Dubrovnik sedamnaestog stoljeća svakako nije bio za današnje prilike uzorna demokracija. Nije funkcionirao moderni kodeks ljudskih i manjinskih prava, nije postojao pojam slobode javne riječi niti slobode književnog stvaranja, nije bilo književnih kritičara koji bi puku ukazivali na sudbonosnu razliku između zbilje i fikcije. [Read more…]
Pjesnik-jezikotvorac koji je došao do kraja ovog izdijeljenog jezika
Jezik je javno dobro. Jednako pripada svima, i pjesniku-jezikotvorcu i onome koji je u ovom jeziku izgovorio samo riječ mama, a poslije nijednu više. Samo jedan je način da se uskrati pravo na jezik: smrću! Jezik ima početak u riječi mama, ali nitko nije došao do njegova kraja. Jezik je beskrajan kao vasiona. U jeziku je Bog. [Read more…]
Vinaverove nevolje
Ima pisaca koji odaberu svoju sudbinu i, ne misleći na nju, žive i stvaraju do poslednjeg daha. Ne mareći za društvena priznanja i odličja, sudove kulturne čaršije i akademije (najčešće između tog dvoga nema razlike).
Stanislav Vinaver (1891.-1955.), jedan od najznačajnijih autora srpske moderne (uz Rastka Petrovića i Miloša Crnjanskog), poliglota, sveznadar, neobuzdani stvaralac na desetak razboja istovremeno, čekao je posle smrti 67 godina da dobije sabrana dela. I dobio je, ali delimično: samo prvo kolo od devet zamašnih tomova u jesen 2012. A za drugo kolo (završnih 9 tomova) videćemo, jer je na čelo izdavačke kuće ”Službeni glasnik” došao jedan ”mlogo” ljut čovek, patriota po zadatku i zanimanju (pisao sam o njemu pre nedelju dana, R. Lj). Ne znam da li mu smeta Vinaver, po njegovom ukusu je možda bio previše mondijalista (u Vinaverovo vreme ova ideološka psovka nije postojala), a pouzdano se zna da je iz kuće najurio urednika ovog kapitalnog poduhvata, prof. dr. Gojka Tešiča, i ko zna šta će biti sa nesrećnim S. V.
Kad se pojavila prva polovina kritičkog izdanja Sabranih dela S. V., taj kapitalni poduhvat sam označio ne samo kao podvig sezone 2012 (na sajmu knjiga to priznanje je odmah usledilo), već kao podvig decenije. Pratio sam izbliza kako je pomenuti Tešić tridesetak godina obigravao nekad ugledne izdavačke kuće (nestale, u međuvremenu) nudeći ovaj projekat. Nailazio je na zbunjenost i odbojnost. Svi su imali pametnija posla. U to vreme uticajni pisci četrdesetogodišnjaci su već dobijali sabrana dela, a u poslednjih dvadesetak godina nekoliko akademika (SANU, da Ti milu nanu, glasio je otrovan aforizam) dobilo je i 4-5 puta svoja sabrana dela. Nek košta, koliko košta.
Stvaralac neobuzdanog duha, još u ranoj mladosti načinio je ”Pantologiju novije srpske pelengirike” kao satirički i parodijski odgovor na čuvenu antologiju vrhunskog žreca beogradskoga književnog ukusa Bogdana Popovića, koji je sve do početka druge svetske vojne bio vrhunska kulturna ikona. Svi pesnici obuhvaćeni ovom antologijom isparodirani su na neverovatno duhovit način, a to se ne prašta kad se već kročilo u srpski Panteon
Čime je to uvek veseli i nasmejani Vinaver (u kulturi u kojoj je već namrgođen stav znak misaonosti) navukao zlu sreću? Nije se bavio politikom kao neki drugi klasici (njima je mnogo šta oprošteno), nije bio zvanični merilac književnog ukusa, celog života je bio marginalac po društvenom statusu, učestvovao je u oba rata na pravoj strani (u drugom zarobljenik u nemačkom logoru) i o tome objavio jedinstvena svedočanstva.
Stvaralac neobuzdanog duha, još u ranoj mladosti načinio je ”Pantologiju novije srpske pelengirike” kao satirički i parodijski odgovor na čuvenu antologiju vrhunskog žreca beogradskoga književnog ukusa Bogdana Popovića, koji je sve do početka druge svetske vojne bio vrhunska kulturna ikona. Svi pesnici obuhvaćeni ovom antologijom isparodirani su na neverovatno duhovit način, a to se ne prašta kad se već kročilo u srpski Panteon.
