Da se radi o o bižuterijsko jefitnoj prevari, to više nikome posebno ne treba argumentirati. Posljednji preokret Bože Petrova, onaj koji ga je odveo u dugo žuđeni zagrljaj desnice, izveden je na tako amaterski način da su bilo kakve analize suvišne. [Read more…]
Zubić vila na Maksimiru
Čudesan preokret, uzvikivale su oduševljeno zagrebačke novine prije dva dana. Nemreš bilivit, ponavljali su zapanjeno gosti kafića na trešnjevačkom placu i Remizi, razdragano se grleći i zovući piće za cijeli lokal, i ne bi zapravo stigli vlahovcem i gemištom ni zaliti prethodni zgoditak zagrebačkih modrih, a već bi idući zatresao mrežu Lokomotive.
Takav se strahotni pljusak golova iznenada, iz vedrog neba spustio na stadion u Kranjčevićevoj.
Za nogometnu povijest valja zabilježiti tri nedokučiva trenutka, kad je Dinamo dobio izgubljenu utakmicu, iz pakla poraza od 1-3 u jedva nešto više od deset minuta vinuo u nebesa pobjede od 4-3.
81. minuta – nakon Brozovićeva kornera Soudani glavom spušta loptu za Djeda Mraza, koji pogađa za 3:2!
88. minuta – izjednačenje! Pjacin ubačaj s lijevog krila sletio je na glavu Zubić vile, koja precizno pogađa suprotni kut!
Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”
94. minuta – u posljednjim sekundama Uskršnji zeko je primio loptu na 18 metara od gola, prošao dvojicu obrambenih igrača i pogodio donji desni Zelenikin kut za rijetko viđeni preokret i pobjedu Dinama!
Kafići su eksplodirali. Skakali su od oduševljenja i u suzama se ljubili Dinamovi navijači koji još uvijek vjeruju u Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku.
Za sve druge, odraslije, razumnije, bila je to, međutim, jedna smiješna predstava.
Iako je scenografijom i kostimima djelovalo autentično, to zapravo nije bio nogomet, već teatar. Zadnjih deset minuta utakmice Dinamo – Lokomotiva slobodno bi se moglo davati na pozornici Satiričkog kazališta “Kerempuh” ili možda, još bolje, Dječjeg kazališta “Trešnja”.
Nevjerojatna pobjeda Dinama, rođenog djeteta Zdravka Mamića, protiv Lokomotive, Mamićeva posvojčeta i sirote što nosi kopačke koje je stariji brat prerastao, bila je bijedna i sramotna točka u otrcanom cirkusu što se zove MAXtv prva liga.
Čak i meni, ravnodušnom za nogomet, bilo je mučno i uvredljivo to gledati. Epizoda me je u mislima vratila na jednu sličnu, otprije nekoliko godina, kad sam, nesmotrenošću pokojnog Milorada Bibića, prvi put, zadnji put i nikad više završio u svečanoj loži nekog našeg stadiona.
Ljuštio sam koštice okružen ozbiljnom i uglednom nogometnom gospodom, ili su mi barem oni djelovali ozbiljno i ugledno do trenutka kad je u ložu stupio Zdravko Mamić. Njegovo ukazanje izazvalo je socijalni fenomen koji mi dosta uvjerljivo objašnjava čudesnu završnicu subotnje utakmice.
Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi
Moćni muškarci našeg nogometa redom su ponizno prilazili notornom prostaku i nasilniku. Ulizivački mu se cerekali i klanjali. Mučno i uvredljivo bilo je to gledati, upravo kao i zadnjih deset minuta Dinama protiv Lokomotive.
Majke mi, svaki je krnjavi navijač koji na zidiću kod samoposluživanja pije pivo na dug imao više dostojanstva od te gospode s najboljim ulaznicama.
Taj tip naprosto može sve, shvatio sam tada.
Kupujući za sitniš na tucete klimoglavaca i slabića, koji trče za njim i pobožno ljube tragove njegova terenca, Zdravko Mamić sebi može dopustiti što god mu padne na pamet, prisiliti talentiranog mladića da potpiše besramno izrabljivački ugovor s njim, u radijskom eteru šovinistički ispsovati ministra prosvjete i sporta, šakom udariti penzionera ili vladati u dva kluba u istoj ligi.
