Robert Frost najpopularniji je ako ne i najznačajniji američki pjesnik 20. stoljeća, autor znan i takozvanom običnom svijetu i poeta koji je svoje stihove govorio na Kennedyjevoj inauguraciji. [Read more…]
Novac za doktora Vlahušića
Da živim u Dubrovniku, kao što – hvala proviđenju – nije slučaj, i da izađem na izbore s ponudom stranaka koje već jesu u Hrvatskom saboru, ja bih vam morao glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. I da znate da bih to i učinio: zaokružio bih listu gospođe Dubravke Šuice, a da mi ruka ne bi zadrhtala.
Ne, ne pokušavam se dopasti budućim vladajućim, u mom slučaju to je ionako nemoguće, a kada bih se najednom i želio za njih udati, hvalio bih, valjda, Antu Pavelića, “hrvatskoga političara, publicista i romanopisca”, a ne Šuicu.
Ne, nisam hrvatski književnik ni pisac, pa da se svakih nekoliko godina udajem za novo krdo, nego se o nečemu drugom radi. O dubrovačkim mirima, naime. O zidinama i o kulturi općenito. Te na kraju o činjenici da u posljednjih dvadeset i četiri godine hrvatskog višestranačja nije bilo takve antikulturne i antiintelektualne vlasti kakva je ova današnja.
Da živim u Dubrovniku, kao što – hvala proviđenju – nije slučaj, i da izađem na izbore s ponudom stranaka koje već jesu u Hrvatskom saboru, ja bih vam morao glasati za Hrvatsku demokratsku zajednicu. I da znate da bih to i učinio: zaokružio bih listu gospođe Dubravke Šuice, a da mi ruka ne bi zadrhtala
I to naročito zahvaljujući HNS-u. SDP je, sljedstveno odsuću bilo kakvih kulturnih potreba u svoga predsjednika, “dečka s Trnja”, koji je “odrastao na Trešnjevci”, lišen svih, pa i onih ceremonijalnih, kulturnih interesa. A HNS je, vidjeli ste to, stranka uhljeba (ili uhljupa) u kulturi. Ili stranka kadrova s posebnim potrebama. Krcato ih je ministarstvo, ko zubna fistula gnoja.
Ali ne bih o njima, niti bih o Runjaninovoj 2, toj najnekulturnijoj hrvatskoj adresi, na kojoj je nekada bio Udbin zatvor, pa zidovi kadikad ozrače kadrovirane mozgove. Nego bih o dubrovačkim zidinama i Društvu prijatelja dubrovačke starine.
Ta udruga, uglavnom konzervativnih gospara i onih koji su u posljednjih šezdesetak godina preko Društva i zidina postajali gospari, nastala je jer je netko pravilno zaključio da se dubrovačke starine ne mogu štititi iz Beograda. Možda tu ima neke sličnosti s Kalemegdanom, ali ipak to nije isto. I još nešto su komunistički mudraci shvatili: kakva god bila gradska vlast, ona se neće pobrinuti za starine, jer svaka vlast, pa i ona najbolja, skrbi o onome što je novo i što je sutrašnje i buduće.
Oko zidina se moraju brinuti oni koji su, makar i nesvjesno, protiv vlasti, a od sutrašnjice se osjećaju ugroženima. Društvo prijatelja dubrovačke starine bilo je antikomunistička loža u srcu komunizma. Njihova je bila samo prošlost.
Činjenica da je Hrvatski sabor, glasovima svih prisutnih zastupnika Kukuriku koalicije, razvlastio Društvo prijatelja namjeravajući mu konfiscirati (nacionalizirati) imovinu i dokumentaciju najveći je kulturni skandal u posljednje dvije i pol godine, ali i jedan od najvećih od nastanka hrvatske države
Činjenica da je Hrvatski sabor, glasovima svih prisutnih zastupnika Kukuriku koalicije, razvlastio Društvo prijatelja namjeravajući mu konfiscirati (nacionalizirati) imovinu i dokumentaciju najveći je kulturni skandal u posljednje dvije i pol godine, ali i jedan od najvećih od nastanka hrvatske države.
Ako je u simboličkom i u praktičnom smislu vrhovno kulturno zlodjelo HDZ-a s početka devedesetih čišćenje hrvatskih javnih knjižnica od nepodobnih, srpskih, bosanskih, jugoslavenskih knjiga i spaljivanje cijele jedne kulturne povijesti vlastitoga naroda, onda je vrhovno zlodjelo SDP-ove koalicije simbolično spaljivanje Dubrovnika, njegove tradicije i žive kulturne prakse. Asfaltirali su Stradun, a da toga uopće nisu bili svjesni. Kao ni hadezeovci, uostalom, što nisu bili svjesni koliko kulturi ovoga jezika znače Miloš Crnjanski, Danilo Kiš ili prokleti hrvatski pjesnik i prognanik Goran Babić.