No Vinaver nije stao: u sledećim decenijama objavio je i dve nove Pantologije, i kao krunu svega, Alajbegovu slamu, obuhvativši sve živo i duhovno mrtvo u srpskoj kulturi. U ovim travestijama i parodijama Vinaver je pokazao najpre izvrsno poznavanje poetike parodiranih autora, neodoljivu duhovitost i prezir prema mrtvačkoj učenosti i celomudrenosti korifeja novije kulture i univerzitetske književne nauke.
Ne zaobilazeći prijatelje i dojučerašnju sabraću, ovde su se našli i svi važniji autori dva zvanično priznata rukavca međuratne srpske književnosti, nadrealizma i zenitizma, kao i kasnije priključenih trudbenika levičarski obojenog realizma. Vrativši se iz zarobljeništva, Vinaver je jedva sačuvao rusu glavu. Na vlasti su bili svi oni iz njegovih pantologija! I u godinama kad je svaka književna šuša našla dobro uhljebije, Vinaver je jedva dobio posao kao prevodilac u Tanjugu, argatnički osmočasovni tempo. Nikad se nikome nije požalio, pisao je gde je mogao (ponajviše u sirotinjskom nedeljniku “Republika”, koja je služila režimu kao dokaz okrenut Zapadu, da u zemlji ima demokratskog pluralizma).
Neodoljivo mi se nameće poređenje sa velikim samotnikom Tinom Ujevićem. Tin i Vinaver su živeli u podudarnim godinama, umrli jedan za drugim, obojicu je tukao čaršijski, malograđanski šapat da su svoj dar razbucali u sitne tantijeme po bircuzima i kafanama. Ali kad je zagrebačko “Znanje” sredinom šezdesetih objavilo sabrana dela Tina Ujevića (podvig priređivača Drage Ivaniševića) u 16 zamašnih tomova, “književni bogovi” su pali na teme
Iako je do rata objavio desetak neverovatnih knjiga pesama, eseja, u zvaničnom književnom životu, na književnim plenumima i kongresima imao je status neodraslog deteta (enfant terrible), čaršijskog šaljivdžije i neobaveznog dokonjaka. Na vanrednom plenumu Saveza književnika Jugoslavije (novembar 1954.), nepunu godinu pred smrt, Vinaver je iskočio iz publike i otvorio duhovitu polemiku sa mnogima (od Krleže do beogradskih nadrealista, ovoga puta na vlasti). Ništa ad hominem, ali sa stavom da se uklone nasleđene građanske paradigme i stereotipi. Tad su se mnogi prisutni pitali, što dovoljno govori o njima: ko je ovaj samozvanac?
Da bi se danas videlo kakav je zvaničan stav bio prema SV, dovoljno je pogledati Opću enciklopediju Leksikogarfskog zavoda iz 1969, u kojoj je on predstavljen beleščicom od šest-sedam redaka kao novinar, feljtonista i još ponešto, bez ikakve napomene šta je on značio makar između dva rata. Ovde ne treba kriviti Krležu, jer je za ovo bio odgovoran deo redakcije iz Beograda. Gde do danas nije načinjena srpska enciklopedija (bilo je nekoliko zaletanja, niti se zna ko bi je izdavao, a ko bi bogami na njoj radio).
Da bi se shvatilo kako SV nije mačji kašalj u kulturi, valja danas zaviriti u čuvenu knjigu “Književna politika” (1952) Marka Ristića, pape i vrhunskog žreca srpskog nadrealizma, a posle rata prvog ambasadora u Francuskoj. Jedan od najobrazovanijih pisaca u srpskoj kulturi, sa neutaživom potrebom da zavodi red i presuđuje bez pogovora, Ristić je u čuvenom Indeksu pisaca pomenutih u ovoj knjizi, gde su mnogi dobili sudove od kojih su se užarile uši, preskočio Vinavera, bez dodatog komentara, jer je ipak slutio njegovu veličinu.
