Vladika Nikodim i Arsenov rebus

U Šibeniku, na Dobriću, rebus čuva priču, krila, kosa i kocke, boce, mrtvačka glava. Tako završava let, tako prolazi slava. Tako idu stihovi pjesme Rebus s istoimenog albuma Arsena Dedića objavljenog 2008. godine.

Nije mi bila poznata ta pjesma sve do prije nekoliko dana kada sam na Youtubeu pogledao jedno od izdanja Magazina Oko, vrlo gledane emisiju Radiotelevizije Srbije u kojoj novinari RTS-a i njihovi gostujući sugovornici pretresaju političke i druge aktualnosti iz zemlje i svijeta.

Ponekad, vjerojatno u danima bez nekih većih potresnih i dramatičnih političkih zbivanja i bilo kakvih drugih drama, Magazin Oko prikaže neku priču ili, kao u ovom slučaju, putopise. Krajem travnja i početkom svibnja prikazane su dvije takve putopisne priče za koje se nipošto ne može reći da nisu aktualne. Naprotiv, itekako su aktualne i trebale bi biti aktualne za javnost kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj gdje su obje snimljene.

Zajednička tema im je bila pravoslavlje u Dalmaciji i suživot Srba i Hrvata, odnosno katolika i pravoslavnih.

Ne samo predrasude, nego i poznavanje medijske scene u današnjoj Srbiji, uključujući i njihovu javnu državnu televiziju, u meni su, prije nego sam pogledao spomenute emisije, pobudili misao: uh, RTS i život pravoslavnih Srba bilo gdje u Hrvatskoj, a osobito u Dalmaciji… to ne sluti na dobro. Ta moja misao, na moju veliku sreću i radost, pokazala se grešnom i sasvim pogrešnom.

Ne samo predrasude, nego i poznavanje medijske scene u današnjoj Srbiji, uključujući i njihovu javnu državnu televiziju, u meni su, prije nego sam pogledao spomenute emisije, pobudili misao: uh, RTS i život pravoslavnih Srba bilo gdje u Hrvatskoj, a osobito u Dalmaciji… to ne sluti na dobro. Ta moja misao, na moju veliku sreću i radost, pokazala se grešnom i sasvim pogrešnom

Često se medijima i nama novinarima predbacuje da se hvatamo samo loših vijesti i da parazitiramo na ljudskom zlu i nevoljama. Često su takve zamjerke, nažalost, opravdane. Upravo zato s radošću se hvatam ovih lijepih priča, dobrih vijesti i primjera kako mediji mogu služiti razglašavanju i afirmiranju općeg dobra. Podjednaka zasluga za to u ovom slučaju pripada autoru emisija Daliboru Žariću, kao i svim njegovim sugovornicima.

Tema prve emisije bio je drevni i u Dalmaciji najstariji pravoslavni manastir Krupa. Snimatelj si je doista dao truda da pokaže ljepote krševitog krajolika u koji su se usjekli brzi i bistri tokovi Krupe i Zrmanje. A novinar Dalibor Žarić potrudio se izvući najplemenitije i najbolje od svog domaćina, mladog pravoslavnog monaha i današnjeg igumana manastira Krupa oca Pajsija.

Ispričana je povijest samostana, prikazana njegova blaga, podsjetilo se na pisca Simu Matavulja koji je u njemu boravio. Ali, nije se pričalo o posljednjem ratu. Da, reći će smjesta neki Hrvati, naravno da je Srbima bolje i lakše da ne pričaju o ratu. Međutim, otac Pajsije je prepričao kako je jednog dana, malo nakon njegovog povratka u rodni kraj i preuzimanja duhovnog poslanja u njemu, u dvorište samostana dojezdio motorist u kožnoj jakni i pozdravio ga sa “zdravo, kolega”. Bio je to mladi katolički svećenik, u emisiji predstavljen kao zadarski župnik don Mario.

Riječ je o don Mariju Sikiriću, Bibinjcu, nekadašnjem pakoštanskom, a danas župniku župe bl. Alojzija Stepinca na zadarskom Bilom Brigu. Don Mario i otac Pajsije pričali su o svom suživotu, a autor emisije nije se libio pokazati koliko ga se dojmila priča don Marija o tome kako je katoličke crkvene matične knjige u Benkovcu u razdoblju od 1990. do 1995. čuvao i sačuvao ravnatelj tamošnjeg muzeja, a kako su nakon ”Oluje” katolički svećenici don Pavao Kero i don Čedomil Šupraha obišli manastir Krupa i u stari Renault 4 potrpali sve vrijedne stare knjige i ikone koje su zatekli i odnijeli ih na čuvanje u Zadar.