Na volju mu je, napokon, i uvesti s klupe Djeda Mraza, Zubić vilu i Uskršnjeg zeku koji će čarobno rasplesti ogled u korist maksimirskih modrih.
Kontrolirajući nogometnu organizaciju, medije i sponzore, on čini sve nevjerojatnije ludosti, sve grublje ismijavajući sve što je u ovoj igri jednom možda bilo pametno i pošteno, a jedina su mu opozicija siromašne i neutjecajne navijačke grupe.
Cijela je čast hrvatskog nogometa završila na bijelim lancunima transparenata. Osim tih nekoliko krpa ništa ljudski vrijedno nije tu ostalo.
Nekolicina se uglednika, istina, nedavno pobunila i pozvala klubove da napuste cirkus, ali od toga, znate i sami, neće biti bogzna kakve vajde.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije).
Bog ne prima nacionaliste
BOG NE PRIMA NACIONALISTE
Vas Bog neće primiti u svoje carstvo, kraljevstvo
Mašite križevim i krstovima, svejedno
Dižite zastave i krstite se ili križite
Vas Bog i tako neće primiti
Bog prima ljude pune ljubavi prema
Drugom čovjeku, prema bratu krišćanu
Šta će vam mržnja, klanje i ubijanje
Vi zasigurno volite više pakao od raja!?
Zar ne junaci sa žigovima mržnje u srcu!?
Mi ćemo zaista svi umrjeti i šta će nam sve to
Nacionalisti ne znaju šta je dostojanstvo
Jer dostojanstvo može biti samo božje
Vaša slijepoća je ispunjena crnilom
Dižite križeve i krstove gdje hoćete
Male zemlje ostaće zbog vas uvijek male i stisnute
Vaša slaboća nas ponižava u svijetu
Dok Bog gleda i plače od muke jer u vašim očima
Ne može više da probudi čovječanstvo
LOKOMOTIVA
Razbijena lokomotiva propala je u tijelu.
Prije milion godina. Postoji kiša u frižideru
i misao na vjetru. Postoji krst u kutijici
i riječ ispod tepiha. Postoji tišina u noktu
i rečenica ispod kamena. Postoji mir u krvi
i glas u zidu. Lokomotiva se okreće u bubrezima.
Hladno je i boli smrvljena vilica.
List zna istinu, koju mu pričam, krst u eksploziji,
kojeg tražim, i tri prsta ispod udarca čekića,
jer ih osijećam. Da li Velikočasni
dolazi ponekad do zida zalaska, na stijeni odbrojava vrijeme
i grli kras? Da li plahta sna i znojan san
imaju stalno stvarnost u svojim razmišljanjima?
S vremena na vrijeme puštaju je na slobodu
ili previše ljubomorni vežu je u okove,
da bi lokomotiva ostala u tijelu. Sada zasada.
EPICENTAR
Danas svi čitaju filosofiju
da bi obogatili vlastita uvjerenja.
Nedavno sam posudila
Kirkegard, Filosofske mrvice, 1844.
Pomirisala sam sve stranice,
i otputovala u Kopenhagen.
Pomislila sam da je najbolja mutacija
u zamišljenom društvu
prozračiti se,
da bi šetnja poprimila
čisti vlastiti smisao.
SJEĆANJA JEDNE PORODICE
Ja i moj tata ne igramo se rata,
ja i moj djed volimo puno med,
ja i moja baka nevjerujemo u rak,
ja i moja mama kad je bila sama.
Svijet trči kotrlja se skače,
more igra u suncu,
nebo je ko mače.
Porodica rira tira…
Eh da mi je srpskih krompira.
Lete knjige pjesmicu pišem.
Danas sam puno uspomena pojela
i ništa više.
MARKIĆ
Markić Kraljević nije vozio traktor
niti je upravljao tenkom…
Nije bio dosadan u bakinim pričama.
Ustaje svakog časka
u mojim ušima – nema mu spasa…
SKRIVENA PJESMA
Vedra su jedra – vedar je dan
u mome srcu mali partizan.
Puca baca biježi traži
izgubila sam na kilaži.
