Njih šetorica nekome su dobri sinovi. Majka hvali njihovu dobrotu, otac marljivost i poštenje, mlađa braća i sestre prosto ih obožavaju. Oni redovno obilaze bake u staračkim domovima, pomoći će susjedima, odani su svojim prijateljima, nježni sa svojim djevojkama.
Pa, ipak, njih šestorica posljednjih su dana grubo oklevetani. Odvratnim imenima ih nazivaju. Zlatko Hasanbegović je, na primjer, kazao da su gnjusobe. A zašto, molim vas? Samo zato jer su Hrvati. Jer svoje vole. Nizašta drugo.
U hodniku policijske postaje šestorica navijača maksimirskih “modrih” začuđeno se gledaju. Ne razumiju što je izazvalo gnjev, gađenje i osudu javnosti. Što su krivo napravili? Zar je nekoga uzrujala njihova zidna slika? Grb voljenog kluba? Ili možda baklje? Transparent, kažete? Koji transparent? “Jebat ćemo srpske žene i djecu.” Dobro, i? Šta je tu sporno?
Njih šestorica posljednjih su dana grubo oklevetani. Odvratnim imenima ih nazivaju. Zlatko Hasanbegović je, na primjer, kazao da su gnjusobe. A zašto, molim vas? Samo zato jer su Hrvati. Jer svoje vole. Nizašta drugo
Dakle, stvarno. Ako visokosenzibilnim Hrvaticama i Hrvatima ne smeta da u devet naših naselja, Sisku, Pleternici, Pakoštanama, Pagu, Vrani, Vinkovcima, Svetom Roku, Slavonskom Brodu i Dubrovniku, još postoji, ili je gotovo do jučer postojala Ulica Mile Budaka, ustaškog ministra nastave i bogoštovlja koji je potpisivao rasne zakone i kao književnik se proslavio dosjetljivom rimom “Srbe na vrbe”, nije li nešto neobično da se diže dreka zbog njih šest junačina s Kustošije koji bi spolno općili sa srpskim ženama i nejači?
Gdje je granica između prihvatljivog i neprihvatljivog? Hoćete li reći da vam je vješanje okej, nemate ništa protiv da koji Svetozar ili Miloš izdahne upišan pod krošnjom, očajno se batrgajući nogama u zraku pola metra iznad zemlje, ali napastovanje neke Slobodanke ili, još gore, nekog sedmogodišnjeg prvašića Dušana, ipak ne biste dopustili. To vam je užasno. Baš nekako, dobro je Hasanbegović rekao, gnjusno.
Nije jasna vaša logika, ali dobro, na to smo se navikli.
Kad naši ljudi, čak i obrazovani, moćni, ugledni članovi zajednice, krenu o NDH, ne valja očekivati da će to imati mnogo veze sa zdravom pameću.
U teško shvatljivom nastojanju da sačuva obraz ustaša, da nađe bilo kakav tračak ljudskosti u četiri trule i crvljive godine, bez konkurencije najgore u historiji našeg naroda, vlast se već desetljećima migolji da nedvosmisleno osudi zločine, dovija se glupim isprikama kako nema nedužnih ili opominje na zanemarenu višedimenzionalnost osoba, da netko, dopustite, nije bio samo čudovište koje je slalo u smrt, već i književnik, odvjetnik, nečiji brižan otac, vjeran suprug, poslušan sin i dobar brat.
Ni u čemu kao u pitanjima ustaša kod nas se ne raspravlja s takvom intelektualnom rafiniranošću, s takvim okom za detalj, za tanahne distinkcije između pojmova.
Nije to mnogima lako razumjeti. Mnogi zbunjeno blenu kad bivši predsjednik Akademije Zvonko Kusić upozorava kako ovaj pozdrav “za dom spremni”, premda se na prvi pogled čini identičan, nije ustvari ni nalik onome pozdravu “za dom spremni”.
U hodniku policijske postaje šestorica navijača maksimirskih “modrih” začuđeno se gledaju. Ne razumiju što je izazvalo gnjev, gađenje i osudu javnosti. Što su krivo napravili? Zar je nekoga uzrujala njihova zidna slika? Grb voljenog kluba? Ili možda baklje? Transparent, kažete? Koji transparent? “Jebat ćemo srpske žene i djecu.” Dobro, i? Šta je tu sporno?
Građani se zbune, zamijene krivi “za dom spremni” s onim koji je ispravan za široku upotrebu, za dobre ustaše pomisle da su loši i obrnuto. Tako su se valjda i ona šestorica Bad Blue Boysa prevarili.
Ali, zaista, po čemu je njihov transparent gori od pravokutne modre ploče s bijelim natpisom “Ulica Mile Budaka”? Zašto su oni gnjusobe, a Zlatko Hasanbegović s ustaškom kapom je divan?
Ako već gledate televizijske emisije koje vodi Velimir Bujanec, a ne uznemiruje vas da se on jednom šepirio u nacističkoj uniformi i razmetao izjavama poput: “Volim ponavljati ono što su govorili naši djedovi ustaše: Bog na nebu, hrvatski narod na zemlji. Ja još dodajem: Jasenovac između”, ne biste se smjeli ljutiti ni na nekolicinu mlađih punoljetnika s Kustošije.
Njihov grijeh nije samo njihov, već zajednički. Nije riječ o pojedinačnom, već sistemskom zlu. Zlu koje je vlast omogućila i koje su institucije njegovale.
Moglo bi se gotovo reći da su transparent “Jebat ćemo srpske žene i djecu” na zagrebačkoj periferiji prije neku večer s jedne strane držali predsjednik Akademije, s druge predsjednik Sabora, a sa strane da su s bakljama u rukama vrištali suci Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Misli li Raspudić da je autentičniji Srbin od Pupovca?
- U Zagorju…, Drele neće ratovati, a nije ni prije
- Kako je nastala čuvena hrvatska šutnja
- Škoro i Raspudić – nakalemljeni Hrvati
- Država ne zaslužuje Bekima Sejranovića
- Ante Pavelić bio je nitko i ništa. Mussolini ga je izmislio
- Ponuda i potražnja: Poskupjela grobarina, smrt se otkazuje!
- HDZ je krenuo u možda najtežu bitku, obraniti brijačnice i frizeraje
- Stožer progoni šetače, a oko Doma u Vukovarskoj zbunjeno širi ruke
- Ako je Mikulić glavni inspektor, RH ne ispunjava tehničke uvjete
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.