Liječnik Andro Vlahušić proglasio je Društvo prijatelja dubrovačke starine recidivom komunističkog vremena. Profesorica Andrea Zlatar ovjerila je prijedlog zakona prema kojemu novci koje je Društvo ulagalo u obnovu ubuduće pripadaju liječniku Vlahušiću. On će ih, tobože, utrošiti na obnovu. Ideje liječnika Vlahušića su, kada je riječ o kulturi i starinama, vrlo osebujne. Zašto zidine nisu otvorene i noću? Koliki bi se novci zaradili tako?
Vlahušić misli da se na starinama mora zarađivati. Čemu služe starine ako se na njima ne zarađuje? HNS-ova vlast stvorila je mogućnost nove izgradnje unutar zidina. Hoće li HNS u Starome gradu dizati poslovne tornjeve, nebodere, budućnost oslobođenu recidiva komunističke prošlosti? Ili će posred Straduna niknuti Runjaninova 2?
Liječnik Vlahušić zamišlja kockarnice. Palaču Sponza, u kojoj je drevni gradski arhiv, dottore bi ispraznio, arhiv bi preselio, a Sponzu bi otvorio “sadržajima”. Kakve sadržaje on uopće može zamisliti? Vlahušić misli da se na starinama mora zarađivati. Čemu služe starine ako se na njima ne zarađuje? HNS-ova vlast stvorila je mogućnost nove izgradnje unutar zidina. Hoće li HNS u Starome gradu dizati poslovne tornjeve, nebodere, budućnost oslobođenu recidiva komunističke prošlosti? Ili će posred Straduna niknuti Runjaninova 2?
Prije desetak večeri na Trećem programu Hrvatske televizije u studiju su suočeni pomoćnica ministrice kulture Sanja Šaban i predsjednik Društva prijatelja Denis Orlić. On je odvjetnik i oprezan čovjek, koji svaku riječ triput odvagne prije nego što je izgovori. Ima u njemu nečega starodrevno dubrovačkog i raguzinskog, što mi se, sasvim sigurno, ne bi sviđalo da nije odavno izumrlo i da ne postoji samo kao uspomena na jedan potisnuti i suzbijeni mentalitet. Orlić ne ruši mostove, on bi se mirio i bio bi na kraju sa svima dobar.
Ništa ružno on nije rekao gospođi pomoćnici, nego ju je ljubazno navodio da priča gluposti, da se blamira i sama izlaže ruglu. Istina, o tom će ruglu hrvatski kulturnjaci šutjeti, baš kao da ga nema. Jer njih se dubrovačke zidine ne tiču, a Dubrovnik vide kao ljupku ljetnu rezidenciju, mjesto teatarskoga preporoda nacije u izvedbi Mani Gotovac. Općenito, ne trebaju njima starine kad imaju Mani Gotovac. I plaćen pansion u Gradu.
Ako je u simboličkom i u praktičnom smislu vrhovno kulturno zlodjelo HDZ-a s početka devedesetih čišćenje hrvatskih javnih knjižnica od nepodobnih, srpskih, bosanskih, jugoslavenskih knjiga i spaljivanje cijele jedne kulturne povijesti vlastitoga naroda, onda je vrhovno zlodjelo SDP-ove koalicije simbolično spaljivanje Dubrovnika, njegove tradicije i žive kulturne prakse
U jednom trenutku voditeljica je pomoćnicu Šaban upitala za činjenicu da je cjelokupna kunsthistoričarska i konzervatorska struka podržala Društvo prijatelja dubrovačke starine u sukobu s gradonačelnikom i Ministarstvom kulture.
“Moram priznati da mi nije jasno to plakanje…”, oslobodila se treme i stega pomoćnica Šaban i raspalila onako neuko i nekontrolirano po strukovnim udrugama služeći se pritom onom najnižom demagogijom, “čudi me kako se nisu javili” ili “čudi me kako se nisu zapitali”, malne optužujući povjesničare umjetnosti i konzervatore što je proračunsko izdvajanje za zaštitu spomenika kulture u Hrvatskoj manje od novca koje je Društvo prijatelja dubrovačke starine zarađivalo od prodaje ulaznica za zidine i ulagalo u obnovu arhitektonskih i umjetničkih spomenika na području bivše Dubrovačke Republike.
Kao da su odvjetnik Denis Orlić i gospar Niko Kapetanić (kojega je Vlahušić u nastupu ostracizma potjerao s mjesta direktora gradskog komunalnog poduzeća…) osobno izglasali državni proračun ili su njih dvojica vlast nad vlastima Andree Zlatar, Vesne Pusić, Zorana Milanovića… Neće pomoćnica Šaban dopustiti da Društvo prijatelja ulaže više novca u obnovu nego hrvatska država, nego će taj novac preusmjeriti na doktora Vlahušića da ga troši kako on misli da je ispravno. Bude li ga trošio na koještarije, tada to više neće biti njezin problem, niti problem Andree Zlatar i Vesne Pusić, nego problem – lokalne samouprave.
