Ubojstvo obitelji Zec: zašto nismo uspjeli postati država

Kralj Dmitar Zvonimir okupio u proljeće 1089. hrvatske velikaše nedaleko od Knina da ih nagovori da pođu oslobađati Jeruzalem od muslimana, a nevirni su Hrvati, ne želeći ginuti daleko od svojih domova, potegnuli mačeve i voljenog vladara s crnom zemljom sastavili. Krvareći iz mnogijeh rana, ovaj je poživio još samo da na svoj narod baci strašno devetstoljetno prokletstvo.

“O, mamicu vam pokvarenu!” stenjao je, kaže predaja, Dmitar Zvonimir pužući kroz blato. “Koja ste vi đubrad! Pu, gadovi! Okotu i nekrstu! Šta sam ja Bogu skrivio da vama budem kralj? Milije bi mi bilo da sam se kao crni Ciganin rodio, nego što sam Hrvat. Pasiji sinovi! Vi bi državu? Ma, dobit ćete moj ku…!”

Šapnuo je posljednjim dahom posljednji hrvatski kralj, prije nego je jedan od muškaraca okupljenih u polukrugu čučnuo, zabio mu sa strane nož u vrat i rasjekao dušnik.

“A je se i ovaj raspričao”, rekao je ubojica otirući oštricu o hlače.

“Budala!” dobacio je netko prezirno.

Kroz studen, mrak i bljuzgu četiri muškarca i jedna žena iz zloglasne jedinice Tomislava Merčepa smrknuti su došli u Poljaničku ulicu na Trešnjevci pa kundacima i cokulama odlučno zalupali na vrata obiteljske kuće mesara Mihajla Zeca. Htjeli su Zeca, objasnit će kasnije, ispitati da on, kao Srbin, možda ne šuruje s krajiškim pobunjenicima, ali lako bi moglo biti i da su se polakomili kako će pod krevetom imućnog obrtnika naći limenu kutiju za kekse punu dojčmaraka

Ipak, idućih devet stotina godina Hrvati zaista nisu imali svoje države, premda su za njom žudjeli više nego i za čim drugim.

Lijeni da uče turske imenice, mađarske zamjenice i, najgore od svega, njemačke nepravilne glagole, neustrašivo su se borili protiv tuđinskih gospodara, obično varajući na porezu, a katkad, bogme, i prkosno ustajući, s pjesmom na usnama i grabljama u ruci. I sve im je bilo džaba.

Uzaludno su čeznuli za svojim barjacima i grbovima, puškama i lisnicama, kancelarijama i štambiljima, da dođe jednom njihova država, pa da se svi od Konavala do Iloka, koliko god ih ima, lijepo zaposle u državnoj službi.

Ali, došlo, kao što znamo, jednom i to čudo. Nakon devet stotina i dvije godine, jedva što je istekla valjanost Zvonimirovoj kletvi, u jesen 1991. Hrvati su se osamostalili.

Upisali se napokon u zemljišnim knjigama jedan kroz jedan, kao jedini vlasnici nekretnine na kojoj su oduvijek živjeli. Podigli su svoju povijesnu trobojnicu na Markovu trgu i svi se od ganuća rasplakali.

No, na rubu toga velikog i sretnog događaja i naoko ni u kakvoj vezi s njim, istodobno se zbio još jedan, manji i žalosniji. Subotnja večer 7. prosinca 1991, za koji dan bit će baš dvadeset pet godina od toga, bila je bez mjeseca.

Kroz studen, mrak i bljuzgu četiri muškarca i jedna žena iz zloglasne jedinice Tomislava Merčepa smrknuti su došli u Poljaničku ulicu na Trešnjevci pa kundacima i cokulama odlučno zalupali na vrata obiteljske kuće mesara Mihajla Zeca.

Htjeli su Zeca, objasnit će kasnije, ispitati da on, kao Srbin, možda ne šuruje s krajiškim pobunjenicima, ali lako bi moglo biti i da su se polakomili kako će pod krevetom imućnog obrtnika naći limenu kutiju za kekse punu dojčmaraka.

Kakve god su namjere merčepovaca zaista bile, mesar je uskoro ležao ustrijeljen na prljavom asfaltu, a njegovu suprugu Mariju i nejaku kćer Aleksandru su, kao svjedokinje zločina, u neregistriranom kombiju odveli na Sljeme, kod doma Adolfovac.

“O, mamicu vam pokvarenu!” stenjao je, kaže predaja, Dmitar Zvonimir pužući kroz blato. “Koja ste vi đubrad! Pu, gadovi! Okotu i nekrstu! Šta sam ja Bogu skrivio da vama budem kralj? Milije bi mi bilo da sam se kao crni Ciganin rodio, nego što sam Hrvat. Pasiji sinovi! Vi bi državu? Ma, dobit ćete moj ku…!”

Jedan se, najmlađi među njima, pričaju, sažalio, pozlilo mu kad je vidio kako se djevojčica trese i htio je poštedjeti, ali drugi su u glas zasiktali: “Jesi normalan, idiote!”, pa su i nju ubili, zajedno s majkom, vezanih ruku i nogu, Heckler & Kochovim automatom, u zatiljak.