Tito je bio mali pjesnik
o tome se nije znalo
sve pjesme o njemu
srce mu je ranije sanjalo.
DOBRO ULJULJANA KARTA
Sve u životu prolazi i traje ili nepovratno traje i prolazi
Kad stisneš jedan zub ili dva
Svejedno s koje strane
Stavi dušu u zavoj, kako kome je drago
Svaki izbor je dobar
Jedan šav ili dva, a kad se tiče hiljadu
Onda prošetaj po karpatskoj livadi
Pahuljica snjega je milion, stvar se isplati
Ne lomi crticu kad rupa probija asfalt
Pogledaj na kartu Austrougarske
Oni su prošli i zauvijek nas imaju
Vrijeme liječi rane, ali ne granice
Svako traži svoje nazad – ma briga me za danjinu
Ruzvelta i Čerčila!
Staljina mrzim kad sa slike gleda njegova mrtva faca!
I da li je Tito bio Freestyle i da li je imao classe,
i da li je UFO stvorilo ljudsku rasu!
Šta me briga, dovraga!
Ali opet pesme ćeš da od toga izvajaš!
Ipak volim facu sretnog luđaka
Makar tada je život na trenutak radostan i ratatata
A ipak se vraća sa starog aparata slika tatata
Proza života, kako kome je drago – ne želim ići više u školu
Ni vraćati se Jugolima
Idem spavati
Jedini sretan trenutak u prozi života,
nije važno,
mudraca ili debila!
MOJA MAMA
Moja mama kida ruže
prikuplja puževe za ručak
kopa baštu i vozi ručna kolica
moja mama doživjela je rat
info statična
moja ma-ma-ma
ima pribijene zidove u suzama
gaji nadu kuvajući je
sa puževima za ručak
posipa ih vegetom
listićima ružmarina
i prži na vrućem ulju
čeka, čeka na otklonjene zavjese sutra
drži puževe kućice na glavi
i maršira prema meni.
Moja je mama tra la la la zakrpala sebi haljinu života
od cimenta, cigle i pijeska
gradi non-stop gradi
svaku ciglu vjetar ruši
jaka je i ima pjege na rukama nakon poroda
svaka pjega to je jedan mega bol
volim kad mi priča o svojim
prošlim zvijezdama
u kupusu i sa osmjehom
počinje ispočetka
novo umorno lice
a tako divno ukrašeno mojim srcem…
ĆUTNJA KRVI KOJA ŠUMI
jednom kad čuješ
kako dva zumbula izrastaju iz lokve krvi
pomoli se za sumanute
među njima i ja stojim
u crnoj haljini prizivam
pale anđele
neka ih Bog ozdravi
mene i tebe također
na vijek vjekova misli
koje ti šaljem iz lokve
vjetar raspršuje svaki odjek riječi
rascvijetavaju
kao trnje na glavi
odlaze Božje balerine
na ples smrznutog neba
kao tamnoplavi kristal
prisluškujući kako lokva
mjenja se u rijeku života
više ništa neću reći
dok umiru boginje prošlosti
vjetar raznosi pepeo od emocija
po usahlom moru nade
opet vidim bijele oblake
kako propadaju kroz polja sa krstovima
u provaliju izgubljenih duša
samo jednom iz duše izrastaju cvjetovi
Пантократор гледа
Стрпљење Твоје у прстима од Свете Тројице ушивено,
док демон пара шавове на грудима,
крхотине на све стране се разлијећу,
а шапат молитава стараца Оптине пустиње
на источној страни неба звијезде сликају.
Русинке у цркви успаванке пишу …
Хвала Ти Пантократоре – патња је увијек
обученa у танку кожицу.
Данашње мисли светосавске звоне у Хиландару,
Срби гласно химну на Врачару пјевају,
а снијег карпатски у сновима
далматинске кривудаве стазе покрива.
Драги мужу сретан имендан,
твоја супруга опет се вратила!
27.01.2013 г., Свидник/Дукла
(Ove pjesme Olge Lalić-Krowicke, Šibenčanke nastanjene u Poljskoj, objavljene su u časopis srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj ”Prosvjeta”, u broju 144 a zatim prenesene na portalu tacno.net).