Ne daj Bože da živim u Dubrovniku i da gledam kako mi grad razgrađuju HNS i njegovi uhljebi. Sačuvaj me, Bože, Dubrovnika bez kulturne memorije, bez prošlosti i bez Društva.
(Prenosimo s autorova portala)
Ulica Voja Šindolića
Da li pesnici, istaknuti pisci, umetnici čiji značaj prelazi međe lokalnog atara treba da dobiju svoju ulicu?
Pitanje već po svom sklopu deluje dvosmisleno i cinično, jer se jednom komunalnom fenomenu daje dimenzija koja je najčešće u potpunom neskladu sa zemnim životom pisaca i stvaralaca. Velikani poput A. G. Matoša, Tina Ujevića, Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera, Danila Kiša, da ne ređam dalje, imali su tragične životne putanje, često bili beskućnici bez sredstava za dostojnu egzistenciju, potucali se od nemila do nedraga, a onda, kad odoše u prah, objavi se: pesnik dobio ulicu! Ma hajdete, molim vas!
Pa ipak, dati ime ulice po piscu nije nevažno, ukoliko shvatimo da taj čin nudi odblesak nekakve kulturno-istorijske strategije. Ako tako nešto uopšte postoji. Pre otprilike godinu dana stiže mi poštanska pošiljka (ne e-mail, već ona starinska), a u njoj knjiga sa neobičnim, potresnim naslovom “Ulica koja će se zvati tvojim imenom – U spomen na Milana Milišića” (izdavač: Društvo dubrovačkih pisaca, Ulica Svetog križa 8). U tom trenutku, gle slučaja, čitao sam sa velikim uzbuđenjem Milišićev roman “Oficirova kći” (izdavač: Geopoetika Beograd). Roman je nešto ranije nađen u piščevoj zaostavštini i jedva rekonstruisan zbog zuba vremena i piščevih mnogobrojnih intervencija: očigledno, pisac bi na njemu još radio da nije tragično izgubio život 5. oktobra 1991. Pogođen u grudi granatom ispaljenom sa torpiljerke JNA, kao prva žrtva srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik.
Sa Milišićem (1941.-1991.) sam studirao na beogradskoj Katedri za svetsku književnost, neke od prvih pesama objavio sam mu tih godina kao urednik Studenta i Vidika. Izdvajao se ironično-intelektualnim stavom, daleko od estradne i eksklamativne poezije koja je šezdesetih davala glavni ton u beogradskom izdavaštvu. Njegova prva pesnička knjiga “Volele su me dve sestre, skupa” (Beograd, 1970.) odista je delovala apartno u opštoj beogradskoj gunguli (ne sećam se da neko od studenata književnosti nije pisao stihove i stizao da ih negde objavi).
Velikani poput A. G. Matoša, Tina Ujevića, Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera, Danila Kiša, da ne ređam dalje, imali su tragične životne putanje, često bili beskućnici bez sredstava za dostojnu egzistenciju, potucali se od nemila do nedraga, a onda, kad odoše u prah, objavi se: pesnik dobio ulicu! Ma hajdete, molim vas!
Sa njim sam se družio u Dubrovniku i Beogradu (u Dubrovniku zimskih meseci, tad mi je grad bo najlepši, lišen turističke opsade), ali to nije bilo lako jer je bio dosta zatvoren tip, negujući svoj imidž stepskog vuka. Uvek skriven iza zatamnjenih naočara i sa cigaretom u ruci, u večernjim satima posvećen nekoj tečnoj žestini, poput glavnog junaka Lowryjeva romana “Ispod vulkana”.
Ovim hoću da nagovestim zašto me je pogodio naslov knjige koju mi je poslao dubrovački pisac i građanin sveta Vojo Šindolić. Nisam ni znao da je tako bio prijateljski i intelektualno blizak sa Milišićem. Mnogo mlađi od nas, Vojo (1955.) je u Beogradu studirao na istoj katedri, a upoznao sam ga krajem sedamdesetih, u tada čuvenom Salonu knjige koju je izdavačka kuća Narodna knjiga držala preko puta redakcije NIN-a.
