutnju i muk. To ne može biti obeshrabrenost, razočaranost i apatija, te faktore mogu uzeti kao razlog neizlaska na demonstracije tek manjeg dijela starijih sugrađana, recimo onih iznad 50 godina.
Ali mladi, oni od 20 ili 30 godina, šta je s njima? Zar je njima tako dobro da ni tuđu muku ne vide? Pa zaposleni, oni u privatnom sektoru, čiju krv i znoj na slamčicu crpe poslodavci, a za uzvrat im ne pružaju ni trunku socijalne sigurnosti kada su otpušteni, bolesni ili invalidni? Zar ni oni, to roblje moderno, nemaju svijest kako su dovedeni u beznađe, zar nemaju osjećaja za beznadje djece svoje?
Zaposleni u javnom sektoru, što oni šute? Zar ne vide da sutra mogu biti na ulici čim onima “odozgo” zatreba slobodno radno mjesto za nekoga ko ima jaču vezu i “štelu”, zar ne vide da budžet samo što nije presahnuo, sav budžet, onaj za školstvo, zdravstvo, kulturu, sport, pa i za policiju i administarciju? Zar niko, skoro pa niko ne vidi da zemlja nema vođe ni domaćina koji će je odgovorno i sa ljubavlju za kuću i sve ukućane, povesti ka boljim danima?
Zar je od cetiri miliona građana ove drzave čak 3.999.000 tako nezainteresovano za sopstvenu sudbinu, pa samo šačica od nekih 1000, uglavnom penzionera, vapaje za promjenama?
Za mene ta milionska masa nije vrijedna ničega boljeg kada na današnji dan ne traži ništa bolje? Ni ne treba joj ništa kada joj je, meni bar tako izgleda, dobro. Sasma dobro. Samo tako ja mogu razumjeti cifre o broju demonstranata protiv sadašnjih nekompetentnih vlasti, a za svoju bolju budućnost.
Kako dobro, šta dobro, upitaće se neko i ponuditi mi podatke o broju narodnih kuhinja, pretraženih kontejnera i prosijaka na ulici. Ja pomišljam na dvije stvari: ili da im je dobro, ili da ih njihovo dobro ne zanima. Ja sebi, samo tako mogu naći objašnjenje za ovosubotnje “masovne” demonstracije.
Velika večina od ovih što sjede u toplim domovima i ne mare za demonstracije je, meni postaje sve jasnije, dobila ono što su tražili prije dvadesetpet godina, na prvim “demokratskim” izborima, a i prije par mjeseci, kada su ponovo glasali. Dobili su “svoju” vlast, vladare koji se istom, njihovom, bogu mole. Dobili su vođe koji ka istom cilju streme: cilju da je drugih i drugačijih što manje u komšiluku.
To je projekat, čini mi se, kojeg masa podržava, projekat kojem podređuje svako drugo dobro, svoje dobro i dobro svoje djece. I zato biraju kako su davno i nedavno birali. Zato sjede kući, ne protestuju jer ne žele smjene onih kojima daju povjerenje već četvrt stoljeća i mandat da im dugo snivane snove ostvare. Najvažnije snove.
Da ih povedu putem gdje im drugi i drugačiji neće biti smetnja za bolju budućnost. Gdje će sami, pa još k tome, sami na svome, moći zakoračiti u bolje sutra.
A ni ne sanjaju da, kada im se taj najvažniji san ostvari, budućnosti skoro pa sigurno više neće imati. Ni oni, ni djeca im u koju se kunu i za koju sve ovo, navodno, čine. Budućnost će, bojim se, tada postojati samo za one kojima su podarili glas na izborima, za malobrojne krvopije i tlačitelje vlastite, za šačicu onih koji u ime istog boga sasma drugog boga slave. Koji se jedino novcu i bogatstvu klanjaju.
Tako mi se ove demonstracije pokazuju, bar meni. Iskreno, volio bih da sam u krivu, da me neko ubjedi da su sasma drugi razlozi po srijedi, da puk bosanski vidi sve jasno oko sebe, da se priprema za nove proteste, mnogo masovnije.