Neodoljivo mi se nameće poređenje sa velikim samotnikom Tinom Ujevićem. Tin i Vinaver su živeli u podudarnim godinama, umrli jedan za drugim, obojicu je tukao čaršijski, malograđanski šapat da su svoj dar razbucali u sitne tantijeme po bircuzima i kafanama. Ali kad je zagrebačko “Znanje” sredinom šezdesetih objavilo sabrana dela Tina Ujevića (podvig priređivača Drage Ivaniševića) u 16 zamašnih tomova, “književni bogovi” su pali na teme. Ukazao se golem opus, raštrkan po časopisima, zbornicima, provincijskim listovima, od kojih danas nema traga.
Nema bojazni da će sada neko jurnuti da doktorira na delu ovog pisca. Taj bi baja morao da zna pet-šest jezika da bi mogao da obuhvati reference ovog sveznadara, da prouči Bergsonovu psihologiju i filosofiju (ko je pa sad taj u vreme vladavine Lakana i Žižeka), i da savlada muzičku istoriju od Bacha do Schoenberga, koju je Vinaver započeo da upoznaje pohađajući pijanističke časove u Parizu kod čuvene Vande Landowske
Za razliku od Tina, Vinaver je čekao više od pola stoleća, i – daj Bože da se saklopi ovo izdanje. Istina, neke od objavljenih knjiga su već bile objavljene u znatno suženom obimu, neke su nove, jer su tekstovi tematski poređani. Svaki od prvih devet tomova ima uvodnu studiju i kritički aparat, onako kako dolikuje kritičkom izdanju.
Veći deo od ovih tri hiljade stranica bio je nedostupan, i sada bi se očekivalo da se nosioci univerzitetske nastave i akademija oglase. Ali, više od godine dana je prošlo, a odande pristiže muk. Tamo malo ko čita, ljudi valjda ispisuju svoja sabrana dela, ko će se sada baviti nesrećnim Vinaverom.
Kad bi postojala ozbiljna, kritička nauka o književnosti na Bgd Univerzitetu, i šire, sad bi morala da se iznova označi tipologija vrhunskih pisaca, književnih pravaca, pa i onih ličnosti koje su izbegle zamkama svrstavanja (Vinaver nekada, Radomir Konstantinović, Danilo Kiš, Aleksandar Tišma, Filip David, Mirko Kovač, Laslo Vegel od novijih, da tu stanem). No ko bi se time još bavio kad nas čekaju veliki nacionalni poslovi i trka ka upražnjenim mestima u SANU!
Od ovih devet tomova Vinaverovog dela, posebnu pažnju zaslužuju, zamašna studija “Zanosi i prkosi Laze Kostića” (nedovršena, ali ipak jedinstvena), “Videlo sveta” (eseji o francuskoj književnosti i kulturi) te “Beogradsko ogledalo” (neverovatna hronika beogradske i srpske kulture, bez premca do danas).
Van sabranih dela ostaće jedinstven prevod-prepev Rablaisovog “Gargantue i Pantagruela”, Sternovog “Tristrama Šendija”, Hašekovih “Doživljaja dobrog vojnika Švejka”, Šeherezadine “1001 noći”, pored stotinak drugih dragocenih prevoda.
Nema bojazni da će sada neko jurnuti da doktorira na delu ovog pisca. Taj bi baja morao da zna pet-šest jezika da bi mogao da obuhvati reference ovog sveznadara, da prouči Bergsonovu psihologiju i filosofiju (ko je pa sad taj u vreme vladavine Lakana i Žižeka), i da savlada muzičku istoriju od Bacha do Schoenberga, koju je Vinaver započeo da upoznaje pohađajući pijanističke časove u Parizu kod čuvene Vande Landowske. Bolje je onda ne dirati ništa i napisati peti ili šesti doktorat o Andriću i Crnjanskom, kojima, evo, najzad, hteo neko ili ne da prizna, staje uz bok ovaj zalutali pustahija i nesmajnik.
Ulica Voja Šindolića
Da li pesnici, istaknuti pisci, umetnici čiji značaj prelazi međe lokalnog atara treba da dobiju svoju ulicu?
Pitanje već po svom sklopu deluje dvosmisleno i cinično, jer se jednom komunalnom fenomenu daje dimenzija koja je najčešće u potpunom neskladu sa zemnim životom pisaca i stvaralaca. Velikani poput A. G. Matoša, Tina Ujevića, Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera, Danila Kiša, da ne ređam dalje, imali su tragične životne putanje, često bili beskućnici bez sredstava za dostojnu egzistenciju, potucali se od nemila do nedraga, a onda, kad odoše u prah, objavi se: pesnik dobio ulicu! Ma hajdete, molim vas!