Dvanaestogodišnju učenicu zagrebačke Osnovne škole “August Šenoa” policija je uskoro našla u sljemenskom jarku, pokrivenu lišćem, planinarskim otpacima i tankim slojem snijega što je u međuvremenu napadao i nije im trebalo dugo da pohvataju počinitelje.

Merčepovim se junacima jezik razvezao prije nego što su ih pravo i počeli ispitivati. Ispovjedili su se isljednicima iskreno i do detalja kao mališani pred prvu svetu pričest, pomireni s višegodišnjim robijama što su ih neizbježno sljedovale.

Međutim, netko je u državnom vrhu, jedni kažu da je riječ o Vladimiru Šeksu, a Šeks tvrdi da to nije bio on, sa zločincima imao druge namjere. Kako oni nisu imali odvjetnika, njihova su svjedočenja odbačena. Policija im je otključala lisice i ispratila ih na ulicu.

“Ajde, pa javite se nekad”, rekli su im na rastanku veselo, kao starim prijateljima.

Istraga je zaustavljena i nikad je kasnije nisu obnavljali. Iako su, pored nezakonito uzetog iskaza, postojali i drugi neoborivi razlozi da se merčepovce zadrži, kazivanja svjedoka, oružje kojim su ubojstva počinjena i materijalni tragovi žrtava u kombiju, Republika Hrvatska naprosto je odlučila ne uzrujavati se da je netko ubio mesara Zeca i njegovu suprugu i kćer.

Država je bila tu, upravo osnovana, plamtjela je od želje da se dokaže, da učini ono što države inače čine, pruži pravnu zaštitu svojim građanima, ali Šeks, ili Tuđman, ili Šušak, ili netko već joj je umirujuće rekao: “Neka, lijepa naša, sjedi, ne treba. Drugi put ćeš”.

I tu je sve, meni se čini, krenulo ukrivo.

Dvadeset pet godina postoji hrvatska država i još malo pa će se ostvariti davni san naših djedova, da svi Hrvati štambiljaju u državnoj službi, ali opet, nema tu berićeta. Otkako je na samom početku država propustila nešto valjano i po zakonu napraviti, ni kasnije joj baš ništa nije polazilo za rukom.

Vazda je promašivala svoju državnu bit i bila upravo komično neuspješna u provođenju zakona. Jednom kad se nije snašla, kad je okrenula glavu od stravičnog slučaja da je netko hladnokrvno smaknuo dvanaestogodišnje dijete, Republika Hrvatska nastavila je bespomoćno gledati i bezbrojna druga zločinstva, ubojstva, silovanja, prevare, krađe i zaprepašćujuću drskost da su hadezeovci čak dvaput, u Tuđmanovo i Sanaderovo vrijeme, opljačkali svoj narod.

Vazda je promašivala svoju državnu bit i bila upravo komično neuspješna u provođenju zakona. Jednom kad se nije snašla, kad je okrenula glavu od stravičnog slučaja da je netko hladnokrvno smaknuo dvanaestogodišnje dijete, Republika Hrvatska nastavila je bespomoćno gledati i bezbrojna druga zločinstva, ubojstva, silovanja, prevare, krađe i zaprepašćujuću drskost da su hadezeovci čak dvaput, u Tuđmanovo i Sanaderovo vrijeme, opljačkali svoj narod

Sve je prolazilo, i još uvijek prolazi, nekažnjeno.

Zgazi li kakav pijani bogataški sin BMW-om dvije curice na pješačkom prijelazu, nitko se više i ne čudi ako ga za desetak dana opet ugleda gdje nasmijano čašćava u kafiću.

Država je, eto, tu, službeno je ima, ali kao da je i nema. Kao da nas je tkogod, Bože oprosti, prokleo. Kao da je Aleksandra Zec one prosinačke večeri 1991. na Sljemenu, čekajući da joj merčepovac puca u glavu, šapnula: “Ako bez mene nema Hrvatske, dabogda je nikad i ne bilo”.

Ne vjerujem ipak u to. Kako bi, zaboga, Aleksandra Zec to mogla reći? Dvanaestogodišnjakinje poput nje 1991. su obožavale New Kids On the Block i televizijsku seriju “Beverly Hills”, a o Hrvatima i Srbima baš ništa nisu znale.

Mnogo vjerojatnijim mi se čini da devet stotina godina nije bilo dovoljno i onome starom sranju Dmitra Zvonimira još nije istekla garancija. Što vi mislite?

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Dobro smo prošli: avioni su poskupili 10%, a ABC sir 17%
• Desničari s diplomama na sezonskom sniženju glasača
• Pred štapićem s vatom jecaju i najveći Hrvatine. I biskupi
• My name is Hodak, Zvonimir Hodak.
• Učen svijet na istoku Europe ne možete prevariti cjepivom
• Izraz totalitarne svijesti Mirjane Hrge
• Tko nam je kriv za propast kampanje pelcovanja?
• Podla mladež šalje starčad u pakao jednim klikom miša
• Antivakseri bi trebali upadati i u COVID odjele u bolnicama
• Svatko ima pravo na oprost i novi početak

» Svi tekstovi ovog autora