Volio bih da me neko ubjedi da je ovosubotnji skromni pokušaj tek jedan korak ka nečem večem. Nečem velikom.
Obraćam se ovim pismom hrvatskoj javnosti tjedan prije izbora. Želim ponuditi odgovore na dva pitanja:
Tko u Hrvatskoj stvarno nudi promjene?
Zašto nam ne treba neko apstraktno zajedništvo, nego zajedništvo snaga za promjene?
U ovako teškoj krizi važno je koji će program dobiti podršku većine naših građana. To će biti i politička i simbolička poruka u kojem smjeru ide Hrvatska. Važna je pobjeda programa koji rješava stvarne probleme građana i države.
Ali što su stvarni problemi Hrvatske? Tko je gdje bio 1941. ili 1945.? Čija bista stoji na Pantovčaku? Ta su pitanja namjerno podmetnuta da se kampanja pretvori u politički cirkus.
Obraćam se javnosti i naciji s molbom da se okrenemo pravim društvenim problemima. Hrvatsku opterećuje pet velikih tema koje su u temelju svih drugih problema, posebno ekonomske stagnacije, nezaposlenosti, siromaštva, znanstvenog i tehnološkog zaostajanja, nekonkurentnosti.
1. Otuđenost i bahatost elita. Političke elite same sebe nedemokratski biraju u strankama i na izborima.
2. Rascjepkana i centralizirana država. Hrvatska je podijeljena u gotovo 600 teritorijalnih jedinica. Ima najviše plaćenih političara na tisuću stanovnika u Europi.
3. Zakrčenost sustava. Vlada, sudovi i odvjetništva nemaju jasne uloge.
4. Nejednakosti i kriminal. Državni sustav proizvodi nepravdu, nejednakost i kriminal.
5. Trošenje budućnosti i život na kredit. Ne stvara se nova vrijednost i rast društvenog proizvoda. Živimo na kredit i trošimo resurse budućih generacija.
Dobro je ako se slažemo u odgovoru na pitanje što su stvarni problemi zemlje. Ali to nije dovoljno. Ako se godinama samo konstatira loše stanje, onda raste nemoć i bijes. Odgovorne političke vođe moraju ponuditi, realna i ponekad teška rješenja. Ta smo rješenja, posebno strukturne reforme odgađali puna dva i pol desetljeća: osamnaest godina vlasti HDZ-a i sedam SDP-a.
Kad nisu vlade provele strukturne reforme učinit ću to ja. Sukladno ustavnim ovlastima predsjednika, predlažem novi Ustav kao temeljni pravni akt kojim se definiraju najvažnije reforme u našem društvu. Evo koje su glavne promjene koje su pretpostavka društvenog i gospodarskog razvoja:
1. Pošten izborni sustav
Hrvatski izborni sustav je nepošten i nedemokratski. Nema nikakve demokracije u strankama. Izborni sustav podržava izbor mačaka iz političkih vreća. Novi ustav će to zabraniti i promijeniti. Političari pod službenim istragama odmah će morati vratiti mandate. Birati ćemo zastupnike “imenom i prezimenom” koji će odgovarati građanima a ne stranačkim šefovima. Zastupnici u Saboru kucat će na vaša vrata čitav mandat a ne samo jednom u četiri godine. Građani će konačno slobodno odlučiti tko su novi ljudi koji trebaju Hrvatskoj.
2. Hrvatska snažnih regija (primjer Slavonije)
Hrvatsku treba decentralizirati i stvoriti snažne regije. Slavonija i Istra su odlični primjeri. Može li Slavonija izići iz siromaštva? Može li ovako usitnjena povlačiti dovoljno sredstva iz EU? Zašto je previše činovnika koji ne mogu iz prireza osigurati sami sebi plaću? Mogu li se Slavonci osjećati kao ravnopravni i ponosni građani? Ne mogu jer im to ne daju.