Pa ipak, dati ime ulice po piscu nije nevažno, ukoliko shvatimo da taj čin nudi odblesak nekakve kulturno-istorijske strategije. Ako tako nešto uopšte postoji. Pre otprilike godinu dana stiže mi poštanska pošiljka (ne e-mail, već ona starinska), a u njoj knjiga sa neobičnim, potresnim naslovom “Ulica koja će se zvati tvojim imenom – U spomen na Milana Milišića” (izdavač: Društvo dubrovačkih pisaca, Ulica Svetog križa 8). U tom trenutku, gle slučaja, čitao sam sa velikim uzbuđenjem Milišićev roman “Oficirova kći” (izdavač: Geopoetika Beograd). Roman je nešto ranije nađen u piščevoj zaostavštini i jedva rekonstruisan zbog zuba vremena i piščevih mnogobrojnih intervencija: očigledno, pisac bi na njemu još radio da nije tragično izgubio život 5. oktobra 1991. Pogođen u grudi granatom ispaljenom sa torpiljerke JNA, kao prva žrtva srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik.
Sa Milišićem (1941.-1991.) sam studirao na beogradskoj Katedri za svetsku književnost, neke od prvih pesama objavio sam mu tih godina kao urednik Studenta i Vidika. Izdvajao se ironično-intelektualnim stavom, daleko od estradne i eksklamativne poezije koja je šezdesetih davala glavni ton u beogradskom izdavaštvu. Njegova prva pesnička knjiga “Volele su me dve sestre, skupa” (Beograd, 1970.) odista je delovala apartno u opštoj beogradskoj gunguli (ne sećam se da neko od studenata književnosti nije pisao stihove i stizao da ih negde objavi).
Velikani poput A. G. Matoša, Tina Ujevića, Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera, Danila Kiša, da ne ređam dalje, imali su tragične životne putanje, često bili beskućnici bez sredstava za dostojnu egzistenciju, potucali se od nemila do nedraga, a onda, kad odoše u prah, objavi se: pesnik dobio ulicu! Ma hajdete, molim vas!
Sa njim sam se družio u Dubrovniku i Beogradu (u Dubrovniku zimskih meseci, tad mi je grad bo najlepši, lišen turističke opsade), ali to nije bilo lako jer je bio dosta zatvoren tip, negujući svoj imidž stepskog vuka. Uvek skriven iza zatamnjenih naočara i sa cigaretom u ruci, u večernjim satima posvećen nekoj tečnoj žestini, poput glavnog junaka Lowryjeva romana “Ispod vulkana”.
Ovim hoću da nagovestim zašto me je pogodio naslov knjige koju mi je poslao dubrovački pisac i građanin sveta Vojo Šindolić. Nisam ni znao da je tako bio prijateljski i intelektualno blizak sa Milišićem. Mnogo mlađi od nas, Vojo (1955.) je u Beogradu studirao na istoj katedri, a upoznao sam ga krajem sedamdesetih, u tada čuvenom Salonu knjige koju je izdavačka kuća Narodna knjiga držala preko puta redakcije NIN-a.
Tamo se okupljala ekipa iz raznih naraštaja, od Duška Radovića, dr. Dragutina Gostuškog (enciklopedijske ličnosti, velikog protivnika svega akademskog i tradicijski umoljčanog), sociologa kulture Ljube Stojića, Dragana Babića, Bogdana Tirnanića, Mome Kapora, Milana Oklopdžića (tek je spremao kultni roman “CA Blues”), Pece Popovića, džez-pijaniste Miloša Petrovića i tolikih drugih. Vojo je bio među najmlađima i svojom diskretnom intelektualnom radoznalošću osvajao je sve prisutne. Nekoliko godina kasnije ovaj klub (gde se družilo i debatovalo do ponoći) zatvoren je na pritisak Gradskog komiteta, zbog “rasturanja droge”(!) Ništa od toga nije bilo tačno, ali ovi branioci propale ideologije morali su da nešto izmisle.
