Nadam se da će mi biti oprošteno što se drugi tjedan zaredom na neki način bavim “Hrvatskim glumištem” Olivera Frljića i Marina Blaževića. Što ću kad predstava igra danima (pobornici će reći, ma što danima – desetljećima!), non-stop. O.K. Recimo da igra već danima na društvenim mrežama, na kavama, obiteljskim okupljanjima, političkim skupovima i televizijskim sučeljavanjima tipa Piramida…

 

Jedni su povrijeđeni, drugi likuju uvjereni kako je već odavno trebalo stvari nazvati pravim imenom. Jedni se zgražaju nad eksplicitnošću scena koje su pritom vidjeli samo na novinskim fotografijama, drugi ushićeni prepoznaju u ovom komadu okruženje viđeno pred pobjedu nacionalsocijalizma, znate onu atmosferu nenadmašno danu u Fosseovom remek-djelu “Cabaret”, filmu nagrađenom s čak osam Oskara.

I pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ovih dana ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama

 

Zanimljivo je da svi, ama baš svi i pobornici i osporavatelji Frljićeva dosljednog načina rada, i oni koji su predstavu pogledali i oni koje ni puškomitraljezom ne bi mogao utjerati na scenu “Zajca off”, imaju ideju tko je trebao biti na gaćicama bilo s prednje strane, koja simbolizira ljubav i pripadanje, bilo s one stražnje, koja govori o nečinjenju, šutnji ili pak o navodnim homofobnim izjavama.

 

Usprkos razgovoru s publikom koji je nedavno uslijedio nakon predstave, na dan dodjele nagrada hrvatskoga glumišta, mnogima, u koje i sebe uključujem, i dalje ostaje nejasno čime je dio likova prikazanih na guzama glumaca “zaslužio” tu poziciju. No, doznali smo da ta mjesta nisu fiksna i da postoji mogućnost mijenjanja fotografija ili kako je to dramaturg Marin Blažević, odgovarajući na jedan prijedlog iz gledališta slikovito rekao:”Dupe treba zaslužiti!”

 

Kako bilo, i taj je razgovor pokazao, ako je suditi po reakcijama gledatelja različitih generacija i profesija riječkoj se publici predstava svidjela. Razumjeli su je! Razumjeli su i potrebu dvojca Blažević – Frljić da na samom početku mandata ponudi nefriziranu istinu, pa i po cijenu da ih jedan od aktera s prednje strane gaćica, Jakov Sedlar, u Piramidi Željke Ogreste okarakterizira kao bolesnike, kojima je eto lijeva politička opcija povjerila dvjesto i pedeset ljudi zaposlenih u HNK Ivana pl. Zajca.

 

Postavljanje Olivera Frljića za intendanta ovaj štovatelj lika i djela Mile Budaka, koji misli da se za devedesete može iskupiti izletima u Izrael, usporedio je s dolaskom jednog od  idejnih začetnika talijanskog fašizma Gabriela D’Annunzia u Rijeku.

 

Kakva je poveznica između D’Annunzia i Frljića teško mi je razumjeti – to shvatiti može valjda samo Sedlar, čovjek koji eto i 2014. godine u maniri devedesetih u političkim neistomišljenicima vidi komuniste, gubavce (puštanje Šešelja je po njemu gnojni čir na licu Pusićke i Josipovića), a u kolegama iz kazališta koji ne pristaju na segregaciju po nacionalnom ključu – bolesnike.

Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”

 

No, pustimo Sedlara! Njegova i Budakova pozicija na gaćicama nikome mislećem nije sporna.

 

Ima nečeg sadomazohističkog u potrebi Olivera Frljića koji kroz većinu svojih predstava pokušava sasuti gledateljima svoju istinu u lice. Zašto sadomazohističkog? Pa stoga što sve njegove predstave, pa i one poput Turbo folka koje traju godinama (izvedena je više od 80 puta i nadalje je svaka nova izvedba rasprodana), nužno prati negiranje, pljuvanje, brojanje krvnih zrnaca i pitanja zna li taj čovjek uopće režirati?

 

Ali Frljić se ne obazire i ne odustaje! Dosljedno i beskompromisno rešeta svojom istinom po gledalištu, bilo da progovara o kompleksnim odnosima unutar vlastite obitelji, majke oca, sestre u briljantnoj predstavi “Mrzim istinu”,  izbrisanima u Sloveniji (predstava “25.671”), ubojstvu Đinđića u Beogradu ili tragediji obitelji Zec.

 

Ima nečeg nestvarnog, romantičnog, dječje naivnog u vjeri da kazališnim predstavama, pa čak i kad su provokativne i eksplicitne poput Frljićevih, kad podižu mnogo medijske buke, može mijenjati stvarnost. Mnogi od nas zaklinjat će se u vrline iskrenosti, transparentnosti i istinitosti, ali je malo onih koji će stoički podnijeti sliku sebe, sebi bliskih ljudi, svog djelovanja ili okruženja – grada, domovine viđenu kroz oči neistomišljenika…

 

Hrvatskoj tapeciranoj nacionalizmom, fotošopiranoj katoličanstvom Frljić i Blažević su kroz trilogiju ”Bakhe”, ”Aleksandra Zec” i ”Hrvatsko glumište” ponudili sliku koja, željeli mi to ili ne, podsjeća na onu Fosseovu Berlina u “Cabaretu”, na što su mnogi vrisnuli, ne samo oni na gaćicama: “Mrzim istinu!”