Isto vrijedi za Istrijane, Dalmatince, Primorce, Zagorce, Međimurce, Podravce, Gorane… Stranke koje su javno ustale protiv Hrvatske regija zapravo ne žele ukinuti bazu svoga financiranja. Stranka im je ispred regije i države. Zbog toga je u Ustavu potrebna promjena odredbi koje određuju da su županije temelj regionalne samouprave. Stvorimo Hrvatsku snažnih regija u Europi regija. Slavoniju kao regiju koja upravlja financijama, institucijama, europskim fondovima – ponosna povijesna hrvatska regija. Pet do osam regija, jednako snažnih i vitalnih, temelj su ekonomskog oporavka i štedljive a ne rasipne države.
3. Ravnoteža vlasti i funkcionalnost institucija
Država to su njene institucije. U Hrvatskoj se Vlada, sudovi, državna odvjetništva i druge institucije države često nalaze u međusobnoj blokadi. Nemaju dovoljno ovlasti ili one nisu dovoljno jasne niti na razini države niti na razini županija i općina. Moj prijedlog Ustava definirat će uloge glavnih institucija, ali i mjesnih, lokalnih i područnih i napraviti ih neovisnim, efikasnim i odgovornim. Institucije države moraju služiti građanima, a ne same sebi.
4. Jednakost šansi, pravednost i poštenje
Novim ustavnim uređenjem države smanjit će se broj političara i povećati njihova odgovornost, izgraditi jača socijalna država koja je u stanju boriti se protiv siromaštva, što je ključno za Hrvatsku da smanji iseljavanje mladih ljudi trbuhom za kruhom.
Novi Ustav neće mijenjati povijesne temelje, naročito tu naglašavam važnost i značaj branitelja i Domovinskog rata, ali i ostale životno važne vrijednosti moraju se naći u temelju Ustava: politička kultura i demokratičnost, socijalna pravednost i ekološka odgovornost. Posebice je značajna socijalna pravednost jer se tiče svih građana i država mora pokazati humanost u postupanju prema njima.
Kreditni sustav i pljačka državnih poduzeća doveli su stotine tisuća ljudi u situaciju da su ostali bez posla. Ljudi ne mogu vraćati kredite i spojiti kraj s krajem od mjeseca do mjeseca. Sustav mora biti pošten i pravedan prema životima građana. Stvaramo tržišnu ekonomiju, ali najviše društvene vrijednosti nisu na prodaju.
Čuvamo nacionalne vrijednosti, a ljude stavljamo u istu poziciju u natjecanju sposobnosti i rada. Podsjećam da je na moj prijedlog u Ustav unesena odredba o nezastarijevanju kriminala. Istrage protiv pljački ne prestaju i nemaju vremenskih ograničenja. Sva velika uhićenja kriminalaca dogodila su se u mom mandatu, i ne odnose se samo na ministre, nego i na župane, gradonačelnike i tajkune koji su u ratu i poslije rata krali i otimali tuđe.
5. Kraj života na kredit
Od kraja Domovinskog rata hrvatske su vlade do danas sve probleme financiranja razvoja rješavale kreditima i povećanjem duga. To su radile i županije i općine, te javna poduzeća. Građani su iskorišteni i prevareni kreditnim ponudama s nepoštenim klauzulama – najbrutalnije su bile one kod kredita u švicarskim francima. Doživljavaju dramu ovrha.
U ožujku 2013., pokrenuo sam mjere za oprost duga koje stupaju na snagu za deset dana. Od petnaestog siječnja oprašta se dug do 25.000 kuna za 60.000 najugroženijih građana naše zemlje. U 20 mjera koje sam predložio Vladi, nalazi se ključ za olakšanje dužničke krize građana. Jedna od njih je i izmjena Ovršnog zakona na način da se ne može provesti ovrha nad stanom koji je jedini stambeni prostor dužnika/obitelji, a koji vrijednošću ne prelazi propisani minimalni standard stanovanja.