Šindolić se posle tih godina pojavljivao zagonetno, na proputovanjima između San Franciska, Venecije, Tokija… U knjizi posvećenoj Milišiću Vojo je sabrao pesme posvećene prijatelju i rodnom gradu, zaključujući knjigu stihovima: “Madono Villonova (…) imaj milosti za Milana Milišića”.
Ove jeseni, za vreme Sajma knjige, Šindolić se pojavio na promociji prve pesničke knjige objavljene u Beogradu, 27 godina posle dolaska u ovaj grad.
Reč je o izboru njegove poezije “Neuspjeli bjegunac” (izdavač: Levo krilo, 246 str.) koji je načinio mladi književni kritičar Bojan Marjanović.
Sajam je bio zatrpan mnogim promocijama, ali promocija Šindolićeve knjige bejaše jedna od najuzbudljivijih, i po sastavu publike, i po Vojinu nastupu i po doprinosu njegovih prijatelja. Kruna večeri bio je snimak specijalne muzičke numere koju je ikona američke pop kulture Tom Waits izveo na Vojinu rođendanu u Friscu, kad je Tom uzeo kultni roman “On the road” i u obliku bluesa pročitao nekoliko stranica!
Šindolić se posle tih godina pojavljivao zagonetno, na proputovanjima između San Franciska, Venecije, Tokija… U knjizi posvećenoj Milišiću Vojo je sabrao pesme posvećene prijatelju i rodnom gradu, zaključujući knjigu stihovima: “Madono Villonova (…) imaj milosti za Milana Milišića”
Počeo sam ovu belešku napomenama o pesnicima i ulicama. Očekujem da jednog dana Milišić u Dubrovniku dobije ulicu (živeo je u Župskoj 5), ali ni kultni pisci u Beogradu nisu bogznakakve sreće. Pre dvadesetak godina iz novina sam doznao da je Danilo Kiš (1935.-1989.) dobio ulicu nedaleko od doma u kome sam rođen.
Otišao sam na Crveni krst (levo od Vračara) i ustanovio da je njegova ulica jedinstvena: u dužini od oko 200 metara postojala je samo jedna stambena zgrada, a sve ostalo je bilo leglo otpadaka, đubrište! Tad sam u gorkoironičnom komentaru napisao da je Kiš, koji je o đubrištu kao simbolu moderne kulture napisao znamenit esej koji je slikar Leonid Šejka nadgradio kao svoj lični stav, zapravo zaslužio takvu ulicu i bio bi ponosan.
Desetak godina kasnije ponovo sam obišao Kišovu ulicu. Na moje zaprepašćenje neko je ukrao pola ulice! Naime, pošto je ulica bila malo prometna, donji deo ulice, između dve poprečne, pretvoren je u džinovsku zgradu koju je sagradio neki tajkun, uz obilatu podršku opštinskih vlasti. Tog jutra kad sam objavio ironičan komentar o “ukradenoj ulici” javio mi se beogradski gradonačelnik Nenad Bogdanović, pitajući me kako je to moguće! Vi ste gradonačelnik, pošaljite nekog od poverenja da proveri plan ulica Beograda i uporedi sa sadašnjim stanjem, rekao sam. Dva sata kasnije javio mi se Bogdanović, sav skrušen, da mi potvrdi da sam bio u pravu. Šta ćete sada, upitao sam ga. Rekao je da će ispitati slučaj. I? Pojela maca.
Nije Kiš jedina žrtva. Miloš Crnjanski zaslužio je bulevar u središtu grada u kome postoje besmislene ulice poput Rudničke, Veslarske, Beogradske (zar nije svaka beogradska!). A dobio je ulicu u Višnjičkoj banji, novouspostavljenom naselju desetak kilometara od središta grada! Obišao sam ovu ulicu, koja je u vreme smrti Crnjanskog (1982.) bila gola ledina.
Primera ima mnogo, ali evo još jednog koji udara u glavu. Stanislav Vinaver (1891.-1955.), jedan od najznačajnijih pisaca u prošlom stoleću, dobio je ulicu u selu Žarkovo, do kojeg se putuje jedan sat autobusom. Zašto tamo? Pa i to je administrativni deo metropole. Bio sam tamo, to je tužna ulica koja vijuga i jedva ima oznaku, da bi se poštari snašli.
Kako za života pisaca, tako i nakon njihove smrti.