“Ovaj suživot koji vodimo Pajsije i ja ovdje se može vrlo lako i brzo opet dogoditi, nije to nešto u ovom kraju novo što netko tek treba otkriti… Mislim da treba puno više razgovarati o razumnim ljudima, nego o nerazumnim i krenuti na drugačiji način naprijed jer nema smisla ponavljati tko je kome što učinio, to se ne smije raditi… treba gledati svijetle trenutke”, rekao je u emisiji don Mario i dodao: “Mi kao predstavnici Crkve dajemo smjernice i nadam se da će to i drugi nastaviti”.

Emisija o manastiru Krupa završila je partijom balota i lomljenjem hrskave kore netom ispod peke izvađenog posnog kruha koji je zamijesio, ispekao i sa svojim vjernicima i pridošlom televizijskom ekipom, kao u vrijeme prvih kršćana, podijelio otac Pajsije.

Drugu svoju pravoslavno-dalmatinsku priču kolega Žarić je snimio u Šibeniku i u pravoslavnom manastiru Krka, a na Youtubeu je objavljena pod naslovom: Pravoslavlje u Dalmaciji – može li se u mantiji kroz Šibenik.

Odgovor na to pitanje dobio je šetajući po Šibeniku pred kamerom s još jednim Dalmatincem, u Zadru rođenim mladim dalmatinskim episkopom Nikodimom koji je gotovo na svakom koraku pozdravljao i odzdravljao svojim Šibenčanima i govorio o dalmatinskom, pa tako i svom mentalitetu i biću oblikovanom odrastanjem na kamenu i suncu koji ih čine temperametnima i žustrima, što neki ljudi pogrešno tumače kao težak karakter.

Ponekad, vjerojatno u danima bez nekih većih potresnih i dramatičnih političkih zbivanja i bilo kakvih drugih drama, Magazin Oko prikaže neku priču ili, kao u ovom slučaju, putopise. Krajem travnja i početkom svibnja prikazane su dvije takve putopisne priče za koje se nipošto ne može reći da nisu aktualne. Naprotiv, itekako su aktualne i trebale bi biti aktualne za javnost kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj gdje su obje snimljene

Govorio je i o čarima svog djetinjstva provedenog u trčkaranju zadarskim kalama, ali i o tome kako je bilo i još uvijek je potrebno uložiti veliki napor da stvari krenu na bolje i da se odnosi među ljudima popravljaju.

I ispričao je o tome kako je “pionir” novog suživota i slobodnog kretanja pravoslavnih svećenika Šibenikom u mantiji bio monah Sevastijan koji je kao samostanski kuhar prvi u mantiji počeo odlaziti na šibensku tržnicu, koja je srce svakog grada, i tamo zapodijevao priče o kuhanju i hrani razmjenjujući recepte s ženama od kojih je kupovao sva blaga što ih svima daju dalmatinski vrtovi i njive.

Zato je drugi dio emisije i snimljen u manastiru Krka u kojem je otac Sevastijan, inače rođen u Kanadi od oca frankofonskog Kanađinana i majke srpskog podrijetla, naslijedio Nikodima na mjestu igumana. Sve skupa pretvorilo se u jedan veliki hvalospjev Dalmaciji, zemlji sličnoj onoj Isusovoj po maslinama, lozama i smokvama.

A odmah na početku obilaska Šibenika, vladika Nikodim je ekipu RTS-a odveo na šibenski trg Dobrić, pokazao im kameni rebus i prepričao im pjesmu u kojoj Arsen pjeva: “Valja biti mudar, na riječima škrt… i samo valja smjerno okopavati vrt, jer lažljivim ustima slijedi smrt”. Zagonetnu pjesmu Arsen završava zagonetnim stihom: “Ovi se podaci i mene dotiču”.

Tako se i mene dotiču ove dvije televizijske priče o tome kako se zakuhava suživot i mir. One su za mene važna dobra vijest. Nadam se da će dotaknuti i vas.

(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Kako su episkop Nikodim, igumani Sevastijan i Pajsije i motorist don Mario riješili Arsenov Rebus).

 

UKOLIKO VAM SE tekst DOPADA sam Volite NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA sam NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ Račun, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILČU NA Naj BROJU 060 800 333 HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE .

Još tekstova ovog autora:

• Andrej Plenković i HNK Zagreb
• Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
• Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
• “Misa Mediterana” je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
• Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
• Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
• Utrka milijardera u svemiru
• Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
• Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
• Vojni neboder “Vukovar” kao otirač i kamuflaža HDZ-a

» Svi tekstovi ovog autora