Moj je prijedlog i da kamata, kad dosegne glavnicu, prestane teći. Zatražio sam i da se zakonski predvide slučajevi u kojima se dužnik ne može deložirati, te da Hrvatska narodna banka kao neovisni regulator preuzme nadzor nad formiranjem kamatne stope uvažavajući i životni standard i prirodu bankarskog posla. Pozvao sam među tim mjerama i dobrostojeće tvrtke i građane na osnivanje Fonda solidarnosti koji bi podupirao socijalne projekte za nužnu pomoć u slučaju siromaštva građanima koji su pali u dužničku krizu.
Nećemo na tome stati. U novom Ustavu jasno će se ograničiti visina fiskalnog deficita. To je jedini način da se pobjede političke elite koje stalno podilaze javnosti i dugom plaćaju političke glasove. Od početka krize proračuni na svim razinama države rastu dok nacionalni proizvod pada, bez obzira koja stranka bila na vlasti. To je dokaz da ne trebamo mijenjati samo političare i stranke. Moramo mijenjati sustav. Konstitucionalna ekonomija je prokušano rješenje za krizu sustava i odgovornosti političkih elita kojom možemo potaknuti ekonomski rast.
ZAKLJUČAK
Na svim ovim velikim temama moja protukandidatkinja i njena stranka izvor su problema, a ne riješenje. Aktualno vodstvo HDZ-a protiv je svake od pet važnih reformi. HDZ je protiv hrvatske regija, protiv preferencijalnog glasovanja, protiv izbora zastupnika imenom i prezimenom, protiv oštrog rezanja teritorijalne i nacionalne birokracije, protiv ustavne kontrole deficita i zaduživanja, protiv konstitucionalne ekonomije. HDZ je našao predsjedničku kandidatkinju za obranu interesa i snaga prošlosti koji Hrvatsku drže u krizi.
Smatram da teške političke i ekonomske reforme moramo provesti odmah u 2015. godini. Svi znamo da nam iz postaje odlazi posljednji vlak. Još stignemo krenuti putem oporavaka i rasta. Ali, Hrvatska mora snažno i odlučno provesti reforme.
Budemo li odlučni bit ćemo nagrađeni jer upravo su reforme karta za budućnost. Stvorit ćemo uređenu europsku državu sa snažnom socijalno-tržišnom ekonomijom. Vratit ćemo ekonomski rast. U državi će biti više poduzetnika, obrazovanih mladih ljudi i znanstvenika. Bit će upola manje plaćenih političara. Sami ćemo riješiti svoje probleme bez međunarodnih tutora. Sačuvat ćemo teško stečenu samostalnost naše Hrvatske.
Razmislite još jednom tko nam stvarno nudi promjene i zajedništvo.
S poštovanjem,
Ivo Josipović
(Prenosimo s portala josipovic.net).
Već je to postala redovna rubrika u hrvatskim novinama, pa gotovo i nema dana da se ne pojavi priča o nekom mladom diplomantu s rektorovom nagradom koji polako pakuje stvari i odlazi negdje u bijeli svijet. Nekad se za takve običavalo kazati kako odlaze “trbuhom za kruhom”, ali danas bi prikladnije bilo reći kako idu “pameću po sreću”.
Priča o mladom Solinjaninu Krešimiru Ninčeviću, čitali ste je jučer u ovim novinama, samo je posljednja u nizu.
Diplomski rad na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, za koji je dobio nagradu Hrvatskog saveza građevinskih inženjera, Krešimir je pisao u Njemačkoj, u okviru programa razmjene studenata na IWB institutu u Stuttgartu, gdje je otvorio vrata za doktorski studij i bolji život.
Iz rodnog kraja, kako i sam duhovito kaže, u tuđini su mu nedostajale samo one dvi-tri ure dangubljenja na zidiću pred mjesnim dućanom, jednom od onih na kakvima njegova generacija troši svoje živote. Svakako, dangubljenje na zidiću jedan je od dobrih načina da se potroši život, ali ostvarenje u poslu, krov nad glavom, obitelj i djeca ponekad je čak i bolji.
Kako bilo, teško da ćemo ponovo čuti za Krešimira. Mladi će doktorant spakovati stvari i pameću po sreću zapaliti put Njemačke, poput osamnaest tisuća Hrvata koliko ih je u prvih deset mjeseci ove godine, prema podacima koje je objavila njemačka Savezna agencija za rad, dobilo radne dozvole i završilo među gastarbajterima.