Tamo se okupljala ekipa iz raznih naraštaja, od Duška Radovića, dr. Dragutina Gostuškog (enciklopedijske ličnosti, velikog protivnika svega akademskog i tradicijski umoljčanog), sociologa kulture Ljube Stojića, Dragana Babića, Bogdana Tirnanića, Mome Kapora, Milana Oklopdžića (tek je spremao kultni roman “CA Blues”), Pece Popovića, džez-pijaniste Miloša Petrovića i tolikih drugih. Vojo je bio među najmlađima i svojom diskretnom intelektualnom radoznalošću osvajao je sve prisutne. Nekoliko godina kasnije ovaj klub (gde se družilo i debatovalo do ponoći) zatvoren je na pritisak Gradskog komiteta, zbog “rasturanja droge”(!) Ništa od toga nije bilo tačno, ali ovi branioci propale ideologije morali su da nešto izmisle.
Šindolić se posle tih godina pojavljivao zagonetno, na proputovanjima između San Franciska, Venecije, Tokija… U knjizi posvećenoj Milišiću Vojo je sabrao pesme posvećene prijatelju i rodnom gradu, zaključujući knjigu stihovima: “Madono Villonova (…) imaj milosti za Milana Milišića”.
Ove jeseni, za vreme Sajma knjige, Šindolić se pojavio na promociji prve pesničke knjige objavljene u Beogradu, 27 godina posle dolaska u ovaj grad.
Reč je o izboru njegove poezije “Neuspjeli bjegunac” (izdavač: Levo krilo, 246 str.) koji je načinio mladi književni kritičar Bojan Marjanović.
Sajam je bio zatrpan mnogim promocijama, ali promocija Šindolićeve knjige bejaše jedna od najuzbudljivijih, i po sastavu publike, i po Vojinu nastupu i po doprinosu njegovih prijatelja. Kruna večeri bio je snimak specijalne muzičke numere koju je ikona američke pop kulture Tom Waits izveo na Vojinu rođendanu u Friscu, kad je Tom uzeo kultni roman “On the road” i u obliku bluesa pročitao nekoliko stranica!
Šindolić se posle tih godina pojavljivao zagonetno, na proputovanjima između San Franciska, Venecije, Tokija… U knjizi posvećenoj Milišiću Vojo je sabrao pesme posvećene prijatelju i rodnom gradu, zaključujući knjigu stihovima: “Madono Villonova (…) imaj milosti za Milana Milišića”
Počeo sam ovu belešku napomenama o pesnicima i ulicama. Očekujem da jednog dana Milišić u Dubrovniku dobije ulicu (živeo je u Župskoj 5), ali ni kultni pisci u Beogradu nisu bogznakakve sreće. Pre dvadesetak godina iz novina sam doznao da je Danilo Kiš (1935.-1989.) dobio ulicu nedaleko od doma u kome sam rođen.
Otišao sam na Crveni krst (levo od Vračara) i ustanovio da je njegova ulica jedinstvena: u dužini od oko 200 metara postojala je samo jedna stambena zgrada, a sve ostalo je bilo leglo otpadaka, đubrište! Tad sam u gorkoironičnom komentaru napisao da je Kiš, koji je o đubrištu kao simbolu moderne kulture napisao znamenit esej koji je slikar Leonid Šejka nadgradio kao svoj lični stav, zapravo zaslužio takvu ulicu i bio bi ponosan.
Desetak godina kasnije ponovo sam obišao Kišovu ulicu. Na moje zaprepašćenje neko je ukrao pola ulice! Naime, pošto je ulica bila malo prometna, donji deo ulice, između dve poprečne, pretvoren je u džinovsku zgradu koju je sagradio neki tajkun, uz obilatu podršku opštinskih vlasti. Tog jutra kad sam objavio ironičan komentar o “ukradenoj ulici” javio mi se beogradski gradonačelnik Nenad Bogdanović, pitajući me kako je to moguće! Vi ste gradonačelnik, pošaljite nekog od poverenja da proveri plan ulica Beograda i uporedi sa sadašnjim stanjem, rekao sam. Dva sata kasnije javio mi se Bogdanović, sav skrušen, da mi potvrdi da sam bio u pravu. Šta ćete sada, upitao sam ga. Rekao je da će ispitati slučaj. I? Pojela maca.
Nije Kiš jedina žrtva. Miloš Crnjanski zaslužio je bulevar u središtu grada u kome postoje besmislene ulice poput Rudničke, Veslarske, Beogradske (zar nije svaka beogradska!). A dobio je ulicu u Višnjičkoj banji, novouspostavljenom naselju desetak kilometara od središta grada! Obišao sam ovu ulicu, koja je u vreme smrti Crnjanskog (1982.) bila gola ledina.
Primera ima mnogo, ali evo još jednog koji udara u glavu. Stanislav Vinaver (1891.-1955.), jedan od najznačajnijih pisaca u prošlom stoleću, dobio je ulicu u selu Žarkovo, do kojeg se putuje jedan sat autobusom. Zašto tamo? Pa i to je administrativni deo metropole. Bio sam tamo, to je tužna ulica koja vijuga i jedva ima oznaku, da bi se poštari snašli.
Kako za života pisaca, tako i nakon njihove smrti.