Istog dana kad je objavljena Krešimirova priča, novine su tako donijele i vijest iz Frankfurta, sa skupa “Bilateralna suradnja i gospodarski razvoj Hessena i Hrvatske”, gdje je procijenjeno da je ta brojka u stvari mnogo veća, i da je ove godine u Njemačku otišlo čak trideset hiljada mladih Hrvata.
Ponavljam, trideset hiljada. Samo ove godine. Samo u Njemačku.
To je bila loša vijest, a sada ide dobra: na hrvatskim biroima za zapošljavanje, naime, jednako je toliko manje nezaposlenih.
Volio bih da je to moj aforizam, ali nije: to je službena matematika hrvatske Vlade. Genijalan koncept demonstriran je prije mjesec dana, kad je – sjetit ćete se – cijela Hrvatska brujala o malom istarskom selu Lanišću, bogatoj i uspješnoj općini sa samog vrha ljestvice najrazvijenijih, barem prema službenom Indeksu razvijenosti hrvatskih općina i gradova.
Malo je, istina, zbunjivala činjenica da u Lanišću nema ni kanalizacije, ni dućana, niti ičega, pa čak ni signala za mobitel. Stvar je, međutim, u tome da nema ni – nezaposlenih.
Svi koji su mogli raditi otišli su iz tog sela u Pulu ili Rijeku, a kako osebujni indeks razvijenosti ne broji zaposlene, već nezaposlene, tako je Lanišće, selo bez ijednog nezaposlenog, postalo metaforom hrvatskog sna – hrvatska priča o uspjehu.
Lanišće je, shvatili ste, gospodarski model Milanovićeve vlade – što više mladih ode iz Hrvatske, to bolje za Hrvatsku.
Prije nego pak posumnjate u takvu matematiku i podsjetite na predizborna obećanja SDP-a, provjerite i sami – kao što sam provjerio i ja – pa prelistajte ponovo one požutjele brošure, novinske oglase i predizborne letke Kukuriku koalicije iz 2011. godine, sa gromoglasno najavljenim Planom 21: niste u to vrijeme na to obraćali pažnju, ali u poglavlju “Gospodarska reforma”, u kojemu se na barem dvadesetak mjesta spominju “mjere za aktivno poticanje zapošljavanja”, nigdje se, jebiga, ne spominju “mjere za aktivno poticanje zapošljavanja u Hrvatskoj”.
A da je hrvatska Vlada sve otada aktivno poticala zapošljavanje mladih, pokazuju i brojke njemačke Savezne agencije za rad.
Sad ste, eto, shvatili, ali kasno.
Najbolji među nama – oni mladi i pametni – ili su već pobjegli glavom bez obzira, ili polako pakuju stvari. Siroti Aleksa Šantić drugačije bi danas pisao stihove svoje glasovite pjesme “Ostajte ovdje”, znate ih, ‘‘jer sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije, grki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije“. Braća su, naime, već odavno tamo, u tuđini, i Hrvat danas “svoga nema” još jedino u Hrvatskoj. I kad ide u tuđinu, on zapravo ide tamo gdje ima “svoga” – najzad, od njega je i dobio garantno pismo.
I tako sve dok na kraju iz zemlje ne ode i posljednji magistar i doktorant, dok nas dakle ne napusti cjelokupna mladost i pamet, a stara i glupa Milanovićeva Hrvatska konačno postane i službeno najrazvijenija država na svijetu, prva bez ijednog jedinog nezaposlenog.
Hoćemo li pak mi što smo “ostali ovdje” biti glupi zato što smo ostali, ili ćemo ostati zato što smo glupi, nikad nećemo saznati. Ne zato što će za indeks naše pameti to biti preteško pitanje, već zato što se to nećemo ni pitati. Bit će nam dobro ovdje, nećemo možda imati kanalizaciju, signal za mobitel i dućan, ali ćemo još uvijek imati zidić pred dućanom.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
